Zvek_Zivi_Cetinjanin
02-03-2007, 08:12 AM
Kraljeve stolice skraćivane za nove vlasnike?
Istina je da je bilo otuđivanja muzejskih predmeta u Crnoj Gori, ali su šezdesetih godina prošlog vijeka pojedini časopisi iz Srbije napravili takvu hajku na Crnogorce tvrdeći da su oni, maltene, rasprodali i opljačkali Državni muzej na Cetinju uništavajući tako kulturnu baštinu svih Jugoslovena
Brojnim nedoumicama i neprovjerenim informacijama o nestanku crnogorskih umjetnina doprinijeli su i novinari, od kojih su pojedini gotovo izmišljali krađe po crnogorskim muzejima. Areholog Stanko Roganović tvrdi da je to dodatno doprinijelo da se priče o devastaciji crnogorskog kulturnog blaga toliko dramatizuju da je na kraju ispalo da su Crnogorci sve svoje otuđili, rasprodali, uništili. Poslije objavljivanja članka Rista Dragićevića u "Istorijskim zapisima", došlo je do polemike između autora teksta i književnika Mihaila Lalića. Poslije dosta oštre polemike između ove dvije poznate i priznate ličnosti, kao da je stavljena tačka na slučajeve krađe i otuđivanja crnogorskog kulturnog blaga.
Međutim, poslije dvadeset godina mnogi jugoslovenski listovi ("Borba", "Politika", "Večernje novosti", "Svet", "VUS" i mnogi drugi) kao da su se takmičili čiji će autori ponuditi više "činjenica" i dramatizovati svojim "najnovijim i provjerenim izvorima" temu o kojoj je pisao Dragićević. Manje-više svi su, na svoj način, parafrazirali Rista Dragićevića, nekorektno dopunjavali svoje pisanje navodnim usmenim izjavama Dragićevića, i, što je najgore u svojim otkrićima su citirali izjave anonimnih ličnosti, potpuno neupućenih u ovu materiju.
Najveći dio tih "lamentacija" nad crnorgorskim kulturnim blagom, imao je druge poruke a njihove krokodilske suze su otkrile “iskrenost” tih autora i njihovih naručilaca.
Izvjesni Milinović Toma, u "Borbi" (13.VIII 1967.) pod naslovom: "Kud se dede kralj Nikole blago" - između ostalog, u svojoj "studiji" piše... "Računa se, da ne okolišimo da je poslije oslobođenja nestalo na legalan način više stotina eksponata. Sve su to predmeti koji su poklonjeni ili pozajmljeni raznim ljudima, mahom na položajima, a koji sada ukrašavaju zidove privatnih soba, zbirki i salona..." Istraživač nestalog blaga, dalje nastavlja i taksativno nabraja: "Sa Cetinja je odnijeto oružje, nošnja, ukrasni predmeti, kućne stvari, slike poznatih majstora i sve drugo što spada u istoriju jednog naroda. Nestali su handžari i kubure, sablje i mačevi, kremenjače i džeferdari, odore i džamadani, fesovi i mirte, plaštovi i kaftani, kalpaci i fesovi, perjanice i čelenke, fotelje i tronošci, naslonjače i divani, kreveti i otomani, portreti i mrtve prirode..."
Ovaj majstor svoga zanata konstatuje da je Kralj imao više kreveta i da su "Petrovići bili visokog rasta, pa su stolice novih vlasnika podrezane da bi u njima moglo udobno da se sjedi". Ovakvi napisi i prizemne izmišljotine pokrenule su čitavu lavinu sličnih novinskih "izvještaja" o nestalim muzejskim eksponatima iz cetinjskog muzeja.
Podstaknut člankom Milinovića u "Borbi" (18. VII 1967.godine, str. 2) oglašava se dr Uroš Golubović, koji, između ostalog, piše..."Sa kakvim pravom pojedinci mogu otimati ono što pripada ne samo crnogorskom narodu nego i svim narodima Jugoslavije i njihovoj istoriji. Eksponati u Jugoslovenskim muzejima "pričaju" o istoriji našeg naroda ali, kako se iz cetinjskog slučaja i citiranog napisa vidi, dostupni su samo pojedincima i njihovim familijama, a više od 19 miliona Jugoslovena ih ne može ni pogledati osim - kako Cetinjani kažu - potpisati reverse na mjestima gdje bi eksponati trebalo da budu izloženi".
Prema ovim konstacijama dr Golubovića, moglo bi se zaključiti da je Državni muzej na Cetinju opustošen.
Pohara cetinjskog muzeja proglašena je "pljačkom stoljeća" . Za to se pobrinuo u svom članku i Borislav Vojvodić ("Borba", 8.Dž 1967,-Muzej pun priznanica) koji u opširnom opisivanju otuđenih predmeta, umjesto da na osnovu činjenica konkretno navodi šta je sve nestalo, šta je rashodovano (a nažalost, imalo se o čemu pisati i kritikovati) kaže... "U Cetinju, međutim, ima ljudi koji tvrde da se mnogi od tih predmeta i danas mogu naći u stanovima nekih ondašnjih rukovodilaca...Na taj način desetine i stotine slika naših najpoznatijih savremenika volšebno je promijenilo vlasnike i danas krase zidove privatnih stanova, od kojih su mnogi pretvoreni u prave umjetničke galerije. Ali, nema nikakvog dokaza kako su one dospjele tu gdje se sada nalaze".
Kad se spoje drskost, zluradost i neznanje, može tako neko tvrditi" da su desetine i stotine slika promijene vlasnike, ali nema nikakvog dokaza kako su one dospjele tu i gdje se sada nalaze!
Naslovi pojedinih članaka i njihov sadržaj ("Kad sveci blago dijele", Svet, 2.IDž 1967, "Gdje je blago cetinjskog muzeja?, Večernje novosti" 9.Dž 21967.str. 9, Pohara Cetinjskog muzeja Svet, 23 Dž 1967. br. 9), toliko su maliciozni, neprovjereni i tedneciozni, da se gotovo više treba braniti od njih, nego od onih koji su kulturno blago otuđivali ! Jer njihove panihide nad "opustošenim i poharanim crnogorskim kulturnim blagom" imaju drugi cilj i pretenzije.Odavno poznate i više puta tokom istorije potvrđene.
Kolektiv "Muzeja - Cetinje" je na ova i slična novinska pisanja odgovorio: Kako su i koji predmeti otuđeni? (Pobjeda, 8.Dž 1967,DžDžIV, 2657, str.9)
U navedenom pismu, između ostalog, se kaže: "Nažalost i poslije rata nastavljeno je sa otuđivanjem predmeta iz Muzeja. Prije nego pređemo na iznošenje činjenica želimo da napomenemo: nijedan od članova sadašnjeg kolektiva nije radio u Državnom muzeju od 1946. do 1949.godine, na koji se period pretežno i odnose obavljeni napisi. Zbog toga ove podatke koje ćemo iznijeti i koje smo do sada iznijeli, dajemo na osnovu sačuvane dokumentacije.
Aktom br.4511 od 9.IV 1946.godine formirana je komisija za preuređivanje Državnog muzeja u sastavu: predsjednik Andrija Koprivica, pomoćnik ministra prosvjete i kulture i članovi: Marko Kažić, načelnik odjeljenja za narodno prosvjećivanje i kulturu, Mirko Medenica , direktor Državnog muzeja, Mihailo Lalić, književnik, Milan Božović, slikar, Anton Lukateli, slikar i Risto Dragićević, bibliotekar Državnog muzeja i pored protivljenja nekih članova. Komisija je, između ostalog, podnijela izvještaj Ministarstvu prosvjete da u muzeju postoji "priličan broj stvari koji ne predstavljaju istorijsku i umjetničku vrijednost za muzej".
Na osnovu ovog izvještaja Ministarstvo prosvjete,aktom br. 7590 od 29.juna 1946. godine, koji je po ovlašćenju ministra potpisao Andrija Koprivica formiralo je primopredajnu komisiju i naredilo da "Uprava muzeja od istih (stvari) uputi na privremenu poslugu Predsjedništvu Crnogorske narodne skupštine, uz propisan revers, stvari koje su joj potrebne". Ovom prilikom iz Muzeja je uzeto tridest komada raznog namještaja koji je ustupljen na upotrebu Petru Komneniću (vraćeno Muzeju) i Milošu Rašoviću, koji je 1954. a i kasnije izrazio spremnost da ga vrati.
Sigurno je da ovom prilikom iz Muzeja, nije otuđena nijedna umjetnička slika, te, prema tome, Miloš Rašović nije mogao dobiti slike, niti se danas u Državnom muzeju " nalaze tragovi nekadašnjih slika" ("Svet", broj 567, od 2.IDž 1967.godine).
U vezi sa pomenutim natpisima i iznesenom tvrdnjom da su iz muzeja nestajale umjetničke slike, možemo da potvrdimo samo jedno da u dokumentaciji nema nijednog podataka koji bi govorio da je bilo slika koje su otuđene iz muzeja. Od ovih slika ministarstvo je kasnije uzimalo neke za svoje potrebe, a neke je trajno ustupalo muzeju ili kasnije Umjetničkoj galeriji. Iz dokumentacije se ne vidi da je bilo šta drugo otuđeno iz Državnog muzeja 1949. godine, otkada je konačno prekinuto sa ovom praksom, kaže Roganović.
Nedovoljno razumijevanja za muzejske principe
Neposredno poslije rata zaista je bilo pojedinaca iz rukovodećih organa koji su pokazivali malo ili nimalo razumijevanja za muzejske probleme i koji su svojim stavovima krnjili osnovne muzejske principe. Postojale su predrasude da su stilski namještaj, portreti vladara, skupocjeno posuđe i slično preživjeli ostaci minulog doba, koje treba ukloniti iz muzejskih zbirki i postavki, ili ih dati da se "korisno" upotrijebe, jer su navodno bez istorijske i umjetničke vrijednosti. Nažalost, u ovakve greške upadali su i ljudi koji su kao stručnjaci određivani za rješavanje muzejskih problema. Oni su često bili inicijatori ovakvih postupaka.
Neuki popovi i
ruski avanturisti
Sa Miroslavljevim jevanđeljem i Ilovačkom krmčijom, dva brilijantna rukopisa, ponosio bi se svaki narod na svijetu, a oni su dio tuđeg, a ne crnogorskog rukopisnog blaga, navodi prof. dr Božidar Šekularac. Biblioteka i arhiv Barske nadbiskupije iz 12. vijeka kao da nijesu postojali
- Glavno rukopisno blago nestalo je iz Crne Gore, ali dobro je da je nakon svega ostalo i ovoliko koliko danas imamo, ocijenio je prof. dr Božidar Šekularac, istoričar.
- Rukopisi i inkunabule sa ovih prostora uništeni su ili odnešeni. Sa Miroslavljevim jevanđeljem i Ilovačkom krmčijom, dva brilijantana rukopisa, ponosio bi se svaki narod na svijetu, a oni su dio tuđeg, a ne crnogorskog rukopisnog blaga, naglasio je Šekularac.
-Miroslavljevo jevanđelje je spomenik neprocjenjive vrijednosti, nastao krajem 12. vijeka, na prostoru Crne Gore. Rukopis je naručen za humskog kneza Miroslava. Riječ je o reprezentativnom jevanđelju, koje po karakteristikama opreme, ilustrovanja, inicijala i svim detaljima, spada u sam vrh svjetske tehnike pisanja rukopisa toga doba. Istraživači se slažu da je započet u Kotoru, a završen u Crkvi Svetog Petra i Pavla u Bijelom Polju. Poslije brojnih peripetija, koje su ga pratile - preko Svete Gore, Manastira Hilandar do Kraljevića “stacioniran” je u Narodnom muzeju u Beogradu, navodi Šekularac.
Čuveni srednjevjekovni spomenik Ilovačka krmčija ili Novokanon, koja je nastala na Prevlaci u Manastiru Svetog Mihaila nalazi se u Sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu. To je, svakako, rukopis od izuzetne vrijednosti. Zbornik kanona ili crkveni zakonik svjedoči o crnogorskoj pismenosti toga doba.
- U Zagrebu je i Cetinjski psaltir. Postoje saznanja da se u Odesi, u Ukrajini, u privatnoj kolekciji nalazi Romanovo jevanđelje koje je pisano u Manastiru Svetog Nikole na Vranjini. U Patrijaršijskoj biblioteci u Beogradu nalazi se rukopis iz 18. vijeka Aleksantrida iz manastira Dobrilovine, a u Ljubljanskoj biblioteci jedini primjer molitvenika Đurđa Crnojevića. Moračka krmčija nalazi se u privatnim rukama, nabraja Šekularac.
Manastir Savina, prema popisu knjiga i rukopisa od 1947. godine imao je 43 rukopisne knjige, a već 1963. u izvješataju se navodi 37. Za 15 godina nestalo je šest rukopisa za koje niko ne zna gdje su.
- Posebna priča je o biblioteci čuvene Barske nadbiskupije iz 12. vijeka. Ništa nije sačuvano. Činjenica je da je Bar stradao i od osvajača i od zemljotresa, ali je ipak nešto trebalo da bude sačuvano. Nadbiskupija je veliki dio naše istorije, a nemamo nikakvih podataka o biblioteci i arhivu iz srednjeg vijeka. Sada imamo samo razne pretpostavke kome nije odgovarao arhiv Barske nadbiskupije, sa žaljenjem konstatuje Šekularac.
Veliku štetu pokretnom rukopisnom blagu u Crnoj Gori nanijeli su ruski avanturisti. Dovoljno je bilo da tokom 19. vijeka donesu neku kitnjasto okovanu rusku knjigu, koja je štampana u tom vremenu, i da u zamjenu od neukih popova dobiju naše stare knjige. Imamo bezbroj ruskih knjiga po manastirima i crkvama, a samo mali broj je poklonjen bez kompenzacije, priča istoričar.
- U novije vrijeme teško da ćete naći popis knjiga u crkvama i manastirima, izuzimajući reprezentativne kao što su Cetinjski manastir, Nikoljac, Sveta trojica, Savina, zamjera Šekularac.
- Niko ne zna koje su knjige postojale, a koje su odnešene iz manjih crkava koje godinama niko nije čuvao. Taj fond je prepušten propadanju. I danas “podobni” popovi mogu, kud im je drago, da odnesu knjigu bez reversa. Istraživao sam u Crkvi Svetog Đorđa u Podgorici. Nijedna od knjiga nije bila popisana, kao ni u Manastiru Duga, a da ne govorimo o onim seoskim crkvama. Crnogorci po prirodi su ljudi spremni na krajnosti. Poslije rata kada je crkva bila u zapećku stvoren je veliki prostor da je iz crkava mogao uzimati knjige ko je htio i kako je htio. U cijeloj Evropi postoje knjige iz štamparije Crnojevića, koje sigurno nijesu kupljene u periodu kada su štamapane, nego su ih pojedinci kasnije prodavali i pokalanjali. U Irskoj postoji jedan rukopis pisan glagoljicom, zapazio je Šekularac.
Prema njegovim saznanjima, crnogorske institucije nikada nijesu potraživale rukopise. Bilo je samo nezvaničnih pregovora o povraćaju Miroslavljevog jevanđelja koji su završeni neuspješno.
Arhivska građa odvožena na smetlišta
- Arhivska građa je par edželans državno pitanje, jer arhiv je jedna od nosećih institucija države. Naši arhivi su tek posljednjih dvadesetak godina organizovali mrežu kojom se na pravi način skuplja, odabira i čuva građa. Postoji podatak da je 60-ih godina kamion arhivske građe u Beranama otišao na otpad, a drugi je sačuvan tako što ga je jedan milicajac vratio saznavši o kakvom “tovaru” je riječ. Sada je to osnovna arhiva u Beranama.
Svjesno je, zbog interesa pojedinaca, uništavano mnogo arhivske građe, ili je zbog jednog falsifikata, tako kategorisano mnoštvo dokumenta koji su originali, navodi Šekularac. On vjeruje da će novi mladi kadrovi na pravi način vrednovati i čuvati arhivsku dokumentaciju.
More se 1812. godine zabijeljelo od knjiga
Kao slikovit primjer uticaja osvajačkih pohoda na kulturno blago Crne Gore Šekularac navodi Manastir Praskvicu u Paštrovićima. Izvještači pišu da se 1812, u vrijeme Napoleona kada je Francuska osvojila crnogorsko primorje, more bijeljelo od papira knjiga i rukopisa koji su bačeni.
Vuk Karayić zarađivao na knjigama iz Morače
- Istraživao sam 80-ih godina u rukopisnom odjeljenju moskovske biblioteke i našao dvadestak knjiga u kojima je naznačeno kako ih je grof Pogodin kupio kod Vuka Karayića u Beču za izvjestan broj talijera. Priča o Vuku Karayiću i odnošenju rukopisa i inkunabula iz Crne Gore je posebna. Zabilježeno je da ga Vuk Vrčević i Vuk Popović izvještavaju da u Morači “ima dva tovara knjiga koje će mu oni prvom prilikom poslati u Beč”. Nažalost tih tovara knjiga više nema, a priča o grofu Pogodinu govori kako su završavale knjige iz Morače i Dobrilovine, konstatuje Šekularac.
Peko Dapčević spasio “Oktoih Crnojevića”
- Za vrijeme Drugog svjetskog rata kada je došlo do obračuna između partizana i četnika, iznešene su knjige iz Manastira Morače i spaljivane su. Tada je čuveni Peko Dapčević u svoju torbicu, sa te gomile, uzeo Oktoih Crnojevića i sačuvao, da bi ga poslije rata vratio manastiru, navodi Šekularac kao pozitivan primjer.
Istina je da je bilo otuđivanja muzejskih predmeta u Crnoj Gori, ali su šezdesetih godina prošlog vijeka pojedini časopisi iz Srbije napravili takvu hajku na Crnogorce tvrdeći da su oni, maltene, rasprodali i opljačkali Državni muzej na Cetinju uništavajući tako kulturnu baštinu svih Jugoslovena
Brojnim nedoumicama i neprovjerenim informacijama o nestanku crnogorskih umjetnina doprinijeli su i novinari, od kojih su pojedini gotovo izmišljali krađe po crnogorskim muzejima. Areholog Stanko Roganović tvrdi da je to dodatno doprinijelo da se priče o devastaciji crnogorskog kulturnog blaga toliko dramatizuju da je na kraju ispalo da su Crnogorci sve svoje otuđili, rasprodali, uništili. Poslije objavljivanja članka Rista Dragićevića u "Istorijskim zapisima", došlo je do polemike između autora teksta i književnika Mihaila Lalića. Poslije dosta oštre polemike između ove dvije poznate i priznate ličnosti, kao da je stavljena tačka na slučajeve krađe i otuđivanja crnogorskog kulturnog blaga.
Međutim, poslije dvadeset godina mnogi jugoslovenski listovi ("Borba", "Politika", "Večernje novosti", "Svet", "VUS" i mnogi drugi) kao da su se takmičili čiji će autori ponuditi više "činjenica" i dramatizovati svojim "najnovijim i provjerenim izvorima" temu o kojoj je pisao Dragićević. Manje-više svi su, na svoj način, parafrazirali Rista Dragićevića, nekorektno dopunjavali svoje pisanje navodnim usmenim izjavama Dragićevića, i, što je najgore u svojim otkrićima su citirali izjave anonimnih ličnosti, potpuno neupućenih u ovu materiju.
Najveći dio tih "lamentacija" nad crnorgorskim kulturnim blagom, imao je druge poruke a njihove krokodilske suze su otkrile “iskrenost” tih autora i njihovih naručilaca.
Izvjesni Milinović Toma, u "Borbi" (13.VIII 1967.) pod naslovom: "Kud se dede kralj Nikole blago" - između ostalog, u svojoj "studiji" piše... "Računa se, da ne okolišimo da je poslije oslobođenja nestalo na legalan način više stotina eksponata. Sve su to predmeti koji su poklonjeni ili pozajmljeni raznim ljudima, mahom na položajima, a koji sada ukrašavaju zidove privatnih soba, zbirki i salona..." Istraživač nestalog blaga, dalje nastavlja i taksativno nabraja: "Sa Cetinja je odnijeto oružje, nošnja, ukrasni predmeti, kućne stvari, slike poznatih majstora i sve drugo što spada u istoriju jednog naroda. Nestali su handžari i kubure, sablje i mačevi, kremenjače i džeferdari, odore i džamadani, fesovi i mirte, plaštovi i kaftani, kalpaci i fesovi, perjanice i čelenke, fotelje i tronošci, naslonjače i divani, kreveti i otomani, portreti i mrtve prirode..."
Ovaj majstor svoga zanata konstatuje da je Kralj imao više kreveta i da su "Petrovići bili visokog rasta, pa su stolice novih vlasnika podrezane da bi u njima moglo udobno da se sjedi". Ovakvi napisi i prizemne izmišljotine pokrenule su čitavu lavinu sličnih novinskih "izvještaja" o nestalim muzejskim eksponatima iz cetinjskog muzeja.
Podstaknut člankom Milinovića u "Borbi" (18. VII 1967.godine, str. 2) oglašava se dr Uroš Golubović, koji, između ostalog, piše..."Sa kakvim pravom pojedinci mogu otimati ono što pripada ne samo crnogorskom narodu nego i svim narodima Jugoslavije i njihovoj istoriji. Eksponati u Jugoslovenskim muzejima "pričaju" o istoriji našeg naroda ali, kako se iz cetinjskog slučaja i citiranog napisa vidi, dostupni su samo pojedincima i njihovim familijama, a više od 19 miliona Jugoslovena ih ne može ni pogledati osim - kako Cetinjani kažu - potpisati reverse na mjestima gdje bi eksponati trebalo da budu izloženi".
Prema ovim konstacijama dr Golubovića, moglo bi se zaključiti da je Državni muzej na Cetinju opustošen.
Pohara cetinjskog muzeja proglašena je "pljačkom stoljeća" . Za to se pobrinuo u svom članku i Borislav Vojvodić ("Borba", 8.Dž 1967,-Muzej pun priznanica) koji u opširnom opisivanju otuđenih predmeta, umjesto da na osnovu činjenica konkretno navodi šta je sve nestalo, šta je rashodovano (a nažalost, imalo se o čemu pisati i kritikovati) kaže... "U Cetinju, međutim, ima ljudi koji tvrde da se mnogi od tih predmeta i danas mogu naći u stanovima nekih ondašnjih rukovodilaca...Na taj način desetine i stotine slika naših najpoznatijih savremenika volšebno je promijenilo vlasnike i danas krase zidove privatnih stanova, od kojih su mnogi pretvoreni u prave umjetničke galerije. Ali, nema nikakvog dokaza kako su one dospjele tu gdje se sada nalaze".
Kad se spoje drskost, zluradost i neznanje, može tako neko tvrditi" da su desetine i stotine slika promijene vlasnike, ali nema nikakvog dokaza kako su one dospjele tu i gdje se sada nalaze!
Naslovi pojedinih članaka i njihov sadržaj ("Kad sveci blago dijele", Svet, 2.IDž 1967, "Gdje je blago cetinjskog muzeja?, Večernje novosti" 9.Dž 21967.str. 9, Pohara Cetinjskog muzeja Svet, 23 Dž 1967. br. 9), toliko su maliciozni, neprovjereni i tedneciozni, da se gotovo više treba braniti od njih, nego od onih koji su kulturno blago otuđivali ! Jer njihove panihide nad "opustošenim i poharanim crnogorskim kulturnim blagom" imaju drugi cilj i pretenzije.Odavno poznate i više puta tokom istorije potvrđene.
Kolektiv "Muzeja - Cetinje" je na ova i slična novinska pisanja odgovorio: Kako su i koji predmeti otuđeni? (Pobjeda, 8.Dž 1967,DžDžIV, 2657, str.9)
U navedenom pismu, između ostalog, se kaže: "Nažalost i poslije rata nastavljeno je sa otuđivanjem predmeta iz Muzeja. Prije nego pređemo na iznošenje činjenica želimo da napomenemo: nijedan od članova sadašnjeg kolektiva nije radio u Državnom muzeju od 1946. do 1949.godine, na koji se period pretežno i odnose obavljeni napisi. Zbog toga ove podatke koje ćemo iznijeti i koje smo do sada iznijeli, dajemo na osnovu sačuvane dokumentacije.
Aktom br.4511 od 9.IV 1946.godine formirana je komisija za preuređivanje Državnog muzeja u sastavu: predsjednik Andrija Koprivica, pomoćnik ministra prosvjete i kulture i članovi: Marko Kažić, načelnik odjeljenja za narodno prosvjećivanje i kulturu, Mirko Medenica , direktor Državnog muzeja, Mihailo Lalić, književnik, Milan Božović, slikar, Anton Lukateli, slikar i Risto Dragićević, bibliotekar Državnog muzeja i pored protivljenja nekih članova. Komisija je, između ostalog, podnijela izvještaj Ministarstvu prosvjete da u muzeju postoji "priličan broj stvari koji ne predstavljaju istorijsku i umjetničku vrijednost za muzej".
Na osnovu ovog izvještaja Ministarstvo prosvjete,aktom br. 7590 od 29.juna 1946. godine, koji je po ovlašćenju ministra potpisao Andrija Koprivica formiralo je primopredajnu komisiju i naredilo da "Uprava muzeja od istih (stvari) uputi na privremenu poslugu Predsjedništvu Crnogorske narodne skupštine, uz propisan revers, stvari koje su joj potrebne". Ovom prilikom iz Muzeja je uzeto tridest komada raznog namještaja koji je ustupljen na upotrebu Petru Komneniću (vraćeno Muzeju) i Milošu Rašoviću, koji je 1954. a i kasnije izrazio spremnost da ga vrati.
Sigurno je da ovom prilikom iz Muzeja, nije otuđena nijedna umjetnička slika, te, prema tome, Miloš Rašović nije mogao dobiti slike, niti se danas u Državnom muzeju " nalaze tragovi nekadašnjih slika" ("Svet", broj 567, od 2.IDž 1967.godine).
U vezi sa pomenutim natpisima i iznesenom tvrdnjom da su iz muzeja nestajale umjetničke slike, možemo da potvrdimo samo jedno da u dokumentaciji nema nijednog podataka koji bi govorio da je bilo slika koje su otuđene iz muzeja. Od ovih slika ministarstvo je kasnije uzimalo neke za svoje potrebe, a neke je trajno ustupalo muzeju ili kasnije Umjetničkoj galeriji. Iz dokumentacije se ne vidi da je bilo šta drugo otuđeno iz Državnog muzeja 1949. godine, otkada je konačno prekinuto sa ovom praksom, kaže Roganović.
Nedovoljno razumijevanja za muzejske principe
Neposredno poslije rata zaista je bilo pojedinaca iz rukovodećih organa koji su pokazivali malo ili nimalo razumijevanja za muzejske probleme i koji su svojim stavovima krnjili osnovne muzejske principe. Postojale su predrasude da su stilski namještaj, portreti vladara, skupocjeno posuđe i slično preživjeli ostaci minulog doba, koje treba ukloniti iz muzejskih zbirki i postavki, ili ih dati da se "korisno" upotrijebe, jer su navodno bez istorijske i umjetničke vrijednosti. Nažalost, u ovakve greške upadali su i ljudi koji su kao stručnjaci određivani za rješavanje muzejskih problema. Oni su često bili inicijatori ovakvih postupaka.
Neuki popovi i
ruski avanturisti
Sa Miroslavljevim jevanđeljem i Ilovačkom krmčijom, dva brilijantna rukopisa, ponosio bi se svaki narod na svijetu, a oni su dio tuđeg, a ne crnogorskog rukopisnog blaga, navodi prof. dr Božidar Šekularac. Biblioteka i arhiv Barske nadbiskupije iz 12. vijeka kao da nijesu postojali
- Glavno rukopisno blago nestalo je iz Crne Gore, ali dobro je da je nakon svega ostalo i ovoliko koliko danas imamo, ocijenio je prof. dr Božidar Šekularac, istoričar.
- Rukopisi i inkunabule sa ovih prostora uništeni su ili odnešeni. Sa Miroslavljevim jevanđeljem i Ilovačkom krmčijom, dva brilijantana rukopisa, ponosio bi se svaki narod na svijetu, a oni su dio tuđeg, a ne crnogorskog rukopisnog blaga, naglasio je Šekularac.
-Miroslavljevo jevanđelje je spomenik neprocjenjive vrijednosti, nastao krajem 12. vijeka, na prostoru Crne Gore. Rukopis je naručen za humskog kneza Miroslava. Riječ je o reprezentativnom jevanđelju, koje po karakteristikama opreme, ilustrovanja, inicijala i svim detaljima, spada u sam vrh svjetske tehnike pisanja rukopisa toga doba. Istraživači se slažu da je započet u Kotoru, a završen u Crkvi Svetog Petra i Pavla u Bijelom Polju. Poslije brojnih peripetija, koje su ga pratile - preko Svete Gore, Manastira Hilandar do Kraljevića “stacioniran” je u Narodnom muzeju u Beogradu, navodi Šekularac.
Čuveni srednjevjekovni spomenik Ilovačka krmčija ili Novokanon, koja je nastala na Prevlaci u Manastiru Svetog Mihaila nalazi se u Sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu. To je, svakako, rukopis od izuzetne vrijednosti. Zbornik kanona ili crkveni zakonik svjedoči o crnogorskoj pismenosti toga doba.
- U Zagrebu je i Cetinjski psaltir. Postoje saznanja da se u Odesi, u Ukrajini, u privatnoj kolekciji nalazi Romanovo jevanđelje koje je pisano u Manastiru Svetog Nikole na Vranjini. U Patrijaršijskoj biblioteci u Beogradu nalazi se rukopis iz 18. vijeka Aleksantrida iz manastira Dobrilovine, a u Ljubljanskoj biblioteci jedini primjer molitvenika Đurđa Crnojevića. Moračka krmčija nalazi se u privatnim rukama, nabraja Šekularac.
Manastir Savina, prema popisu knjiga i rukopisa od 1947. godine imao je 43 rukopisne knjige, a već 1963. u izvješataju se navodi 37. Za 15 godina nestalo je šest rukopisa za koje niko ne zna gdje su.
- Posebna priča je o biblioteci čuvene Barske nadbiskupije iz 12. vijeka. Ništa nije sačuvano. Činjenica je da je Bar stradao i od osvajača i od zemljotresa, ali je ipak nešto trebalo da bude sačuvano. Nadbiskupija je veliki dio naše istorije, a nemamo nikakvih podataka o biblioteci i arhivu iz srednjeg vijeka. Sada imamo samo razne pretpostavke kome nije odgovarao arhiv Barske nadbiskupije, sa žaljenjem konstatuje Šekularac.
Veliku štetu pokretnom rukopisnom blagu u Crnoj Gori nanijeli su ruski avanturisti. Dovoljno je bilo da tokom 19. vijeka donesu neku kitnjasto okovanu rusku knjigu, koja je štampana u tom vremenu, i da u zamjenu od neukih popova dobiju naše stare knjige. Imamo bezbroj ruskih knjiga po manastirima i crkvama, a samo mali broj je poklonjen bez kompenzacije, priča istoričar.
- U novije vrijeme teško da ćete naći popis knjiga u crkvama i manastirima, izuzimajući reprezentativne kao što su Cetinjski manastir, Nikoljac, Sveta trojica, Savina, zamjera Šekularac.
- Niko ne zna koje su knjige postojale, a koje su odnešene iz manjih crkava koje godinama niko nije čuvao. Taj fond je prepušten propadanju. I danas “podobni” popovi mogu, kud im je drago, da odnesu knjigu bez reversa. Istraživao sam u Crkvi Svetog Đorđa u Podgorici. Nijedna od knjiga nije bila popisana, kao ni u Manastiru Duga, a da ne govorimo o onim seoskim crkvama. Crnogorci po prirodi su ljudi spremni na krajnosti. Poslije rata kada je crkva bila u zapećku stvoren je veliki prostor da je iz crkava mogao uzimati knjige ko je htio i kako je htio. U cijeloj Evropi postoje knjige iz štamparije Crnojevića, koje sigurno nijesu kupljene u periodu kada su štamapane, nego su ih pojedinci kasnije prodavali i pokalanjali. U Irskoj postoji jedan rukopis pisan glagoljicom, zapazio je Šekularac.
Prema njegovim saznanjima, crnogorske institucije nikada nijesu potraživale rukopise. Bilo je samo nezvaničnih pregovora o povraćaju Miroslavljevog jevanđelja koji su završeni neuspješno.
Arhivska građa odvožena na smetlišta
- Arhivska građa je par edželans državno pitanje, jer arhiv je jedna od nosećih institucija države. Naši arhivi su tek posljednjih dvadesetak godina organizovali mrežu kojom se na pravi način skuplja, odabira i čuva građa. Postoji podatak da je 60-ih godina kamion arhivske građe u Beranama otišao na otpad, a drugi je sačuvan tako što ga je jedan milicajac vratio saznavši o kakvom “tovaru” je riječ. Sada je to osnovna arhiva u Beranama.
Svjesno je, zbog interesa pojedinaca, uništavano mnogo arhivske građe, ili je zbog jednog falsifikata, tako kategorisano mnoštvo dokumenta koji su originali, navodi Šekularac. On vjeruje da će novi mladi kadrovi na pravi način vrednovati i čuvati arhivsku dokumentaciju.
More se 1812. godine zabijeljelo od knjiga
Kao slikovit primjer uticaja osvajačkih pohoda na kulturno blago Crne Gore Šekularac navodi Manastir Praskvicu u Paštrovićima. Izvještači pišu da se 1812, u vrijeme Napoleona kada je Francuska osvojila crnogorsko primorje, more bijeljelo od papira knjiga i rukopisa koji su bačeni.
Vuk Karayić zarađivao na knjigama iz Morače
- Istraživao sam 80-ih godina u rukopisnom odjeljenju moskovske biblioteke i našao dvadestak knjiga u kojima je naznačeno kako ih je grof Pogodin kupio kod Vuka Karayića u Beču za izvjestan broj talijera. Priča o Vuku Karayiću i odnošenju rukopisa i inkunabula iz Crne Gore je posebna. Zabilježeno je da ga Vuk Vrčević i Vuk Popović izvještavaju da u Morači “ima dva tovara knjiga koje će mu oni prvom prilikom poslati u Beč”. Nažalost tih tovara knjiga više nema, a priča o grofu Pogodinu govori kako su završavale knjige iz Morače i Dobrilovine, konstatuje Šekularac.
Peko Dapčević spasio “Oktoih Crnojevića”
- Za vrijeme Drugog svjetskog rata kada je došlo do obračuna između partizana i četnika, iznešene su knjige iz Manastira Morače i spaljivane su. Tada je čuveni Peko Dapčević u svoju torbicu, sa te gomile, uzeo Oktoih Crnojevića i sačuvao, da bi ga poslije rata vratio manastiru, navodi Šekularac kao pozitivan primjer.