Watzy
12-02-2005, 05:07 PM
Ante Pavelić: Fašizam kao naslijednik demokracije i antiteza komunizmu
"Fašizam danas nije više samo jedan oblik vladavine kakva je uvedena u Italiji, nego je tim imenom označena izvorna ideja novog narodnjačkog uređenja države, pa i društva, te je fašizam danas već stvar svjetskoga značenja. Fašizam nije «antiteza demokraciji», kako se to obično krivo tvrdi, nego je njezin nasljednik kao «antiteza komunizmu», odnosno boljševizmu. Komunizam se je praktično pojavio na Istoku, u Rusiji, mimo demokracije i izravno na ruševini samovlađa, jer je demokracija zakasnila i promašila pravi čas, da se vremenski umetne među njih. Fašizam je nikao na Zapadu, na razvalinama demokracije, koja nije bila kadra suprotstaviti se boljševizmu kada je ovaj iz Rusije htio prodrijeti na Zapad. Njezin sustav, njezin način rada te sredstva kojima ona može raspolagati, nisu bili kadri mjeriti se s načinom rada boljševizma i njegovim sredstvima borbe, a još manje suzbiti ih i potući: baš kao što se ribarska lađa ne može suprotstaviti ratnoj oklopnjači. Trebalo je doći nešto novo, nešto jače i sposobnije za borbu protiv boljševizma, sposobno da ga porazi. A to je našlo svoj ishod u fašizmu.
Naravno, fašizam je najprije morao odstraniti demokraciju, koja se je pokazala nedoraslom i nesposobnom za tu borbu, da mu se ne plete oko nogu, dok se on rve s boljševizmom, te da si na taj način očisti i poravna tlo za rvanje. Da mu u toj borbi bude moguće razviti svu svoju snagu, morao je fašizam, dakako, odstraniti sve ono što je demokracija bila uvela, ukoliko je to moglo smetati borbi ili, štoviše, pomagalo i jačalo neprijatelja. To je u prvom redu liberalizam, slobodarstvo, naravno, ono zapadnih demokracija, ono što se u njima naziva slobodarstvom, a zapravo nije ništa drugo negoli potpuni nehaj za narodne vrednote, jer se po tom slobodarstvu mora svakome putnom i namjernom dopustiti da te vrednote uništava i razara, a narodno ime, čast i ponos naroda, vuče po blatu i gazi, sve to posve nekažnjeno, a počesto i uz nagradu. Slobodarstvom se ne može boriti protiv boljševika, koji ga na svom tlu ne poznaju i ne trpe, a na protivničkom se tlu baš njime služe kao najjačim oružjem u poticanju protivničke slabosti – baš kao što se zločinstvo ne može pobijati pjevanjem litanija, nego kaznenim zakonima i tamnicama.
Demokracija, sa svoje strane, ne će priznati svoje slabosti i nemoći, te svoju posvemašnju nesposobnost da se ozbiljno suprotstavi boljševizmu, nego se nastoji opravdati time što niječe njegovu pogibeljnost i odvratnost. Da tome dade vidni izražaj, ona s komunizmom sklapa kompromis, a potom se pomalo u njemu i utapa.
Lažne su i neiskrene stoga suze onih što plaču nad razvalinama demokracije i što nepravedno kunu fašizam da je on uzrokom propasti demokracije, jer da je on navlaš ruši. Naprotiv, ona se ruši jer ne može odoljeti novoj dinamici borbe, baš kao što se same od sebe ruše zapuštene srednjovjekovne ratne utvrde, koje više nisu bile kadre odolijevati novim teškim topovima, pa nitko više nije imao nikakva razloga da ih uzdržava. Najbolje to znadu sami boljševici, i radi toga oni zajedno s velikim svećenicima demokracije licemjerno liju suze nad razvalinama demokratskog Jeruzalema, te u zboru s njima dižu zaglušnu viku protiv fašizma kao protiv najvećega zla na svijetu.
Boljševici su protiv fašizma izmislili najuvjerljiviji dokazni razlog u krilatici, da fašizam znači pogibelj za mir. Taj je razlog kod naroda zapadnih demokracija najuvjerljiviji. Sada, poslije svjetskog rata, u kome su se države zapadnih demokracija napljačkale do prezasićenosti, nemaju one druge želje ni težnje, nego da se stanje stvoreno mirovnim diktatom nikada više ne promijeni. Do te promjene, jasno, ne može doći negoli ratom, jer je one po dobru ne dopuštaju, i zato do rata više nikada ne smije doći. Već dakle zbog toga, a i bez obzira na strahote rata kao takvog, tko može u očima naroda zapadnih demokracija biti omraženiji od onoga, koji ugrožava mir i priprema rat? Eto, zato boljševici u svojoj promičbi među narodima zapadne demokracije trajno i usko povezuju ime fašizma s imenom rata. Odatle također po cijelome svijetu organiziranje «Sabora protiv rata i fašizma», odatle postavljanje «Odbora protiv rata i fašizma», a odatle i ime cijelome protufašističkom pokretu «Amsterdamski pokret protiv rata i fašizma», što ga vode boljševici.
Čitav je taj boljševički protufašistički rad jedna velika montaža, praćena svakodnevnom vikom liberalnog tiska, jer, potrebno je da se svakoj staroj usidjelici, svakome posjedniku dionica velikih petrolejskih i rudarskih poduzeća, te svakome velikom i malom rentijeru po državama zapadnih demokracija, nakostriješe kose i naježi koža svakog jutra kada, tijekom tečnog i obilatog zajutarka, uzme u ruke novine i čita o fašističkoj ratnoj pogibelji, koja, naravno, ugrožava mirno uživanje plodova Versajskog diktata.
Treba, na taj način, pokrenuti cijeli svijet u rat protiv fašizma, jer fašizam znači – ratnu pogibelj. Treba njega uništiti, a onda će boljševizmu biti lako dotući demokraciju. Ona je i tako već postala igračkom u njegovim rukama. Taj je obračun s demokracijom tim lakši, što ona već dugo nije stroj u rukama naroda, tako da bi se on za nju borio kao za svoju stvar, nego je sredstvo u rukama tajnih osnova i glavnica, neodređene narodnosti i sumnjivih izvora. A fašizam, onaj pravi, kako su ga dale Italija i Njemačka, jest odraz volje naroda, njegovih najširih slojeva, koji treba razlikovati od špekulativnih kombinacija, što služe samo za održavanje stanovitih vladavina u umirućim demokracijama, te od lažnog fašizma vlada koje nisu proistekle ni iz demokracije, niti iz fašizma, nego su tek prigodni plod osobitih okolnosti i za posebne svrhe, a uglavnom su, stvarno i nehotice, najbolje i najprikladnije preteče boljševizma, jer mu zbog svoje omraženosti u narodu pospješno uravnavaju put.
Demokracije narod rastočuju, baš kako to žele boljševici, a fašizam je moguć samo u jednom narodu, jedinstvenom po krvi, po osjećaju i po jedinstvenoj volji, pa je on stoga utvrda što je boljševizam ne može osvojiti, i sila pred kojom on mora uzmaknuti. Fašizam se ne može stvarati odozgor, od vlade, kao što se stvaraju neke stranke stanovitih vladavina u poludemokraciji i u lažnom fašizmu; nego on nastaje odozdol, iz naroda, te dolazi prirodnom snagom na vlast, i na njoj se trajno drži baš snagom što je crpi iz širokih narodnih slojeva, dočim one druge, spomenute vlade državnu vlast drže u rukama do prve slijedeće, nove kombinacije ili koalicije, koja je zvana da uvede novu zbrku te daljnje kombinacije i permutacije u narodnom i državnom životu.
To je polje na kome nesmetano i nekažnjivo cvate boljševička rabota na pripremanju svjetskog boljševičkog prevrata.
Dok ova dva velika pokreta, s jedne strane fašizam kao pokret ideja i narodâ, a s druge strane boljševizam kao sljub barbarstva i razaranja, - dijele među sobom veliki dvoboj, dotle je demokracija osuđena na ulogu mirnog promatrača, ili vlasnika polja na kojem se taj dvoboj dijeli, a kada se borba završi, ne će na polju ostati ni zelene trave od demokratske ideologije i demokratskog društvenog poretka."
Ultimatum
"Fašizam danas nije više samo jedan oblik vladavine kakva je uvedena u Italiji, nego je tim imenom označena izvorna ideja novog narodnjačkog uređenja države, pa i društva, te je fašizam danas već stvar svjetskoga značenja. Fašizam nije «antiteza demokraciji», kako se to obično krivo tvrdi, nego je njezin nasljednik kao «antiteza komunizmu», odnosno boljševizmu. Komunizam se je praktično pojavio na Istoku, u Rusiji, mimo demokracije i izravno na ruševini samovlađa, jer je demokracija zakasnila i promašila pravi čas, da se vremenski umetne među njih. Fašizam je nikao na Zapadu, na razvalinama demokracije, koja nije bila kadra suprotstaviti se boljševizmu kada je ovaj iz Rusije htio prodrijeti na Zapad. Njezin sustav, njezin način rada te sredstva kojima ona može raspolagati, nisu bili kadri mjeriti se s načinom rada boljševizma i njegovim sredstvima borbe, a još manje suzbiti ih i potući: baš kao što se ribarska lađa ne može suprotstaviti ratnoj oklopnjači. Trebalo je doći nešto novo, nešto jače i sposobnije za borbu protiv boljševizma, sposobno da ga porazi. A to je našlo svoj ishod u fašizmu.
Naravno, fašizam je najprije morao odstraniti demokraciju, koja se je pokazala nedoraslom i nesposobnom za tu borbu, da mu se ne plete oko nogu, dok se on rve s boljševizmom, te da si na taj način očisti i poravna tlo za rvanje. Da mu u toj borbi bude moguće razviti svu svoju snagu, morao je fašizam, dakako, odstraniti sve ono što je demokracija bila uvela, ukoliko je to moglo smetati borbi ili, štoviše, pomagalo i jačalo neprijatelja. To je u prvom redu liberalizam, slobodarstvo, naravno, ono zapadnih demokracija, ono što se u njima naziva slobodarstvom, a zapravo nije ništa drugo negoli potpuni nehaj za narodne vrednote, jer se po tom slobodarstvu mora svakome putnom i namjernom dopustiti da te vrednote uništava i razara, a narodno ime, čast i ponos naroda, vuče po blatu i gazi, sve to posve nekažnjeno, a počesto i uz nagradu. Slobodarstvom se ne može boriti protiv boljševika, koji ga na svom tlu ne poznaju i ne trpe, a na protivničkom se tlu baš njime služe kao najjačim oružjem u poticanju protivničke slabosti – baš kao što se zločinstvo ne može pobijati pjevanjem litanija, nego kaznenim zakonima i tamnicama.
Demokracija, sa svoje strane, ne će priznati svoje slabosti i nemoći, te svoju posvemašnju nesposobnost da se ozbiljno suprotstavi boljševizmu, nego se nastoji opravdati time što niječe njegovu pogibeljnost i odvratnost. Da tome dade vidni izražaj, ona s komunizmom sklapa kompromis, a potom se pomalo u njemu i utapa.
Lažne su i neiskrene stoga suze onih što plaču nad razvalinama demokracije i što nepravedno kunu fašizam da je on uzrokom propasti demokracije, jer da je on navlaš ruši. Naprotiv, ona se ruši jer ne može odoljeti novoj dinamici borbe, baš kao što se same od sebe ruše zapuštene srednjovjekovne ratne utvrde, koje više nisu bile kadre odolijevati novim teškim topovima, pa nitko više nije imao nikakva razloga da ih uzdržava. Najbolje to znadu sami boljševici, i radi toga oni zajedno s velikim svećenicima demokracije licemjerno liju suze nad razvalinama demokratskog Jeruzalema, te u zboru s njima dižu zaglušnu viku protiv fašizma kao protiv najvećega zla na svijetu.
Boljševici su protiv fašizma izmislili najuvjerljiviji dokazni razlog u krilatici, da fašizam znači pogibelj za mir. Taj je razlog kod naroda zapadnih demokracija najuvjerljiviji. Sada, poslije svjetskog rata, u kome su se države zapadnih demokracija napljačkale do prezasićenosti, nemaju one druge želje ni težnje, nego da se stanje stvoreno mirovnim diktatom nikada više ne promijeni. Do te promjene, jasno, ne može doći negoli ratom, jer je one po dobru ne dopuštaju, i zato do rata više nikada ne smije doći. Već dakle zbog toga, a i bez obzira na strahote rata kao takvog, tko može u očima naroda zapadnih demokracija biti omraženiji od onoga, koji ugrožava mir i priprema rat? Eto, zato boljševici u svojoj promičbi među narodima zapadne demokracije trajno i usko povezuju ime fašizma s imenom rata. Odatle također po cijelome svijetu organiziranje «Sabora protiv rata i fašizma», odatle postavljanje «Odbora protiv rata i fašizma», a odatle i ime cijelome protufašističkom pokretu «Amsterdamski pokret protiv rata i fašizma», što ga vode boljševici.
Čitav je taj boljševički protufašistički rad jedna velika montaža, praćena svakodnevnom vikom liberalnog tiska, jer, potrebno je da se svakoj staroj usidjelici, svakome posjedniku dionica velikih petrolejskih i rudarskih poduzeća, te svakome velikom i malom rentijeru po državama zapadnih demokracija, nakostriješe kose i naježi koža svakog jutra kada, tijekom tečnog i obilatog zajutarka, uzme u ruke novine i čita o fašističkoj ratnoj pogibelji, koja, naravno, ugrožava mirno uživanje plodova Versajskog diktata.
Treba, na taj način, pokrenuti cijeli svijet u rat protiv fašizma, jer fašizam znači – ratnu pogibelj. Treba njega uništiti, a onda će boljševizmu biti lako dotući demokraciju. Ona je i tako već postala igračkom u njegovim rukama. Taj je obračun s demokracijom tim lakši, što ona već dugo nije stroj u rukama naroda, tako da bi se on za nju borio kao za svoju stvar, nego je sredstvo u rukama tajnih osnova i glavnica, neodređene narodnosti i sumnjivih izvora. A fašizam, onaj pravi, kako su ga dale Italija i Njemačka, jest odraz volje naroda, njegovih najširih slojeva, koji treba razlikovati od špekulativnih kombinacija, što služe samo za održavanje stanovitih vladavina u umirućim demokracijama, te od lažnog fašizma vlada koje nisu proistekle ni iz demokracije, niti iz fašizma, nego su tek prigodni plod osobitih okolnosti i za posebne svrhe, a uglavnom su, stvarno i nehotice, najbolje i najprikladnije preteče boljševizma, jer mu zbog svoje omraženosti u narodu pospješno uravnavaju put.
Demokracije narod rastočuju, baš kako to žele boljševici, a fašizam je moguć samo u jednom narodu, jedinstvenom po krvi, po osjećaju i po jedinstvenoj volji, pa je on stoga utvrda što je boljševizam ne može osvojiti, i sila pred kojom on mora uzmaknuti. Fašizam se ne može stvarati odozgor, od vlade, kao što se stvaraju neke stranke stanovitih vladavina u poludemokraciji i u lažnom fašizmu; nego on nastaje odozdol, iz naroda, te dolazi prirodnom snagom na vlast, i na njoj se trajno drži baš snagom što je crpi iz širokih narodnih slojeva, dočim one druge, spomenute vlade državnu vlast drže u rukama do prve slijedeće, nove kombinacije ili koalicije, koja je zvana da uvede novu zbrku te daljnje kombinacije i permutacije u narodnom i državnom životu.
To je polje na kome nesmetano i nekažnjivo cvate boljševička rabota na pripremanju svjetskog boljševičkog prevrata.
Dok ova dva velika pokreta, s jedne strane fašizam kao pokret ideja i narodâ, a s druge strane boljševizam kao sljub barbarstva i razaranja, - dijele među sobom veliki dvoboj, dotle je demokracija osuđena na ulogu mirnog promatrača, ili vlasnika polja na kojem se taj dvoboj dijeli, a kada se borba završi, ne će na polju ostati ni zelene trave od demokratske ideologije i demokratskog društvenog poretka."
Ultimatum