Watzy
11-05-2005, 01:35 PM
Državotvornost dinarskih Hrvata
Dr. Ivan Mužić
Švicarski antropolog Eugen Pittard u svom djelu "Les peuples des Balkans" (1917. god.) ustvrdio je da "dinarska rasa živi kompaktno bez obzira na narodnost u Dalmaciji, i stolnoj Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Albaniji i dijelu Grčke. Ta rasa potječe od prasjedilaca balkanskog poluotoka...". I u današnjih Hrvata postoji snažna dinarska komponenta
Da i mi Hrvati imamo u svom biološkom sklopu dinarsku dominantu i da su iz nje nikli najoriginalniji predstavnici našeg naroda, poznata je stvar, premda se ne može odbiti činjenica, da su i predstavnici drugih rasnih tipova davali svoje prinose kod našega političkoga i kulturnog razvoja... Pittard je dokazao, da je dinarski rasni tip više raširen u krajevima naseljenim Hrvatima, nego Srbima, piše Filip Lukas, Hrvatska revija Zagreb, br. 10, 1937.
Brđansko ojkanje
Dvorniković je kao iskusni etnopsiholog na temelju neposrednih zapažanja zaključio da postoji "balkanski etnički kontinuitet", odnosno da je čovjek "na dinarskom kršu... prastari Ilir". (Vladimir Dvorniković, Karakterologija Jugoslavena, Izd. Geca Kon, Beograd, 1939. str. 86.-87., 303.). Žarko Trebješanin točno prosuđuje da Dvornikovićeva teoretska konstrukcija pojma "Jugosloven" karakterološki odgovara Cvijićevu "dinarskom tipu", odnosno gorštaku. Dvorniković je posebno osjetio da je "brđansko ojkanje" na dinarskom području starobalkanski "muzičko-morfološki praoblik". Dinko Tomašić navodi da u Hrvatskom zagorju, gdje je očuvana zadružna kultura i gdje je poezija obredna ili lirska, nema ni traga herojskoj poeziji ili herojskim tradicijama (D. Tomašić, Društveni razvitak Hrvata. Izd. Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 1997., str. 30.). I Olinko Delorko ističe da hrvatski kajkavci poznaju samo kraću lirsku pjesmu (O. Delorko, Narodne epske pjesme, I, Zagreb, 1964., str. 220.). Jezični dokazi Ispravnost Dvornikovićeva zaključivanja potvrdio je Živko Mikić, koji je brojnim ispitivanjima kostura dokazao antropološki kontinuitet dinarskog čovjeka na području rimske Dalmacije od prapovijesti od dolaska Turaka, a i kasnije. Etnički je element starosjeditelja - u antropološkom i duhovnom smislu - gotovo neusporedivo veći u odnosu na sve doseljenike na teritorij rimske Dalmacije. Đuro Basler to zaključuje ovako: "Vama već sada mogu reći da mi arheolozi u Sarajevu tvrdimo da je nakon invazije Slavena i Avara u zemlji ostalo najmanje 85 posto starog stanovništva, a da slavenska komponenta neće biti veća od 10 do 12 posto. To mišljenje zastupa i dr. Zdravko Marić." (Đ. Basler u pismu koje je uputio autoru iz Sarajeva dne 24. travnja 1989.). Jezik je na zapadnom Balkanu bio u biti isti u antičko doba kao i danas. "Službeni, diplomatski jezik, kao i jezik Crkve i poslije doseljenja Hrvata u novu domovinu bio je, kao i svuda na Zapadu, latinski jezik. Ipak iz kasnog antičkog vremena imamo podatke o slavenskom jeziku i pismenosti na ovim prostorima. Svjedoče o tome sačuvane neke nedvojbeno slavenske riječi - cerna (crna), bog Dobrat, piće medos i dr. - kao i pojedina nelatinska slova u osobnim imenima na nadgrobnim spomenicima, koja su inače klesana službenim latinskim jezikom...
Nedostatak tragova
Kod razrješenja pitanja postanka hrvatskog naroda, moramo uzeti u obzir još jednu činjenicu. Stari grčki pisci opširno pišu o masovnim prijelazima Slavena preko donjeg Dunava i njihovu naseljavanju u istočne pokrajine Bizantskog Carstva (Meziju i Trakiju), a nema nikakva spomena o sličnim naseljavanjima Slavena u zapadne pokrajine Balkanskog poluotoka. I to bi potvrđivalo istinitost podataka o slavenskom karakteru starosjeditelja u tim pokrajinama, a koje su stari pisci nazivali različitim imenima: Veneti, Vendi, Iliri, Kureti. Budući da su oni prema došljacima i osvajačima Hrvatima (bili ovi Goti ili ne) bili većina, sasvim je prirodno da su živeći stoljećima zajedno u istoj državi Hrvati prihvatili slavenski jezik starosjeditelja." (Benedikta Zelić, Problematika postanka i pokrštenja hrvatskog naroda. U knjizi I. Mužić, Hrvati i autohtonost na teritoriju rimske provincije Dalmacije. Zagreb, 1998., str. 31.-33.). Od Slavena, koji su prema nekim pretpostavkama u masama pristigli u VI. i VII. stoljeću, nije ostao gotovo ni jedan trag u fizičkoj (antropološkoj) i duhovnoj baštini, a on bi se morao osjetiti da su se oni masovno doselili. Ostaje kao jedina mogućnost da se doseljavanje sa sjevera stalno događalo, ali samo u manjim (ratničkim) družinama koje su se zbog svoje malobrojnosti u odnosu na starosjeditelje potpuno u njih pretopili. Čak su prihvatili i organizaciju vlasti starosjeditelja. Liburni su do u rimsko doba bili organizirani u četrnaest općina. Sasvim je vjerojatno da su Hrvati nakon doseljenja preuzeli teritorijalnu podjelu ilirskih općina. Konstantin Porfirogenet navodi četrnaest starohrvatskih županija koje su bile političko-upravne ustanove. Spomenuli smo da su sjedišta starohrvatskih župa u sjevernoj Dalmaciji bila pretežno u prvotnim sjedištima ilirskih općina. Zato je vjerojatno da im se i područje poklapalo. Podžupanije su, možda, odgovarale ilirskim seoskim zajednicama ili manjim političkim jedinicama. Stara hrvatska plemenska organizacija od 12 plemena nalazila se uglavnom na području sjeverne Dalmacije, upravo na području Liburna. Veze s ilirskom organizacijom nameću se same od sebe, tim više što je S. Gunjača uvjerljivo dokazao da se Petrova gora ili planina Gvozd, na kojoj se odigrala sudbonosna bitka posljednjega hrvatskog kralja Petra s Mađarima, nalazila ne u gornjoj Hrvatskoj već u srednjoj Dalmaciji. Tim je razumljiv ugovor o personalnoj uniji (Pacta conventa) između 12 hrvatskih plemena i kralja Kolomana nakon te bitke. (Šime Batović-Olga Oštrić, Tragovi, ilirske kulturne baštine u narodnoj kulturi našeg primorskog područja. Simpozij: Predslavenski etnički elementi na Balkanu u etnogenezi južnih Slavena, ANUBiH, posebna izdanja, knjiga XII., Sarajevo, 1969., s. 276.).
Borba i lukavstvo
Temeljna osobina dinarskog čovjeka od prapovijesti do naših dana očitovala se u njegovoj snažnoj ratničkoj naravi. "Dinarski tip je prototip muškarca, možda najizraženiji uopće među svim bijelim rasama: sama ideja i utjelovljenje toga tipa... Sirov, snažan i marcijalan morao je biti taj ilirski čovjek. Violentnost koja se stalno pominje kada je rječ o dinarcima, vjerovatno se u Ilira nalazila u još elementarnoj formi. T. Livaja govoreći o ilirskom kralju Genciju, ističe njegovu urođenu plahovitost "violentia insita ingenio". A Gelije priča da je pogled u Ilira bio tako strašan i fascinativan da su mogli njime "ubiti čovjeka"...I lukavstvo proizilazi iz ilirskog karaktera, što je sasvim u stilu brđanskog plemenika. Ima ih koji suhoparnost i neki grubi racionalizam smatraju dubljom psihičkom oznakom Ilira, više nego svu njihovu divlju hrabrost i ratničku violentnost. Junaštvo i lukavstvo usporedo se oštre - u borbi. Pored violentnosti odlikuju se i današnji dinarci, a naročito jugoslavenski, jakom crtom biološke pronicljivosti. Otuda i smisao za poslove, trgovinu i - prijevaru, jer i to je također jedna forma borbe". (Dvorniković, Karakterologija, s. 208., 295.-296.) Dinarci su, a posebno Ličani, u prošlosti bili poznati kao elitni ratnici. "Vele da je rodom iz Like bilo dvjesta generala...Ti su graničari pripadali među najbolje vojnike svijeta, pa je i sam Napoleon rekao da su Hrvati prvi vojnici na svijetu." (J. Zidarić, Stanovnici hrvatskoga krša. Hrvatska prosvjeta, XIX/1932., 10,226.). U borbi za narodni opstanak, a kasnije i u otporu turskim osvajanjima posebno su se isticali hrvatski hercegovački plemićki rodovi (Balinovići, Ivaniševići, Laste-Margetići, Lučići, Šoići i drugi). Dinarac vjeruje da mediteranski i zagorski tip hrvatskoga čovjeka nije revolucionaran i da su bune Matija Ivanića i Matije Gupca historiografske izmišljotine. Opažena je činjenica da je i čovjek širega dinarskoga područja koji živi u nizinama i koji se pretežno bavi zemljoradnjom biološki mekši.
"Tvrdi" i "meki"
Prema Hadžijahićevim istraživanjima u Bosni je na islam najviše prelazilo seljačko stanovništvo u nizinama. Cvijić je nekritički vjerovao u moć bosanskih franjevaca kad je pisao da su oni u Bosni stvorili krotke kršćane, a nije razmišljao o tome zašto to franjevcima nije uspjelo u Hercegovini. Osim toga da katolici u Bosni nisu "meki" dokazuje njihovo trajno održanje na svojim djedovskim prostorima usprkos svim progonima. Istina je čak da se primorski ljudi, posebno oni na otocima, nisu degenerirali zahvaljujući isključivo priljevu biološki zdrava elementa iz dinarskog krša. U dinarcima prevladava kult snage i snalažljivosti. Taj element posebno zadivljuje hrabrost u snazi, a karakterizira ga i subjektivno vrednovanje etičkih norma dobra i zla. Dinarac poznaje sam strah od tajanstvenih, odnosno od nadzemaljskih sila.
Mit junaštva
Dinarski mentalitet je u biti isti u pravoslavnih i katolika. U snažnom dinarskom tipu hrvatskoga i srpskog čovjeka naslućujemo gotovo istu psihosomatsku konstituciju. Dinko Šimunović, koji je u mladosti veliki dio života proveo u Dalmatinskoj zagori, osjećao je tu istobitnost pravoslavnog i katoličkog elementa. Junaštvo je u jednih i u drugih glavno mjerilo vrijednosti. "Radi toga je i veselo u manastiru uvijek bilo, a stari kaluđeri više su govorili o junaštvu nego o molitvi. Spominjalo se, koji je od njih na konju bolji "binjedžija" bio, koji li kamenom odbacio dalje ili mu jasno grlo bolje uz gusle ječalo. A po zidovima i uglima, među mrkim portretima monaha, visjelo oružje svake ruke". (D.Šimunović, Izabrana djela, Zagreb, 1996., s. 368.) Primorski Hrvati osjećajući identičnost pravoslavnog i katoličkog elementa sve brdsko stanovništvo bez obzira na vjeru i narodnost nazivaju Vlasima. Po mišljenju većine povjesnika, iako se to ne može generalizirati, imena Vlah i pastir bili su dugo vremena sinonimi. Naziv vlah ("vlaj") dugo je bio oznaka za socijalni status. Nužno je napomenuti da je pogrdni smisao riječi Vlah pridavan raznim kategorijama stanovništva i da se odnosio samo na Srbe. Fran Kurelac, ističući da su Vlasima u užoj Hrvatskoj i Sloveniji nazivani Srbi, u Bosni pravoslavni katolici, u Dubrovniku seljaci, u Srbiji i Dalmaciji Rumunji, u primorju Talijani, piše i ovo: "Čudno je to s imenom Vlah. Koga god preziremo toga danas Vlahom zovemo." (Kurelec, Fluminensia, Zagreb, 1862. s. 215.)
Vlast muškaraca
U Bosni (Vareš) pravoslavni se i danas nazivaju Vlasima, ali u pogrdnom smislu upotrebljava se riječ "vlašina". U Dalmaciji stanovnici cijelog obalnog pojasa nazivaju Vlasima sve Zagorce bez obzira na vjeru, zanimanje i društveni položaj. U poveljama srpskih i bosanskih vladara iz prvih desetljeća XIII. stoljeća Vlasima se nazivaju i Dubrovčani. (Leksikon srpskog srednjeg veka, Beograd, 1999. s. 86.). Međutim u Dubrovniku i u dubrovačkom zaleđu (prema usmenom kazivanju prof. Ivana Boškovića) od pamtivijeka katoličko stanovništvo naziva Vlasima samo pravoslavne. Dinarac prožet ratničkim mentalitetom obrađivanje zemlje očekuje od drugih sunarodnjaka, a često i od svoje žene. Dinarskim društvom vlada muškarac, a nepisani je zakon patrijarhalnog mentaliteta da su djeca one vjere i nacije kojoj pripada otac, što se očitovalo i na primjeru Ante Starčevića ("Oca domovine"), kojemu je majka bila pravoslavna. Međutim, činjenica je da je onoliko koliko je dinarac biološki jači u odnosu na nedinarca, toliko je i njegova žena snažnija od nedinarske. "I na dinarskoj ženi zapaža se maskulina tendencija u samom tipu rase... Dinarska žena ne mora nimalo da bude ono što narodna zove muškobanja, pa ipak nešto muško govori iz nje, taman toliko da to uđe u europske udžbenike rasne antropologije" (Dvorniković, Karakterologija, s. 209.).
Kult vođe
Patrijarhalni dinarac ima u sebi prirođen osjećaj za hijerarhiju, koji se posebno očituje u kultu vođe. "Na ljude dinarskog tipa najviše utjecaja imaju vođe u čijem ponašanju ima nečeg tajanstvenog ili mu oni to pripisuju" (J. Cvijić-I. Andrić, O balkanskim psihičkim tipovima, Beograd, 1996. s. 27.). Njemu je prirodno da u ljudskom društvu, jednako kao u vučjem i pasjom čoporu, predvodi samo onaj tko se ističe snagom i hrabrošću i zato doživljava parlamentarnu "demokraciju" kao ideal čovjeka mase. Dinari su u prošlosti (posebno u inozemstvu kako je to opisano u literaturi) poznati i kao surovi ratnici među kojima ne postoji ideal srednjovjekovnoga zapadnog viteza. "Surove životne prilike... morale su izazvati jak i budan nagon za samoodržavanjem... U Jugoslavenu razvio se u takvim životnim prilikama tip čovjeka koji je isuviše biološki zaokupljen sam sobom. Ko sam mnogo pati i strada, otupi i za drugoga, postaje manje osjetljiv u svojoj, ali i u tuđoj nevolji (poznata psihička crta, zapažena i na asketima). Altruistička sentimentalnost i osjećajna obazrivost prema drugome ne odgovara krutom životnom stilu čovjeka borca. Nije to nordska hladna bezosjećajnost i nesposobnost za toplija osjećanja prema drugom. Dispozicije za jaču osjećajnost izbijaju u mnogim znacima i oblicima narodnog života, čak i u izvesnim običajima i praznovericama, narodnim pesmama, poslovicama i uzrečicama, ali stil života, naročito u južnim patrijahalnim krajevima, skučio je ispoljavanje tih osećanja u neke tvrde i rudimentarne oblike.
Hajdučki mentalitet
Već sama fizionomija i mimika dinarca ima često u sebi nešto mrko, zatvoreno i nepristupačno... U nežnosti i ganutosti takav je čovek mnogo sporiji i uzdržljiviji, iako ne mora da bude "zao". (Dvorniković, Karakterologija, s. 768.). U mentalitetu dinarca živi i hajdučki element. Hajdučiju na balkanskom prostoru poznaje već stari tračko-ilirski Balkan. Neki su pisci u srednjem vijeku smatrali naše zemlje "hajdučkim zemljama". Pojava hajduka ima i odgovarajuće povijesno opravdanje. "Hajduk u pravilu nije ni u čijoj službi, on je slobodan kao vuk... hajduk se javljao u srcu zemlje, ponajviše u planinama BiH i Srbije. Onaj koji bi se usred turske zemlje 'odbio gore u hajduke' ispadao bi time iz svakoga zakonskoga i društvenog poretka, pretvarao se u šumsku zver da po drumovima presreće silnike i gospodare, da sveti rajine muke, pljačka i zastrašuje Turke... U izvesnim epohama hajduk je bio idol i jedina nada porobljenog naroda. Bez ove psihičke veze ne bi puste hajdučke pjesme, pune krvi i osvete stekle popularnost koju naročito u BiH uživaju i dan današnji. Hajdučka romantika, ma kako sumorna bila njena pozadina, oduvek je imala velike draži i privlačnosti za narod koji je tavorio pod krovovima svojih čifčiskih koliba i uživao da hajduk bar u pesmi davi i robi njemu mrskoga gospodara. Bez potrebe te oduška hajdučka samohvala i fantastika ne bi naišla toliko odjeka u narodu" (Dvorniković, Karakterologija, s. 551., 553.). U mnogim "junačkim" pjesmama s motivima iz prošlih, turskih stoljeća, u kojima Marko, među ostalim, zna zapaliti ljubavnicu namazanu smolom da mu svijetli pri večeri, osjećamo dah prapovijesnog divljaštva. Prodor tog duha očituje se u nerazmjernom prevladavanju tih "junačkih" motiva nad lirskim pjesništvom u kontinentalnoj Dalmaciji. Fra Andrija Kačić Miošić u "Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga" s oduševljenjem opisuje odsijecanje turskih glava, a mnogobrojna izdanja toga njegova djela potvrđuju da su dinarski Hrvati to štivo prihvaćali kao izraz vlastite duše. Dakako da svi gorštaci nisu hajduci.
Poštenje i opačina
"Već smo kazali kako se među ljudima na Kršu vide velike opreke karaktera. Naći ćeš najčestitije ljude u tome kraju, ali se nađe i mnogo zločinačkih karaktera. I začudo, kolika je razlika među ljudima u Kršu. Dalje, sjevernije među hrvatskim kajkavcima ima neka izjednačenost karaktera. Kako se čini, tamo danas prevladava tip slabijeg mlitavog karaktera. Vidi što je dobro, i priznaje da treba raditi dobro, ali se toga mlitavo drži u svagdašnjem životu. Ljudi opaka značaja u Kršu hvale se svojom opačinom" (Josip Zidarić, Stanovnici..., s. 225.). Dinarac je poslije pokušaja kristijaniziranja nastavio živjeti svoju iracionalnu narav doživljavajući često Dekalog kao nadstvarni ideal, kako je to vjerno opisao Mile Budak. Dvorniković zaključuje kako se rimokatolicizam prihvatio samo u primorskim gradovima i da dinarac "otaje borac, balkanska, a ne slovensko-hrišćanska duša". Da dinarac, ako ga se vjerski dobro pouči, može biti praktični kršćanin potvrđuju primjeri stotina časnih sestara iz Dalmatinske zagore (na primjer iz Otoka kod Sinja), koji su kršćanskim življenjem za bližnje dokazali svoju vjeru. (Činjenica je da je Katolička crkva na Balkanu uspjela više kristijanizirati katoličke mase nego Srpska pravoslavna crkva pravoslavne vjernike.). U biti dosadašnja prošlost dinaraca, bio on "Ilir" Bato ili Hercegovac Zvonko Bušić, povijest je neustrašive borbe za pojedinačni i narodni opstanak. Stoga nije slučajno da je u temeljima izgradnje sve tri hrvatske države na Balkanu najviše ugrađena borba dinarskoga čovjeka.
Brdska pradržava
Nedinarac kada prokušava vrijednosti dinarca koji je kao psihosomatski tip posve drukčiji, zamišlja sebe kao glavno mjerilo vrijednosti. Tako Dinko Tomašić (otočanin iz Korčule) primitivno zaključuje da se u rodovsko-plemskoj organizaciji "rod razvio u četu pljačkaša, i da je u ovoj sredini prvotna društvena vrijednost bila "junaštvo" tj. isticanje u otimanju i u ubijanju" (Tomašić, Društveni razvitak Hrvata, s. 68.). Dvorniković to mišljenje, očito misleći i na Tomašića, komentira ovako:"Bez uživljavanja u taj unutrašnji svet vrednosnih merila, patrijarhalnog morala i patrijarhalnih etičkih ideala, nema ni razumevanja ovog tipa. Oni koji govore samo o pljačkaškom ili razbojničkom tipu kao što to i u nas, iz vrlo providnih razloga, čine neki istorici i sociolozi iz severnih i zapadnih pokrajina Jugoslavije, nisu ušli u dušu toga tipa ni koliko površni stranci turisti za koje su ti ljudi ništa drugo nego "Hammeldiikebe". Neki naši pisci grade se toliki "zapadnjaci", toliko strani tom tipu, kao da se uopšte u njegov unutrašnji svet ne mogu ni trenutno uživeti" (Dvorniković, Karakterologija, s. 797.). Prva hrvatska država na Balkanu nastala je u brdskim krajevima. O smještaju prvobitne balkanske Hrvatske suglasno izvješćuju svi postojeći povijesni izvori. Iz pisanja Konstantina Porfirogeneta može se zaključiti da su Hrvati svoju prvobitnu oranizacijsku jedinicu imali baš na teritoriju na kojem Toma arhiđakon smješta doseljenje Sklava ili Gota. O Gackoj, Liki i Krbavi u ranosrednjovjekovno doba ne znamo mnogo. Prema poglavlju XXX. "De Administrando imerio" zemlja Hrvata proteže se od Cetine do grada Labina, a hrvatski ban vlada Krbavom, Gackom i Likom.
Dr. Ivan Mužić
Švicarski antropolog Eugen Pittard u svom djelu "Les peuples des Balkans" (1917. god.) ustvrdio je da "dinarska rasa živi kompaktno bez obzira na narodnost u Dalmaciji, i stolnoj Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Albaniji i dijelu Grčke. Ta rasa potječe od prasjedilaca balkanskog poluotoka...". I u današnjih Hrvata postoji snažna dinarska komponenta
Da i mi Hrvati imamo u svom biološkom sklopu dinarsku dominantu i da su iz nje nikli najoriginalniji predstavnici našeg naroda, poznata je stvar, premda se ne može odbiti činjenica, da su i predstavnici drugih rasnih tipova davali svoje prinose kod našega političkoga i kulturnog razvoja... Pittard je dokazao, da je dinarski rasni tip više raširen u krajevima naseljenim Hrvatima, nego Srbima, piše Filip Lukas, Hrvatska revija Zagreb, br. 10, 1937.
Brđansko ojkanje
Dvorniković je kao iskusni etnopsiholog na temelju neposrednih zapažanja zaključio da postoji "balkanski etnički kontinuitet", odnosno da je čovjek "na dinarskom kršu... prastari Ilir". (Vladimir Dvorniković, Karakterologija Jugoslavena, Izd. Geca Kon, Beograd, 1939. str. 86.-87., 303.). Žarko Trebješanin točno prosuđuje da Dvornikovićeva teoretska konstrukcija pojma "Jugosloven" karakterološki odgovara Cvijićevu "dinarskom tipu", odnosno gorštaku. Dvorniković je posebno osjetio da je "brđansko ojkanje" na dinarskom području starobalkanski "muzičko-morfološki praoblik". Dinko Tomašić navodi da u Hrvatskom zagorju, gdje je očuvana zadružna kultura i gdje je poezija obredna ili lirska, nema ni traga herojskoj poeziji ili herojskim tradicijama (D. Tomašić, Društveni razvitak Hrvata. Izd. Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 1997., str. 30.). I Olinko Delorko ističe da hrvatski kajkavci poznaju samo kraću lirsku pjesmu (O. Delorko, Narodne epske pjesme, I, Zagreb, 1964., str. 220.). Jezični dokazi Ispravnost Dvornikovićeva zaključivanja potvrdio je Živko Mikić, koji je brojnim ispitivanjima kostura dokazao antropološki kontinuitet dinarskog čovjeka na području rimske Dalmacije od prapovijesti od dolaska Turaka, a i kasnije. Etnički je element starosjeditelja - u antropološkom i duhovnom smislu - gotovo neusporedivo veći u odnosu na sve doseljenike na teritorij rimske Dalmacije. Đuro Basler to zaključuje ovako: "Vama već sada mogu reći da mi arheolozi u Sarajevu tvrdimo da je nakon invazije Slavena i Avara u zemlji ostalo najmanje 85 posto starog stanovništva, a da slavenska komponenta neće biti veća od 10 do 12 posto. To mišljenje zastupa i dr. Zdravko Marić." (Đ. Basler u pismu koje je uputio autoru iz Sarajeva dne 24. travnja 1989.). Jezik je na zapadnom Balkanu bio u biti isti u antičko doba kao i danas. "Službeni, diplomatski jezik, kao i jezik Crkve i poslije doseljenja Hrvata u novu domovinu bio je, kao i svuda na Zapadu, latinski jezik. Ipak iz kasnog antičkog vremena imamo podatke o slavenskom jeziku i pismenosti na ovim prostorima. Svjedoče o tome sačuvane neke nedvojbeno slavenske riječi - cerna (crna), bog Dobrat, piće medos i dr. - kao i pojedina nelatinska slova u osobnim imenima na nadgrobnim spomenicima, koja su inače klesana službenim latinskim jezikom...
Nedostatak tragova
Kod razrješenja pitanja postanka hrvatskog naroda, moramo uzeti u obzir još jednu činjenicu. Stari grčki pisci opširno pišu o masovnim prijelazima Slavena preko donjeg Dunava i njihovu naseljavanju u istočne pokrajine Bizantskog Carstva (Meziju i Trakiju), a nema nikakva spomena o sličnim naseljavanjima Slavena u zapadne pokrajine Balkanskog poluotoka. I to bi potvrđivalo istinitost podataka o slavenskom karakteru starosjeditelja u tim pokrajinama, a koje su stari pisci nazivali različitim imenima: Veneti, Vendi, Iliri, Kureti. Budući da su oni prema došljacima i osvajačima Hrvatima (bili ovi Goti ili ne) bili većina, sasvim je prirodno da su živeći stoljećima zajedno u istoj državi Hrvati prihvatili slavenski jezik starosjeditelja." (Benedikta Zelić, Problematika postanka i pokrštenja hrvatskog naroda. U knjizi I. Mužić, Hrvati i autohtonost na teritoriju rimske provincije Dalmacije. Zagreb, 1998., str. 31.-33.). Od Slavena, koji su prema nekim pretpostavkama u masama pristigli u VI. i VII. stoljeću, nije ostao gotovo ni jedan trag u fizičkoj (antropološkoj) i duhovnoj baštini, a on bi se morao osjetiti da su se oni masovno doselili. Ostaje kao jedina mogućnost da se doseljavanje sa sjevera stalno događalo, ali samo u manjim (ratničkim) družinama koje su se zbog svoje malobrojnosti u odnosu na starosjeditelje potpuno u njih pretopili. Čak su prihvatili i organizaciju vlasti starosjeditelja. Liburni su do u rimsko doba bili organizirani u četrnaest općina. Sasvim je vjerojatno da su Hrvati nakon doseljenja preuzeli teritorijalnu podjelu ilirskih općina. Konstantin Porfirogenet navodi četrnaest starohrvatskih županija koje su bile političko-upravne ustanove. Spomenuli smo da su sjedišta starohrvatskih župa u sjevernoj Dalmaciji bila pretežno u prvotnim sjedištima ilirskih općina. Zato je vjerojatno da im se i područje poklapalo. Podžupanije su, možda, odgovarale ilirskim seoskim zajednicama ili manjim političkim jedinicama. Stara hrvatska plemenska organizacija od 12 plemena nalazila se uglavnom na području sjeverne Dalmacije, upravo na području Liburna. Veze s ilirskom organizacijom nameću se same od sebe, tim više što je S. Gunjača uvjerljivo dokazao da se Petrova gora ili planina Gvozd, na kojoj se odigrala sudbonosna bitka posljednjega hrvatskog kralja Petra s Mađarima, nalazila ne u gornjoj Hrvatskoj već u srednjoj Dalmaciji. Tim je razumljiv ugovor o personalnoj uniji (Pacta conventa) između 12 hrvatskih plemena i kralja Kolomana nakon te bitke. (Šime Batović-Olga Oštrić, Tragovi, ilirske kulturne baštine u narodnoj kulturi našeg primorskog područja. Simpozij: Predslavenski etnički elementi na Balkanu u etnogenezi južnih Slavena, ANUBiH, posebna izdanja, knjiga XII., Sarajevo, 1969., s. 276.).
Borba i lukavstvo
Temeljna osobina dinarskog čovjeka od prapovijesti do naših dana očitovala se u njegovoj snažnoj ratničkoj naravi. "Dinarski tip je prototip muškarca, možda najizraženiji uopće među svim bijelim rasama: sama ideja i utjelovljenje toga tipa... Sirov, snažan i marcijalan morao je biti taj ilirski čovjek. Violentnost koja se stalno pominje kada je rječ o dinarcima, vjerovatno se u Ilira nalazila u još elementarnoj formi. T. Livaja govoreći o ilirskom kralju Genciju, ističe njegovu urođenu plahovitost "violentia insita ingenio". A Gelije priča da je pogled u Ilira bio tako strašan i fascinativan da su mogli njime "ubiti čovjeka"...I lukavstvo proizilazi iz ilirskog karaktera, što je sasvim u stilu brđanskog plemenika. Ima ih koji suhoparnost i neki grubi racionalizam smatraju dubljom psihičkom oznakom Ilira, više nego svu njihovu divlju hrabrost i ratničku violentnost. Junaštvo i lukavstvo usporedo se oštre - u borbi. Pored violentnosti odlikuju se i današnji dinarci, a naročito jugoslavenski, jakom crtom biološke pronicljivosti. Otuda i smisao za poslove, trgovinu i - prijevaru, jer i to je također jedna forma borbe". (Dvorniković, Karakterologija, s. 208., 295.-296.) Dinarci su, a posebno Ličani, u prošlosti bili poznati kao elitni ratnici. "Vele da je rodom iz Like bilo dvjesta generala...Ti su graničari pripadali među najbolje vojnike svijeta, pa je i sam Napoleon rekao da su Hrvati prvi vojnici na svijetu." (J. Zidarić, Stanovnici hrvatskoga krša. Hrvatska prosvjeta, XIX/1932., 10,226.). U borbi za narodni opstanak, a kasnije i u otporu turskim osvajanjima posebno su se isticali hrvatski hercegovački plemićki rodovi (Balinovići, Ivaniševići, Laste-Margetići, Lučići, Šoići i drugi). Dinarac vjeruje da mediteranski i zagorski tip hrvatskoga čovjeka nije revolucionaran i da su bune Matija Ivanića i Matije Gupca historiografske izmišljotine. Opažena je činjenica da je i čovjek širega dinarskoga područja koji živi u nizinama i koji se pretežno bavi zemljoradnjom biološki mekši.
"Tvrdi" i "meki"
Prema Hadžijahićevim istraživanjima u Bosni je na islam najviše prelazilo seljačko stanovništvo u nizinama. Cvijić je nekritički vjerovao u moć bosanskih franjevaca kad je pisao da su oni u Bosni stvorili krotke kršćane, a nije razmišljao o tome zašto to franjevcima nije uspjelo u Hercegovini. Osim toga da katolici u Bosni nisu "meki" dokazuje njihovo trajno održanje na svojim djedovskim prostorima usprkos svim progonima. Istina je čak da se primorski ljudi, posebno oni na otocima, nisu degenerirali zahvaljujući isključivo priljevu biološki zdrava elementa iz dinarskog krša. U dinarcima prevladava kult snage i snalažljivosti. Taj element posebno zadivljuje hrabrost u snazi, a karakterizira ga i subjektivno vrednovanje etičkih norma dobra i zla. Dinarac poznaje sam strah od tajanstvenih, odnosno od nadzemaljskih sila.
Mit junaštva
Dinarski mentalitet je u biti isti u pravoslavnih i katolika. U snažnom dinarskom tipu hrvatskoga i srpskog čovjeka naslućujemo gotovo istu psihosomatsku konstituciju. Dinko Šimunović, koji je u mladosti veliki dio života proveo u Dalmatinskoj zagori, osjećao je tu istobitnost pravoslavnog i katoličkog elementa. Junaštvo je u jednih i u drugih glavno mjerilo vrijednosti. "Radi toga je i veselo u manastiru uvijek bilo, a stari kaluđeri više su govorili o junaštvu nego o molitvi. Spominjalo se, koji je od njih na konju bolji "binjedžija" bio, koji li kamenom odbacio dalje ili mu jasno grlo bolje uz gusle ječalo. A po zidovima i uglima, među mrkim portretima monaha, visjelo oružje svake ruke". (D.Šimunović, Izabrana djela, Zagreb, 1996., s. 368.) Primorski Hrvati osjećajući identičnost pravoslavnog i katoličkog elementa sve brdsko stanovništvo bez obzira na vjeru i narodnost nazivaju Vlasima. Po mišljenju većine povjesnika, iako se to ne može generalizirati, imena Vlah i pastir bili su dugo vremena sinonimi. Naziv vlah ("vlaj") dugo je bio oznaka za socijalni status. Nužno je napomenuti da je pogrdni smisao riječi Vlah pridavan raznim kategorijama stanovništva i da se odnosio samo na Srbe. Fran Kurelac, ističući da su Vlasima u užoj Hrvatskoj i Sloveniji nazivani Srbi, u Bosni pravoslavni katolici, u Dubrovniku seljaci, u Srbiji i Dalmaciji Rumunji, u primorju Talijani, piše i ovo: "Čudno je to s imenom Vlah. Koga god preziremo toga danas Vlahom zovemo." (Kurelec, Fluminensia, Zagreb, 1862. s. 215.)
Vlast muškaraca
U Bosni (Vareš) pravoslavni se i danas nazivaju Vlasima, ali u pogrdnom smislu upotrebljava se riječ "vlašina". U Dalmaciji stanovnici cijelog obalnog pojasa nazivaju Vlasima sve Zagorce bez obzira na vjeru, zanimanje i društveni položaj. U poveljama srpskih i bosanskih vladara iz prvih desetljeća XIII. stoljeća Vlasima se nazivaju i Dubrovčani. (Leksikon srpskog srednjeg veka, Beograd, 1999. s. 86.). Međutim u Dubrovniku i u dubrovačkom zaleđu (prema usmenom kazivanju prof. Ivana Boškovića) od pamtivijeka katoličko stanovništvo naziva Vlasima samo pravoslavne. Dinarac prožet ratničkim mentalitetom obrađivanje zemlje očekuje od drugih sunarodnjaka, a često i od svoje žene. Dinarskim društvom vlada muškarac, a nepisani je zakon patrijarhalnog mentaliteta da su djeca one vjere i nacije kojoj pripada otac, što se očitovalo i na primjeru Ante Starčevića ("Oca domovine"), kojemu je majka bila pravoslavna. Međutim, činjenica je da je onoliko koliko je dinarac biološki jači u odnosu na nedinarca, toliko je i njegova žena snažnija od nedinarske. "I na dinarskoj ženi zapaža se maskulina tendencija u samom tipu rase... Dinarska žena ne mora nimalo da bude ono što narodna zove muškobanja, pa ipak nešto muško govori iz nje, taman toliko da to uđe u europske udžbenike rasne antropologije" (Dvorniković, Karakterologija, s. 209.).
Kult vođe
Patrijarhalni dinarac ima u sebi prirođen osjećaj za hijerarhiju, koji se posebno očituje u kultu vođe. "Na ljude dinarskog tipa najviše utjecaja imaju vođe u čijem ponašanju ima nečeg tajanstvenog ili mu oni to pripisuju" (J. Cvijić-I. Andrić, O balkanskim psihičkim tipovima, Beograd, 1996. s. 27.). Njemu je prirodno da u ljudskom društvu, jednako kao u vučjem i pasjom čoporu, predvodi samo onaj tko se ističe snagom i hrabrošću i zato doživljava parlamentarnu "demokraciju" kao ideal čovjeka mase. Dinari su u prošlosti (posebno u inozemstvu kako je to opisano u literaturi) poznati i kao surovi ratnici među kojima ne postoji ideal srednjovjekovnoga zapadnog viteza. "Surove životne prilike... morale su izazvati jak i budan nagon za samoodržavanjem... U Jugoslavenu razvio se u takvim životnim prilikama tip čovjeka koji je isuviše biološki zaokupljen sam sobom. Ko sam mnogo pati i strada, otupi i za drugoga, postaje manje osjetljiv u svojoj, ali i u tuđoj nevolji (poznata psihička crta, zapažena i na asketima). Altruistička sentimentalnost i osjećajna obazrivost prema drugome ne odgovara krutom životnom stilu čovjeka borca. Nije to nordska hladna bezosjećajnost i nesposobnost za toplija osjećanja prema drugom. Dispozicije za jaču osjećajnost izbijaju u mnogim znacima i oblicima narodnog života, čak i u izvesnim običajima i praznovericama, narodnim pesmama, poslovicama i uzrečicama, ali stil života, naročito u južnim patrijahalnim krajevima, skučio je ispoljavanje tih osećanja u neke tvrde i rudimentarne oblike.
Hajdučki mentalitet
Već sama fizionomija i mimika dinarca ima često u sebi nešto mrko, zatvoreno i nepristupačno... U nežnosti i ganutosti takav je čovek mnogo sporiji i uzdržljiviji, iako ne mora da bude "zao". (Dvorniković, Karakterologija, s. 768.). U mentalitetu dinarca živi i hajdučki element. Hajdučiju na balkanskom prostoru poznaje već stari tračko-ilirski Balkan. Neki su pisci u srednjem vijeku smatrali naše zemlje "hajdučkim zemljama". Pojava hajduka ima i odgovarajuće povijesno opravdanje. "Hajduk u pravilu nije ni u čijoj službi, on je slobodan kao vuk... hajduk se javljao u srcu zemlje, ponajviše u planinama BiH i Srbije. Onaj koji bi se usred turske zemlje 'odbio gore u hajduke' ispadao bi time iz svakoga zakonskoga i društvenog poretka, pretvarao se u šumsku zver da po drumovima presreće silnike i gospodare, da sveti rajine muke, pljačka i zastrašuje Turke... U izvesnim epohama hajduk je bio idol i jedina nada porobljenog naroda. Bez ove psihičke veze ne bi puste hajdučke pjesme, pune krvi i osvete stekle popularnost koju naročito u BiH uživaju i dan današnji. Hajdučka romantika, ma kako sumorna bila njena pozadina, oduvek je imala velike draži i privlačnosti za narod koji je tavorio pod krovovima svojih čifčiskih koliba i uživao da hajduk bar u pesmi davi i robi njemu mrskoga gospodara. Bez potrebe te oduška hajdučka samohvala i fantastika ne bi naišla toliko odjeka u narodu" (Dvorniković, Karakterologija, s. 551., 553.). U mnogim "junačkim" pjesmama s motivima iz prošlih, turskih stoljeća, u kojima Marko, među ostalim, zna zapaliti ljubavnicu namazanu smolom da mu svijetli pri večeri, osjećamo dah prapovijesnog divljaštva. Prodor tog duha očituje se u nerazmjernom prevladavanju tih "junačkih" motiva nad lirskim pjesništvom u kontinentalnoj Dalmaciji. Fra Andrija Kačić Miošić u "Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga" s oduševljenjem opisuje odsijecanje turskih glava, a mnogobrojna izdanja toga njegova djela potvrđuju da su dinarski Hrvati to štivo prihvaćali kao izraz vlastite duše. Dakako da svi gorštaci nisu hajduci.
Poštenje i opačina
"Već smo kazali kako se među ljudima na Kršu vide velike opreke karaktera. Naći ćeš najčestitije ljude u tome kraju, ali se nađe i mnogo zločinačkih karaktera. I začudo, kolika je razlika među ljudima u Kršu. Dalje, sjevernije među hrvatskim kajkavcima ima neka izjednačenost karaktera. Kako se čini, tamo danas prevladava tip slabijeg mlitavog karaktera. Vidi što je dobro, i priznaje da treba raditi dobro, ali se toga mlitavo drži u svagdašnjem životu. Ljudi opaka značaja u Kršu hvale se svojom opačinom" (Josip Zidarić, Stanovnici..., s. 225.). Dinarac je poslije pokušaja kristijaniziranja nastavio živjeti svoju iracionalnu narav doživljavajući često Dekalog kao nadstvarni ideal, kako je to vjerno opisao Mile Budak. Dvorniković zaključuje kako se rimokatolicizam prihvatio samo u primorskim gradovima i da dinarac "otaje borac, balkanska, a ne slovensko-hrišćanska duša". Da dinarac, ako ga se vjerski dobro pouči, može biti praktični kršćanin potvrđuju primjeri stotina časnih sestara iz Dalmatinske zagore (na primjer iz Otoka kod Sinja), koji su kršćanskim življenjem za bližnje dokazali svoju vjeru. (Činjenica je da je Katolička crkva na Balkanu uspjela više kristijanizirati katoličke mase nego Srpska pravoslavna crkva pravoslavne vjernike.). U biti dosadašnja prošlost dinaraca, bio on "Ilir" Bato ili Hercegovac Zvonko Bušić, povijest je neustrašive borbe za pojedinačni i narodni opstanak. Stoga nije slučajno da je u temeljima izgradnje sve tri hrvatske države na Balkanu najviše ugrađena borba dinarskoga čovjeka.
Brdska pradržava
Nedinarac kada prokušava vrijednosti dinarca koji je kao psihosomatski tip posve drukčiji, zamišlja sebe kao glavno mjerilo vrijednosti. Tako Dinko Tomašić (otočanin iz Korčule) primitivno zaključuje da se u rodovsko-plemskoj organizaciji "rod razvio u četu pljačkaša, i da je u ovoj sredini prvotna društvena vrijednost bila "junaštvo" tj. isticanje u otimanju i u ubijanju" (Tomašić, Društveni razvitak Hrvata, s. 68.). Dvorniković to mišljenje, očito misleći i na Tomašića, komentira ovako:"Bez uživljavanja u taj unutrašnji svet vrednosnih merila, patrijarhalnog morala i patrijarhalnih etičkih ideala, nema ni razumevanja ovog tipa. Oni koji govore samo o pljačkaškom ili razbojničkom tipu kao što to i u nas, iz vrlo providnih razloga, čine neki istorici i sociolozi iz severnih i zapadnih pokrajina Jugoslavije, nisu ušli u dušu toga tipa ni koliko površni stranci turisti za koje su ti ljudi ništa drugo nego "Hammeldiikebe". Neki naši pisci grade se toliki "zapadnjaci", toliko strani tom tipu, kao da se uopšte u njegov unutrašnji svet ne mogu ni trenutno uživeti" (Dvorniković, Karakterologija, s. 797.). Prva hrvatska država na Balkanu nastala je u brdskim krajevima. O smještaju prvobitne balkanske Hrvatske suglasno izvješćuju svi postojeći povijesni izvori. Iz pisanja Konstantina Porfirogeneta može se zaključiti da su Hrvati svoju prvobitnu oranizacijsku jedinicu imali baš na teritoriju na kojem Toma arhiđakon smješta doseljenje Sklava ili Gota. O Gackoj, Liki i Krbavi u ranosrednjovjekovno doba ne znamo mnogo. Prema poglavlju XXX. "De Administrando imerio" zemlja Hrvata proteže se od Cetine do grada Labina, a hrvatski ban vlada Krbavom, Gackom i Likom.