Bartholomew Roberts
04-15-2007, 11:13 AM
Od katoličkih crkava do carevih džamija
Još 1463. godine stara Katolička crkva u Foči pretvorena je u Carevu džamiju. Prema kasnijim istraživanjima, ta je ista crkva bila podignuta u 12. stoljeću, i to u tipičnom romanskom stilu. Takva se praksa nastavila i po okončanju posljednjih ratnih sukoba
Danijel IVANKOVIĆ
U Bosni i Hercegovini, na prostoru gdje su se prije početka rata nalazile katoličke crkve, odjedanput su jednostavno "niknule" brojne džamije, također i pokoja pravoslavna crkva. No ako se osvrnemo na bližu ili dalju prošlost katoličkog puka u BiH, vidimo kako to i nije neka naročita novost jer je kroz povijest bilo puno sličnih primjera.
Još 1463. godine, nakon što su Turci zauzeli Foču, tamošnja stara katolička crkva pretvorena je u Carevu džamiju. Prema kasnijim istraživanjima pokojnog ing. Alije Bejtića, ta ista crkva bila je podignuta najkasnije u 12. stoljeću, i to u tipičnom romanskom stilu, a pri pretvaranju crkve u džamiju unutrašnjost joj je bila poprilično izmijenjena, premda smo se za nedavnog boravka u Foči uvjerili da su vanjski zidovi ostali netaknuti.
Od Foče preko Jajca do Bihaća
Iz proučavanja cijelog unutrašnjeg prostora proizlazi kako je ova građevina prije njezina preuređenja imala karakterističan tlocrt trobrodne crkve baziličnog tipa, nešto što je bilo vrlo rijetko u tadašnjem vremenu, kada se graditeljstvu pridavalo kudikamo veće značenje nego danas. Međutim, osvajači s Istoka nisu se obazirali na takve činjenice, baš kao što nisu ni sredinom i drugom polovicom devedesetih, dakle po okončanju posljednjih ratnih sukoba na prostoru BiH.
Džamija u StocuOd ostalih katoličkih crkava koje su sačuvane, a svojedobno su pretvorene u muslimanske džamije, valja spomenuti franjevačku crkvu svetog Ante i svete Barbare u Bihaću. Bihać je neko vrijeme bio i glavni grad Hrvatske, pa je u to vrijeme crkva svetog Ante bila pogrebna crkva tadašnjih hrvatskih velikana koji su živjeli u tom gradu.
Pretvaranjem u muslimansku bogomolju ova je crkva dobila ime fetija ili džamija. Pregledom poda te džamije 1960. godine pronađen je cijeli niz nadgrobnih ploča bivših hrvatskih plemića, no nažalost, za takve činjenice, nepobitne argumente, danas malo tko mari! I apostolski vikar fra Mato Delvić je 1735. godine u svome izvješću Rimu obznanio kako je u Banjoj Luci te u okolici Jajca veći broj crkava, osobito zapadno od Jajca, bio pretvoren u džamije.
Dakako, i u manjim je mjestima bilo slučajeva da su katoličke crkve pretvarane u muslimanske bogomolje, posebice kada bi cijelo selo primalo islam, odnosno bilo primorano bez svoje volje prijeći na drugu vjeru. U tim manjim mjestima mnoge katoličke crkve postajale su pravoslavne, jer je nakon turskog osvajanja Bosne ubrzo uveden zakon koji je išao na ruku Pravoslavnoj crkvi.
Naime, kako kršćani ne bi mogli graditi nove crkve, dopušteno im je popravljanje starih bogomolja, a kako su pravoslavci bili u njihovoj vojničkoj službi, na pojedinim su mjestima sredovječne katoličke crkve pretvarali u pravoslavne. Išlo im je na ruku i to što su se koncem 15. i tijekom 16. stoljeća s prostora današnje BiH iselili mnogi Hrvati katolici, iza kojih su u njihovim mjestima ostajale župne i samostanske crkve, prazne i zapuštene.
Kada bi potom u te krajeve došli Vlasi, srpski popovi i kaluđeri, koji su Vlahe pratili, te duhovno ih proviđali, redovito bi se smjestili uz koju staru katoličku zapuštenu crkvu te od Turaka dobili dopuštenje da istu srede za svoje vjerske potrebe. Tako je, primjerice, u pravoslavne ruke došla i romanska crkva u Ozrenu kod Gračanice u kojoj se nalaze freske kasne Giottove škole.
Manastiri na samostanima
Franjevački samostan u mjestu Konobe, u Pounju, koji se spominje 1496. godine, pravoslavnim je kaluđerima predao bosanski paša Predojević, dok su na zidinama katoličkog samostana Ivanovca u Moštanima kod Bosanske Dubice pravoslavci digli svoj poznati samostan Moštunicu. Na temelju provjerljive dokumentacije možemo reći da su sličan postupak imali i pravoslavni manastiri u Gostoviću, Lovnici, Tamnoj i drugdje.
Na sličan način nastajale su i neke pravoslavne parohijske crkve, a zanimljivo se u ovoj analizi osvrnuti i na određene statističke pokazatelje, koji također jako mnogo govore. Primjerice, beogradsko-zagrebačka "Borba" je 1966. godine donijela podatke koji oslikavaju nepobitnu dominaciju Katoličke crkve spram svih ostalih vjerskih zajednica na prostoru bivše Jugoslavije.
Prema tim podacima, u to je vrijeme u Jugoslaviji bilo prisutno čak 30 različitih vjerskih zajednica, a najrasprostranjenije su svakako bile Katolička crkva, Pravoslavna crkva, Islamska zajednica te Evangelistička crkva. Na tlu tadašnje države nalazilo se oko 14.000 crkava i bogomolja, a gotovo polovica njih pripadala je Katoličkoj crkvi, koja je imala čak 6936 crkava.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata obnovljeno je ukupno 2900 crkava, a od tog broja samo ih je Katolička crkva obnovila 1780! U Jugoslaviji je tada bilo 55 vjerskih škola, od čega ih je 46 pripadalo Katoličkoj crkvi, dok ih je Pravoslavna crkva imala pet, a Islamska vjerska zajednica dvije. U tim vjerskim školama Katolička crkva imala je 3277 pripravnika svećenika, Pravoslavna crkva 490, a Islamska zajednica 280.
Zvijezda vodilja
Osim toga, još je u inozemstvu na raznim fakultetima studiralo 110 katoličkih bogoslova. Katolička je crkva tako 1966. godine dobila 150 mladih svećenika, a nešto takvo je među drugim vjerskim zajednicama bilo nezamislivo. U Jugoslaviji je izlazilo godišnje 13,5 milijuna primjeraka vjerskih tiskovina, a samo na katolički tisak otpadalo je 11 milijuna primjeraka.
Netko će možda poslije iznošenja svih ovih podataka kazati "to je samo nezahvalna statistika"! Međutim, statistički pokazatelji u ovom slučaju zaista puno govore, posebice kada se pogleda koliko je danas samo u BiH džamija i vjerskih škola Islamske zajednice, koliko je napada na Katoličku crkvu, njihovu imovinu...
Najstrašniji pritisak bezbožnoga komunizma je bio na franjevačke samostane i crkve, a s obzirom na to da ni danas nije drukčije, nego možda još i gore, lako je zaključiti kako komunizam nije umro. On je i nadalje postojan, vrlo aktivan, jer komunisti i udbaši su očigledno svuda oko nas.
Pa ipak, usprkos svemu tome, Katolička crkva pokazuje sve veću otpornost, snagu, život i općenito volju za životom. Veću od svih ostalih vjera zajedno, i baš stoga Katolička crkva treba biti zvijezda vodilja hrvatskom narodu u BiH, a nikako kojekakvi kumrovečki đaci, fabusovci i ostali masoni.
http://www.slobodnadalmacija.com/20070415/bih01.asp#
Još 1463. godine stara Katolička crkva u Foči pretvorena je u Carevu džamiju. Prema kasnijim istraživanjima, ta je ista crkva bila podignuta u 12. stoljeću, i to u tipičnom romanskom stilu. Takva se praksa nastavila i po okončanju posljednjih ratnih sukoba
Danijel IVANKOVIĆ
U Bosni i Hercegovini, na prostoru gdje su se prije početka rata nalazile katoličke crkve, odjedanput su jednostavno "niknule" brojne džamije, također i pokoja pravoslavna crkva. No ako se osvrnemo na bližu ili dalju prošlost katoličkog puka u BiH, vidimo kako to i nije neka naročita novost jer je kroz povijest bilo puno sličnih primjera.
Još 1463. godine, nakon što su Turci zauzeli Foču, tamošnja stara katolička crkva pretvorena je u Carevu džamiju. Prema kasnijim istraživanjima pokojnog ing. Alije Bejtića, ta ista crkva bila je podignuta najkasnije u 12. stoljeću, i to u tipičnom romanskom stilu, a pri pretvaranju crkve u džamiju unutrašnjost joj je bila poprilično izmijenjena, premda smo se za nedavnog boravka u Foči uvjerili da su vanjski zidovi ostali netaknuti.
Od Foče preko Jajca do Bihaća
Iz proučavanja cijelog unutrašnjeg prostora proizlazi kako je ova građevina prije njezina preuređenja imala karakterističan tlocrt trobrodne crkve baziličnog tipa, nešto što je bilo vrlo rijetko u tadašnjem vremenu, kada se graditeljstvu pridavalo kudikamo veće značenje nego danas. Međutim, osvajači s Istoka nisu se obazirali na takve činjenice, baš kao što nisu ni sredinom i drugom polovicom devedesetih, dakle po okončanju posljednjih ratnih sukoba na prostoru BiH.
Džamija u StocuOd ostalih katoličkih crkava koje su sačuvane, a svojedobno su pretvorene u muslimanske džamije, valja spomenuti franjevačku crkvu svetog Ante i svete Barbare u Bihaću. Bihać je neko vrijeme bio i glavni grad Hrvatske, pa je u to vrijeme crkva svetog Ante bila pogrebna crkva tadašnjih hrvatskih velikana koji su živjeli u tom gradu.
Pretvaranjem u muslimansku bogomolju ova je crkva dobila ime fetija ili džamija. Pregledom poda te džamije 1960. godine pronađen je cijeli niz nadgrobnih ploča bivših hrvatskih plemića, no nažalost, za takve činjenice, nepobitne argumente, danas malo tko mari! I apostolski vikar fra Mato Delvić je 1735. godine u svome izvješću Rimu obznanio kako je u Banjoj Luci te u okolici Jajca veći broj crkava, osobito zapadno od Jajca, bio pretvoren u džamije.
Dakako, i u manjim je mjestima bilo slučajeva da su katoličke crkve pretvarane u muslimanske bogomolje, posebice kada bi cijelo selo primalo islam, odnosno bilo primorano bez svoje volje prijeći na drugu vjeru. U tim manjim mjestima mnoge katoličke crkve postajale su pravoslavne, jer je nakon turskog osvajanja Bosne ubrzo uveden zakon koji je išao na ruku Pravoslavnoj crkvi.
Naime, kako kršćani ne bi mogli graditi nove crkve, dopušteno im je popravljanje starih bogomolja, a kako su pravoslavci bili u njihovoj vojničkoj službi, na pojedinim su mjestima sredovječne katoličke crkve pretvarali u pravoslavne. Išlo im je na ruku i to što su se koncem 15. i tijekom 16. stoljeća s prostora današnje BiH iselili mnogi Hrvati katolici, iza kojih su u njihovim mjestima ostajale župne i samostanske crkve, prazne i zapuštene.
Kada bi potom u te krajeve došli Vlasi, srpski popovi i kaluđeri, koji su Vlahe pratili, te duhovno ih proviđali, redovito bi se smjestili uz koju staru katoličku zapuštenu crkvu te od Turaka dobili dopuštenje da istu srede za svoje vjerske potrebe. Tako je, primjerice, u pravoslavne ruke došla i romanska crkva u Ozrenu kod Gračanice u kojoj se nalaze freske kasne Giottove škole.
Manastiri na samostanima
Franjevački samostan u mjestu Konobe, u Pounju, koji se spominje 1496. godine, pravoslavnim je kaluđerima predao bosanski paša Predojević, dok su na zidinama katoličkog samostana Ivanovca u Moštanima kod Bosanske Dubice pravoslavci digli svoj poznati samostan Moštunicu. Na temelju provjerljive dokumentacije možemo reći da su sličan postupak imali i pravoslavni manastiri u Gostoviću, Lovnici, Tamnoj i drugdje.
Na sličan način nastajale su i neke pravoslavne parohijske crkve, a zanimljivo se u ovoj analizi osvrnuti i na određene statističke pokazatelje, koji također jako mnogo govore. Primjerice, beogradsko-zagrebačka "Borba" je 1966. godine donijela podatke koji oslikavaju nepobitnu dominaciju Katoličke crkve spram svih ostalih vjerskih zajednica na prostoru bivše Jugoslavije.
Prema tim podacima, u to je vrijeme u Jugoslaviji bilo prisutno čak 30 različitih vjerskih zajednica, a najrasprostranjenije su svakako bile Katolička crkva, Pravoslavna crkva, Islamska zajednica te Evangelistička crkva. Na tlu tadašnje države nalazilo se oko 14.000 crkava i bogomolja, a gotovo polovica njih pripadala je Katoličkoj crkvi, koja je imala čak 6936 crkava.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata obnovljeno je ukupno 2900 crkava, a od tog broja samo ih je Katolička crkva obnovila 1780! U Jugoslaviji je tada bilo 55 vjerskih škola, od čega ih je 46 pripadalo Katoličkoj crkvi, dok ih je Pravoslavna crkva imala pet, a Islamska vjerska zajednica dvije. U tim vjerskim školama Katolička crkva imala je 3277 pripravnika svećenika, Pravoslavna crkva 490, a Islamska zajednica 280.
Zvijezda vodilja
Osim toga, još je u inozemstvu na raznim fakultetima studiralo 110 katoličkih bogoslova. Katolička je crkva tako 1966. godine dobila 150 mladih svećenika, a nešto takvo je među drugim vjerskim zajednicama bilo nezamislivo. U Jugoslaviji je izlazilo godišnje 13,5 milijuna primjeraka vjerskih tiskovina, a samo na katolički tisak otpadalo je 11 milijuna primjeraka.
Netko će možda poslije iznošenja svih ovih podataka kazati "to je samo nezahvalna statistika"! Međutim, statistički pokazatelji u ovom slučaju zaista puno govore, posebice kada se pogleda koliko je danas samo u BiH džamija i vjerskih škola Islamske zajednice, koliko je napada na Katoličku crkvu, njihovu imovinu...
Najstrašniji pritisak bezbožnoga komunizma je bio na franjevačke samostane i crkve, a s obzirom na to da ni danas nije drukčije, nego možda još i gore, lako je zaključiti kako komunizam nije umro. On je i nadalje postojan, vrlo aktivan, jer komunisti i udbaši su očigledno svuda oko nas.
Pa ipak, usprkos svemu tome, Katolička crkva pokazuje sve veću otpornost, snagu, život i općenito volju za životom. Veću od svih ostalih vjera zajedno, i baš stoga Katolička crkva treba biti zvijezda vodilja hrvatskom narodu u BiH, a nikako kojekakvi kumrovečki đaci, fabusovci i ostali masoni.
http://www.slobodnadalmacija.com/20070415/bih01.asp#