In Memoriam: Franjo Tudjman 1922 - 1999

[Ace Rimmer]

Dr. Franjo Tuđman Historian and Statesman

http://www.nndb.com/people/469/000111136/franjo-tudjman-1-sized.jpg

Franjo Tudjman is the first president of the independent and democratic Croatian state and the supreme commander of its armed forces. As head of state, he was the initiator of the organisation of the defence and the creation of the Croatian army, and the chief political and military strategist in the establishment of a sovereign Croatia and its international recognition, and defence and victory in the Homeland War. He became the first president of the Republic of Croatia after the first multiparty elections in 1990. Franjo Tudjman was born in Veliko Trgovisce, in the northern Croatian region of Zagorje, on 14 May 1922. He attended elementary school in his birthplace, and secondary school in Zagreb from 1934 to 1941. He graduated from a senior military academy in Belgrade in 1957, and earned a doctor's degree in political sciences at the University of Zagreb in 1965. During secondary school, Tudjman was part of a national democratic movement, for which he was imprisoned in 1940. He was a member of the anti-fascist movement since 1941. After the Second World War, he was employed at the Ministry of National Defence's Personnel Service, and Main Staff of the Yugoslav People's Army between 1945 and 1961. Despite being promoted to the rank of general in 1960, Tudjman left active military service in 1961, and in Zagreb he established the Institute for the History of the Labour Movement in Croatia, staying in the manager's office until 1967. As senior lecturer Tudjman taught "Socialist Revolution and Contemporary National History of Croatia" at the Faculty of Political Sciences in Zagreb until 1967. He was a representative in the Parliament of the Socialist Republic of Croatia from 1965 to 1969, sub-editor and assistant editor-in-chief for the Military Encyclopaedia, sub-editor for the Lexicography Institute Encyclopaedia, member of the editor's office at "Vojno Delo" magazine, editor-in-chief at "Putevi Revolucije" magazine, member of the board of directors at the cultural association Matica Hrvatska, and president of the Matica Hrvatska Commission for Croatian History since 1970. Tudjman has been a member of the Association of Croatian Writers since 1970 and of the Croatian PEN Centre since 1987. He has been a member of the Croatian Academy of Sciences and Arts since December 1992. Tudjman was imprisoned after the suppression of the "Croatian Spring" democracy movement in 1971. The communist authorities labelled him the chief culprit for allegedly suspicious connections with foreign factors and Croatian emigrants. Thanks to the intervention of Croatian writer Miroslav Krleza with Josip Broz Tito, Tudjman escaped long-term imprisonment. In 1972, he was sentenced to two years in prison. The sentence was subsequently reduced to nine months. Tudjman was sentenced again in February 1981 to three years in prison, and prohibited from public activity for five years on account of an interviews given to Swedish and German televisions and the French radio, in which he voiced his opinions on history and advocated pluralist democracy. He was imprisoned in Lepoglava between January 1982 and February 1983, when he was released for medical treatment. He was returned to prison in May 1984, but was paroled in September due to a deteriorating health condition. In 1987, when he was restituted his passport after 17 years, Tudjman travelled abroad, first to Canada and the United States of America, and then to European countries. He gave lectures to Croatian emigrants, promoting the notion of an all-round Croat reconciliation and advocating the creation of a Croatian state. In 1989, Tudjman established the Croatian Democratic Union (HDZ) political party, and became its president. Through the HDZ, he formulated a national political programme which led to the national and political mobilisation of the Croat people in Croatia, Bosnia-Herzegovina, and the emigration. This was the basis for national reconciliation and a strong resistance to the increasingly violent assaults of Serb chauvinism and encroachment on Croatian territories. Tudjman and the HDZ won the first free multiparty elections in 1990; he was elected President of the Republic, and formed the first democratic Croatian government. At presidential elections in 1992 and 1997, the Croatian people re-elected him President of the Republic to five-year terms. Due to the growing pressure of Serbian hegemonism and Yugoslav centralism after the first multiparty elections, Tudjman accelerated his activities on organising the state and securing its international recognition. Referring to the historical and cultural identity of the Croatian people, he encountered special understanding and continual support of Pope John Paul II. At the time of Yugoslavia's disintegration, Tudjman conducted a policy of negotiations on the state's confederal organisation or the peaceful split-up of its republics. Tudjman used the policy, which in Croatia also encountered disapproval, to lessen the intensity of the imminent aggression by the Yugoslav People's Army (JNA). When the aggression on Croatia started, he countered it also through international negotiations and an increasingly organised armed force. After the declaration of Croatia's independence in 1991 and the beginning of open aggression by Serbia and the JNA, it was Tudjman's policy, balancing between Croatia's potential and unfavourable international circumstances, that stopped the Serbian military offensive on Croatian territory and countered international factors which were extremely unfavourably disposed toward Croatia's independence. Following the declaration of Croatia's independence, Tudjman skilfully avoided traps in diplomatic games around Croatia and by 1995 he organised the army and police forces to the extent which enabled the country to on its own liberate the largest part of its territory in operations "Flash" (May 1995) and "Storm" (August 1995). The strength of the Croatian Army enabled the peaceful reintegration of the Croatian Danube River region in January 1998, completing the process of establishing sovereignty on the whole of Croatia's territory recognised by international law, under Tudjman's leadership. In regard to Bosnia and Herzegovina, Tudjman conducted a policy which was aimed at protecting the interests of the Croat people. Relations between Croatia and Bosnia and Herzegovina went through different phases under complex internal and international circumstances. Eventually, the victories of the Croatian Army and the Croatian Defence Council (HVO) following the liberation of Croatia and a large part of Bosnia and Herzegovina from the Serb aggressor led to the signing of the peace agreement and the establishment of the Federation of Bosnia and Herzegovina. This created a foundation for securing an equal constitutional and legal position of the Croat people in Bosnia and Herzegovina. Franjo Tudjman, a Croatian officer, historian and statesman, has written numerous books and papers (treatises) on topics from the fields of military doctrine, history, political science and the philosophy of history. His most important works are: Rat protiv rata (War Against War), Zagreb, 1957; Stvaranje socijalisticke Jugoslavije (The Establishment of the Socialist Yugoslavia), Zagreb, 1960; Okupacija i revolucija (Occupation and Revolution), Zagreb, 1963; Velike ideje i mali narodi (Great Ideas and Small Nations), Zagreb, 1969; Nacionalno pitanje u suvremenoj Evropi (The National Issue In Modern Europe), Munich-Bacelona, 1981; Dr?avnost nacija - kljuc mira Europe (The Statehood of Nations - The Key to Peace in Europe), Lidingo, 1982; O povijesti rje?avanja hrvatskog pitanja i samoodredenja naroda u svijetu (On the History of Resolving the Croatian Issue and the Self-Determination of World Nations), Toronto, 1987; Stjepan Radic u hrvatskoj povijesti (The Role of Stjepan Radic in Croatian History), Sudbury (Canada), 1988; Bespuca povijesne zbiljnosti. Rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja, (Horrors of War. An Essay on the History and Philosophy of Violence), Zagreb, 1989; Hrvatska u monarhistickoj Jugoslaviji 1918 - 1941 (Croatia In the Yugoslav Monarchy), Zagreb, 1993; S vjerom u samostalnu Hrvatsku (Believing in Croatia's Independence), Zagreb, 1995; Povijesna sudba naroda. Izabrani tekstovi (The Historical Fate of the Nation. Selected Texts), Zagreb, 1996; Horrors of War, New York, 1996; Das historische Schicksal des Volkes, Bad Kissingen-Koeln, 1997. Due to illness Franjo Tudjman was hospitalised at Zagreb's "Dubrava" clinic. He died during the night between December 10 and 11, 1999 at the age of 77.

[Ace Rimmer]

Bump.

Rest in peace dear Franjo.

[dimitrije]

RIP Franjo,he was one of the best communist generals

[Watzy]

Rest in peace Franjo and thank you for all your battles against nazi-fascism in WW2 and leadership against serbs. While there are leaders like your self, invader shall always find his grave in Croatia.

[Watzy]

http://i134.photobucket.com/albums/q111/Watzy_2/ft.jpg

http://www.hrt.hr/arhiv/tudjman/slike/photo/tud-tenk.jpg

http://skole.t-com.hr/os-sveta-nedjelja-001/skola/slike/vijesti/predsjednik_gotovina.jpg

http://hdz-samobor.com/slike/ostalo/tudman.JPG

http://www.hrt.hr/arhiv/tudjman/slike/photo/tudjman-14.jpg

http://www.hrt.hr/arhiv/tudjman/slike/photo/tud-clinton.jpg

http://www.hrt.hr/arhiv/tudjman/slike/photo/tud-vukovar.jpg

http://www.hrt.hr/arhiv/tudjman/slike/photo/tud-zng.jpg

http://www.slibe.com/fullimage/6c7b46c3-terazije1_1_jpg.jpg

http://www.hrt.hr/arhiv/tudjman/slike/photo/tud-oltar.jpg

[Slavic Enforcer]

Zadnjih godina sam malo promijenio misljenje o njemu.

Vec to da je '91 bio protiv simultanog napada na sve JNA kasarne u Hrvatskoj kako su Spegelj i Mesic predlagali je za svaku pohvalu.
Generalno je rat u Hrvatskoj vodio hladnom glavom.

U Bosni i Hercegovini mu nije uspjelo kako je vjerojatno htio, ali na tome su uglavnom strane sile krive (USA, EU).

[Watzy]

Zadnjih godina sam malo promijenio misljenje o njemu.

Vec to da je '91 bio protiv simultanog napada na sve JNA kasarne u Hrvatskoj kako su Spegelj i Mesic predlagali je za svaku pohvalu.
Generalno je rat u Hrvatskoj vodio hladnom glavom.

U Bosni i Hercegovini mu nije uspjelo kako je vjerojatno htio, ali na tome su uglavnom strane sile krive (USA, EU).

"You must spread some Reputation around before giving it to Slavic Wolf again."

Znao je točno što radi. Onako kako ga opisuje npr. Borislav Jović u Haagu, kao impulsivnog i nepromišljenog fašističkog manijaka je propagandistička glupost bez blage veze s istinom. Bio je historik i iznimno školovan strateg, posebice teoretičar partizanske gerile. Imam njegovu knjigu "Rat protiv rata" izdanu još za vrijeme Jugoslavije. Štivo je zanimljivo još i danas, pogotovo za uvjete balkanskog podneblja.

Posveta:

"OVU KNJIGU POSVEĆUJEM BORCIMA OSLOBODILAČKIH I REVOLUCIONARNIH PARTIZANSKIH RATOVA MEĐU KOJIMA I SVOME BRATU ŠTEFEKU KOJI JE KAO SEDAMNAESTOGODIŠNJI PARTIZAN POGINUO 1943. GODINE U SOCIJALISTIČKOJ REVOLUCIJI I OSLOBODILAČKOM RATU PROTIV FAŠISTIČKOG OKUPATORA ZA SLOBODU I RAVNOPRAVNOST HRVATSKOG I SVIH JUGOSLAVENSKIH NARODA ZA MIR I SURADNJU MEĐU SVIM NARODIMA SVIJETA."

[Rakhmetov]

Tudjman was a murderous, genocidal thug and a western stooge. He was a fascist who persistently tried to destroy the Serbs' rights to self-determination in Krajina. Some 250,000 Serbs struggling for freedom for expelled from their indigenous homeland. Tudjman will go down in history along with such Zionist Wstern puppets like Sadat:

Later, after the fighting had begun, Croatia evaded a United Nations arms embargo imposed in 1991 on all parts of former Yugoslavia, receiving tanks and artillery pieces from Germany and buying jet fighters and helicopters from Russia and Ukraine. Germany's promise of early recognition of Croatia's independence, declared in the summer of 1991, also greatly helped Tudjman.

Tudjman enraged Croatia's Serbs -- there were 600,000 of them, 12 percent of the population -- by ramming through a Constitution in 1990 that proclaimed Croatia "the national state of the Croatian nation." When the new Croatian authorities began wholesale dismissals of Serbs from Civil Service jobs, Serbian communities began arming themselves.

http://www.slobodan-milosevic.org/tudjman-death.htm

[Jebivjetar]

Thank you for clarifying real to us. This forum doesn't have enough of Serbian trolls, we could really use some of American retards like you.

Now go away, you have mail to deliver. :D

[Watzy]

Tudjman was a murderous, genocidal thug
Prove it! Where was this genocide committed?!
Do you even know what genocide means? It is something that ideological precursors of your American White Nationalists did in Ukraine, Poland and Russia during WW2.

and a western stooge.
Reed 'more successful diplomat' in respect to Milosevic.

He was a fascist who persistently tried to destroy the Serbs' rights to self-determination in Krajina.
1. This is absurd statement since he was a decelerated anti-fascist (unlike you), an ex-partisan and Marshall Tito's youngest general. He was a nationalist of his people though - and not a rootless "white" such as your self.

2. He had every legal right to crush the rebellion of Croatia's Serbs and claim every inch Croatian republican territory, as UN's Badinter's commission marked it. He also had a direct mandate from the citizens of the Socialist Republic of Croatia/Republic of Croatia and the constitution of Croatia to do so.

Some 250,000 Serbs struggling for freedom for expelled from their indigenous homeland.
Croatia was a homeland to them, but they weren't indigenous in Croatia since they were settled there in 15 century by Habsburgs, contrary the will of the Croat natives represented by Croat parliament of gentry.

How would you feel if the Mexicans in Texas try do the same as to US? :rolleyes:

Remember, Texas was a part of Mexico, but Krajina was never a part of Serbia.

Tudjman will go down in history along with such Zionist Wstern puppets like Sadat:
On a contrary, he shall remain remembered and beloved in the large part of the Croat people as George Washington of the Croats - the first President, saviour and liberator of his homeland, hated only by the enemies.

Later, after the fighting had begun, Croatia evaded a United Nations arms embargo imposed in 1991 on all parts of former Yugoslavia, receiving tanks and artillery pieces from Germany and buying jet fighters and helicopters from Russia and Ukraine. Germany's promise of early recognition of Croatia's independence, declared in the summer of 1991, also greatly helped Tudjman.

How does the American proverb goes..."God made people different, Colt made them equal". :D
Surely it's a natural right of any individual or group to arm them selves if assaulted.
Because Croatians were armed, Serbs never managed to commit such horrific crimes like they committed over unarmed Bosniaks.

Tudjman enraged Croatia's Serbs
This is why they had to end up tranquilized by artillery. :)

-- there were 600,000 of them, 12 percent of the population --
That's a lot lower percentage in respect to African Americans in in the US. Does Anglo-Saxons recognize African Americans as a parallel sovereign nation within their state? Does African-Americans have the right to secede some part of land from the US?

by ramming through a Constitution in 1990 that proclaimed Croatia "the national state of the Croatian nation."
Actually it goes "the national state of the Croatian nation and all it's citizens".

Croatian Parliament had the necessary majority to legally change the republican constitution.

When the new Croatian authorities began wholesale dismissals of Serbs from Civil Service jobs, Serbian communities began arming themselves.
They were not arming them selves, but were armed and supported by Milosevic. A great part of the Serbs could not stand the fact they had to serve the independent Croatian state and to rule over Croat majority, so they rebelled - ergo they had to be punished for breaking the law of the country.

PS

How do you feel as a White Nationalist knowing that your serb icon Milosevic died like a caged rat in the foreign country, while Tudjman mourned like a king in the heart of Croatia? It hurt's doesn't it? :)

[Zrinski]

Tudjman was a murderous, genocidal thug and a western stooge.

Who did he murder? Where did he performed this "genocide"? And how do you explain the fact that the "west" isolated him and Croatia while portraying him as a dictator if he was a "western stooge" as you describe him? Care to explain this paradox?

He was a fascist

The man was the youngest general in Tito's army, a Partisan General was a fascist?!? :rofl:

who persistently tried to destroy the Serbs' rights to self-determination in Krajina.

1. There is no such thing as "krajina", never has been
2. In 1990s on the referndum for the independence of Croatia more than 94% of people voted "yes" meaning mmore than half of the Serbs in Croatia voted for it as well...so what "self-determination" are you speaking of?

Some 250,000 Serbs struggling for freedom for expelled from their indigenous homeland.

No one was "expelled", they left alone. We have documents and statements on tv from the Serbio-Chetnik terrorist leaders about how they must withdraw (civilians and paramilitary). Furthermore the war didn't started in 1995 but in 1991 when more than 200,000 Croats and others (non-Serbs and Serbs who opposed it) were expelled and forced to leave from the occuppied territories by the Serbo-Chetnik terrorists.

Tudjman will go down in history along with such Zionist Wstern puppets like Sadat

No he won't. He will always be remembered and respected as the first president of Croatia.

[GAYLORD]

Uspjelo mu je rijesiti se velikog dia hrvatskih Srba, ali kompu Slobi nije uspjelo naseliti ih na Kosovo.
U svakom slucaju je bio bolji za Hrvatsku nego Milosevic za Srbiju.
Cuo sam da je na kraju sasvim prolupao npr. potjerao licnog doktora Hebranga jer je u njemu video spijuna stranih sila ili sl.

[Zrinski]

Cuo sam da je na kraju sasvim prolupao npr. potjerao licnog doktora Hebranga jer je u njemu video spijuna stranih sila ili sl.

Koliko se sjecam bilo je nekakvih saputanja da su ga Ameri ili netko vec od tih stranih agenata ozracili. A iskreno receno gledajuci sto se dogadja sa ovim Rusima pa prije toga sa Juscenkom ne bih se zacudio i da su ga stvarno ozracili. Zbilja postoje izvanredne slicnosti.

[Ace Rimmer]

Isto se špekulira i za Šuška.

[Jebivjetar]

Tuđman dobio trg u Zagrebu.

http://www.jutarnji.hr/dogadjaji_dana/clanak/art-2006,12,13,tudjman_trg,54473.jl

[Slavic Enforcer]

Tuđman dobio trg u Zagrebu.

http://www.jutarnji.hr/dogadjaji_dana/clanak/art-2006,12,13,tudjman_trg,54473.jl

Ja sam mislio da ce preimenovati Rooseveltov.

[Watzy]

Kada bi se imalo muda, preimenovalo bi se "Britanski trg". Kojeg će nam to vraga u Zagrebu. :rolleyes:

[Watzy]

Uskoro će Split postati prvi veliki hrvatski grad sa Tuđmanovim spomenikom u svom središtu.

Naravno, iza toga stoji predizborna igra na relaciji Sanader-Bandić, no glavno je da se spomenik digne, kako bi štovanje Tuđmanovog lika i djela u hrvatskom društvu ponovno postalo mainstream.

[Watzy]

Some more rare photos from Tudjman's presidential days

http://www.vecernji-list.hr/system/galleries/pics/061127/fra-5.jpg
Ankica Tuđman, the first lady with the Holly Father

http://www.vecernji-list.hr/system/galleries/pics/061127/fra-1.jpg
Tudjman preparing "Kotlovina"

http://www.vecernji-list.hr/system/galleries/pics/061127/fra-6.jpg
73. birthday

http://www.vecernji-list.hr/system/galleries/pics/061127/fra-4.jpg
Franjo Tuđman, his brother Miroslav and Gojko Susak, minister of defense

http://www.vecernji-list.hr/system/galleries/pics/061127/fra-8.jpg
A game of football with friends and associates

http://www.vecernji-list.hr/system/galleries/pics/061127/fra-2.jpg
Tuđman and Šušak

http://www.vecernji-list.hr/system/galleries/pics/061127/fra-7.jpg
Tuđman and martyred general Mirko Norac, 282.th Alka tournament

[Slavic Enforcer]

Franjo Tuđman, his brother Miroslav

Miroslav is his son. ;)

[Watzy]

Miroslav is his son. ;)

They look so similar so I always make that mistake when mentioning him in haste. :) :D

http://www.ljubuski.info/mat/miroslav_tudjman.jpg

[Slavic Enforcer]

Ja sam rekao: ili takva Bosna koja će osigurati i interese hrvatskog naroda, ili molim – podjela! S time da sam ja rekao: jedan dio Srbiji, jedan dio Hrvatskoj, a može ostati i muslimanska državica u sredini, ona povijesna zemljica Bosna koja onda ne bi imala mogućnosti da ima ambicije stvaranja neke velike islamske države u Europi...(F. Tuđman, 17.9.1991.)

I s našeg gledišta, ne manje negoli sa srpskog, postoji potreba da se pitanje riješi u svojoj biti, jeli, jer je uspostavljanje Bosne, granica Bosne i Hercegovine poslije Drugog svjetskog rata povijesni apsurd vraćanja jedne kolonijalne tvorbe nastale od 15. do 18. stoljeća. (F. Tuđman, 8.6.1991.)

Hrvatska politika u BiH mora biti spremna i pripremati se na slijedeće događaje, kretali se oni u bilo kom vidu. Ako se kreću u demokratskom, dogovornom, u redu je, samo po sebi; ali ako bi se kretali drugačije, onda bi morali biti isto tako spremni da donose odluke, hrvatske odluke, kao što će ih donositi srpska politika...(F. Tuđman, 8.6.1991.)

Ako se sporazumijemo na tom bitnom pitanju spornom između Hrvatske i Srbije o BiH, ako ostvarimo realne granice za Republiku Hrvatsku i ako se riješi taj problem tih prečanskih Srba na taj način da Srbija bude zadovoljna, onda se može raditi o tome da i Srbija prihvati takve osnove saveza koji bi bili za nas prihvatljivi...(F. Tuđman, 8.6.1991.)

Hrvatska zajednica Herceg-Bosna i Hrvatska zajednica Posavina bi se proglasile nezavisnim hrvatskim prostorom i priključile državi Hrvatskoj, ali u onom vremenu i u onom trenutku kada hrvatsko vrhovništvo odluči da je taj trenutak i to vrijeme nastupilo...(M. Boban, 27.12.1991.)

S perspektivom suverenosti Bosne i Hercegovine nema nekakvih izgleda. Čak kada bi se mogla održati, gospodo, Bosna i Hercegovina kao posebna, što to znači? Uspostava granice... hoćemo li uspostaviti granice između Hrvatske i Hercegovine da Hrvat iz Hercegovine ne može ići u svoju Hrvatsku ili ovaj Hrvat tamo?...(F. Tuđman, 27.12.1991.)

U današnjim okolnostima, gospodo, nama više odgovara razgraničenje, s općehrvatskog gledišta i s gledišta hrvatskog puka u BiH. Zašto ne prihvatiti tu ponudu razgraničenja kada je to u interesu hrvatskog naroda?! Ne vidim nikakav ozbiljan razlog koji bi bio protiv toga...(F. Tuđman, 27.12.1991.)

Kao što smo iskoristili ovaj povijesni trenutak da stvorimo samostalnu Hrvatsku međunarodno priznatu, tako mislim da je vrijeme da iskoristimo, da okupimo hrvatsko nacionalno biće u maksimalno mogućim granicama. Da li bi to bilo baš 30 općina ili 28 – to je čak sa toga gledišta od manje važnosti...(F. Tuđman, 27.12.1991.)

Hrvatski narod u travničkoj ovoj subregionalnoj zajednici, živi s idejom konačnog priključenja hrvatskoj državi i spreman je da to ostvari svim sredstvima i u mladićima vrije hrvatski duh. To govorim, jer dolazim sa terena. Obišli smo svako selo na području ove subregionalne zajednice Herceg-Bosna...(D. Kordić, 27.12.1991.)

Bosne i Hercegovine nije bilo između dva rata. Komunisti su je izmislili, poslije Drugog svjetskog rata vratili na scenu, čak Muslimane proglasili nacijom, zato da bi, tobože, riješili suprotnosti između srpskog i hrvatskog naroda. Jesu li u tome uspjeli? Nisu, naprotiv...(F. Tuđman, 27.12.1991.)

Kažete da bi dioba BiH značila dopuštanje Srbiji da prijeđe preko Drine gdje je nikada nije bilo. Pa, ima ih tu, ima ih milijun i pol u Bosni, ima ih, bilo ih je 570 tisuća u Hrvatskoj, sada će ih ostati valjda pola manje u Hrvatskoj, ali milijun i pol u BiH ima. Sve da nam da netko granicu na Drini, što biste činili s dva milijuna Srba i što biste činili još s toliko Muslimana – kakva bi to hrvatska država bila? (F. Tuđman, 27.12.1991.)

Naš cilj od početka nije bio održanje takve BiH kakva je ona danas. To hrvatskoj politici u biti ne odgovara, jer bi hrvatska politika na taj način bila stalno i neprestano frustrirana gubitkom i demografskim i teritorijalnim u BiH. Nismo zato slučajno stavili u preambulu hrvatskog Ustava i Banovinu Hrvatsku. Ovakva hrvatska država nema uvjeta za život, ali hrvatska država čak s granicama Banovine ima, a osobito s poboljšanim granicama...(F. Tuđman, 27.12.1991.)

Bosansko-hercegovačko pitanje je jedno od bitnih pitanja hrvatskoga naroda u cjelini, Republike Hrvatske kao suverene međunarodno priznate države, i neka to shvate svi Hrvati u BiH. To nije samo pitanje Hrvata u BiH, to je problem hrvatske države, hrvatskog naroda u cjelini. Zašto? Zato što je to i povijesno i geopolitički tako povezano s Hrvatskom zbog neprirodnih granica sadašnje države Hrvatske, zbog BiH ovakve ili onakve...(F. Tuđman, 17.9.1992.)

Prema tome, ako nam je glavni neprijatelj srpski agresor – jeste danas. Ali, isto tako, mi ne smijemo biti slijepi pred tim, da bismo BiH mogli izgubiti definitivno ukoliko bismo zaboravili da postoji ta težnja da se stvori građanska, to znači, islamska država u BiH. Šta onda, molim vas lijepo?...(F. Tuđman, 17.9.1992.)

Ja sam rekao: ili takva Bosna koja će osigurati i interese hrvatskog naroda, ili molim – podjela! S time da sam ja rekao: jedan dio Srbiji, jedan dio Hrvatskoj, a može ostati i muslimanska državica u sredini, ona povijesna zemljica Bosna koja onda ne bi imala mogućnosti da ima ambicije stvaranja neke velike islamske države u Europi...(F. Tuđman, 17.9.1991.)

Njemačka je na strani Muslimana. Zašto? Zato da bi preko bosanskih Muslimana pokazala se najvjerniji saveznik islamskog svijeta od prije Prvog svjetskog rata pa nadalje itd. S druge strane, priključuje se kritikama Hrvatske da smo mi tobože išli na razbijanje Bosne, da bi time dokazali da nemaju ništa zajedničkog s Hrvatskom ukoliko bi to bio nastavak NDH, itd. Među nama rečeno, Nijemci imaju kompleks Trećeg Reicha koji liječe na našem slučaju...(F. Tuđman, 8.3.1993.)

Ja imam kompjutorsku evidenciju svega što sam poslao na te teritorije, bilo koju vrstu i bolju nego u Hrvatskoj, to je vama na čast. Ja mogu doći pred predsjednika i pokazati njemu od metka do vreće brašna i do konzerve što je otišlo na teritorij Herceg-Bosne uključujući Posavinu i vas dolje. To u Hrvatskoj nema...(G. Šušak, 8.3.1993.)

Ja ne dijelim od budžeta Ministarstva obrane ništa Vitez od Osijeka, Gospića, Ljubuškog, tako da se razumijemo. Ono što je na raspolaganju Ministarstva obrane, to je jednako podijeljeno i za Šamac, za Derventu i za Osijek, Vukovar i za Vitez i sve druge općine koje su u sklopu...(G. Šušak, 8.3.1991.)

Izetbegović zapravo računa ovako: u uniji bi bio samo jedan od trojice. Tamo bi se po onom ustavnom morali mijenjati predsjednici itd., a ovako bi on bio i šef te bosanske muslimanske republike i, po mom mišljenju, računa na pomoć islamskih zemalja, i financijsku, koju bi svu usredotočio u tu republiku. Tako da je očito orijentiran na to, što i nama odgovara. Tako da to treba imati u vidu. S tim ne možemo izlaziti u javnost...(F. Tuđman, 15.9.1993.)

Koliko god smo mi s Muslimanima, s Izetbegovićem, sklopili sporazum, i javni i tajni, da treba ostvariti suradnju između Muslimana i Hrvata, toliko se te operacije, s njihove strane, još uvijek nastavljaju. A mi zbog strateških razloga trebamo ići na taj sporazum s njima. Ali, isto tako, i osigurati strateške interese Hrvatske što se tiče teritorija. A imamo i s Abdićem sporazum, da, ako dođe do razlaza, odnosno kada dođe do razlaza, da ta Zapadna Bosna je sastavni dio Hrvatske...(F. Tuđman, 22.10.1993.)

Na takve primjedbe da je trebalo cjelovitu Bosnu sačuvati, da smo se trebali boriti za cjelovitu Bosnu – a takvih je primjedaba bilo, ne samo u ovom pismu tih svećenika, nego i u hrvatskoj politici – vi znate da sam ja odgovorio: Onda smo mogli sačuvati i cijelu Jugoslaviju, pa bi svi Hrvati bili u cijeloj Jugoslaviji...(F. Tuđman, 5.11.1993.)

Tu imam nekakve papire, tobože, Srbi nam spremaju rat ovdje u Hrvatskoj, i ofenzive. Rekao sam: neće biti rata sada u Hrvatskoj, niti nam ga ne treba sada u Hrvatskoj! Sada moramo osigurati granice Hrvatske, te buduće granice hrvatske države u Bosni i Hercegovini! To je posebna povijesna zadaća hrvatske države, Hrvatske vojske, nešto što ne smijemo propustiti, je li...(F. Tuđman, 6.11.1993.)

Dvjesto tisuća Hrvata je već protjerano iz svojih područja, bit će ih vjerojatno još 100 tisuća. Užas za te, ali čak, povijesno gledano, razumijete, znači, imati ćemo i tih 100-200 tisuća Hrvata će učvrstiti hrvatski teritorij, ovdje od Istre do Baranje, razumijete, kada završimo to, itd. Tako da nije svako zlo samo za zlo, ali ga moramo i ovdje iskoristiti...(F. Tuđman, 6.11.1993.)

Tuđman: Usput, taj mostarski most, tko ga je porušio?

Boban: On je - bile su strašne kiše - toliko pucan prije, tako da je sam pao.

Tuđman: Inače, među nama... Rušenje u vojnom pogledu, kome ide više u korist?
Boban: Nama...

(10.11.1993.)

Mate, ja ti govorim prijateljski, ne samo s političkog stanovišta, ja znam tvoje zasluge i prema tome, dok je mene živa, ti nećeš biti zaboravljen. Ako bi morali, zbog te međunarodne situacije takva kakva jeste, možda da kažemo: Boban zbog bolesti momentalno ne može obavljati svoju dužnost...(F. Tuđman, 28.11.1993.)

Vaše osobne patnje i pakao u kojem živi taj hrvatski narod u BiH... Ali, dragi prijatelji, ima još uvijek tu neracionalnosti u vašem izvješću. To iz dva razloga – ne polazite od stvarnosti koja nam je nametnuta i koja je takva kakva jest, i više nitko u Evropi i u svijetu ne računa sa mogućnošću opstanka Bosne i Hercegovine. (F. Tuđman, 15.12.1993.)

Odlazak Mate Bobana sa čela naše politike Herceg-Bosne nije pitanje njegovih grešaka i smjenjivanje zbog toga, nego je to zbog toga što, kako su sami kazali, kazali su to u Vatikanu Graniću, kazali su to da je postao simbol gdje treba učiniti nešto drugo. Mati Bobanu moram naći mogućnost da ostane u našim prvim redovima, ali ne može biti više ličnost preko koje bismo provodili tu politiku...(F. Tuđman, 13.2.1994.)

Mi moramo u razgovorima s Muslimanima poticati ideju koju su i Izetbegović i Silajdžić u razgovoru sa mnom kazali, da je za njih možda i bolje da idu na samostalnu bošnjačko-muslimansku državu; bolje zato da budu, evo, samostalni subjekti u međunarodnom životu, i da, znači, onda dobivaju tu pomoć islamskih zemalja, iz svijeta, izravno za svoju bošnjačko-muslimansku državu...(F. Tuđman, 13.2.1994.)

Ako im uspijemo nametnuti zajedničku valutu, jezik, riješili smo problem. Za tim moramo ići. Muslimani dobrim dijelom i ikavski govore. To je čisto i ijekavski i ikavski, a ne srpski. Prema tome, što hoće, znači ove opštine, opšte itd, što je čisti srbizam, što su primili, to im treba objasniti da to odbace, kao ostatak srpske vladavine, srpske hegemonije. Napravite im takve ustupke da bude, u najgorem slučaju, možete u Bosni prozvati u kantonima čisto hrvatski, ali službeno u Federaciji hrvatsko-bošnjački i onda ga nametati hrvatski, a odbacivati sve srbizme. Najbolje bi bilo kad bi prihvatili, ali to neće prihvatiti, hrvatski da bude. (F. Tuđman, 31.6.1994.)

Najoptimalnija solucija bi bila da je Hrvatska Republika Herceg-Bosna obuhvatila još ono što smo htjeli i što smo pod svaku cijenu branili – Lašvansku dolinu, pa da to priključimo Hrvatskoj. Ali bi, znači, i u tom slučaju pola hrvatskog nacionalnog bića ostalo izvan Hrvatske...(F. Tuđman, 11.6.1994.)

Brajković mi je rekao u Mostaru da ima već Muslimana koji traže hrvatsko dvojno državljanstvo. Danas će ti primiti putovnicu, sutra će ti popiti čašu vina s tobom, pojesti meso i za 10 godina će biti Hrvat muslimanske vjere, razumiješ...(F. Tuđman, 2.9.1994.)

Prave se spiskovi ratnih zločinaca, i na njima ima i Hrvata. Zašto? Znajte da o nama, o Hrvatskoj u cjelini, o Bosni i Hercegovini, znaju više nego što mi sami znamo...(F. Tuđman, 12.9.1994.)

Nemojmo se igrati znači nekakve dvije vlade i dvije države. Treba stvarati državu Herceg-Bosnu, odnosno Federaciju...(F. Tuđman, 30.9.1994.)

Nijedan hrvatski general ne treba da ide u Haag niti kao svjedok, niti kao optuženi...(F. Tuđman, 11.4.1999.)

-----------------------------------------------------------------------

(Novi list)

[Jebivjetar]

Previše je ovih citata izvučeno iz konteksta, ali svejedno zanimljivo.

[Slavic Enforcer]

Previše je ovih citata izvučeno iz konteksta, ali svejedno zanimljivo.

Izvuceno iz konteksta?
Ako uzmemo sve tako kako stoji ne nadjem mnogo za kritizirati.

[Jebivjetar]

Na primjer...
Tu imam nekakve papire, tobože, Srbi nam spremaju rat ovdje u Hrvatskoj, i ofenzive. Rekao sam: neće biti rata sada u Hrvatskoj, niti nam ga ne treba sada u Hrvatskoj! Sada moramo osigurati granice Hrvatske, te buduće granice hrvatske države u Bosni i Hercegovini! To je posebna povijesna zadaća hrvatske države, Hrvatske vojske, nešto što ne smijemo propustiti, je li...(F. Tuđman, 6.11.1993.)
Kakva je ovo izvaja? Pa 1993. godine je rat već odavno počeo u Hrvatskoj. :confused:




Ja mu isto ne zamjera kaj je htio podjeliti Bosnu i Hercegovinu. To je bilo sasvim logično i inteligentno razmišljanje, pogotovo u ono ratno doba.

[Watzy]

To je bilo sasvim logično i inteligentno razmišljanje, pogotovo u ono ratno doba.

Nije li u to doba čak i Izerbegović uzimao podjelu Bosne kao jednu od mogućih rješenja, pa čak nudio Tuđmanu Hercegovinu? Meni se čini da se bošnjački unitarizam determiniziran tekar poslje Daytonskog sporazuma kad je postalo jasno da Amerikanci inzistiraju na cjelovitoj Bosni pod svaku cijenu.

[Slavic Enforcer]

Pogotovo ovo je bilo mudro..

Njemačka je na strani Muslimana. Zašto? Zato da bi preko bosanskih Muslimana pokazala se najvjerniji saveznik islamskog svijeta od prije Prvog svjetskog rata pa nadalje itd. S druge strane, priključuje se kritikama Hrvatske da smo mi tobože išli na razbijanje Bosne, da bi time dokazali da nemaju ništa zajedničkog s Hrvatskom ukoliko bi to bio nastavak NDH, itd. Među nama rečeno, Nijemci imaju kompleks Trećeg Reicha koji liječe na našem slučaju...(F. Tuđman, 8.3.1993.)

[Jebivjetar]

Zadnja rečenica kako Nijemci imaju komplekse me lijepo nasmijala. :D Premda je totalno istinita.

Nije li u to doba čak i Izerbegović uzimao podjelu Bosne kao jednu od mogućih rješenja, pa čak nudio Tuđmanu Hercegovinu? Meni se čini da se bošnjački unitarizam determiniziran tekar poslje Daytonskog sporazuma kad je postalo jasno da Amerikanci inzistiraju na cjelovitoj Bosni pod svaku cijenu.
Vrlo ironično kada pogledaš. Tuđman je htio podijeliti Bosnu, Milošević isto tako, a vjerojatno i Izetbegović, ali je ona ostala u komadu samo zato jer su tako htjele strane sile.

[Watzy]

Njemačka je na strani Muslimana. Zašto? Zato da bi preko bosanskih Muslimana pokazala se najvjerniji saveznik islamskog svijeta od prije Prvog svjetskog rata pa nadalje itd. S druge strane, priključuje se kritikama Hrvatske da smo mi tobože išli na razbijanje Bosne, da bi time dokazali da nemaju ništa zajedničkog s Hrvatskom ukoliko bi to bio nastavak NDH, itd. Među nama rečeno, Nijemci imaju kompleks Trećeg Reicha koji liječe na našem slučaju...(F. Tuđman, 8.3.1993.)

Zaista, sve se uklapa u tradicionalnu njemačku politiku 'Drang nach osten'. I Austrougarska je igrala na kartu Muslimana u Bosni (Kallay), a i 3. Reich (Himmler). Ako uzmemo u obzir konkretni motiv te politike (podmazivanje njemačke industrijske mašine bliskoistočnom naftom), tada u stvari nije bitno prodire li Njemačka istoku ili istok prodire Njemačkoj. Bit je u tome da se Njemci povežu s islamskim svijetom, pa makar ta granica bila na Karavankenu. Sve zemlje i narodi između, promatraju se ili kao nebitni ili kao smetnja/plodno tlo za Anglo-Američke opstrukcije.

[slobodagovora]

R. I. P.

Hrvatska neće biti ničija kolonija
http://www.youtube.com/watch?v=xae2EQI1Owk

[Ace Rimmer]

R. I. P.

Hrvatska neće biti ničija kolonija
http://www.youtube.com/watch?v=xae2EQI1Owk

RIP Franjo, Hrvati te pamte.

[Sivi_Sokol]

Povodom osme obljetnice smrti - Tuđmanovo pismo komunističkoj vlasti iz 1983.
Nedjelja, 16. prosinca 2007.

Dr. Franjo Tuđman: "Zauzimam se za utvrđivanje povijesne istine!"

Pismo hrvatskoga povjesničara i državotvorca dr. Franje Tuđmana upućeno komunističkim vlastodršcima u Zagrebu 30. srpnja 1981., objelodanjeno u Hrvatskoj reviji u Barceloni 1982. u godini kada je Vrhovni sud SR Hrvatske potvrdio kaznu na tri godine robije dr. Tuđmanu zbog njegove borbe za istinu. Pismo je adresirano na Dr. Dušana Dragosavca, člana Predsjedništva CK SKJ i Marinka Gruića, člana Predsjedništva RK SSRNH i CK SKH.

U svom govoru na Plitvicama (5. ov. mj.) u prigodi središnje proslave Dana borca u SR Hrvatskoj, Vi ste druže Dragosavac, govoreći o potrebi neprestane borbe „protiv nacionalizma koji se izražava kroz mržnju, brutalnost i fanatizam u odnosu na druge narode, protiv razvijanja crne mitološke svijesti“ a koja „i u suvremenom svijetu ima uvjeta da se reproducira“ – doslovce izrekli: „I kad danas netko u našoj zemlji prebrojava žrtve drugog svjetskog rata s ciljem da umanji zlodjela okupatora, onda je to u suštini aktivnost na razvijanju kontrarevolucije“ (Vjesnik, Borba i dr. listovi od 6. VII. 1981.).

Budući se ta izjava odnosi na mene, jer sam ja zbog tobože takvog čina izvrgnut čak i sudskom gonjenju prisiljen sam odgovoriti Vam, kako radi današnje javnosti u kojoj se istina, unatoč svemu, ne može posve onemogućiti, tako i radi povijesne javnosti, prosudbi koje ne može izbjeći nitko, pa ni Vi kao ni ja, jer ona će osjećati posljedice javnog djelovanja svakog od nas. Druže Dragosavac, ja sam potpuno suglasan s Vama o potrebi neprekidne borbe protiv mračnjačkog nacionalizma, ili točnije – protiv svakog šovinizma, a isto tako i s time da se „aktivnost“ onih što „prebrojavaju žrtve“ da bi „umanjili zlodjela okupatora“ – a radi jasnoće dodao bih: i njihovih (u ovom slučaju) ustaških pomagača – može u biti svrstati u „razvijanje kontrarevolucije“. Jer, to zaista može značiti da su takvi:

a) protiv ravnopravnosti naroda SFRJ, i to zato što je to glavni preduvjet opstanka ove zajednice;
b) protiv socijalističkog, samoupravnog poretka, jer on svojim ustavom proklamira slobodu čovjeka i naroda od svakog tlačenja, i ekonomskog i nacionalnog, i
c) protiv nesvrstane SFRJ, i to baš zato što se ona u međunarodnim odnosima načelno izjašnjava za slobodu i prava malih naroda i za demokratske odnose među narodima i državama, bez obzira na njihovu veličinu i na sve (društvene i ideološko-političke) razlike u blokovski podijeljenom svijetu, - pa onda logično i protiv temeljnih stečevina revolucije, proklamiranih u ustavnom poretku u SFRJ i SRH!
Izjavljujući, eto, iz navedenih razloga – i potpisujući to s punom osobnom odgovornošću – da se takvi slučajevi mogu opravdano svrstati u tabor kontrarevolucije, čak i onakav kako ga Vi shvaćate i olako oblikujete – upućujem, druže Dragosavac, Vama i svima onima u ime kojih govorite, slijedeća pitanja na koja ste dužni odgovor i meni i javnosti, i ovoj današnjoj i onoj sutrašnjoj, i domaćoj i svjetskoj:

1. Ako oni što prebrojavaju žrtve da bi ih umanjili, spadaju među nacionalističko-šovinističke mračnjake, fašistoidne elemente i u kontrarevoluciju, - kamo spadaju oni što te zločine u Hrvatskoj prikazuju u tako monstruoznoj hiperbolici da bi ih uvećali do srazmjera većih i od onih „najvećih“ u drugom svjetskom ratu, u nacističkoj Njemačkoj?!

2. Zašto se moje zauzimanje za utvrđivanje povijesne istine – kako rekoh – o golemim i užasnim zločinima ustaša kvalificira kao namjera „umanjivanja zlodjela okupatora“ i „aktivnost na razvijanju kontrarevolucije“, pa me se zbog toga i sudski goni, - a zašto politički i pedagoški (da ne spominjem – znanstveno) ispravno i svrsishodno podržavati zastrašujući mit kojim se ionako goleme žrtve u Jasenovcu više no udesetorostručuju (a mogao sam reći i: upetnaestorostručuju!)?!

3. Kako se i zašto dopustilo da zastupnici takvih „povijesnih“ prikaza uspiju svijetu predstaviti tako izobličenu povijesnu sliku, da je ne samo dio domaće i međunarodne javnosti, nego i jedan od najvećih (filozofskih) umova svoga vremena (Ernest Bloch) stekao predodžbu o hrvatskom narodu kao o fašističkom i kontrarevolucionarnom, a neki srpski intelektualci o Jasenovcu kao drugom po veličini srpskom gradu, - a zašto se mene proskribira i sudi zato što sam se suprotstavio – i kao sudionik revolucije i kao povjesničar s argumentima u ruci – takvoj neznanstvenoj a politički štetnoj i povijesno pogubnoj raboti?!

4. Kome je i zašto potrebno da se oni što se zauzimaju za objektivnu prosudbu svih povijesnih (što će reći i suvremenih) zbivanja, da bi se izbjeglo bilo kakvo unižavanje jednog a favoriziranje drugog naroda – što jedino može biti čvrstim osloncem zajedništva – optužuju kao branitelji „fašističkog“ tj. ustaškog „genocida“ i kao branitelji „crne mitološke svijesti prošlosti“?! A zašto se, i u koju svrhu, Vi danas i u službenim nastupima stavljate na stranu onih što su – očevidnim raspirivanjem zastrašujućeg mita o ratnim zločinima – pokušavaju da čudovišnim uvećavanjem groznih zlodjela ustaške manjine prebace krivicu na cjelinu hrvatskog naroda i da tako održe u javnosti (i domaćoj i međunarodnoj) crnu legendu o povijesnoj krivnji čitavog hrvatskog naroda?! I ne čini li se to zato, što tako orisani mit o monstruoznoj veličini ustaških zločina služi kao jedan od glavnih dokaznih oslonaca poznatih povijesnih teza: o odgovornosti Hrvatske za slom Jugoslavije 1941., o jednakosti fašističkog ustaštva i domobranstva i našeg hrvatskog pučanstva u NDH, da u hrvatskim krajevima nije bilo „ustanka“ i MOB (itd.)?!

5. Zašto je samo u slučaju Jasenovca, tj. na tlu Hrvatske, došlo do takvog – u suvremenoj povijesti gotovo nepoznatog – dvoznamenkastog umnogostručenja ratnih žrtava, - a ne u drugim zemljama Jugoslavije, gdje je u drugom svjetskom ratu također bio velikih logora i groznih gubilišta, ali su slična uveličavanja nepoznata, najviše dva do tri puta (prema podacima koji su mi - kao povjesničaru – do sada poznati)?!

6. Zašto se pitanje ratnih žrtava poteže kao jedna od glavnih optužbi protiv mene, što je poprimila dimenzije nakaznih kleveta, a zašto se odbija dokaz da svoje tvrdnje temeljim: (a) na službenim statističkim podacima – ispisanih rukom jednog drugog revolucionara i generala (u svojstvu mog pomoćnika za dokumentaciju, dok sam bio direktor Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske – i (b) na znanstvenim procjenama o demografskim gubicima u ratu, koje su u skladu s rezultatima drugih znanstvenika! Zar to ne upućuje na zaključak, da „povijesni“ mit o umnogostručenim jasenovačkim žrtvama nije nastao stjecanjem slučajnih okolnosti, već da je imao i ima nekome služiti: i jučer, i danas, i sutra?!

7. Zašto je pitanje ratnih žrtava uzeto kao povod za moj sudski progon u „prvom velikom političkom procesu poslije Tita“ (kako je on zabilježen svijetu), a ne za njegova života?! Nije li odgovor u „povijesnoj pozadini“, u kojoj je Tito stavio potpis suglasnosti na moje prosudbe u sporu oko ocjena prilika i NOR u Hrvatskoj?8. Sve ovo svodi se na bitno pitanje: zašto bi afirmacija povijesne istine, čak i poslije četiri desetljeća, o stanju u Hrvatskoj u drugom svjetskom ratu, uključujući i pitanje veličine žrtava i veličine revolucije – bilo ništa drugo nego kontrarevolucija, a zašto bi održavanje iskonstruiranih mitova i povijesno neodrživih ocjena – bilo u interesu revolucije, samoupravnog socijalističkog poretka i zajedništva naroda SFRJ?!

U svezi s ovim pitanjima moram navesti i to, da Vi, druže Dragosavac, ne govorite javnosti pravu istinu. Naime, nisam to bio ja, koji je prvi „danas“ pokrenuo pitanje ratnih žrtava, nego Vi, dotično oni koji su pokrenuli protiv mene političku hajku i sudski postupak. Ja sam to pitanje pokrenuo prije punih šesnaest godina (1965.) u internim raspravama s najodgovornijim ljudima u CK SKH i u Glavnom odboru SUBNOR Hrvatske; pa sam zatim o njemu govorio prije šest (1975.) i prije tri godine (1978.), pobijajući u svijetu rasprostranjene crne legende o hrvatima, zasnovanim na tim mitskim žrtvama.

Poslije toga, tj. danas, ili ove (1981.) godine, „prebrojavao“ sam ratne žrtve tek na sudu, u odgovoru na optužbu, iznijevši cio historijat tog delikatnog pitanja. No, vi i neki drugi ipak, i poslije toga nastavljate kampanju protiv mene po receptu kineske ... „kulturne revolucije“: „Udari psa dok je u vodi“, tj. slomi čovjeka dok se ne može braniti, za Vas – čini se – kao da ne postoje i neka druga iskustva iz novijih kineskih ili recimo bližih poljskih pa i drugih događaja. No, postavljena i druga pitanja što su uzrok vaše hajke a moje nesuglasnosti s Vama, ostaju otvorena i netko će morati na njih odgovarati. ne bi li nam trebala biti dužnost da te odgovore barem ne otežavamo, ako ih već ne znamo dati ili olakšati?!

Prikazavši problem u iskrenutom obliku, u punoj suprotnosti s istinom (da netko, danas, prebrojava žrtve radi umanjenja zlodjela), i hoteći još više zaplašiti javnost (da bi „genocid bio potpun“, da nije bilo revolucije), Vi ste, druže Dragosavac – jamačno i kao opravdanje difamiranja i progona moje sobe – doslovno izjavili: „I zato, u interesu slobode, demokracije, bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti, ne smijemo dozvoliti da pojedini fašistoidni elementi zloupotrebe našu demokraciju, jer za fašističku i šovinističku aktivnost u našoj zemlji ne može biti mjesta“ (Vjesnik, Borba, 6. VII. 1981. – podcrtao F. T.)!
Posve u tom duhu, koji ste Vi navijestili još pred godinu dana, apelirajući na inozemne prijatelje da shvate potrebu čak i takvih progona, govorio je i Marinko Gruić na „svečanosti slobode“ u Trogiru:

„Kako bijedno izgledaju i djeluju oni neprijateljski raspoloženi pojedinci i grupice, odnosno njihovi gospodari, koji lansiraju teze o „Hrvatskoj kao slaboj karici u SFRJ“ i koji pokušavaju „internacionalizirati“ tobožnje hrvatsko pitanje. Tko su i u ime koga zapravo govore te mizerije? Naši narodi su ih davno odbacili kao izdajnike na smetište historije. Svejedno, bili to ustaški ili drugi fašistički ... emigranti, zvali se Tuđmani, Veselice, Gotovci, Parage i sl. U tom brlogu djeluju i pojedini klerikalci iz dijela crkvene hijerarhije“... (Vjesnik, 19. VII.; Politika, 20. VII. 1981.; podcrtao – F. T.).

U sklopu takve „političke“ aktivnosti javio se i Mirko Mećava, koji je kao primjer onih, što „drsko svojim lažima nastoje umanjiti i obezvrijediti naše žrtve“ (Vjesnik, 27. VII. 1981.), moje ime spomenuo (pored Veselice i ˆˆosića) i uz Colu Dragojčevu!! Tako je od fašistoidne strane prebačen most i k informbirovskoj! Pitam se zašto je iz tog vrzinog kruga izostao trenutačno čini se ipak aktualniji Enver Hoxha?! A sve vas, drugovi, koji niste mogli pronaći ništa drugo nego baš ratne žrtve da bi razobličili moju „fašistoidnu“ i „neprijateljsku“ djelatnost, pitam: tko vam daje pravo i na osnovi kakvih to revolucionarnih i inih zasluga za ovaj narod i za ovu zajednicu dopuštate sebi ovakve blasfemije protiv mene?

U svom infamnom ustrajanju da me onemogućite, vi zapravo izražavate nastavak onih tendencija što su se još 1941. očitovale u nepovjerenju prema komunistima – Hrvatima u „ustaničkim“ redovima. Zaboravljate da za to nemate nikakva opravdanja,osim gole sile, i da proganjajući mene vi zapravo istupate i protiv pokreta kome sam pripadao, i protiv povijesti kao znanosti, jer ja – i kao sudionik antifašističke borbe i kao povjesnik – imam ne samo pravo, nego i dužnost (među fašističkim žrtvama nalaze se i životi mojih najbližih!), da iznosim znanstvenu istinu, jer sam u svom humanističkom osvjedočenju duboko uvjeren da se samo na zbiljskom poznavanju uzroka i posljedica svih povijesnih zbivanja, na punoj istini ma kakva ona bila, mogu stvarati pretpostavke da se zlodjela i nesreće prošlosti ne ponove u budućnosti.

A povijest je ne jednom posvjedočila da su svi oni vlastodršci što se opredijele za preziranje povijesne istine, za terorističko gaženje ljudi i opsjenu javnosti – srozavaju u totalitaristički avanturizam sa svim kobnim posljedicama: takva „politika“ kompromitira se u očima čitavog svijeta, a njezini su plodovi uvijek trpki ako ne i otrovni... Metoda kojom se služite u raspirivanju hajke protiv mene (ovdje sam izostavio „bisere“ iz topoglednog piskaranja \. Mihailovića i ‰. Ličine) – i po formalnom obliku (rječniku) i po sadržini (cilju koji želite postići) – spada u red poznatih povijesnih (goebbelsovsko-ždanovskih) uzora.

U nas ona ne samo podsjeća na znana aleksandovska vremena, nego ih, očito, i potiče. Od primjera navest ću samo onaj koji je za mene, kao povjesničara, najznakovitiji, a osim toga „izronio“ je iz pozadine problema „obračuna sa mnom“ i to baš – danas. Zar to, naime, ne govori činjenica, ako se u takvom glasilu kao što je Borba, i još k tome u tako važnom prilogu (u nastavcima) kao što je U čemu je smisao parole „Kosovo Republika“, objavi tabela o „Nacionalnom sastavu SR Srbije“ s podacima za 1948., 1955., 1961. i 1971., pa među 15 (i slovima petnaest) navedenih nacionalnosti nama – Hrvata?! Tu, među inim, doznajemo da je npr. između popisa 1948. i onog 1971. broj Turaka porastao od 1.914 na 18.200, a broj Talijana opao od 865 na 566 (Borba, Zagreb, br. 205, 28. VII. 1981., str. 4), ali da nije bilo i da uopće nema – Hrvata!!

A nisu se mogli „zagubiti“ ni u rubrikama „ostali“, „neopredijeljeni“, „nepoznati“ ili „Jugoslaveni“, jer je njihov broj svake popisane godine bio daleko veći od broja navedenih u spomenutim – nacionalno neodređenim: 1948. bilo je Hrvata (zaokruženo) 170.000; 1953. – 173.000, 1961. – 196.000, i 1971. 185.000, pa su prema tome po broju bili četvrta nacionalnost u SR Srbiji, a nema im spomena ni među petnaest nabrojenih! (Za popis ove godine još ne znamo podatke, ali dakako još nisu iščeznuli, što bi moglo pridonijeti njihovu zaboravu, jer ih u Vojvodini – iako oko 30.000 manje – ima još uvijek 108.630.)

Vaši napadaji protiv mene dobivaju, naravno, na specifičnoj težini zbog okolnosti da ih iznosite u sklopu iskustva s „nacionalizmom i kontrarevolucijom“ na Kosovu i grozbe sa „specijalnim ratom“. Što se tiče iskustva s Kosovom, ono zaista ima veliko ali i višeznačno značenje. Da bi se u svom jednostranom tumačenju zapretenom u bezizglednosti uvjerili da nisu dostatna čak ni ona sveobuhvatnija, ako su u stvarnosti demantirana – pročitajte ono što je o međunacionalnim odnosima na tom području govorio vodeći srpski marksista Dimitrije Tucović, na osnovi događaja iz 1912/3. (o čemu sam i sâm pisao u knjizi „Rat protiv rata“), a koja se pogibeljno reproduciraju sve do danas, usprkos svim proklamiranim načelima naše socijalističke i samoupravne zajednice...

Uzroke događajima na Kosovu ili bio gdje drugdje, ne treba tražiti prvenstveno u vanjskim neprijateljima; bio sam jedan od prvih proučavalaca, u okviru vojno-teoretske literature, različitih oblika „specijalnog ratovanja“, pa sam i pisao o tome (u spomenutoj knjizi) da izgledi za njegov uspjeh ovise isključivo o stanju tla – razumije se prije svega duhovnom ili moralno-političkom – na kojemu se želi primijeniti... A kad se danas moje ime povlači i u sklopu takvih strašila, s kojima sam se davno bavio iz osobnog osvjedočenja i društvene potrebe, onda to nije samo – tragično, nego i – smiješno!!

Bilo bi krajnje vrijeme da posluhnemo glasove onih (među kojima sam i sâm), koji nam odavno, kao ovih dana i Tolja Crnobrnja (a neće valjda nitko poreći da i on nema ponešto iskustva: iz revolucije, pa iz diplomacije, pa iz društveno-ekonomskih i savezno-federalnih odnosa) poručuju: da smo stigli do prekretnice, na kojoj „nam predstoji odlučna politička akcija i suočavanje s vlastitim propustima i greškama“, o čemu „treba da govorimo više, a manje o neprijateljima“ (NIN, 1593, 12. VII. 1981.): osobito onim izmišljenim. Ne postupimo li tako, onda ćemo sâmi ubrzati nova „iznenađenja“, i pripremati tlo za nove „slabe karike“, što M. Gruić, iz nimalo bezazlenih razloga, želi također prikačiti uz moje ime.

Ako pak netko pokušava opravdavati takvu „pragmatičnu politiku“ kao nužno zlo iz nekih viših razloga, onda ga moram podsjetiti da ona u današnje vrijeme postiže izravno suprotan učinak željenome. Dok se Gruić, na opisani način, „potvrđuje“ u jatu onih što se u svrhu difamiranja mog (i dr.) imena služe takvim etiketama kao što su „fašistoidni elementi“, „fašistička i šovinistička aktivnost“, zastupnici „genocidno manijačke ideje“, „falsifikatori povijesti“, povisujući bezumnost etiketa na „mizerije“, i „izdajnike“ odbačene „na smetište historije“ „svejedno, bili to ustaški ili drugi fašistoidni emigranti“, ili „Tuđmani...“ prozvavši „u tom brlogu“ i „crkvenu hijerarhiju“;

- dotle istog tog dana kad je Gruić tako mudroslovio, u jednom od listova Gruićeva SOUR „Vjesnik“, jedna od urednica objavljuje ovaj tekst: „Etiketiranje... Postalo je metoda diskvalifikacije, eliminiranja protivnika kratkim postupkom. Etiketa je kao nož u leđa; nije to metoda borbe prsa u prsa, oči u oči, argumentom protiv argumenta. Na sreću, etiketa više govori o onome tko je lijepi nego o onome kome je prikačena, pa raskrinkavanje tobožnjih sumnjivih osoba dovodi u sumnju same sumnjičavce“ (Jelena Lovrić, Start, 326, 18. 7. 1981. str. 10)! Kako u svjetlu ovakvih spoznaja i političke kulture današnje javnosti možemo očekivati, drugovi Dragosavac i Gruić, da vaše proskripcijske tirade mogu imati bilo kakav povoljan odjek, kod iole mislećeg čovjeka, unatoč svemu vašemu pozivanju na revoluciju, slobodu i ravnopravnost naroda a protiv svakog hegemonizma, pa čak i na samoupravnu demokraciju?!

Uz ovo dopustite da vam još skrenem pozornost, jer je u svezi s namjerom vaše hajke protiv mene, da je u nedavnoj raspravi u Saveznoj skupštini, savezni javni tužitelj, dr. Vuko Goce Gučetić izjavio: da kao „stari kadar u pravosudnim organima“ zna „da smo 1971. krivično gonili za koncept – devize republikama“, jer se smatralo „da je to bio nacionalizam“, a „sada je to postalo sistemski zakon“, danas imamo platno-devizne bilanse republika, podsjećajući da su problemi u sistemu i u provedbi politike najviših političkih tijela (NIN, 1593, 12. 7. 1981., str. 17). Osnovni problemi samoupravnog društva i socijalističke zajednice naroda SFRJ jesu prema tome u razotkrivanju i otklanjanju uzroka kriznih – političkih i ekonomskih – situacija, i u pronalaženju takvih metoda koje će voditi njihovu najbezbolnijem optimalnom razrješavanju, što se može postići jedino afirmacijom istinsko demokratskih i samoupravnih načela. Da sam se za te ciljeve zauzimao u svoj svojoj djelatnosti, izložio sam u svom odgovoru na optužbu i u pismima najodgovornijim ljudima u SFRJ i SRH (4. ožujka i 12. lipnja ov. g.), pa bi bilo uputno da se s njima upoznate, kad ste već toliko zaokupljeni s mojim slučajem, očito sa željom da utječete i na konačno rješenje suda.

Što se tiče mjesta što mi ga namjenjujete u povijesti – bilo bi bolje da brinete o svojem; ja vam mogu mirno pa i gordo odpisati da sam dosada na častan način ispunio svoj dug prema svome narodu; u revoluciji i kao povjesničar i pisac; moje knjige nalaze se i nalazit će u domovinskim i svjetskim sveučilišnim i inim bibliotekama, a učinkovitost mojih rukopisa bit će još djelotvornija budem li ovakvom vašom hajkom do kraja onemogućen. A što se tiče vas i drugih, koji sudjelujete u njoj, pokušajte sami odgovoriti pred svojom savješću i pred društvom o njezinoj opravdanosti i svrsishodnosti, prije no što vam povijest nametne svoj odgovor.

U Zagrebu, 30. srpnja 1981.
Dr. Franjo Tuđman, v.r.

Osim naslovnicima dostavljeno i:
1. Predsjedniku Predsjedništva CK SKJ
2. Predsjednici Predsjedništva CK SKH
3. Predsjedniku CK SSRN Jugoslavije
4. Predsjedniku CK SSRN Hrvatske
5. Gl. i odgovornom uredniku Borbe, organa SSRNJ
6. Gl. i odgovornom uredniku Vjesnika
7. Gl. i odgovornom uredniku Politike
(Iz knjige Franjo Tuđman: Nacionalno pitanje u suvremenoj EuropiI – Dodatak: Pisac knjige pred sudom, drugo izdanje, ispravljeno i dopunjeno (str. 432), knjižnica Hrvatske revije, urednik Vinko Nikolić, München – Barcelona, 1982.)

Priredio: Mile Pešorda
Hrvatsko slovo
HaKaVe.org (http://hakave.org/index.php?option=com_content&task=view&id=1731&Itemid=137).

[Ace Rimmer]

Jel išta bilo po hrt-u i po lokalnim novinama vrijedno spomena u povodu obljetnice?
Nisam primjetio , doduše nisam ni pratio u zadnje vrijeme tisak, tako da pitam.

[slobodagovora]

Na obljetnicu, uz serendanje Jakovine u Dnevniku, je bilo na HRT 1 oko 23:30 emisija o pokojnomu Tuđmanu koja je trajala 15ak minuta. Emisija se sastojala od raznih isječaka koji su stavljeni u tih 15ak minuta. To je sve što ja vidjeh.

[Sivi_Sokol]

Ne gledam često TV, ali sam čitao o ovoj izložbi koja je jučer zatvorena (nisam išao):
04.12.2007 22:30
Otvorena izložba fotografija o Franji Tuđmanu

http://www.vecernji.hr/system/galleries/pics/071204/franjo-txt.jpg
Arhivska fotografija

U Galeriji Badrov večeras je otvorena izložba fotografija iz Hrvatskog državnog arhiva pod nazivom "Prvi hrvatski predsjednik".

Organizator izložbe i izdavač istoimene monografije je udruga Hrvatska uzdanica, a izložba se održava pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora i Grada Zagreba.

Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić istaknuo je da je cilj izložbe sagledavanje uloge Franje Tuđmana u nastanku hrvatske države. Dodao je da je prvi hrvatski predsjednik bio osebujna ličnost bez obzira koliko se javnost u tome slagala, te da je bio na čelu države kada je ona međunarodno priznata i obranjena zahvaljujući i njemu i hrvatskim braniteljima.

Predsjednik Hrvatskog sabora Vladimir Šeks istaknuo je da se na izložbi može sagledati djelovanje Franje Tuđmana koji je bio na čelu hrvatske države od 1990. pa do smrti u prosincu 1999.

Tuđman se našao na čelu prvog hrvatskog državotvornog pokreta koji svjedoči o stvaranju hrvatske slobode i neovisnosti, o ključnim temeljima na kojima počiva Hrvatska, a to je bila svehrvatska povijesna pomirba sinova partizana, ustaša i domobrana te povezanost domovinske i iseljene Hrvatske, rekao je Šeks.

Na izložbi su istaknuti i važni datumi stvaranja hrvatske države, zatim prikazuje i hrvatski Domovinski rat i na pravi način bilježi trenutke vezane uz najvažnije događaje moderne hrvatske povijesti, kazao je Šeks. Svakako je važan datum i međunarodno priznanje Hrvatske, ali iz izložbe se nazire i Tuđmanov projekt ulaska Hrvatske u zajednicu europskih država i NATO savez, dodao je.

Šeks je ustvrdio da je Franjo Tuđman najznačajniji hrvatski državnik u prošlom stoljeću, a najznačajniji pečat koji je ostavio iza sebe su sloboda, demokracija i međunarodno priznanje Hrvatske.

Izložba će biti otvorena do 15. prosinca.

Otvorenju su nazočili brojni kulturni, javni djelatnici, članovi HDZ-a, saborski zastupnici, članovi Tuđmanove obitelji i dr.

(Hina)
Večernjak (http://www.vecernji.hr/newsroom/culture/2967257/index.do).

[Sivi_Sokol]

Imate galeriju slika sa bivše izložbe na stranicama Jutarnjeg Lista (http://jutarnji.hr/). Poveznica se nalazi desno-dole.

[slobodagovora]

Počivao u miru.

Franjo Tuđman - Hrvatska neće biti ničija kolonija
http://www.youtube.com/watch?v=xae2EQI1Owk

[Ace Rimmer]

http://www.jutarnji.hr/EPHResources/Images/2007/05/13/tudjman-uniforma-mehkek.jpg

[Königin Luise von Preußen]

Večernji list

10. 12. 2008.

Milan Ivkošić

10. 12. 2008. | 08:46

GODIŠNJICA SMRTI

Dva dokumenta iz privatne arhive obitelji Tuđman
Tuđmanu zbog apela Bushu ’91. prijetilo uhićenje

Danas se navršava devet godina od smrti prvoga hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana. U povodu te obljetnice koja, kao i druge vezane uz Tuđmana, pokazuje koliko je on bio sudbonosan za Hrvatsku, obitelj Tuđman je Večernjem listu iz svoje privatne arhive ekskluzivno ustupila dva vrlo zanimljiva dokumenta.

Strahovlada komunista
Prvi je dokument Tuđmanovo pismo američkom predsjedniku Georgeu Bushu (starijem) 24. siječnja 1991., a drugi mišljenje jugoslavenskoga Saveznog javnog tužilaštva o tom Tuđmanovu pismu što ga je ono Predsjedništvu SFRJ poslalo 13. veljača 1991. U dopisu se Tuđmanovo pismo tumači kao teško kazneno djelo i praktički se predlaže uhićenje hrvatskoga predsjednika, koji zbog toga neće ni otići na iduću sjednicu najvišega organa tada još postojeće države.

Pismo Bushu je važno ne samo zato što američkog predsjednika upoznaje s dramatičnim stanjem u Jugoslaviji nego i zato što u njemu Tuđman Hrvatsku, i još neke republike, pozicionira posve nasuprot Miloševićevoj komunističkoj opciji. U početku pisma Tuđman izražava razumijevanje za Bushovu zabrinutost oko krize u Zaljevu, ali mu se ipak obraća zbog stanja u Jugoslaviji. “Krajnji je čas”, piše Tuđman, “da Jugoslavenska armija zaustavi svoj već poznati scenario ‘prijetnji, povlačenja, prijetnji’, pokretima tenkova, aviona i vojnih jedinica. Skrećemo pozornost na premještanje hrvatskih vojnika-rezervista izvan Hrvatske.” Sve to smeta da se usmjerimo na vitalne probleme” te da se učvrste demokracija i tržišno gospodarstvo. “Slovenija, Hrvatska, BiH te Makedonija izabrale su demokratske vlade.

Izbor marksističkog komunista Slobodana Miloševića ne može se uspoređivati s izabranim demokratskim vladama na sjeveru”, naglašava Tuđman. Zatim slijedi apel: “Katastrofu u Jugoslaviji može spriječiti izričita poruka Sjedinjenih Američkih Država da one podržavaju većinu, misleći na novouspostavljene demokratske republike, pozivajući na mirno rješenje radi osiguranja buduće stabilnosti i na poštivanje unutarnjih granica i na suradnju među spomenutim nacionalnim državama.”

Slijedi rečenica koju će naglasiti i Savezno tužilaštvo: “Jugoslavija nije Sovjetski Savez; Srbija nije Rusija; a Jugoslavenska armija nije Sovjetska armija.” Tuđman pismo završava tvrdnjom kako bi bila neoprostiva pogreška kad bi se ponovno nametnula “komunistička strahovlada nad većinom u Jugoslaviji koja je na izborima uspostavila demokratsku vlast.” To ne bi bilo u interesu ni SAD-a ni jugoslavenskih naroda, te je to “moguće izbjeći odlučnim stajalištem” Amerike. Na kraju pisma Tuđman kaže: “Ako se sa zastrašivanjem odmah ne prekine, to će imati dugotrajne i pogubne posljedice. Stoga očekujemo potporu Sjedinjenih Američkih Država.”

Nakon pisma Predsjedništvo SFRJ od Saveznog tužilaštva traži mišljenje i dobiva ga na pet tipkanih stranica na kojim se u detalje analizira Tuđmanovo pismo. U tom dopisu, koji potpisuje Ljubomir Prljeta, na početku se citiraju Tuđmanove riječi o Jugoslavenskoj armiji te se kaže: “Smisao ovakvog sadržaja pisma dr. Franje Tuđmana, predsednika Republike Hrvatske predsedniku SAD, nesumnjivo predstavlja zahtev da se SAD umešaju u vršenje određenih poslova nadležnih organa SFRJ.”

A nakon citiranja središnjeg dijela pisma ustvrđuje se: “Krivični zakon SFRJ u članu 117. određuje elemente krivičnog dela ugrožavanja nezavisnosti tako da ovo krivično delo čini građanin SFRJ koji pokuša da dovede SFRJ u položaj potčinjenosti ili zavisnosti prema nekoj drugoj državi.” Tuđmanov zahtjev da SAD pošalje “izričitu poruku” i “odlučno stajalište”, i to “odmah” da bi se spriječile “dugotrajne i pogubne posljedice” kvalificira se kao poziv na američku intervenciju.

I to na intervenciju koja bi uslijedila zbog “prikazivanja netačnih okolnosti”, a radi iste svrhe i uspjeha intervencije u pismu se “minimizira snaga Jugoslavije, Srbije i JNA, naglašavanjem da nisu u pitanju Sovjetski Savez, Rusija i Sovjetska armija”. Na kraju se ponavlja da je riječ o Tuđmanovoj kaznenoj odgovornosti, što se pojačava i dodatkom o “celokupnoj aktivnosti Franje Tuđmana”.

Tragičan nastavak
Oba dokumenta dojmljivo nas podsjećaju na vrijeme u kojem se pripremala agresija na Hrvatsku te na Tuđmanovo nastojanje da se sporovi riješe na miran način. U pismu Bushu Tuđman se zauzima za vrijednosti koje je zapadni svijet odavno prihvatio a koje su počele stasavati i u bivšoj Jugoslaviji – demokraciju, državne posebnosti jugoslavenskih republika i tržišno gospodarstvo. Na žalost, jugoslavenska priča je imala najtragičniji nastavak, što je Tuđman želio izbjeći.

[Origenes]

Necemo dopustiti tim jugo-komunisticim ostacima, ali ni onim politickim diletantima, bezglavim smusenjacima, koji ne vide o cemu se zapravo radi danas u Hrvatskoj i u svijetu sa koje-kakvim regionalnim planovima.
Necemo dopustiti onima koji se vezu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti.
Ne samo sa crnim, nego i zelenim i zutim vragovima!
Necemo dopustiti onima koji se povezuju sa svim protivnicima hrvatske samostalnosti.
Ne samo povezuju, nego im se nude. Ne samo da im se nude.. nego im se prodaju - za Judine skude!
Kao sto se i sami hvale da dobijaju dotacije iz svih centara svijeta.
A povezuju se od fundamentalistickih ekstremista do koje-kakvih laznih propovjednika, pseudo-demokratskih obmanjivaca, koji nam danas propovjedaju velike ideje o ljudskim pravima i slobodama medija.

(Franjo Tudjman, 1999)

[Ace Rimmer]

http://static.nacional.hr/img/e50b340983997f582f624a59b1324e16_large.jpg

http://www.braniteljski-portal.hr/files/portal/cermak_ft_IG.jpg

http://www.braniteljski-portal.hr/files/u1/2008_08_04_generali.jpg

[il ragno]

Whaddaya think - Brian Cox for the movie?

http://blogs.amctv.com/monsterfest/brian-cox.jpg http://www.zap2it.com/media/photo/2008-10/42951918.jpg

http://swiss-bank-accounts.com/images/fiction/fullres/bourne-supremacy-brian-cox-as-ward-abbott.jpg

[Ace Rimmer]

Whaddaya think - Brian Cox for the movie?
http://www.zap2it.com/media/photo/2008-10/42951918.jpg


Yes!
http://img.photobucket.com/albums/v690/krilnik/tudjman-uniforma-mehkek.jpg

http://img.photobucket.com/albums/v690/krilnik/Tudjman.jpg

[Niccolo and Donkey]

The prison warden from Shawshank Redemption:

http://witneyman.files.wordpress.com/2009/09/bob-gunton.jpg

[slobodagovora]

Počivao u miru

[Torben]

Maybe he will play him in real after the next elections. ;)

http://static.nacional.hr/img/89cc49ee843aaf11518abb2b23b1665b_large.jpg

[slobodagovora]

Počivao u miru

[slobodagovora]

Tita kuju u zvijezde, a Tuđmana mrze (http://blog.vecernji.hr/zvonimir-despot/2010/12/09/tita-kuju-u-zvijezde-a-tudmana-mrze)
:thumbsup:

Interview with James Sadkovich, author of the recently released book, “Tudjman: prva politička biografija (Večernji edicija, 2010)

"If not for President Tudjman, there would be no independent state of Croatia!"

Interview by Julienne Eden Bušić


Q: It’s hard to believe it’s taken so long for the first political biography of the first Croatian president, Franjo Tudjman, to be published, almost 20 years after Croatia achieved independence under his leadership. When was the book actually written and what was your impetus for writing it?

Sadkovich: As I wrote in the preface to the book, I began the project in 2004 while on a six-month appointment as a Public Policy Scholar at the Woodrow Wilson International Center for Scholars. I had realized that I knew very little about Franjo Tuđman, so I hoped to do a quick survey of his published writings to see whether they jibed with his public image. I was not sure of what I would find; I just wanted a better idea of who he had been. As it turned out, a quick survey of his writings was not possible; there were just too many pages to read in six months. So I continued to read after I left the Wilson Center. As I read, I also began to write. By the end of 2006, the manuscript was complete enough to submit to the Woodrow Wilson Center Press.

Q: Has it been published yet in English?

Sadkovich: No. The Woodrow Wilson Center Press sent it to two reviewers, and then to a third because the two could not agree on whether it should be published. Because the third review was negative, the press rejected it. During the first round, one reader strongly supported publication and offered a number of useful suggestions to improve the manuscript, including an epilogue discussing the period from 1989 to 1995, which is now the final chapter of the book. However, the other did not like the “tone” of the manuscript. He was distressed that I had not taken Tuđman to task for his comments about Jasenovac, and he cautioned against publishing the manuscript because it was not scholarly. The third reader was even more critical, hinting that I might be a racist for not being critical enough of Tuđman.

Of course, to criticize a manuscript for its “tone” or to argue that it is not scholarly because it is not based on archival research can be ploys to avoid discussing the author’s arguments. Archival research demands time and money, and most scholars have difficulty undertaking such research in a foreign country without generous support from institutions. So to require archival research as a sine qua non for publication would therefore severely restrict the number of scholars who are allowed to publish. In reality, most historical works are based on a mix of published and unpublished sources, including published primary sources. I can think of any number of authors who have leaned heavily on published documents and secondary sources, with only a smidgeon of archival research. In the case of Tuđman, I was curious to understand him through what he wrote, and his writings are therefore primary sources. Naturally, I would have liked to have been able to spend a year or two going through his unpublished diaries and working in the Croatian archives, but that would have required more money than I had. However, I was fortunate to have a six-week travel grant from IREX that allowed me both to talk to a number of people in Croatia regarding Tuđman and to do some research at the HIP.

Q: You wrote an exhaustive study about the American media’s role during the Homeland War, “The U.S. Media and Yugoslavia, 1991-1995”, how they framed the conflict, and how the reports were often tailored to conform to higher political agendas. Do you think the same thing has happened in regard to Franjo Tudjman, and the negative image held of him in certain U.S. media and political circles? And, I might add, Tito’s image as well, which remains for the most part untarnished in the Western media, in spite of his widely-known role in mass executions, imprisonments, assassinations, and so forth? Were they both “invented” by the U.S. media?

Sadkovich: The short answer to the first two questions is, yes. The short answer to the third question is, no.

My research suggested that journalists read scholarly books and seek information from a variety of experts, including scholars, and even when they do not, what is published in scholarly venues and taught at universities tends to shape the minds of a country’s elites. So I would say that both the scholarly and the popular media, which form a nebulous web of information and interpretation, shaped Tuđman’s image both abroad and in Croatia. However, they had a good deal of help from diplomats, politicians, statesmen, and bureaucrats, including those working for NGOs. So there a number of questions one might ask about how Tuđman’s image was formed. Which politicians, experts, diplomats, bureaucrats, statesmen, experts, and scholars did journalists consult regarding Tuđman? Who appeared on TV and radio talk shows to discuss Tuđman? Which books did journalists and policy-makers read? What were the required readings in college courses on Eastern Europe and Yugoslavia? And so on. During the early 1990s, Robert Kaplan, Misha Glenny, and a few other journalists had a tremendous impact on how we viewed Tuđman and Croatia in the “West” because they wrote for influential publications like The New Republic, The New York Review of Books, and Harper’s. The BBC also had a tremendous impact, including the book by Silber and Little, which is still considered authoritative, even though the authors were based in Belgrade, not in Zagreb. How the images of Tuđman and Croatia were shaped is therefore a complex question.

To have access to influential publications is to shape opinion, and during the early 1990s, as Brad Blitz, Ante Čuvalo, and others have noted, Croatian leaders and spokesmen had relatively little access to the top echelons of government and the most influential publications, unlike their Serbian and Muslim counterparts. In the United States, most influential policy makers had been posted to Belgrade, not to Zagreb. I can only speculate regarding the effect of spending time in the Serbian rather than the Croatian capital because American diplomats and journalists that I contacted refused to talk with me. However, I suspect that where diplomats are posted makes a difference because it certainly did with the Italian diplomats that I studied during the 1920s and 1930s. Those based in Belgrade tended to reflect opinions current in the Yugoslav capital, while those posted to Zagreb tended to relay information from the Croatian opposition. With regard to Tuđman, this appears also to have occurred, with other centers of information as well, from UN forces to the OSCE. However, these centers formed something like a cybernetic loop because policy makers, journalists, and scholars tended to draw their information from the same sources and from each other, and in the process they reinforced one another’s view of the world. This is also, I think, normal; most wisdom is conventional and shaped by a relatively small number of elites.

Tuđman was the embodiment of nationalism, the fashionable evil of the late 1990s, a decade imbued with a multicultural ethos and a bias in favor of multinational business, multinational organizations, and “diversity.” Tito was the embodiment of “good” communism from the mid 1940s to the late 1970s, a period in which people were looking for a way to avoid nuclear war in a polarized world. He had fought with the Allies as the leader of the Partisans, and he had severed his ties with Stalin’s Russia in 1948. Tito then helped to launch the non-aligned movement in the 1950s, he purged Ranković and the other hard-liners during the 1960s, and he brought both an economic miracle and lots of tourists to Yugoslavia during the 1970s. What a guy! He had advocates in the West who praised him to the roof, and with good reason if one compared Yugoslavia to Hoxha’s Albania or Mao’s China or Stalin’s Russia. Once formed, of course, an image is difficult to change. This is as true of Tuđman as it is of Tito, or any number of other world leaders. Tuđman’s image was that of a hard-line nationalist and a racist who destroyed the multicultural paradise of Yugoslavia; as Milošević’s evil twin, he connived to start a war so he could expel Croatia’s Serbs. Preoccupied with symbols, he donned outrageous costumes and lectured diplomats on history. He was not, of course, the embodiment of evil, just a Croatian nationalist doing his best to defend his country. But he was a modern man in a postmodern world and many found him not only odd but annoying and nasty. By 1992 or so his image was firmly embedded in the imagination of scholars and journalists, and the Croat-Muslim war simply confirmed it, even though from what I have read he appears to have done his best to avoid conflict with the government of Bosnia and Herzegovina.

Q: A lot of revisionism has been occurring lately; most recently, the formal admission by the Russians that the Katyn massacre of 20,000 Polish officers was committed not by the Germans, but by the Soviets. Do you believe in time that Tudjman’s historical role, often misrepresented and distorted, will be revised by future historians? On what does this depend, in your view? Kissinger did tell President Tudjman at one point, as I recall, that his historical significance would certainly be acknowledged, but not before his death.

Sadkovich: I wish I knew! Historians are wonderful at dissecting the past and interviewing the dead. We have a more difficult time talking with the living and foreseeing what they will make of the future. This is as true of our relations with each other as it is of our relations with those in power. What any given historian will write is unpredictable, as is the next fashionable methodology. At the moment, multiculturalism, postmodernism, and related research programs dominate academe, but their influence will wane over time. When I was younger, psycho-history, cliometrics (quantitative methods), social history, and cultural history (as practiced by people like Pieter Geyl and George Mosse) were all the rage. What the historical guild will do in future I do not know. I do know that once a dominant interpretation is firmly embedded in mainstream historiography, it is very difficult to modify or dislodge. This tendency to consolidate a methodology and the interpretations associated with it is akin to what Thomas Kuhn refers to as a paradigm, with the caveat that while theories regarding reality tend to evolve in the physical sciences because inconvenient questions arise regarding their basic premises, this is not necessarily the case in history and the social sciences, in part because the hierarchical system in universities tends to create schools of scholars with a vested interest in a particular interpretation or methodology, but also because historians work with an enormous number of variables; they do not conduct replicable experiments. Indeed, I cannot imagine anyone wanting to replicate the tortured history of Yugoslavia or the wars of the early 1990s. However, without the ability to ‘test’ an experimental outcome, we are left with “argument” based on available, and always incomplete, data. Worse, because we view the past from the present, we cannot really have a true “feel” for what it must have been like to have been a young Partisan in 1945 Yugoslavia, or an Ustaša for that matter. Interpretation is how we make sense of this data, seek to understand what those in the past thought, and attempt to catalogue what they actually did. Because there are so many gaps in our knowledge and because our experience is different from that of the people we are studying, it is easy to fall into the trap of arguing that all historical interpretations are just a tangle of competing narratives and to entrench oneself in one’s own paradigm and erect formidable intellectual defenses around it. This has certainly happened with regard to Tuđman.

Q: Long ago, I wrote an analysis of the reception in some circles of President Tudjman’s “Horrors of War”, and found that it was apparently acceptable for Jewish historians to use the same historical data he did, and reach the same conclusions, but it was not acceptable for him to do so, or even to quote the Jewish historians. This was very frustrating to him, and he often emphasized to me that he was concerned solely with historical facts and had no agenda. Do you agree that nowadays, in our postmodern and post post modern era, history is often just a matter of opinion, a victim of political correctness?

Sadkovich: Many people believe that it is impossible to choose among "competing narratives" and they give in to the temptation to see all interpretations as equal, a surrender that makes it impossible to discern scholarship from polemics and history from fable. For them, history has no meaning other than that embedded in a given narrative. And yet, as Franjo Tudjman learned, some narratives are not true and need to be corrected, while others are proprietary and outsiders discuss them at their peril. But if scholars cannot discuss controversial topics, what should they discuss? And if all narratives are equally true or false, why bother discussing them at all? Franjo Tudjman was convinced that it was essential for all peoples to understand their respective pasts, without benefit of myths and falsifications and that honest histories make for healthier societies.

Q: By the way, did you ever actually meet President Tudjman and, if so, what was your impression of him? Did he share information with you that you later used in this book?

Sadkovich: No, I never met President Tuđman, nor have I interviewed his wife. However, his son, Miroslav, was kind enough to talk with me about his father and about Croatia. A number of other people who knew people were also very generous with their time and helped me to form a more complete picture of him. However, I see my work as merely a first step toward understanding him. I assume that someone will write a more comprehensive intellectual-political biography based on archival information and his unpublished writings. I would hope that my work might be of some help to whoever undertakes that project.

Q: December 10, 2010, will be the ten -year-anniversary of President Tudjman’s death. What do you, as an historian and the author of the first political biography of the “Father of the Country”, feel is his most important legacy?

Sadkovich: Croatia!

Initially, I dismissed the idea that he was the father of his country, but at this point I am inclined to believe that without Franjo Tuđman, there would be no independent state of Croatia. Tuđman was, to borrow a term from Sidney Hook, an “event-making” person who shaped events; he did not simply ride the waves of history. Why I believe this to have been the case is a subject for another book, since this one covers only the years prior to 1989. However, I believe that it is important to try to understand something of what he thought and did before he became president of Croatia because he did not begin his life in 1990.

____________________________________
James J. Sadkovich is an independent scholar who holds a Ph.D. in history from the University of Wisconsin-Madison. A former Fulbright scholar and J.M. Olin fellow in strategic and military studies, he is the author of various works on Croatian and Italian history, including La Marina Italiana nella Seconda Guerra Mondiale (Libreria Editrice Goriziana, 2006); The US Media and Yugoslavia, 1991-1995 (Praeger, 1998); and Italija i Ustaše 1927.-1937. (Golden Marketing, 2010). He completed the initial research for Franjo Tuđman: Prva politička biografia (Večernji edicija, 2010) while a Public Policy Scholar at the Woodrow Wilson International Center for Scholars.


http://www.croatia.org/crown/articles/10048/1/Interview-with-James-Sadkovich-about-his-book-about-Franjo-Tudjman.html

[slobodagovora]

Počivao u miru

[Slavonski ustaša]

Nažalost, sin mu se pokazao nedostojnim mlakonjom i bezkičmenjakom, te nedosljednom kreaturom ovim koketiranjem sa HDZom.

Ta ipak treba imati hrabrost i obraza biti čestit i dosljedan u ovim teškim vremenima za Hrvatsku, tim više kada se zbog navedenih karakteristika može stradati. Najlakše je biti ravnodušan, plivati uz struju i ništa ne riskirati. A granica između ravnodušnosti i bešćutnosti vrlo je tanka.