VAMPIR
02-15-2007, 04:58 PM
Boj na Lješkopolju
To je prva značajna pobjeda Crnogoraca nad Turcima, i prva pobjeda koja je izvojevana pod komandom jednog crnogorskog vladike. Vladika Rufim je napravio plan u toku noći opkolivši Turke sa tri strane. U tursku pozadinu poslao je nekoliko manjih odjeljenja sa po tri - četiri čovjeka – ukupno 50 ljudi. S obzirom da su Crnogorci poznavali svaku stopu terena, a pritom veoma vični nečujnom noćnom kretanju, Crnogorci su posjeli određene tačke da ih Turci nijesu ni osjetili. Čim je počela zora, izvršili su snažan juriš jataganima sa svih strana uz gromoglasne ratne pokliče. Iznenađenje je bilo potpuno, a zabuna i strah kod Turaka strahoviti. Turci su bjezali na sve strane i svuda nalijetali na crnogorski jatagan. Turci su potpuno porazeni . Na bojistu Crnogorci su posjekli preko 3500 turskih glava. Turski komandant Ali-beg Mimibegović je ranjen, a njegov pomoćnik Šaban Ćehaja je poginuo. Crnogorski gubici su bili neznatni.
Boj na Vrtijeljci
Kada je bilo najopasnije za Cetinje i za Katunska plemena, iznenada je umro vladika Rufim (smatralo se da su ga otrovali turski agenti). Nastalo je malo kolebanje; ali Katunski glavari nijesu malaksali. Nastavili su borbu uporno i zestoko. Prilaz Cetinju branili su stopu po stopu. Najkrvavija borba odigrala se na brdu Vrtijeljci kod Cetinja 26. septembra 1685. godine. Vrtijeljku je branio slavni harambasa Bajo Pivljanin (Nikolic). U toj strasnoj borbi poginuo je Bajo Pivljanin i svih 60 njegovih drugova. Svi su radije izabrali smrt nego odstupanje. Na Vrtijeljci je bilo i 400 mletackih vojnika; ali su oni svi izbjegli na mletacko zemljiste cim je pocela borba.
Boj na Carevu lazu
Cim je saznao za grupisanje turske vojske oko Podgorice, vladika Danilo je pozvao crnogorske glavare na dogovor. Glavari su usvojili Vladicin predlog da se brani Cetinje; isto tako usvojili su plan odbrane.
Po Vladicinom planu predvidjeno je da se posjedne odbrambeni polozaj oko izvornog dijela rjecice Vlahinje i brda Prznik i Vranjina. Za docek tako velike i dobro opremljene vojske, Crnogorci su imali oko 7000 ljudi, to jest, osam puta manje nego Turci. S obzirom da su se Turci ulogorili na rjecici Vlahinji i tu se zadrzali skoro tri dana, ne pokusavajuci pokret naprijed, cak ni radi izvidjanja; to je vladici Danilu bilo vrlo sumnjivo i zapitao se sta to znaci. Ocekuju li Turci neko pojacanje tu ili sadejstvo neke kolone iz nekog drugog pravca. Zbog toga on se rijesio da iznenada napadne prije rasvita zore, kako bi ih zatekao na spavanju. Bunovni Turci poceli su da daju otpor; ali, u zabuni, medjusobno su se ubijali. U tom metezu munjevito udare obje krilne kolone na turske bokove. Iznenadjeni i zbunjeni Turci bjezali su na sve strane. Mnogi nijesu potrefili da bjeze nazad, nego su bjezali u sume i nalijetali na litice bez prolaza, a Crnogorci su ih nemilosrdno satirali. Ova strasna bitka u mjesavini trajala je oko pet casova, otprilike od cetiri sata izjutra pa do devet sati prije podne.
Turski lesevi lezali su na bojistu kao lazina (posjecena suma). Zbog toga sto su ovdje carevi vojnici lezali kao lazina, prostor na kome se odigrala bitka nazvan je Carev Laz.
U bici na Carevom Lazu je poginulo oko 6000 Turaka, dok je crnogorskoj strani bilo 300 poginulih. Medju poginulima je bio i komandant desne kolone Janko Djuraskovic. Vladika Danilo je tesko bio ranjen u grudi.
Boj na Krusima
Poslije poraza na Martinicima sujetni Mahmut-pasa pripremao je brzu osvetu. Po opisu bitke djakona Aleksija, u borbi na Krusima ucestvovalo je 30.000 Mahmudovih vojnika i 6.950 Crnogoraca. Na turskoj strani, u rezervi na raznim granicnim polozajima Crne Gore bilo je i 14.660 Albanaca. Odsudna bitka na Krusima vodila se 22. septembra 1796. Po opisu djakona Aleksija, bitka se vodila od osam i po casova ujutru do uvece. U boju je poginuo sam Mahmud-pasa ,,od neprijateljske crnogorske ruke" , kako je kazao njegov brat Ibrahim. Po narodnom predanju Mahmuda je posjekao Bogdan Vukov iz Zalaza.
Ova bitka pronijela je slavu crnogorskog oruzja sirom Evrope i podigla duh Crnogoraca, i ucvrstila njihovu vjeru u sopstvenu snagu. Mahmut-pasa je brizljivo pripremao ovaj pohod. U pocetku septembra Mahmut-pasa, sa 30.000 Turaka, dosao je na Doljane, blizu Podgorice. Prema toj Mahmut-pasinoj vojsci, vladika Petar I, prikupio je 6.000 boraca i rasporedio ih na polozaj ispod brda Busovnika u selu Kruse. Uoci bitke na Malu Gospojinu 8. septembra, turska vojska je pocela ulaziti u prva Ljesanska sela i zauzimati polazne polozaje. 22. septembra u samu zoru, vladika Petar I ocita molitvu i blagoslovi vojsku. Onda pojaha konja i s krstom u lijevoj, a macem u desnoj ruci, povede Crnogorce na juris. Uz gromoglasne ratne poklice, Crnogorci zestoko napadose Turke jataganima i macevima. Nasta strasna sjeca u mjesavini. Krici i jauci mijesali su se sa crnogorskim poklicima. Crnogorci probise turski front u centru; nadjose se u turskoj pozadini. Okrenuse front i udarise Turke s ledja. U toku najzesce borbe, Bogdan Vukov iz sela Zalaza ubi Mahmut-pasu, odsjece mu glavu i donese je Vladici. Poslije Mahmut-pasine pogibije, kod Turaka je nastala panika i bjezali su u panicnom strahu. U toj panici Turci su se medjusobno ubijali, jer je mislio da je od drugoga Crnogorac. Turke je spopala takva panika koju je tesko zamisliti.
Ovo strasno klanje trajalo je oko cetiri sata. Prilikom bjezanja mnogi su se Turci udavili u Moraci. Borba je prekinuta kada je posljednji Turcin presao na lijevu obalu rijeke Morace.
Turski poraz bio je potpun. Koliki su bili tacni gubici Turaka nije poznato; jer su udavljeni Turci prejazili rijeku Moracu. Na bojistu je nadjeno preko 8500 Turaka.
Crnogorski gubici bili su: 132 poginula i 237 ranjenik.
Crnogorci su oteli 15 ratnih zastava i zaplijenili mnogo turskog oruzja, baruta i drugog ratnog materijala.
Boj na Grahovcu
Pobjeda na Grahovcu, jedna je od najslavnijih crnogorskih pobjeda u 19. vijeku. Ipak, ona je imala mnogo veci politicki nego vojnicki znacaj. Sada su evropske sile uvidjele pravednost trazenja Crne Gore da joj se prizna nezavisnost i da se izvrsi razgranicenje izmedju Crne Gore i Turske.
28. aprila 1858. godine Husein-pasa je zauzeo Viluse i Grahovo i poceo hitno utvrdjivanje Grahovca. Otpor Banjana usporio je tursko nadiranje i stvorilo vrijeme crnogorskoj vojsci da se skoncentrise za bitku.
Crna Gora hitno mobilise svoju vojsku, a crnogorski operativni plan bio je: skoncentrisati vojsku na Grahovcu. U prvo vrijeme biti u defanzivi, dok se ne ispolji neprijateljska akcija i ukaze se povoljna prilika za prelaz u napad. Bitka je pocela u utorak 29. aprila u 8. casova izjutra. Turci su prvi izvrsili napad sa dva bataljona nizama, pod komandom Kadri-pase, na lijevi odsjek, koji je bio posjeo vojvoda Petar Vukotic sa podrucnim mu jedinicama. Kakvom se zestinom vodila borba 29. aprila, najbolje pokazuju gubici tog dana. Turci su imali oko 5500 mrtvih i ranjenih, a Crnogorci nesto manje od 1000 mrtvih i ranjenih.
U srijedu, 30. aprila, komandanti su se sporazumjeli da se dozvoli sahrana mrtvih, i da se ranjenici pokupe i iznesu iz borbenog rasporeda. Vojvoda Mirko nije prihvatio Husein-pasin zahtjev za primirjem u trajanju od osam dana ali mu je dao rok od zetiri sata da se turska vojska snabdije vodom sa izvora Grahovske rjecice koji se, tada, nalazio na crnogorskoj strani. Na Spasovdan 1. maja, i slucajno, muslimanski praznik Bajram, crnogorska vojska je presla u napad na cijelom frontu. Razvila se krvava bitka. Bosanski vezir uputio je tri tabora vojske u pomoc Husein-pasi. Vojvoda Djuro Kusovac je sacekao i do nogu potukao pojacanja koja je poslao bosanski vezir. Drugo tursko pojacanje koje je, iz Trebinja, vodio Kemal-efendija, sporo se kretalo i bilo daleko, te nije predstavljalo opasnost. Kada se vodila najzesca bitka vojvoda Djuro Kusovac, sa gardom i Uskocima, udario je iz pozadine glavnu tursku vojsku. Brzi pokret crnogorske vojske usporavala je turska artiljerija od osam topova. U jurisu na topove ginu hrabri komandanti vojvoda Djuro Kusovac i pop Luka Jovovic. Garda i Uskoci povikase u jedan glas: "Naprijed da osvetimo komandante". Zablistase ostri jatagani i zakliktase mrki Crnogorci da se nebo prolamalo. Osam turskih topova, kao plijen, padose u crnogorske ruke. Sa ovim je bitka bila rijesena u korist Crne Gore.
Boj na Vucijem dolu
Bitka na Vucjem Dolu je u tijesnoj vezi sa pokretima i manevrima crnogorske i turske vojske u Hercegovini. Upravo ona je posljedica tih pokreta i manevera. Koncentracija crnogorske vojske zavrsena je 24. juna, kada je stigao i sam knjaz Nikola sa glavnim stabom. U ljudstvu i artiljeriji Turci su bili tri puta nadmocniji. Preko uhoda, Muktar-pasa je bio tacno obavijesten o razmjestaju crnogorske vojske kod sela Vrbice. On je donio odluku da hitno napadne crnogorsku vojsku, da je opkoli i unisti dok jos nije razvijena za borbu. Knjaz Nikola je shvatio Muktar-pasinu namjeru, pa je hitao da njegova vojska posjedne polozaje prije nego sto bi Turci zauzeli visove koji dominiraju Vrbicom. Brigade se uputise ka Vucjem Dolu, a knjaz izjaha na brdo "Kokot" kota 1249, gdje mu je bilo komandno mjesto za vrijeme cijele borbe. Hitro je vojska prelazila visove iznad sela Vrbice i zauzimala Vucje Dolove. Blagodareci hitnoj Knjazevoj zapovijesti, crnogorska vojska je zauzela visove iznad Vucjih Dolova samo nekoliko minuta prije nego sto se pojavila turska vojska.
Nema sumnje da su: odlucnost, brzina i komandantska hrabrost knjaza Nikole i njegovih potcinjenih komandanata, a sem toga brzo i smjelo manevrisanje crnogorske vojske na bojistu u zauzimanju pogodnih dominirajucih tacaka na polozajima i izbor momenta za opsti juris, rijesili bitku u korist crnogorskog oruzja.
Turski gubici su sljedeci: mrtvih 8000 ukljucujuci i 220 oficira. Na crnogorsko-hercegovackoj strani bilo je 70 mrtvih i 118 ranjenih.
Boj na Fundini
Crnogorskom vojskom u bici na Fundini komandovao je vojvoda Bozo Petrovic, predsjednik crnogorske vlade i najobrazovaniji Crnogorac svoga vremena. Njegovo komandno mjesto bilo je na brdu iznad sela Sjenice. Jedna od tacaka zapovijesti glavnog komandanta crnogorske vojske glasila je: "U danasnjoj odsudnoj bici, koja tek sto nije pocela, niko se ne smije obazirati na plijen ili se grabiti za plijen. Niko se ne smije zadrzati da bi iznio ranjenoga iz borbe, pa to bio brat ili starjesina. Ranjenika cemo iznijeti i plijen prikupiti kad slomimo Turke. Crnogorci, danas se grabite samo za glave i barjake!".
Drugog avgusta u zoru Turci preduzese napad na cijelom frontu, potpomognuti vatrom cjelokupne kolonske artiljerije. Crnogorska vojska stajala je prema Turcima na tako pogodnim polozajima, da je Turci nijesu mogli potpuno uociti. Crnogorci su lijepo vidjeli Turke i osmatrali svaki njihov pokret ne odajuci glasa od sebe. Ova tisina osmjelila je Turke te su slobodnije krenuli naprijed.
Potpuno je uspio cilj crnogorske vrhovne vojne komande da tursku vojsku uvuce duboko u neprolazne vrleti, odakle je oko tri casa popodne crnogorski odlucujuci napad sa svih strana i iza svakog kamena. Kratko vrijeme iza toga zaleprsa se barjak u rukama slavnog kuckog barjaktara Musike Otaseva. Njemu su sljedovali svi crnogorski barjaktari. Sva crnogorska vojska izvrsi juris svom zestinom. Turske redove zahvata nevidjena panika dok u svom naglom povlacenju bez ikakvog reda i poretka, uglavnom, jure prema Fundini, kao najkracem pravcu prema Podgorici.
Ovu strasnu i krvavu sjecu prekinula je noc u blizini same Podgorice. Turska vojska bila je satrvena. Glavni komandant Mahmut-pasa, sa malim djelovima svog staba, jedva se spasio bjekstva. Tako Crnogorci izvojevase jednu od svojih najslavnijih i najkrvavijih bitaka. Na turskoj strani bilo je 13.600 mrtvih, a na crnogorskoj 600.
http://www.visit-montenegro.org/histor/vucji_do.jpg
Lubarda - Vuciji do
http://www.visit-montenegro.org/histor/krusi.jpg
Ratna zastava Bašibozuk odreda (Albanci) sa Krusa
http://www.visit-montenegro.org/histor/grahovac.jpg
Crnogorski barjak sa Grahovca :)
http://www.njegos.org/symbols/vucji.jpg
Čuveni Krstaš barjak sa Vučjega dola :)
To je prva značajna pobjeda Crnogoraca nad Turcima, i prva pobjeda koja je izvojevana pod komandom jednog crnogorskog vladike. Vladika Rufim je napravio plan u toku noći opkolivši Turke sa tri strane. U tursku pozadinu poslao je nekoliko manjih odjeljenja sa po tri - četiri čovjeka – ukupno 50 ljudi. S obzirom da su Crnogorci poznavali svaku stopu terena, a pritom veoma vični nečujnom noćnom kretanju, Crnogorci su posjeli određene tačke da ih Turci nijesu ni osjetili. Čim je počela zora, izvršili su snažan juriš jataganima sa svih strana uz gromoglasne ratne pokliče. Iznenađenje je bilo potpuno, a zabuna i strah kod Turaka strahoviti. Turci su bjezali na sve strane i svuda nalijetali na crnogorski jatagan. Turci su potpuno porazeni . Na bojistu Crnogorci su posjekli preko 3500 turskih glava. Turski komandant Ali-beg Mimibegović je ranjen, a njegov pomoćnik Šaban Ćehaja je poginuo. Crnogorski gubici su bili neznatni.
Boj na Vrtijeljci
Kada je bilo najopasnije za Cetinje i za Katunska plemena, iznenada je umro vladika Rufim (smatralo se da su ga otrovali turski agenti). Nastalo je malo kolebanje; ali Katunski glavari nijesu malaksali. Nastavili su borbu uporno i zestoko. Prilaz Cetinju branili su stopu po stopu. Najkrvavija borba odigrala se na brdu Vrtijeljci kod Cetinja 26. septembra 1685. godine. Vrtijeljku je branio slavni harambasa Bajo Pivljanin (Nikolic). U toj strasnoj borbi poginuo je Bajo Pivljanin i svih 60 njegovih drugova. Svi su radije izabrali smrt nego odstupanje. Na Vrtijeljci je bilo i 400 mletackih vojnika; ali su oni svi izbjegli na mletacko zemljiste cim je pocela borba.
Boj na Carevu lazu
Cim je saznao za grupisanje turske vojske oko Podgorice, vladika Danilo je pozvao crnogorske glavare na dogovor. Glavari su usvojili Vladicin predlog da se brani Cetinje; isto tako usvojili su plan odbrane.
Po Vladicinom planu predvidjeno je da se posjedne odbrambeni polozaj oko izvornog dijela rjecice Vlahinje i brda Prznik i Vranjina. Za docek tako velike i dobro opremljene vojske, Crnogorci su imali oko 7000 ljudi, to jest, osam puta manje nego Turci. S obzirom da su se Turci ulogorili na rjecici Vlahinji i tu se zadrzali skoro tri dana, ne pokusavajuci pokret naprijed, cak ni radi izvidjanja; to je vladici Danilu bilo vrlo sumnjivo i zapitao se sta to znaci. Ocekuju li Turci neko pojacanje tu ili sadejstvo neke kolone iz nekog drugog pravca. Zbog toga on se rijesio da iznenada napadne prije rasvita zore, kako bi ih zatekao na spavanju. Bunovni Turci poceli su da daju otpor; ali, u zabuni, medjusobno su se ubijali. U tom metezu munjevito udare obje krilne kolone na turske bokove. Iznenadjeni i zbunjeni Turci bjezali su na sve strane. Mnogi nijesu potrefili da bjeze nazad, nego su bjezali u sume i nalijetali na litice bez prolaza, a Crnogorci su ih nemilosrdno satirali. Ova strasna bitka u mjesavini trajala je oko pet casova, otprilike od cetiri sata izjutra pa do devet sati prije podne.
Turski lesevi lezali su na bojistu kao lazina (posjecena suma). Zbog toga sto su ovdje carevi vojnici lezali kao lazina, prostor na kome se odigrala bitka nazvan je Carev Laz.
U bici na Carevom Lazu je poginulo oko 6000 Turaka, dok je crnogorskoj strani bilo 300 poginulih. Medju poginulima je bio i komandant desne kolone Janko Djuraskovic. Vladika Danilo je tesko bio ranjen u grudi.
Boj na Krusima
Poslije poraza na Martinicima sujetni Mahmut-pasa pripremao je brzu osvetu. Po opisu bitke djakona Aleksija, u borbi na Krusima ucestvovalo je 30.000 Mahmudovih vojnika i 6.950 Crnogoraca. Na turskoj strani, u rezervi na raznim granicnim polozajima Crne Gore bilo je i 14.660 Albanaca. Odsudna bitka na Krusima vodila se 22. septembra 1796. Po opisu djakona Aleksija, bitka se vodila od osam i po casova ujutru do uvece. U boju je poginuo sam Mahmud-pasa ,,od neprijateljske crnogorske ruke" , kako je kazao njegov brat Ibrahim. Po narodnom predanju Mahmuda je posjekao Bogdan Vukov iz Zalaza.
Ova bitka pronijela je slavu crnogorskog oruzja sirom Evrope i podigla duh Crnogoraca, i ucvrstila njihovu vjeru u sopstvenu snagu. Mahmut-pasa je brizljivo pripremao ovaj pohod. U pocetku septembra Mahmut-pasa, sa 30.000 Turaka, dosao je na Doljane, blizu Podgorice. Prema toj Mahmut-pasinoj vojsci, vladika Petar I, prikupio je 6.000 boraca i rasporedio ih na polozaj ispod brda Busovnika u selu Kruse. Uoci bitke na Malu Gospojinu 8. septembra, turska vojska je pocela ulaziti u prva Ljesanska sela i zauzimati polazne polozaje. 22. septembra u samu zoru, vladika Petar I ocita molitvu i blagoslovi vojsku. Onda pojaha konja i s krstom u lijevoj, a macem u desnoj ruci, povede Crnogorce na juris. Uz gromoglasne ratne poklice, Crnogorci zestoko napadose Turke jataganima i macevima. Nasta strasna sjeca u mjesavini. Krici i jauci mijesali su se sa crnogorskim poklicima. Crnogorci probise turski front u centru; nadjose se u turskoj pozadini. Okrenuse front i udarise Turke s ledja. U toku najzesce borbe, Bogdan Vukov iz sela Zalaza ubi Mahmut-pasu, odsjece mu glavu i donese je Vladici. Poslije Mahmut-pasine pogibije, kod Turaka je nastala panika i bjezali su u panicnom strahu. U toj panici Turci su se medjusobno ubijali, jer je mislio da je od drugoga Crnogorac. Turke je spopala takva panika koju je tesko zamisliti.
Ovo strasno klanje trajalo je oko cetiri sata. Prilikom bjezanja mnogi su se Turci udavili u Moraci. Borba je prekinuta kada je posljednji Turcin presao na lijevu obalu rijeke Morace.
Turski poraz bio je potpun. Koliki su bili tacni gubici Turaka nije poznato; jer su udavljeni Turci prejazili rijeku Moracu. Na bojistu je nadjeno preko 8500 Turaka.
Crnogorski gubici bili su: 132 poginula i 237 ranjenik.
Crnogorci su oteli 15 ratnih zastava i zaplijenili mnogo turskog oruzja, baruta i drugog ratnog materijala.
Boj na Grahovcu
Pobjeda na Grahovcu, jedna je od najslavnijih crnogorskih pobjeda u 19. vijeku. Ipak, ona je imala mnogo veci politicki nego vojnicki znacaj. Sada su evropske sile uvidjele pravednost trazenja Crne Gore da joj se prizna nezavisnost i da se izvrsi razgranicenje izmedju Crne Gore i Turske.
28. aprila 1858. godine Husein-pasa je zauzeo Viluse i Grahovo i poceo hitno utvrdjivanje Grahovca. Otpor Banjana usporio je tursko nadiranje i stvorilo vrijeme crnogorskoj vojsci da se skoncentrise za bitku.
Crna Gora hitno mobilise svoju vojsku, a crnogorski operativni plan bio je: skoncentrisati vojsku na Grahovcu. U prvo vrijeme biti u defanzivi, dok se ne ispolji neprijateljska akcija i ukaze se povoljna prilika za prelaz u napad. Bitka je pocela u utorak 29. aprila u 8. casova izjutra. Turci su prvi izvrsili napad sa dva bataljona nizama, pod komandom Kadri-pase, na lijevi odsjek, koji je bio posjeo vojvoda Petar Vukotic sa podrucnim mu jedinicama. Kakvom se zestinom vodila borba 29. aprila, najbolje pokazuju gubici tog dana. Turci su imali oko 5500 mrtvih i ranjenih, a Crnogorci nesto manje od 1000 mrtvih i ranjenih.
U srijedu, 30. aprila, komandanti su se sporazumjeli da se dozvoli sahrana mrtvih, i da se ranjenici pokupe i iznesu iz borbenog rasporeda. Vojvoda Mirko nije prihvatio Husein-pasin zahtjev za primirjem u trajanju od osam dana ali mu je dao rok od zetiri sata da se turska vojska snabdije vodom sa izvora Grahovske rjecice koji se, tada, nalazio na crnogorskoj strani. Na Spasovdan 1. maja, i slucajno, muslimanski praznik Bajram, crnogorska vojska je presla u napad na cijelom frontu. Razvila se krvava bitka. Bosanski vezir uputio je tri tabora vojske u pomoc Husein-pasi. Vojvoda Djuro Kusovac je sacekao i do nogu potukao pojacanja koja je poslao bosanski vezir. Drugo tursko pojacanje koje je, iz Trebinja, vodio Kemal-efendija, sporo se kretalo i bilo daleko, te nije predstavljalo opasnost. Kada se vodila najzesca bitka vojvoda Djuro Kusovac, sa gardom i Uskocima, udario je iz pozadine glavnu tursku vojsku. Brzi pokret crnogorske vojske usporavala je turska artiljerija od osam topova. U jurisu na topove ginu hrabri komandanti vojvoda Djuro Kusovac i pop Luka Jovovic. Garda i Uskoci povikase u jedan glas: "Naprijed da osvetimo komandante". Zablistase ostri jatagani i zakliktase mrki Crnogorci da se nebo prolamalo. Osam turskih topova, kao plijen, padose u crnogorske ruke. Sa ovim je bitka bila rijesena u korist Crne Gore.
Boj na Vucijem dolu
Bitka na Vucjem Dolu je u tijesnoj vezi sa pokretima i manevrima crnogorske i turske vojske u Hercegovini. Upravo ona je posljedica tih pokreta i manevera. Koncentracija crnogorske vojske zavrsena je 24. juna, kada je stigao i sam knjaz Nikola sa glavnim stabom. U ljudstvu i artiljeriji Turci su bili tri puta nadmocniji. Preko uhoda, Muktar-pasa je bio tacno obavijesten o razmjestaju crnogorske vojske kod sela Vrbice. On je donio odluku da hitno napadne crnogorsku vojsku, da je opkoli i unisti dok jos nije razvijena za borbu. Knjaz Nikola je shvatio Muktar-pasinu namjeru, pa je hitao da njegova vojska posjedne polozaje prije nego sto bi Turci zauzeli visove koji dominiraju Vrbicom. Brigade se uputise ka Vucjem Dolu, a knjaz izjaha na brdo "Kokot" kota 1249, gdje mu je bilo komandno mjesto za vrijeme cijele borbe. Hitro je vojska prelazila visove iznad sela Vrbice i zauzimala Vucje Dolove. Blagodareci hitnoj Knjazevoj zapovijesti, crnogorska vojska je zauzela visove iznad Vucjih Dolova samo nekoliko minuta prije nego sto se pojavila turska vojska.
Nema sumnje da su: odlucnost, brzina i komandantska hrabrost knjaza Nikole i njegovih potcinjenih komandanata, a sem toga brzo i smjelo manevrisanje crnogorske vojske na bojistu u zauzimanju pogodnih dominirajucih tacaka na polozajima i izbor momenta za opsti juris, rijesili bitku u korist crnogorskog oruzja.
Turski gubici su sljedeci: mrtvih 8000 ukljucujuci i 220 oficira. Na crnogorsko-hercegovackoj strani bilo je 70 mrtvih i 118 ranjenih.
Boj na Fundini
Crnogorskom vojskom u bici na Fundini komandovao je vojvoda Bozo Petrovic, predsjednik crnogorske vlade i najobrazovaniji Crnogorac svoga vremena. Njegovo komandno mjesto bilo je na brdu iznad sela Sjenice. Jedna od tacaka zapovijesti glavnog komandanta crnogorske vojske glasila je: "U danasnjoj odsudnoj bici, koja tek sto nije pocela, niko se ne smije obazirati na plijen ili se grabiti za plijen. Niko se ne smije zadrzati da bi iznio ranjenoga iz borbe, pa to bio brat ili starjesina. Ranjenika cemo iznijeti i plijen prikupiti kad slomimo Turke. Crnogorci, danas se grabite samo za glave i barjake!".
Drugog avgusta u zoru Turci preduzese napad na cijelom frontu, potpomognuti vatrom cjelokupne kolonske artiljerije. Crnogorska vojska stajala je prema Turcima na tako pogodnim polozajima, da je Turci nijesu mogli potpuno uociti. Crnogorci su lijepo vidjeli Turke i osmatrali svaki njihov pokret ne odajuci glasa od sebe. Ova tisina osmjelila je Turke te su slobodnije krenuli naprijed.
Potpuno je uspio cilj crnogorske vrhovne vojne komande da tursku vojsku uvuce duboko u neprolazne vrleti, odakle je oko tri casa popodne crnogorski odlucujuci napad sa svih strana i iza svakog kamena. Kratko vrijeme iza toga zaleprsa se barjak u rukama slavnog kuckog barjaktara Musike Otaseva. Njemu su sljedovali svi crnogorski barjaktari. Sva crnogorska vojska izvrsi juris svom zestinom. Turske redove zahvata nevidjena panika dok u svom naglom povlacenju bez ikakvog reda i poretka, uglavnom, jure prema Fundini, kao najkracem pravcu prema Podgorici.
Ovu strasnu i krvavu sjecu prekinula je noc u blizini same Podgorice. Turska vojska bila je satrvena. Glavni komandant Mahmut-pasa, sa malim djelovima svog staba, jedva se spasio bjekstva. Tako Crnogorci izvojevase jednu od svojih najslavnijih i najkrvavijih bitaka. Na turskoj strani bilo je 13.600 mrtvih, a na crnogorskoj 600.
http://www.visit-montenegro.org/histor/vucji_do.jpg
Lubarda - Vuciji do
http://www.visit-montenegro.org/histor/krusi.jpg
Ratna zastava Bašibozuk odreda (Albanci) sa Krusa
http://www.visit-montenegro.org/histor/grahovac.jpg
Crnogorski barjak sa Grahovca :)
http://www.njegos.org/symbols/vucji.jpg
Čuveni Krstaš barjak sa Vučjega dola :)