Watzy
12-07-2005, 07:12 AM
Stariji članak, ali vrlo zanimljiv: http://www.glas-slavonije.hr/mozaik.asp?rub=3&ID_VIJESTI=989
DR. ZDRAVKO TOMAC, POTPREDSJEDNIK VLADE DEMOKRATSKOG JEDINSTVA 1991./1992. O PROSLAVI “OLUJE”
Zdravko Tomac, potpredsjednik Vlade demokratskog jedinstva 1991./1992. godine te bivši potpredsjednik Sabora i SDP-a, više se neće, kako sam kaže, baviti politikom kao stranačkom borbom izlazeći na izbore, ali će se boriti za opće dobro i ideje, uz ostalo i pripremom mladih i principijelnih ljudi za buduće političare, poput malo poznatog književnika Željka Sakića koji ga je oduševio svojim pogledom na hrvatsku politiku. Naglašava da će kao običan član Hrvatskih socijaldemokrata i dalje zagovarati politiku "trećeg puta", smatrajući da u Hrvatskoj više nema razlike između vlasti i oporbe te da se politika svela na isključivu borbu za vlast i "dijeljenje plijena". Razgovaramo o njegovu viđenju Domovinskog rata i "Oluje", pri čemu pokušava dokazati da su i vlast i opozicija upravo u odnosu na ove događaje pokazale kako ne štite nacionalne interese.
Mnogi se ne mogu načuditi vašem skretanju na desnicu?
- Nisam završio na desnici. U nas postoji potpuno krivo dijeljenje ljudi na ljevicu i desnicu u odnosu na nacionalno pitanje. Smatra se, a to je netočno, da su ljevičari anacionalni, a desničari jako nacionalni. Ja ljevicu i desnicu dijelim na osnovi odnosa prema kapitalu, a ne po tome jesi li nacionalan ili nisi. Ja sam i u SDP-u uvijek tvrdio da ne priznajem ni jednom desničaru da je veći domoljub od mene.
Ipak se nešto moralo promijeniti kada ste napustili SDP?
- Promijenilo se to da su oni koji su prema tom kriteriju bili nacionalni, desnije od mene, otišli lijevo pa danas Sanaderov HDZ vodi politiku Vesne Pusić. Razišao sam se sa SDP-om nakon pobjede na izborima kojoj sam jako pridonio. Sjećate se kada sam u Vukovaru 2000. rekao da gospodi iz Haaga, ako žele izjednačiti žrtvu i agresora, kriminalizirati Domovinski rat i Hrvatsku pretvoriti u agresora, treba reći dosta. Moja stranka i tadašnja koalicija počeli su napuštati socijaldemokratsku i nacionalnu politiku na kojoj smo dobili izbore. Tri godine sam se borio i kada sam izgubio iz moralnih sam razloga krajem 2003. morao izaći van. Zbog toga su izgubili izbore. A Sanader i HDZ, koji su dobili izbore jer su kritizirali tu nedovoljno nacionalnu politiku koalicije, kada su došli na vlast nastavili su tu politiku koju su kritizirali.
Kakvu bi to politiku trebalo voditi? Opirati se Haškom sudu?
- Morate voditi politiku koja je hrvatska, a ne briselska.
I u toj hrvatskoj politici morate poštovati demokratske standarde?
- Apsolutno. No, je li demokratski standard ponižavajuća, poslušna pokornost Haškom sudu?
Zar nije Hrvatska potpisala međunarodne dokumente koji je na to obvezuju?
- Potpisala je ugovore o suradnji. A optužnice koje su došle, posebno proširena optužnica u svezi s "Olujom", napravile su kopernikanski obrat u kome više nema velikosrpske agresije kao uzroka rata, u kojem Hrvatska više nije žrtva agresije, nema obrambenog Domovinskog rata. Hrvatska je krivotvorinama pretvorena u dvostrukog agresora: na BiH i na takozvanu Republiku Srpsku Krajinu u Hrvatskoj, a vojno i državno vodstvo, cijeli HDZ i svi mi koji smo bili nešto u tim vladama, u dijelove zločinačkog poretka. Mislim da nema države u svijetu i državnog vodstva, pozicije i opozicije, koji bi bez prigovora prihvatili takvu kritiku.
Ne bi li te navode optužnice trebalo ipak pobijati na sudu?
- Te optužnice su suprotne statutu Haškog suda.
Tim će ih lakše biti oboriti na sudu?
- Neće, jer je Haški sud pokazao da je politički sud. Floskula je reći da moraš prihvatiti nešto što je izvan pravila pravne države i civilizacijskih stečevina demokracije i rezolucija UN-a. Kada sam u Saboru bio predsjednik Odbora za vanjsku politiku, donijeli smo neke zaključke kojih se, na žalost, ni tadašnja ni ova, Sanaderova vlada ne pridržavaju. U zaključcima, koje sam ja pisao, rekli smo da treba tražiti raspravu u Vijeću sigurnosti UN-a i braniti poziciju Hrvatske. Kada pogledate optužnicu, nečuven je presedan da se poimence optužuju mrtvi ljudi i cijele organizacije, što je suprotno članku 2. Statuta Suda gdje se izričito kaže da se sudi osobama, a ne vladama, državama ili narodima. Prema tim optužnicama cijeli je hrvatski narod dio zločinačke organizacije.
Djelujete prilično ogorčeno?
- Nikome ne dajem pravo, ni Mesiću, ni Račanu ni bilo kome drugome, da u ime neke pravne države prihvaća povijesnu krivotvorinu kojom sam i ja kao potpredsjednik Vlade navodno bio dio zločinačke organizacije. Postavljam moralno pitanje, s kojim će pravom sadašnja pozicija i opozicija slaviti desetogodišnjicu "Oluje"? Što mi zapravo sada slavimo? "Oluja" je kvalificirana, ne samo u optužnicama nego i u izjavama istih tih ljudi, kao zločinački pothvat, a Domovinski rat je pretvoren u navodno dogovoreni rat Tuđmana i Miloševića radi stvaranja etnički čistih velike Srbije i velike Hrvatske. Srbiji se oprašta. Srbija i Milošević i JNA vodili su planirani rat čiji je cilj bio genocid, etničko čišćenje i osvajanje teritorija RH i BiH, a sada se to pretvara u individualnu krivnju, kao da su turisti tu ratovali. S druge strane, individualni zločini, kojih je s hrvatske strane bilo i koje sam uvijek osuđivao, pretvaraju se u kolektivnu krivnju hrvatskog naroda i državnog vodstva.
No, Sud te teze ne mora prihvatiti?
- Optužnice su postale dio političkog pritiska na Hrvatsku kojeg čine i EU i NATO i SAD, a posebno Velika Britanija. One su u funkciji jedne politike.
Kakve?
- Radikalna detuđmanizacija Hrvatske, kriminalizacija i rušenje vrijednosti Domovinskog rata, a u isto vrijeme ubacivanje teze da je to bio nepotreban rat koji je srušio jednu dobru državu koja se zvala Jugoslavija, idealizacija Tita i titoizma, novo bratstvo i jedinstvo te stvaranje podloge da se obnovi ono što je tim ratom razrušeno. Projekt balkanske unije sastavni je dio projekta EU-a.
U Bruxellesu tvrde da nije.
- Tvrde oni svašta. Ali u politici morate gledati tko što radi, a ne tko što tvrdi. U politici ništa nije slučajno. Kada gledate kako je napravljen taj zapadni Balkan, onda vam je jasno da je to jedan projekt koji je uvjet za ulazak u EU. Na žalost, državno vodstvo i opozicija napravili su savez za Europu koji se zasniva na navodnom hrvatskom nacionalnom interesu da pod svaku cijenu i bez obzira na uvjete moramo prihvatiti ono što se od nas traži jer alternative tome nema.
Vi mislite da alternative ima?
- Apsolutno. Što ćete raditi kada EU propadne? Jer ovo što se sada događa - rezultati referenduma u Francuskoj i Nizozemskoj, sukobi oko proračuna, zahtjevi javnog mnijenja u Njemačkoj, Italiji, Španjolskoj da se ide na nacionalnu valutu, podrivačka uloga Velike Britanije u EU - govori da se došlo do točke vrenja kada je Hrvatska očito talac tih raznih igara. Sada će Britanija, koja predsjeda EU-om, a koja je uvijek imala zadatak kontroliranja Njemačke i Europe iznutra u korist SAD-a, forsirati i početak pregovora s Hrvatskom, ali će tražiti da počnu i oni s Turskom, kojima se drugi protive. Zavisimo od odnosa snaga u borbi za novi svjetski poredak. Hrvatska, naprotiv, mora rješavati neke svoje unutarnje probleme i biti svjesna da ih nitko drugi neće riješiti.
Ne čini li Vam se da u globaliziranom svijetu malo koja zemlja može sama uspjeti, pogotovo ovako mala kao što je Hrvatska?
- Nisam rekao da smo mi osamljeni. Postoji Kina, Indija, bivši nesvrstani svijet. I unutar EU-a postoje veliki sukobi interesa. EU je magla, konglomerat različitih sukoba interesa i vrlo je teško reći što će se dalje događati. Smatram da je zadatak naših političara, bez obzira na to bili lijevi ili desni, da brane hrvatske nacionalne interese. Jer, politika koja ne brani tvrdo svoje nacionalne interese nema šanse.
Treba ih onda i definirati. Koji su to prema Vašem mišljenju?
- Jedan je od nacionalnih interesa da branimo Hrvatsku kao nacionalnu državu, da branimo istinu o Domovinskom ratu, da branimo temeljne vrijednosti na kojima je Hrvatska nastala. Odnos običnih građana prema državi trebao bi biti drukčiji nego što je danas. Počeli smo premalo cijeniti svoju državu, što je dio sustavnog programa obezvrjeđivanja Hrvatske kao nacionalne države.
Tko to provodi?
- Moćne sile, prije svega angloamerička politika, radikalni liberalni sustav kome smeta nacionalna država. Danas SAD i Velika Britanija vode preventivne ratove bez odluke UN-a, koji praktički više ne postoji. Toj angloameričkoj politici treba terorizam kao jaki neprijatelj da bi mogla nastaviti sa svojom ratnom politikom. Tko to ne razumije, ne razumije ništa. U toj situaciji Hrvatska kao mala država ne smije živjeti u iluziji o pravednosti Haškog suda, o nekoj čistoj politici koja se ovdje vodi.
Smatrate da se naša politika ne snalazi u globalnim kretanjima?
- Hrvatska je naivna. Izgubili smo mnogo od svog suvereniteta. Usporedimo Hrvatsku 1995., u vrijeme "Oluje", i danas. Hrvatska je 1995. bila regionalna vojna sila, država s najmanjim dugom po glavi stanovnika od svih tranzicijskih zemalja, država koja je nastala vojnom pobjedom, u euforiji s velikim poletom i nacionalnim jedinstvom. Hrvatska je postala država u "Oluji", a ne kada su nas formalno priznali. Danas, deset godina poslije, Hrvatska ima najveće zaduženje po glavi stanovnika, stanje u vojsci u najmanju je ruku zabrinjavajuće, od pobjedničke vojne sile, spasitelja BiH, posebno Bihaća, Hrvatska je pretvorena u dvostrukog agresora, njezino vodstvo u zločinačku organizaciju. Nametnuta nam je nova hipoteka. Hrvatska ima elemente protektorata, jer njome u znatnoj mjeri upravljaju MMF, Svjetska banka i strane sile. U Hrvatskoj vlada apatija, nezadovoljstvo, nevjerovanje u vlastite snage. U toj situaciji, kada hrvatsko državno vodstvo nije imalo snage da se svuda javno, od UN-a do EU i medija suprotstavi kriminalizaciji Hrvatske, obilježava se desetogodišnjica "Oluje". Ja to govorim cijelo vrijeme, nitko ne sluša jer su moja upozorenja smatrali nacionalizmom.
DR. ZDRAVKO TOMAC, POTPREDSJEDNIK VLADE DEMOKRATSKOG JEDINSTVA 1991./1992. O PROSLAVI “OLUJE”
Zdravko Tomac, potpredsjednik Vlade demokratskog jedinstva 1991./1992. godine te bivši potpredsjednik Sabora i SDP-a, više se neće, kako sam kaže, baviti politikom kao stranačkom borbom izlazeći na izbore, ali će se boriti za opće dobro i ideje, uz ostalo i pripremom mladih i principijelnih ljudi za buduće političare, poput malo poznatog književnika Željka Sakića koji ga je oduševio svojim pogledom na hrvatsku politiku. Naglašava da će kao običan član Hrvatskih socijaldemokrata i dalje zagovarati politiku "trećeg puta", smatrajući da u Hrvatskoj više nema razlike između vlasti i oporbe te da se politika svela na isključivu borbu za vlast i "dijeljenje plijena". Razgovaramo o njegovu viđenju Domovinskog rata i "Oluje", pri čemu pokušava dokazati da su i vlast i opozicija upravo u odnosu na ove događaje pokazale kako ne štite nacionalne interese.
Mnogi se ne mogu načuditi vašem skretanju na desnicu?
- Nisam završio na desnici. U nas postoji potpuno krivo dijeljenje ljudi na ljevicu i desnicu u odnosu na nacionalno pitanje. Smatra se, a to je netočno, da su ljevičari anacionalni, a desničari jako nacionalni. Ja ljevicu i desnicu dijelim na osnovi odnosa prema kapitalu, a ne po tome jesi li nacionalan ili nisi. Ja sam i u SDP-u uvijek tvrdio da ne priznajem ni jednom desničaru da je veći domoljub od mene.
Ipak se nešto moralo promijeniti kada ste napustili SDP?
- Promijenilo se to da su oni koji su prema tom kriteriju bili nacionalni, desnije od mene, otišli lijevo pa danas Sanaderov HDZ vodi politiku Vesne Pusić. Razišao sam se sa SDP-om nakon pobjede na izborima kojoj sam jako pridonio. Sjećate se kada sam u Vukovaru 2000. rekao da gospodi iz Haaga, ako žele izjednačiti žrtvu i agresora, kriminalizirati Domovinski rat i Hrvatsku pretvoriti u agresora, treba reći dosta. Moja stranka i tadašnja koalicija počeli su napuštati socijaldemokratsku i nacionalnu politiku na kojoj smo dobili izbore. Tri godine sam se borio i kada sam izgubio iz moralnih sam razloga krajem 2003. morao izaći van. Zbog toga su izgubili izbore. A Sanader i HDZ, koji su dobili izbore jer su kritizirali tu nedovoljno nacionalnu politiku koalicije, kada su došli na vlast nastavili su tu politiku koju su kritizirali.
Kakvu bi to politiku trebalo voditi? Opirati se Haškom sudu?
- Morate voditi politiku koja je hrvatska, a ne briselska.
I u toj hrvatskoj politici morate poštovati demokratske standarde?
- Apsolutno. No, je li demokratski standard ponižavajuća, poslušna pokornost Haškom sudu?
Zar nije Hrvatska potpisala međunarodne dokumente koji je na to obvezuju?
- Potpisala je ugovore o suradnji. A optužnice koje su došle, posebno proširena optužnica u svezi s "Olujom", napravile su kopernikanski obrat u kome više nema velikosrpske agresije kao uzroka rata, u kojem Hrvatska više nije žrtva agresije, nema obrambenog Domovinskog rata. Hrvatska je krivotvorinama pretvorena u dvostrukog agresora: na BiH i na takozvanu Republiku Srpsku Krajinu u Hrvatskoj, a vojno i državno vodstvo, cijeli HDZ i svi mi koji smo bili nešto u tim vladama, u dijelove zločinačkog poretka. Mislim da nema države u svijetu i državnog vodstva, pozicije i opozicije, koji bi bez prigovora prihvatili takvu kritiku.
Ne bi li te navode optužnice trebalo ipak pobijati na sudu?
- Te optužnice su suprotne statutu Haškog suda.
Tim će ih lakše biti oboriti na sudu?
- Neće, jer je Haški sud pokazao da je politički sud. Floskula je reći da moraš prihvatiti nešto što je izvan pravila pravne države i civilizacijskih stečevina demokracije i rezolucija UN-a. Kada sam u Saboru bio predsjednik Odbora za vanjsku politiku, donijeli smo neke zaključke kojih se, na žalost, ni tadašnja ni ova, Sanaderova vlada ne pridržavaju. U zaključcima, koje sam ja pisao, rekli smo da treba tražiti raspravu u Vijeću sigurnosti UN-a i braniti poziciju Hrvatske. Kada pogledate optužnicu, nečuven je presedan da se poimence optužuju mrtvi ljudi i cijele organizacije, što je suprotno članku 2. Statuta Suda gdje se izričito kaže da se sudi osobama, a ne vladama, državama ili narodima. Prema tim optužnicama cijeli je hrvatski narod dio zločinačke organizacije.
Djelujete prilično ogorčeno?
- Nikome ne dajem pravo, ni Mesiću, ni Račanu ni bilo kome drugome, da u ime neke pravne države prihvaća povijesnu krivotvorinu kojom sam i ja kao potpredsjednik Vlade navodno bio dio zločinačke organizacije. Postavljam moralno pitanje, s kojim će pravom sadašnja pozicija i opozicija slaviti desetogodišnjicu "Oluje"? Što mi zapravo sada slavimo? "Oluja" je kvalificirana, ne samo u optužnicama nego i u izjavama istih tih ljudi, kao zločinački pothvat, a Domovinski rat je pretvoren u navodno dogovoreni rat Tuđmana i Miloševića radi stvaranja etnički čistih velike Srbije i velike Hrvatske. Srbiji se oprašta. Srbija i Milošević i JNA vodili su planirani rat čiji je cilj bio genocid, etničko čišćenje i osvajanje teritorija RH i BiH, a sada se to pretvara u individualnu krivnju, kao da su turisti tu ratovali. S druge strane, individualni zločini, kojih je s hrvatske strane bilo i koje sam uvijek osuđivao, pretvaraju se u kolektivnu krivnju hrvatskog naroda i državnog vodstva.
No, Sud te teze ne mora prihvatiti?
- Optužnice su postale dio političkog pritiska na Hrvatsku kojeg čine i EU i NATO i SAD, a posebno Velika Britanija. One su u funkciji jedne politike.
Kakve?
- Radikalna detuđmanizacija Hrvatske, kriminalizacija i rušenje vrijednosti Domovinskog rata, a u isto vrijeme ubacivanje teze da je to bio nepotreban rat koji je srušio jednu dobru državu koja se zvala Jugoslavija, idealizacija Tita i titoizma, novo bratstvo i jedinstvo te stvaranje podloge da se obnovi ono što je tim ratom razrušeno. Projekt balkanske unije sastavni je dio projekta EU-a.
U Bruxellesu tvrde da nije.
- Tvrde oni svašta. Ali u politici morate gledati tko što radi, a ne tko što tvrdi. U politici ništa nije slučajno. Kada gledate kako je napravljen taj zapadni Balkan, onda vam je jasno da je to jedan projekt koji je uvjet za ulazak u EU. Na žalost, državno vodstvo i opozicija napravili su savez za Europu koji se zasniva na navodnom hrvatskom nacionalnom interesu da pod svaku cijenu i bez obzira na uvjete moramo prihvatiti ono što se od nas traži jer alternative tome nema.
Vi mislite da alternative ima?
- Apsolutno. Što ćete raditi kada EU propadne? Jer ovo što se sada događa - rezultati referenduma u Francuskoj i Nizozemskoj, sukobi oko proračuna, zahtjevi javnog mnijenja u Njemačkoj, Italiji, Španjolskoj da se ide na nacionalnu valutu, podrivačka uloga Velike Britanije u EU - govori da se došlo do točke vrenja kada je Hrvatska očito talac tih raznih igara. Sada će Britanija, koja predsjeda EU-om, a koja je uvijek imala zadatak kontroliranja Njemačke i Europe iznutra u korist SAD-a, forsirati i početak pregovora s Hrvatskom, ali će tražiti da počnu i oni s Turskom, kojima se drugi protive. Zavisimo od odnosa snaga u borbi za novi svjetski poredak. Hrvatska, naprotiv, mora rješavati neke svoje unutarnje probleme i biti svjesna da ih nitko drugi neće riješiti.
Ne čini li Vam se da u globaliziranom svijetu malo koja zemlja može sama uspjeti, pogotovo ovako mala kao što je Hrvatska?
- Nisam rekao da smo mi osamljeni. Postoji Kina, Indija, bivši nesvrstani svijet. I unutar EU-a postoje veliki sukobi interesa. EU je magla, konglomerat različitih sukoba interesa i vrlo je teško reći što će se dalje događati. Smatram da je zadatak naših političara, bez obzira na to bili lijevi ili desni, da brane hrvatske nacionalne interese. Jer, politika koja ne brani tvrdo svoje nacionalne interese nema šanse.
Treba ih onda i definirati. Koji su to prema Vašem mišljenju?
- Jedan je od nacionalnih interesa da branimo Hrvatsku kao nacionalnu državu, da branimo istinu o Domovinskom ratu, da branimo temeljne vrijednosti na kojima je Hrvatska nastala. Odnos običnih građana prema državi trebao bi biti drukčiji nego što je danas. Počeli smo premalo cijeniti svoju državu, što je dio sustavnog programa obezvrjeđivanja Hrvatske kao nacionalne države.
Tko to provodi?
- Moćne sile, prije svega angloamerička politika, radikalni liberalni sustav kome smeta nacionalna država. Danas SAD i Velika Britanija vode preventivne ratove bez odluke UN-a, koji praktički više ne postoji. Toj angloameričkoj politici treba terorizam kao jaki neprijatelj da bi mogla nastaviti sa svojom ratnom politikom. Tko to ne razumije, ne razumije ništa. U toj situaciji Hrvatska kao mala država ne smije živjeti u iluziji o pravednosti Haškog suda, o nekoj čistoj politici koja se ovdje vodi.
Smatrate da se naša politika ne snalazi u globalnim kretanjima?
- Hrvatska je naivna. Izgubili smo mnogo od svog suvereniteta. Usporedimo Hrvatsku 1995., u vrijeme "Oluje", i danas. Hrvatska je 1995. bila regionalna vojna sila, država s najmanjim dugom po glavi stanovnika od svih tranzicijskih zemalja, država koja je nastala vojnom pobjedom, u euforiji s velikim poletom i nacionalnim jedinstvom. Hrvatska je postala država u "Oluji", a ne kada su nas formalno priznali. Danas, deset godina poslije, Hrvatska ima najveće zaduženje po glavi stanovnika, stanje u vojsci u najmanju je ruku zabrinjavajuće, od pobjedničke vojne sile, spasitelja BiH, posebno Bihaća, Hrvatska je pretvorena u dvostrukog agresora, njezino vodstvo u zločinačku organizaciju. Nametnuta nam je nova hipoteka. Hrvatska ima elemente protektorata, jer njome u znatnoj mjeri upravljaju MMF, Svjetska banka i strane sile. U Hrvatskoj vlada apatija, nezadovoljstvo, nevjerovanje u vlastite snage. U toj situaciji, kada hrvatsko državno vodstvo nije imalo snage da se svuda javno, od UN-a do EU i medija suprotstavi kriminalizaciji Hrvatske, obilježava se desetogodišnjica "Oluje". Ja to govorim cijelo vrijeme, nitko ne sluša jer su moja upozorenja smatrali nacionalizmom.