Crvena Hrvatska???

[VAMPIR]

@Zvek: Nikad te nijesam pitao što misliš (pošto znam da si prilično mnogo pročitao istorijskog štiva, za svaku pohvalu) o tezi nekih istoričara (pojedini među njima vrlo su eminentni) da su današnji Crnogorci potomci plemena poznatog kao Crveni Hrvati? ;)

[Edzamon]

@Zvek: Nikad te nijesam pitao što misliš (pošto znam da si prilično mnogo pročitao istorijskog štiva, za svaku pohvalu) o tezi nekih istoričara (pojedini među njima vrlo su eminentni) da su današnji Crnogorci potomci plemena poznatog kao Crveni Hrvati? ;)

Sto su Crveni Hrvati? :rofl:

[VAMPIR]

Sto su Crveni Hrvati? :rofl:
Po nekim istoričarima, to je dio hrvatskih plemena koja su naselila Balkan. Nije nikakav eufemizam za političko ili bilo kakvo drugo opredjeljenje tako karakterističan za neslavne devedesete, već jedna od teza o porijeklu Crnogoraca. Navodno, Crvena Hrvatska se nalazila na prostorima današnje CG (do Tare na sjeveru, uključujući i Berane, što u stvari i jeste pravi etnički crnogorski prostor, ne računajući ljude koje su Petrovići naselili na krajnjem sjeveru poslije oslobođenja tih teritorija od Turaka) kao i sjeverne Albanije, gdje nam današnja Albanizirana imena mjesta nedvosmisleno govore o tome ko je u stvari uzurpator tuđih teritorija.
U knjizi »Crvena Hrvatska«, objavljenoj prvi put 1937. i reprintiranoj 1991. godine, Savić Marković Štedimlija je nastojao dokazati da se narod današnje Crne Gore nekad nazivao Hrvatima. Uporište za takve tvrdnje nalazio je u Ljetopisu popa Dukljanina i crnogorskim toponimima kao što su Hrvatske Livade, Rvati i Rvaši. Crvena Hrvatska prostirala se od Duvna do Drača, a njen etnonim postupno se pretopio u etnonim Crna Gora, jer je u 12. vijeku ušla u sastav Nemanjine države.
To su sasvim šturo prenesene teze na kojima je Štedimlija gradio famu o Crnoj Gori kao pradomovini Hrvata

[VAMPIR]

U stvari, da te ja ne bih slučajno zbunio, jer sam tek prošlih par neđelja počeo proučavat ovo, ovo je nešto što će ti pomoć da razdvojiš pojmove. Ne kažem da je cijela priča istinita ni da je laž, jednostavno još uvijek ne mogu donijeti sud o tome.

Bizantski car i kroničar Porfirogonit zvao ju je obzirom na veličinu na grčkom He Megale Hrobatia (Velika Hrvatska). Iz te nekadašnje postojbine krenula su na poziv bizantskog cara Heraklija 625. godine hrvatska plemena prema jugu i naselila nekadašnje Ilirske provincije sve tamo do Drača, a kako su se silno zaletili neke grupice su dospjele i u Grčku. Stanovništvom oslabljena Bijela Hrvatska održala se do 10. vijeka, da bi se onda utopila u novostvorenim državama Poljskoj i Češkoj. U to vrijeme su Hrvati bili državotvorni narod, koji je u novoj postojbini odmah organizirao državu, odnosno države. Tako nailazimo i na pojam Crvena Hrvatska, koji se je održao do 11. stoljeća a obuhvaćao je najjužnije dijelove Hrvatske uključujući i područje Crne Gore. Postavlja se pitanje odakle Hrvatima ta sklonost bojom označavati državu i šta ona znači. Odgovor na to pitanje treba tražiti kod starih Perzijanaca. Za oznake strana svijeta oni su upotrebljavali boje, pa je tako plava boja označavala istok, bijela zapad, crvena jug i crna sjever. Taj način označavanja strana svijeta se održao u perzijskom odnosno iranskom jeziku do danas, s jedinom razlikom da je zelena boja zamijenila plavu kao oznaku istoka. Ako prihvatimo iransku teoriju podrijetla hrvatskog imena, po kojoj su Hrvati stari iranski narod koji se je na svojoj selidbi prema zapadu pomiješao sa Slavenima i preuzeo njihov jezik, onda je smisao boja u nazivu hrvatskih država lako razumljiv. Prema tome bijela označava zapadnu, a crvena južnu Hrvatsku. Iz toga proizlazi dalje da su u izvjesnom vremenskom razdoblju egzistirale dvije hrvatske države, kako bi se ona novija označavala kao zapadnije odnosno južnije smještena od izvorne.
Obzirom da je Crvena Hrvatska obuhvaćala područje današnje Crne Gore, te ako se tome pridoda da Crnogorci izvorno govore čisti ijekavski, postavlja se pitanje da li taj narod možda etnički pripada hrvatskom korpusu. Naravno da pri tome crnogorsku naciju ne stavljam pod upitnik i da ih ne želim pretvoriti u Hrvate. S tim u svezi je zanimljiv slijedeći zapis:
Crnogorci, kojih je bilo podosta u 19. vijeku u Carigradu posjetio je jedan dopisnik "Srbobrana" kako bi o njima napisao izvještaj. On ih pozdravi - "Dobro veče braćo Srbi!" - Oni mu složno odgovoriše -"Nijesmo mi Srbi, prijatelju!" - "Nego?" - uzvrati začuđeno dopisnik. - "Mi smo Crnogorci." - Dopisnik je pokušao drugačije kazati, pa reče - "A kojim jezikom govorite? Valjda srpskim?" - "Ne" - odgovore mu svi. - "Nego?" - "Mi govorimo hrvatskim jezikom, ali smo Crnogorci." - Opet upita dopisnik - "Kako se zove ovdje vaš poglavica" - Oni odgovore "Hrvat-baša" .
O tom događaju piše g. Štedimlija u "Obzoru" od 15.01.1937 pod naslovom: "Carigradski Hrvat-baša".
Gornji izvod iz tog članka i uputu na izvor našao sam u knjizi: Vego Marko, "Povijest Humske zemlje (Hercegovine)", I. dio, tiskara Dragutin Spuller, Samobor 1937.

[VAMPIR]

http://www.hkz-kkv.ch/slike/bijela_hr.jpg
A ovo je mapa

[Watzy]

Podioba na bijele (sjeverne) i crvene (južne) je tipično hrvatska i predpostavlja se da potječe od starog načina označavanja strana svijeta bojama, koji je inače još poznat Irancima i Kinezima.

Često nalazim po Wikipediji srpsko plagiranje hrvatske povjesti po kojemu su postojali i bijeli Srbi/bijela Srbija (narod/država nepoznata bilo kojem povjesnom izvoru). Također i izmišljotinu da su predci Hrvata i Srba bili susjedi te da su zajednički naseljavali ove prostore iz susjednih im pradomovina.

[Zvek_Zivi_Cetinjanin]

http://img233.imageshack.us/img233/7302/bild488zk1.jpg (http://imageshack.us)


IMENTOVANJE CRNE GORE I CRNOGORACA
--------------------------------------------------------------------------------



Crna Gora je u tečaju povjesnice promijenila nekoliko imena. Na njezinom prostoru od sredine III vijeka do 1167. godišta prije n.e. postojalo je Ilirsko Kraljevstvo, tako imentovano po Ilirima kao njezinim najstarijim žiteljima. Potom su ga pokorili Rimljani, koji su od tada do 11. godine nove ere na istome prostoru osnovali provinciju Ilirik. Nakon toga, do pred kraj III stoljeća u ramu rimske provincije Dalmacije se spominje Naronski konvent kao njezin novi naziv. Od razmeđa III i IV do kraja VI v. za nj se pojavljuje ime (provincije) Prevalis ili Prevalitana, od godišta 395. u sastavu Istočnoga Rimskog Carstva (Vizantije). Od tada pa do kraja XII st. smjenjuje ga novo ime oblasti Duklja (Dokleja, Dioklija, Dioklitija).

Tako je narečena po nazivu istoimenoga grada, u sačuvanijem izvorima prvi put zabilježenog u II v. A grad Duklja je imentovan prema ilirskom plemenu DOKLEATI u porječju Zete. Isti naziv do sredine IX st. i u njezinome okviru nosila je novonastala državna formacija. Koncem XII v. potiskuje ga slovensko ime župe i države Zeta (Zenta, Genta), u sačuvanijem vrelima prvi put spomenutom sredinom XI st, sa značenjem "žitnica, žitorodna zemlja". To je ime nastalo prema slovenskom plemenu Ze(n)tići – "Zeteoci", doseljenome iz Polablja – Pomorja, sadašnjega istočnog dijela Njemaćke kao prapostojbine starijeh predaka dukljanskijeh Slovena i prvobitno nastanjenome u ravnicu oko Skadarskoga jezera i rijeke Zete, po njemu također nazvane. Na posljetku, i to je ime u drugoj polovini XV vijeka zamijenjeno opet slovenskijem nazivom Crna Gora, što prvorazredno znači Crna Brda (tal. Montenegro, tur. Karadag, alb. Malezija) s prvijem sačuvanijem pomenom iz 1296. goda u smislu visinske oblasti podlovćenskoga područja u ramu zetske zemlje pod prevlašću Nemanjića.

U državi Duklji, od sredine IX st, u procesu miješanja doseljenih Slovena s Ilirima, Romanima, Grcima (Vizantincima) i pripadnicima drugijeh plemena i naroda, u posebitijem prirodnim i povijesnim uslovima, nastali su Dukljani, kako smo već viđeli, prvo nominalno kao vazalni (vizantijski) narod i od 1043. godišta i kao samostalan narod. Od svršetka XII v. po novopreimenovanoj zemlji Zeti (Zenti, Genti), u procesu njihova daljega spajanja i srođavanja, javljaju se Zećani, za vlade Nemanjića također kao vazalni, a poslije 1360. g. i kao ponovo samostalan narod. Takav rang i položaj ostvaruju stalnom obranbenom i oslobodilačkom borbom kako protivu Srba tako isto i svijeh ostalijeh neprijatelja. Od treće decenije XV st. prema imenu zemlje i nazavisne države Crne Gore, na istorijsku pozornicu stupaju i Crnogorci kao samostalan narod. A do kraja istoga stoljeća, neprestanoj obranbeno-oslobodilačkoj borbi, kao građanskoj revoluciji, u toku narednijeh vijekova, na podlozi posebitijeh ekonomskih, kulturnijeh, državno-pravnih i ostalijeh tradicija, iz crnogorskog naroda postepeno je uobličena i crnogorska nacija, kao najveći oblik svijesti o sebi. Uporedo s njihovijem prvorazrednijem postojanjem, tek duboko u novomu vijeku drugorazredno se pojavljuju i tzv. Srbi, kao pojam neetničkoga sadržaja i postojanja. Od tada prvo označava pripadnost Crnogoraca nazovi srpstvu, tj. Pravoslavlju, što se, naročito poslije obnove Pećke patrijašije (1557 – 1766), poistovjećivalo sa srpskijem narodom u Srbiji. Do toga je došlo stoga što je arhiepiskop Sava Nemanjić tek 1219. godišta u Zetu uveo pravoslavlje, koje se do tada nalazilo u sastavu srpske arhiepiskopije u Žiči i patrijašije u Peći. Iz toga razloga Njegoš drži da su njegovi sunarodnici etnički i nacionalno Crnogorci, a po vjeri Srbi. Međutijem, za razliku od toga srpstva, zabluđelo srpstvo Vuka Karadžića je jezičkoga (štokavskog) karaktera. A crnogorski Srbi Nikole I Petrovića su produkt njegove, u odnosu na Srbe i Srbiju, osvajačke politike. I svi drugi pojavni oblici srpstva u Crnoj Gori su neetnički i nenacionalni.

Sto se tice rvata oni su spc sorta nesto ka "nebeski narod" hahahahahaha :rofl: Mada se zbori da su oni podritlom iz Irana !

[Zvek_Zivi_Cetinjanin]

DUKLjANSKA DRŽAVA - CRNOGORSKI ISKON I KORIJENI

Zašto ono čime bi se drugi narodi ponosili izaziva otpor u dijelu današnje Crne Gore?

Porfirogenit kaže da Hrvati, Srbi, Dukljani i ostala susjedna plemena pripadaju "Slavinima"

Crnogorska država je pod različitim imenima postojala više vjekova ali se o njoj malo znalo i nedovoljno zna, pogotovo za njen najstariji period - dukljanski, jer niti je bilo želje, niti školovanih ljudi koji bi napisali njenu istoriju, a ono što se o njoj zna uglavnom su uzgredno pisali drugi, onoliko koliko je istorija dukljansko-zetske države zadirala u istoriju drugih - susjednih naroda - Vizantinaca, Normana, Srba, Hrvata, Bugara, Mlečana, rimskih papa. Tek će se posljednjih decenija XX vijeka pojaviti nekoliko djela koja bar malo nadomještaju propuštene vjekove.
Rijetki su evropski narodi, pogotovo slovenski, koji mogu dogledati do samoga dna svoje prošlosti od kada su se uključili u evropski svijet, iz praistorije u civilizaciju.
Korijen crnogorskog državnog, pa i nacionalnog bića seže u duboku prošlost koja je izbrojila više od jednog milenijuma, dok je njen hrišćanski korijen još dublji. Dukljanska arhiepiskopija spada među najstarije u Evropi.
Duklja ili kako je kasnije na Zapadu nazvana Kraljevstvo Slovena, nije samo civilizacijska evropska tekovina nego i južnoslovenski priključak u evropski kulturni svijet.
Geopolitički položaj dukljanske, odnosno zetsko-crnogorske države i njen specifičan istorijski razvoj stimulišu i daju joj sopstveno mjesto u regionu i slovenskom svijetu. Ta mala balkanska država, izuzimajući vrijeme kralja Bodina, kada je dostigla svoj vrhunac moći bivala je ugrožena od mnogih neprijatelja koji su je željeli posjedovati kao važno strategijsko područje. Pojedini susjedi su u tome i uspijevali, zauzimajući joj pojedine oblasti, ili uništavajući i cijelu državu.
Dugo vremena po doseljavanju na Balkanu, slovenska plemena su bila pod vrhovnom vlašću Vizantije. Čak i u doba stvaranja svojih država nijedna srednjovjekovna sIovenska država nije uspjela da objedini sve Slovene na Balkanu u jednu državu, iako je takvih pokušaja bilo. Kod Grka i Rimljana, naziv SIoven proteže se do X vijeka kao Slavinija, Sclavenia, Sclavonia. Konstantin Porfirogenit kaže da Hrvati, Srbi, Dukljani i ostala susjedna plemena pripadaju "Slavinima". Sličnu terminologiju nalazimo i kod drugih onovremenih istoričara. Rimska imena provincija polako su ustupila mjesto novoj geografskoj nomenklaturi, izuzimajući Dalmaciju - Gornju i Donju.
Upravo na prostoru Gornje Dalmacije prostirala se teritorija Dukljanske države, nekadašnje Prevalitane.
Pod pojmom Duklja najčešće se podrazumijeva stari grad na sastavcima rijeke Zete i Morače kraj Podgorice. Ovaj grad je više vjekova bio prijestonica Dukljanske države dok ga nijesu razorili razni neprijatelji tako da njegove razvaline i danas leže nedovoljno istražene, iako su tu, na dohvat ruke.
Ime Duklja se najčešće izvodi od imena rimskog municipija Doclea u oblicima Dioclea, Dioclia, slovenski Dioklitija. Srednjovjekovni oblik Dioklija povezuje se sa imenom cara Dioklecijana koji je po majci porijeklom iz grada Duklje. Ovo ime nalazimo još u IV vijeku kod latinskog pisca Victora Aureliusa, da bi od VII vijeka kod grčkih pisaca bilo sve češće. Ipak, tek se Konstantin Porfirogenit nešto preciznije definisati ime, teritoriju i narod u srednjovjekovnoj Duklji, nazivajući je zemljom Dioklejom, a njene stanovnike Dioklitanima.
Ime Duklja za dukljansku državu susrijeće se sve do XVI vijeka kada se posljednji put pominje u djelima čuvenog crnogorskog štampara Božidara Vukovića Podgoričanina.
Kada je Porfirogenit pisao svoju istoriju oko 950. godine nije ni slutio da će to dugi biti osnovni izvor za taj period dukljanske države koju opisuje nezavisno od srpske i hrvatske kao susjeda. Pored njih on upisuje i oblasti Travunije, Zahumljana i Neretljana, na koje se oslanjala Dukljanska Kraljevina, a koja je počinjala od dračkog kaštela na jugu. On kaže da Duklja "leži prema kaštelima Drača, tj. do Lješa, Ulcinja i Bara i ide do Kotora, a planinskim stranama se graniči sa Srbijom". Dakle, prema ovom i drugim izvorima iz onoga vremena mogu se približno odrediti granice dukljanske države iako su one u raznim vremenima bile različite, što je ponekad zavisilo i od moći susjeda. Pored već pomenutih granica na primorju, u unutrašnjosti su to bili planinski vijenci između izvora rijeke Zete i Pive, limski kraj i visoke planine na istočnoj strani Skadarskog jezera.
U vrijeme pojedinih kraljeva iz dinastije Vojislavljevića teritorija Duklje se prostirala do ušća Neretve i na istoku do Bugarske.

Dok su Crnogorci velikodušno ćutali, drugi su se utrkivali da prisvoje dukljansko-zetsku istoriju

Dukljanski vladari nakon njenog osamostaljenja od Vizantije u grčkim, latinskim i domaćim pisanim spomenicima u početku se titulišu arhontima - kneževima. Prvi poznati knez Duklje je arhont Petar. Slijedi sveti knez (a možda i kralj) Vladimir, takođe po Dukljaninu, knez Vojislav i knez Gojislav.
Najznačajnija ličnost u Duklji u XI vijeku bio je svakako Vojislav koji se spominje u izvorima kao čovjek koji se prvi pobunio protiv vizantijske dominacije što je i dovelo do definitivnog osamostaljenja Duklje, poslije bitke kod Bara 1042. godine. U nekim izvorima se pominje kralj Radoslav koji je vladao prije Bodina.
Poslije kralja i cara Bodina na dukljansko-zetski prijesto dolazi Jakvinta, a zatim se ređaju vladari loze Vojislavljevića - Dobroslav, Kočapar, Vladimir IV, kralj Ðorđe, Grubiša, Gradihna, knez Radoslav II i konačno knjeginja Desislava 1189. godine, koja je morala napustiti zemlju pred naletima Nemanjića. Sudbina malih država i naroda da trpe hegemoniju većih i snažnijih naroda, na žalost, nije mimoišla ni Duklju, prvu crnogorsku državu, pa je u jednom periodu bila pod dominacijom susjeda Hrvatske i Raške, a sve zajedno pod uticajem velikog susjeda Vizantije sa kojom su bile više u neprijateljstvu nego u dobrim odnosima.
Još za vrijeme kneza Radoslava u Duklji (Zeti) je postojala raška stranka koju pisac Barskog rodoslova naziva “zlom i od davina neprijateljskom”, a koja je dovela na vlasti u Zeti Desu, sina (ili brata) raškog župana Uroša II a vlast kneza Radoslava je svedena na primorski pojas sa gradovima Skadrom i Kotorom.
Poslije “velikog meteža” na Balkanu u drugoj polovini XII vijeka i velikih uspjeha raškog župana Stefana Nemanje njegova se ofanziva prenosi na Duklju i Dalmaciju. U tim osvajanjima, prema riječima Nemanjinog sina Stefana Prvovjenčanog, Nemanja osvoji “otčestvo i roždenije svoje istovuju djedinu svoju”, nekad naseljenu Grcima u kojoj su bili sazidali gradove Danj, Sardonik, Drivast, Skadar, Svač, Ulcinj i “slavni grad” Bar, koje ovaj poruši a ostavi Kotor, koji je utvrdio i podigao svoj dvor u njemu.
U toj ofanzivi i osvajanjima Nemanji se pridružio posljednji zahumski vladar knez Mihajilo. Od toga vremena, odnosno od početka XIII vijeka u Zeti se stvara nova tradicija, tradicija Nemanjića. Međutim, sporedne grane Nemanjića loze nosile su i dalje mnoge tradicije o dukljanskoj dinastiji. Vukan je 1197. godine bio kralj Duklje, Dalmacije, Travunije i Toplice. Kraljevsku titulu od njega je naslijedio i njegov sin Ðorđe čije je ime takoðe preuzeto iz dukljanske tradicije. I drugi Nemanjići kasnije se pozivaju na dukljansku tradiciju i kraljevsku titulu. Stefan Prvovjenčani tako i formalno prisvaja sve dukljanske teritorije čime se završava jedan važni dio crnogorske istorije dukljanskog perioda.
Poražavajuće djeluje činjenica da ta država dukljanskih Slovena iz X - XII vijeka, za svoje vrijeme prilično moæna, sa svojom dinastijom i desetak vladara (kneževa i kraljeva), koja kasnije nastavlja da živi pod drugim imenom, kao Zeta, odnosno Crna Gora, biva toliko zanemarena i zaboravljena. Dok su Crnogorci velikodušno ćutali drugi su se utrkivali da dukljansko-zetsku istoriju inkorporiraju u svoj korpus u čemu se nažalost u izvjesnoj mjeri i uspjeli. To su najčešće bile: srpska, hrvatska, grčka, bosanska i dijelom albanska istoriografija, pri čemu su prve dvije imale više uspjeha od drugih.
Tome je svakako doprinijela činjenica da Crna Gora pored toga što nije imala svojih kadrova za pitanje istorije, nije dugo imala ni organizovane službe za čuvanje i izučavanje istorijske građe o sebi, tako da je njeno kulturno blago nestajalo bez traga, uništavano ili postojalo svojina drugih naroda. Primjera je bezbroj. Ako je igrom slučaja nešto i sačuvano ti stari dokumenti i drugi izvori često su proglašavani falsifikatima. Istini za volju, bilo je i falsifikata, ali onih koji su imali zadati cilj i Crnoj Gori nanosili štetu. Zar nije, u najmanju ruku čudno da prvi crnogorski istorijski spis - Ljetopis Popa Dukljanina mnogi prisvajaju kao svoj ili proglašavaju nepouzdanim izvorom, a ti isti u svojim istorijama se pozivaju i počinju upravo od njega u dokazivanju svojih tvrdnji. Uzmemo li dukljanske povelje iz perioda Vojislavljevića, pa i Nemanjića - mljetske, lukrumske, vranjinske, i kotorske, kažu sve falsifikat do falsifikata.
Zaista, što je mnogo, mnogo je! Na sreću, posljednjih godina izrastaju crnogorski kadrovi koji ispravljaju te nepravde načinjene crnogorskoj istoriji, pa razumije se i narodu i Crnoj Gori, iako je nataloženi skoro cementirani mulj teško očistiti.
Veliku teškoću predstavlja i činjenica da su na Balkanu pojedine teritorije i po više puta mijenjale državnu pripadnost, a samim tim i kulturno-istorijski spomenici koji su se nalazili na njima, pa ih je teško pripisati, po porijeklu, određenom narodu i određenoj nacionalnoj istoriji. Naravno, ovdje ne ulaze spomenici koji su odigrali aktivnu ulogu u nacionalnoj istoriji određenog naroda, čime se isključuju svaka dilema.

U Crnoj Gori nalazimo sintezu i simbiozu između vizantijskog, latinskog i slovenskog u umjetnosti

Još od vremena doseljavanja na bivše rimske provincije Dalmaciju i Duklju (nekada zvanu Prevalis), slovenska plemena približno jednako su bila udaljena od hrišćanskih centara, tako da svoj put prema pokrštavanju dukljanski Sloveni nalaze u kulturnom bogatstvu Konstantinopolja i Rima. Težeći ka nezavisnosti zemlje koju su naselili, sve vrijeme vješto laviraju između ovih centara.
Otuda, od srednjovjekovlja do danas u Crnoj Gori nalazimo sintezu i simbiozu između vizantijskog, latinskog i slovenskog u umjetnosti, graditeljstvu, književno-bogoslužbenom jeziku, religiji i literaturi.
Još od vremena kada je car Teodosije Veliki podijelio Rimsko carstvo na Istočno i Zapadno, preko dukljanske zemlje su se prelamale mnoge važne granice. To je teritorija preko koje su se vjekovima dodirivali i ukrštali katolicizam i pravoslavlje, a kasnije i islam. Ovdje su ostavili svoje tragove razni narod - Iliri, Kelti, Tračani, Vizantinci, Franci, Ugri, Mlečani, Osmanlije, Huni, Avari, Goti, Ostrogoti, Vizigoti, Kumani, te mnogi drugi znani i neznani narodi. Naravno, to smatramo kvalitetom više u našoj istoriji.
U crnogorskoj se istoriji smjenjuju periodi uspona i padova, od perioda moćne samostalne države u Bodinovo doba do statusa oblasti ili udione kneževine u državama koje su joj nametale svoj suverenite. U srednjem vijeku, u vrijeme dinastije Vojislavljevića, dukljanska država je u pojedinim periodima bila toliko moćna da je i susjedima nametala svoju vlast, a njeni gradovi na Primorju kao Drač, Skadar, Ulcinj, Bar i Kotor doživljavaju buran razvoj tako da se ubrajaju čak i u najveće trgovačke centre na Jadranu.
O istoriji dukljanske države i njenih susjeda - Raške, Hrvatske, Bugarske, Zahumlja... najslikovitije i najpodrobnije priča dukljanski prezviter, nadamo se da je to konačno utvrđeno, Grgur Barski u svom ljetopisu, istorijskom spisu iz sredine XII vijeka, jednom od najstarijih pisanih spomenika kod južnih Slovena, o kome smo već prethodno nešto rekli. Iako se ne može zanemariti činjenica da tzv. Pop Dukljanin koristi legendarni i fikcijski materijal o ratovima Slovena, pokrštavanju, zatim Panonsku legendu, Legendu o Sv. Vladimiru i sl. on daje mnoštvo važnih istorijskih podataka, od kojih su svakako najvažniji oni o dukljanskim kneževima i kraljevima prve crnogorske dinastije Vojislavljevića iz XI i XII vijeka. Ovo tim prije što za ovaj period imamo jako malo autentične sačuvane dokumentarne građe, a ono malo u vatikanskom i mletačkom arhivu još uvijek nije dovoljno proučeno.
Vjerujemo da će započeti projekat na ediciji Monumenta Montenegrina biti doveden do kraja i stanje, nadajmo se, značajno promijeniti.
Ljetopisac kroz cijeli spis ističe hrišćansku pobožnost slovenskog stanovništva u dukljanskoj državi, smještajući je u istorijski, politikološki i književni kontekst.
Dukljanske prezviter za svoju istoriju koristi oficijelni jezik Zapadne crkve (iako ima i drugih mišljenja) jer shodno kontekstu hrišćanskog teocentrizma kroz srednjovjekovlje, naročito starije, južnoslovenski teolozi i filozofi gravitiraju ka latinskom jeziku. Međutim, i pored latiniteta ljetopisac (i slovenski crkveni krugovi) se ne odriče slovenstva, slovenske samobitnosti u hrišćanskom kosmopolitizmu već ga predstavlja kao sastavni dio nove civilizacije, potvrđujući to isticanjem slovenske superiornosti pri pobjedama u mnogim bitkama. Na te temelje se naslanja i djelo svete braće Kirila i Metodija, glagoljaškog i ćirilsko bogosluženje i slovenska pismenost.

Želimo naglasiti još jednu činjenicu: Crna Gora ima izuzetno kulturno, državno i etničko nasljeđe, dio kojeg je uvršten i u svjetsku kulturnu baštinu. Nažalost, još uvijek nedovoljno izučeno, pa ne znamo da li zbog nedostatka kadrova i sredstava ili možda zbog toga što ne znamo da li da se njime ponosimo ili da ga velikodušno prepustimo drugima koji ga znaju cijeniti? Imamo li pravo pred istorijom, pred Bogom i ljudima, pred budućim generacijama Crnogoraca da se odričemo Dukljanske države, temelja crnogorske prošlosti? To bi značilo da se odričemo svoje izvornosti.
Možemo li zamisliti šta bi značilo za Francusku da se odrekne svojih Lujeva, Srbiju svojih Nemanjića, Rusiju svojih Romanovih...
Svaku kulturu, svaku istoriju, pa i crnogorsku je neophodno proučavati, pratiti između mitskog i realnog, preko nacionalnog, u vremenu i prostoru. Kako je problem mitskog i realnog, kulturnoistorijski opseg veoma složen, to se može konstatovati da je on u Crnoj Gori još uvijek slabo proučen. Posebno ako se ima u vidu da je granica između mitskog i realnog promjenljiva i ima širi kontekst od državnih granica.

I na kraju da zaključim: Crnogorci imaju svoj identitet, svoju istoriju, milenijumsku državnu tradiciju, svoju kulturu i svoje ime. Valorizacijom svojih vrijednosti - istorijskih, kulturnih, nacionalnih, na naučnim istinama zasnovanim, ne samo što ćemo najbolje pomoći sebi i drugima, nego je to naša velika moralna i svaka druga obaveza.

[Zvek_Zivi_Cetinjanin]

DOSELJAVANJE SLOVENA I DUKLJANSKA DRŽAVA
(1976 g.)


DOSELJAVANJE SLOVENA


Sloveni su na tlo današnje Crne Gore dospjeli u prvoj polovini VII vijeka, vjerovatno ubzo poslije 602. godine, kada su se kao bujica razlili preko širokih prostranstava Balkanskog poluostrva. Možda su i ranije idući starim rimskim putevima, pojedini odredi Avara i Slovena zalazili u ravne i plodne oblasti oko Skadarskog jezera, ali takvi pljačkaški upadi nijesu imali trajnijih posljedica. Kasnoantički život bio je prekinut tek pošto je slomljen granični obrambeni sistem na Dunavu. Poslije toga Vizantijsko carstvo bilo je dovedeno za kratko vrijeme na ivicu propasti. Preostao mu je mali broj uporišta, zidinama zaštićenih gradova na morskoj obali i ostrvima, a sama prijestonica carstva bila je 626. godine izložena opasnoj opsadi Avara i Slovena, koju su s maloazijske strane podržavali Persijanci. Vizantija se u tim kritičnim godinama održala, ali je zemljište nekadašnjih rimskih provincija u unutrašnjosti Balkanskog poluostrva morala prepustiti Slovenima.

Proces slovenskog naseljavanja veoma je slabo poznat. Sigurno je da slovenske mase nijesu mogle potpuno i ravnomjerno prekriti ogroman prostor od Dunava do Peloponeza, one su se kretale zatečenim putevima i neizbježno su se morale razliti u mnoštvo predjela, koji su svojim geografskim odlikama pružali uslove za život i način privređivanja na koji su bili navikli u svojim ranijim boravištima. Zaposijedajući plodne i ranije kultivisane oblasti, Sloveni su ostavljali za sobom planinska zemljišta i teško pristupačne regione, đe su nalazili pribježište ostaci kasnoantičkog stanovništva.

Mase slovenskih doseljenika djelovali su na svoje vizantijske savremenike jedinstveno svojim osobenim jezikom, približno jednakim načinom života i sličnim običajima, ali u svojim akcijama i za vrijeme napada i u vrijeme posijedanja Balkanskog poluostrva nijesu predstavljale jedinstvenu, povezanu i organizovanu cjelinu. Sloveni su još u svojim kretanjima bili izdijeljeni na veliki broj skupina sastavljenih od dijelova starih plemena, zajednica obrazovanih s one strane vizantijske granice i manjih ili većih grupa koje su im se priključivale u toku borbi i kretanja. Sloveni su ostali podijeljeni i razdvojeni i kad su se trajno vezali za novo tlo. Posmatrana, iz Carigrada, teritorija Balkanskog poluostrva naseljena Slovenima izgledala je kao mnoštvo malih kneževina koje su Vizantinci obilježavali karakterističnom množinom "Sklavinije".
Kod Slovena naseljenih u zaleđu jadranske obale opaža se izdijeljenost na manje političke okvire u kojima su se obrazovale nove grupe s imenima koja vode porijeklo ili sa zemljišta koje su naselili ili od plemenskih imena iz stare postojbine. Zahvaljujući jednom vizantijskom spisu iz sredine X vijeka, djelu Konstantina VII Porfirogenita (913-959) o narodima s kojima je Vizantijsko Carstvo dolazilo u dodir, srazmjerno su dobro poznate južnoslovenske kneževine ranoga srednjega vijeka na tlu današnje Crne Gore i u njegovom susjedstvu.
U ravnicama oko Skadarskog jezera, dolini Zete i u zaleđu morske obale na potezu od Boke Kotorske do Bojane, obrazovala se bila kneževina Dukljana, koja je svoje ime dobila po rimskom gradu Doklei, čije se ruševine nalaze u neposrednoj blizini današnje Podgorice. Južno od Dukljana u ravnicama današnje sjeverne Albanije, prostiralo se dobro naseljeno slovensko područje, ali je ono srazmjerno rano palo pod vizantijsku vlast, pa nije ostalo traga o njegovom samostalnom političkom razvoju. "Planinskom stranom", - kako kaže car Konstantin Porfirogenit, - "zemlja Dukljana graničila se sa Srbijom". Ova najranija Srbija prostirala se osjetno zapadnije od svih kasnijih srpskih državnih centara. Na istoku njeno granično područje dopiralo je do grada Rasa, a na zapadu se dodirivala sa Hrvatskom kod Livna, pogranične hrvatske županije. Planinski dijelovi u unutrašnjosti današnje Crne GOre pripadali su, dakle, srpskoj kneževini. Granica se najvjerovatnije pružala planinskim obroncima koji zatvaraju slivove Zete i Morače. U primorskom pojasu Duklja je za susjeda imala Travuniju koja se prostirala između Boke Kotorske i Dubrovačkog zaleđa. U okviru toga područja ležala je zemlja Konavljana, kasnije konavoska župa, okružena planinama sa svih strana i gotovo predodređena da očuva političku individualnost. Dalje prema sjeveru i zapadu, duž obale i u bližem zaleđu, obrazovala se zemlja Zahumljana između Dubrovnika i doline Neretve. Na ovu oblast nastavljala se zemlja Neretljana na području između Neretve i Cetine i na ostrvima Korčuli, Braču i Hvaru, na koju su Sloveni dospjeli. Još dalje prema zapadu, od Cetine pa sve do Istre prostirala se kneževina Hrvata.
Kao i u drugim djelovima Balkanskog poluostrva i u jadranskom zaleđu može se opaziti čuvanje i širenje starih plemenskih imena, kakva su imena Hrvata i Srba, ali istovremeno i izbijanje novih oznaka koje su poticale s novog zemljišta. Karakteristična u tom pogledu su imena Neretljana, od antičkog imena rijeke Naron, Dukljana, od antičkog grada Doclea, i Konavljana od ostataka antičkog vodovoda (canale), očuvanih u ovoj župi.
Pored slovenskih doseljenika na tlu današnje Crne Gore bilo je i ostataka kasnoantičkog romanizovanog stanovništva. Na samoj morskoj obali i u njenoj neposrednoj blizini stara rimska utvrđenja omogućila su jednom dijelu gradskih stanovnika da odole avarskim i slovenskim napadima i da se održe u najkritičnijim periodima. Oni su kasnije stupili u neposredne dodire sa Slovenima, trgovali su sa njima i tako olakšavali svoju egzistenciju, zavisnu u najvećoj mjeri od ribolova i plovidbe morem. Nije, nažalost, poznata konkretna istorija pojedinih gradova u vrijeme slovenskog naseljavanja i u stoljećima koja su neposredno slijedila. Neki od tih gradova, kao Budva i Skadar, imali su već tada dugu i bogatu istoriju i uspjeli su da očuvaju kontinuitet gradskog života. Na drugim mjestima došlo je do pomjeranja i preseljavanja na bolje zaštićene i utvrđenje tačke, kao što je bio slučaj s Dubrovnikom koji je nastao od bjegunaca iz starog Epidaura, ili Splita, đe je u zidinama Dioklecijanove palate sačuvan dio stanovnika stare Salone. Izgleda da je srednjevjekovni Kotor nastao na sličan način preseljavanjem stanovnika starog Acruviuma. Teško je reći da li je tako nastao i srednjevjekovni Bar, ali je sigurno da su i njegovi korijeni veoma duboki i da je i on imao jezgru sastavljenu od romanskog stanovništva.
Predslovenski elemenat sačuvao se i u zabačenim planinskim krajevima. Kasnije u srednjem vijeku on se javlja u obliku Vlaha, koji su se slavizovali, ali su održali svoj način života i privređivanja i osobeni tip društvenih zajednica, u obliku Arbanasa, koji su sačuvali svoj jezik, kulturu i osobenu organizaciju. Od XI vijeka o njima je sve više podataka u izvorima i sve se jasnije ocrtava njihova oblast "Arbanum" s centrom oko današnje Kroje. U toku vremena Arbanasi su došli u bliži dodir sa Slovenima u Duklji i igrali su vidnu ulogu u njihovoj kasnijoj istoriji.
Najvažniji ostatak antičkog svijeta, koji je djelovao na doseljene Slovene, bilo je ipak Vizantijsko Carstvo kao neposredni izdanak i nasljednik Rimske Imperije. Dostigavši u prvoj polovini VII vijeka svoju najnižu tačku, ono se postepeno oporavljalo, ali nijednog trenutka nije odustajalo od težnje da ponovo zavlada rimskim provincijama. Pokušavajući da ostvari program obnove vlasti u starim rimskim granicama, Vizantija se sudarala sa ogromnim teškoćama, ali je postepeno bilježila i uspjehe. U početku se morala zadovoljavati mirnim odnosima sa Slovenima i simboličkim priznavanjem carske vlasti od strane onih koji su bili u bližem susjedstvu, a kasnije je preduzimala vojne pohode u udaljenije oblasti, vršila značajna preseljavanja slovenskog stanovništva i zavodila svoj administrativni sistem.

Obnovljena Vizantija oslanjala se na široki sloj ratnika koji su za svoje izdržavanje koristili vojnička imanja. Vojnički elemenat bio je istovremeno izvor snage i okosnica organizacije Carstva. U područjima pod carskom kontrolom osnovane su bile "teme", vojnoadministrativne jedinice sa "strategom", vojnim zapovjednikom na čelu. Svuda đe je Vizantija uspijevala da zavede svoju stvarnu vlast, bilo je zavedeno i tematsko uređenje. Tematskom organizacijom najranije su bile zahvaćene teritorije u susjedstvu Carigrada i Soluna i oblasti centralne Grčke. U svojoj politici preokupacije slovenskih teritorija na Balkanskom poluostrvu, Vizantija je rano dobila veoma snažnog suparnika u Bugarskoj Državi, koja je poslije 680. formirana na prostoru između Dunava i planine Balkana. Ratoborni Protobugari nametnuli su se za gospodare slovenskim kneževinama i koristeći njihovu snagu širili su svoju vlast u svim pravcima. Do sredine IX vijeka čitava istočna polovina Balkanskog poluostrva bila je podijeljena između Vizantijskog Carstva i nove Bugarske Države. Kneževine u zapadnoj polovini, udaljene i od Bugara i od Vizantije, imale su drukčiju sudbinu.
Vizantijska vlast izbila je na jonsku obalu prvih godina IX vijeka kada je osnovana tema Kefalenija na jonskim ostrvima. Nešto kasnije, ali svakako do sredine IX vijeka, osnovana je i Dračka tema, veoma značajna za kasniji razvoj Duklje i susjednih slovenskih kneževina. Uskoro je vizantijsko područje na jugu prošireno temom Nikopolj u Epiru, čime je presječen slobodni razvoj Slovena naseljenih na teritoriji današnje Albanije. Dukljani su tada bili najisturenija južnoslovenska kneževina, najbliži susjed jakog vizantijskog uporišta. Vizantijska vlast u ovim dalekim krajevima održavala se zahvaljujući prevlasti na moru i prije svega bila je ograničena na mjesta na morskoj obali. Na području dukljanske kneževine gradovi Lješ, Ulcinj, Bar i Kotor bili su pod vlašću stratega u Draču, dok su teritorije u zaleđu čvrsto držali dukljanski kneževi. Isto je tako bilo dalje prema sjeveru đe su gradovi od Dubrovnika pa sve do Istre ostali u rukama vizantijskih careva. U drugoj polovini IX vijeka car Vasilije I (867-886) obrazovao je od tih gradova i ostrva temu Dalmaciju, čiji je centar bio u Zadru. Želeći da što bolje obezbijedi svoje posjede, car Vasilije je prepustio slovenskim kneževima iz zaleđa, vladaocima Hrvata, Zahumljana i Travunjana tribut od 10 funti zlata koji su bili dužni da njemu plaćaju. Vizantija je u to vrijeme morala da angažuje snage svoje flote da odbrani jadranske gradove od Arabljana koji su opustošili gradove Rosu, na ulazu u Boku Kotorsku, Budvu i Donji Kotor, i dugo, punih 15 mjeseci, opsjedali Dubrovnik.
Aktivna politika cara Vasilija pokazivala je rezultate utoliko što su južnoslovenske kneževine priznale vrhovnu vlast Vizantije i slale svoje ratnike da na italijanskom tlu pomognu carsku vojsku protiv Arabljana. Uspjeh je predstavljalo pokrštavanje Srba, obavljeno sedamdesetih godina IX vijeka. U to vrijeme javljaju se hrišćanska svetačka imena kod članova srpskog vladalačkog roda. Prihvatanje nove vjere otvorilo je puteve širenju hrišćanske kulture i jačim vizantijskim uticajima. Najvažniju ulogu u radu na pokrštavanju imali su svakako primorski gradovi u kojima se hrišćanstvo neprekidno održalo od kasnoantičkih vremena. O velikoj starosti hrišćanske crkvene organizacije u oblasti Skadarskog jezera svjedoči veliki broj episkopija (Kotor, Bar, Ulcinj, Skadar, Svač, Drivast, Sarda, Danj, Sapa) ograničenih većinom na pojedini grad i neposrednu okolinu. Iz ovih se centara, bez sumnje, hrišćanstvo raširilo i u dukljanskoj kneževin i to najkasnije u vrijeme cara Vasilija I, jer iz kazivanja cara Konstantina Porfirogenita saznajemo da su se novoj vjeri najduže opirali Neretljani, koje su zbog toga nazivali Paganima.
Od sredine IX vijeka srpska kneževina, - "Krštena Srbija", - kako je naziva Konstantivn Porfirogenit, izložena je bila napadima Bugara. Uspjevala je da se odbrani, ali su se Bugarski vladari aktivno miješali u borbe za vlast među članovima srpskog vladalačkog roda i tako vizantijsku vrhovnu vlast zamijenjivali svojom. Srpski kneževi uspjevali su uprkos spoljnim pritiscima da svoju vlast povremeno prošire na primorske kneževine Travunjana i Konavljana. U prvim decenijama X vijeka, kada je Bugarska pod Simeonom bila na vrhuncu moći, pošlo joj je za rukom da potpuno potčini Srbiju. Pod bugarskom vlašću našle su se tada teritorije u unutrašnjosti današnje Crne Gore, dok je dukljanska kneževina vjerovatno ostala pošteđena. Bugarska vlast trajala je vrlo kratko vrijeme (924-927), pošto je nestabilnost poslije Simeonove smrti iskoristio Časlav Klonimirović, član srpskog vladalačkog roda zatočen u Bugarskoj, koji je uz podršku vizantijskog cara uspio da obnovi srpsku državu. Sve do Časlavljeve pogibije u okršaju s Mađarima, novim susjedima koji su preduzimali upade u okolne zemlje, Srbija je očuvala unutrašnju samostalnost pod vlašću vizantijskog cara, a zatim se otprilike od 960. godine, gubi iz istorijskih izvora.

DUKLJANSKA DRŽAVA

Do sredine X vijeka dukljanska kneževina bila je formirana i jasno razgraničena od susjednih slovenskih kneževina i vizantijskog područja. Ništa se, međutim, ne zna o njenoj ulozi u političkim zbivanjima. Ostao je jedino pomen o arhontu Duklje Petru zahvaljujući olovnom pečatu s njegovim imenom. Vjeruje se da je živio i djelovao neđe u IX ili X vijeku. Dukljanska država bila je isuviše malog prostranstva i snage da bi se u ovo vrijeme mogla isticati u balkanskim političkim prilikama. Njen razvoj proticao je u sjenci krupnih događaja koji su odlučivali o sudbini Balkanskog poluostrva.
Značajan prelom predstavljalo je pokoravanje Bugarske 971. kada je izgledalo da se završilo vizantijsko-bugarsko suparništvo u borbi za prevlast nad Balkanom. Bio je to najveći vizantijski uspjeh od vremena doseljavanja Slovena. Ali carske vojske su samo nekolko godina ostale na Dunavu. Već 976. godine razbuktao se na teritoriji Makedonije ustanak protiv vizantijske vlasti koji su predvodili sinovi komisa Nikole (otuda: komitopuli) Mojsej, Aron, David i Samuilo. Koristeći spoljne i unutrašnje teškoće Vizantijskog Carstva, makedonski ustanici su za kratko vrijeme oslobodili velika prostranstva. Samuilo, koji je poslije kratkog vremena ostao sam na čelu ustanka, proglasio se za cara i s velikom upornošću nastavio osvajačku politiku. Prodor u pravcu jadranske obale doveo ga je u bliži dodir s dukljanskom kneževinom.


Dukljom je tada vladao knez Jovan Vladimir, miroljubivi i pobožni vladar, kojega Vizantinci hvale kao svoga prijatelja. Osjećajući da ga Samuilo ugrožava, Jovan Vladimir se obratio za pomoć caru Vasiliju, ali je ipak ostao usamljen i nije bio u stanju da se odbrani. Samuilo ga je zarobio i odveo u svoju prijestonicu Prespu, đe je došlo do neočekivanog preokreta. Prema Žitiju Vladimirovom, koje je sačuvano u "Ljetopisu popa Dukljanina u mladog zarobljenika zaljubila se Samuilova kćerka. Otac je popustio pred njenim molbama. odobrio je da se uda za Vladimira i svoga zeta je poslao u Duklju. Pod vrhovnom vlašću Samuilovom Duklja je nekoliko godina uživala mir, jer su i susjedne oblasti, Dračka tema i teritorija nekadašnje srpske kneževine, bile pod istim gospodarom.
Nemirna vremena su nastala iza 1005. godine, kada se drač vratio pod vizantijsku vlast, a naročito poslije 1014. kada je poslije jednog teškog poraza umro Samuilo. Njegovog nasljednika Gavrila Radomira ubio je brat od strica Jovan Vladislav, koji je iz osnova promijenio odns prema dukljanskom knezu. On je na prijevaru domamio Jovana Vladimira u Prespu i tu ga je dao pogubiti (1016) . Nije poznato kakav je bio položaj Duklje u toku sljedeće dvije godine dok Viznatija nije potpuno dovršila osvajanje nekadašnje Samuilove države (1018). Vizantijski uspjeh je ovoga puta bio trajan, iako je nekoliko velikh ustanaka u toku XI vijeka pokušavalo da zbaci vizantijsku vlast.
Granica carstva izbila je na Savu i Dunav, a čitava istočna polovina Balkanskog poluostrva prekrivena je tematskom organizacijom. Za teritoriju bivšeg Samuilovo carstva obrazovana je arhiepiskopija s centrom u Ohridu. Njene krajnje zapadne episkopije bile su u Sirmiju (Srijemska Mitrovica), Rasu (u blizini današnjeg Novog Pazara) i Prizrenu. Pošto je ova crkvena organizacija imala grčke starješine i držala se istočno obreda, vjerska situacija postala je složenija, naročito u zapadnom dijelu Balkanskog poluostrva đe su misionarsku djelatnost i crkvenu vlast držali latinski crkveni centri iz promorskih gradova.

Tematska organizacija poslije 1018. zahvatila je i dio srpske teritorije. Nađeni su pečati stratega Srbije, što je siguran znak postojanja teme Srbije, ali se razilaze mišljenja naučnika u pogledu teritorije koju je ta tema obuhvatala. Većina naučnika stoji na gledištu da je ta tema obuhvatala Duklju, koja je bila u neposredno blizini Dračke teme. U novije vrijeme međutim, iznijeto je mišljenje da je tema Srbija bila na sjeveru u području Sirmijuma. U svakom slučaju teritorija dukljanske kneževine došla je poslije rušenja Samuliovog Carstva pod neposrednu Vizantijsku vlast.

Pokušaji obnavljanja počeli su poslije kratkog vremena. Periferni položaj ovih teritorija i postepeno slabljenje vizantijske centralne vlasti pružili su priliku lokalnom knezu Stefanu Vojislavu da se odmetne, ali se taj prvi pokušaj nesrećno završio. Vojislav je bio oveden u Carigrad, brzo se oslobodio i 1034. digao novi ustanak s trajnim rezultatima. U dva naha nanio je teške poraze vizantijskim vojskama. Odbio je da vrati državni novac s jednog vizantijskog broda koji se razbio na dukljanskim obalama. Vojislav je postizao uspjehe i u svojoj politici prema susjednim srpskim kneževinam. Sigurno je bar neko vrijeme gospodario Travunijom i Zahumljem. Na taj način došao je u bliži dodir s strategom teme Dubrovnik, obrazovane od južnog dijela teme Dalmacije. Jedna epizoda iz Vojislavljevih odnosa s dubrovačkim strategom otkriva da je povremeno bivao i u dobrim odnosima s vizantijskim vlastima. Pretvarajući se da su prijatelji, dubrovački strateg i dukljanski knez radili su jedan drugom o glavi. Na jednom sastanku na morskoj obali strateg Katakalon je htio da zarobi Vojislava, ali ga je ovaj preduhitrio i kao svog sužnja odveo u Ston.

Vojnički neuspjesi primorali su Vizantiju da se pomiri sa stvarnošću i da poštuje samostalnost domaćih knezova zadovoljavajući se simboličnim izrazima vrhovne vlasti kao što je dodjeljivanje vizantijskih titula i uključivanje susjednih vladara u carigradsku činovničku hijerarhiju. Na toj osnovi bilo je i dukljanskim vladarima lakše da da održavaju dobre odnose sa Vizantijskim Carstvom. Vojislavljev nasljednik Mihailo (oko 1050 - 1080.) bio je ubrojan u vizantijske saveznike i prijatelje i nosio je visoku titulu protospatora. U toku vremena su i gradovi, nekada sastavni djelovi tema, dolazili pod vlast susjednih slovenskih kneževa. Jovan Vladimir je svakako gospodario Skadrom, Stefan Vojislav je držao Bar, a Mihailovi dvori bili su već u Kotoru i Prapratni. Do kraja XII vijeka svi gradovi od Kotora do Skadra izmakli su vizantijskoj vlasti, ali ih ona nije lako zaboravljala niti odustajala od svojih pretenzija.

Vladanje gradovima uvlačilo je dukljanske vladare u crkvene probleme. Konačni rascjep crkava odigrao se 1054., dakle u Mihailovo vrijeme, ali savremenici ga još nijesu neposredno osjetili. Uostalom čitava dukljanska teritorija ostala je u rimskoj sferi. Tek mnogo kasnije, širenjem Raške prema primorju, prodrlo je ovamo pravoslavlje. Dukljanski vladaoci imali su više teškoća oko rješevanja odnosa među pojedinim crkenim središtima. Poslije Splita, koji je kao nasljednik provincijske metropole Salone imao rang arhiepiskopije, stekao je početkom XI vijeka i Dubrovnik to dostojanstvo, koje je sobom nosilo i crkvenu jurisdikciju nad okolnim episkopijama. Sredinom XI vijeka javlja se i Bar s pretenzijama na arhiepiskopski rang i crkvenu vlast nad brojnim ali malenim episkpijama oko Skadarskog jezera. Dukljanski vladari uporno su podržavali Bar u tim nastojanjima, koja je Dubrovnik svim silama ometao. Čitava dva stoljeća vodila se borba iz koje je Bar izašao kao pobjednik utoliko što je sačuvao arhiepiskopski rang.

U doba Mihaila vodio se jedan dio toga spora u koji je bio uvučen i tadašnji Papa, energični Grgur VII. Iz jednog njegovog pisma upućenog 1077. "Mihailu kralju Slovena" vidi se da je Papa odredio istragu o pravima crkava koje se parniče i obećao da poslije toga poslati zastavu i ogtač kao znak arhiepiskopskog dostojanstva. Misli se da je Mihailo prije toga tražio za sebe zastavu kao znak kraljevstva i da je od njegovog vremena dukljanska država dobila rang kraljevine. Njegova titula nije poznata, a kasnije u XII vijeku, vladari su bili kraljevi Dalmacije i Dioklitije. Prvi dio titule vodio je porijeklo od gradova teme Dalmacije, a drugi od stare dukljanske kneževine. Ime Zeta, koje se od XI vijeka pojavljuje u vizantijskim izvorima, nije se upotrebljavalo za čitavu državu.

Tokom svoje srazmjerno duge vlade Mihailo nije uspjeo da očuva dobre odnose sa Vizantijom, koja je baš u to vrijeme bila suočena sa velikim teškoćama na istoku i na zapadu. Bio je, koliko se iz oskudnih izvora vidi, u bliskim vezama sa Normanima, koji su se učvrstili u južnoj Italiji i ubrzo postali neprijatelji Carstva. U otvorena neprijateljstva ušao je 1072. kada su mu pomoć protiv vizantijske vlasti zatražili ustanici iz Makedonije. Mihailo je uputio svoga sina Bodina i vojskovođu Petrila s vojnim odredom koji je igrao značajnu ulogu u daljem toku ustanka. Bodin je bio izvikan za cara i formalno je došao na čelo čitavog pokreta. Operacije ustanika Mihailo je koristio da prodre u Dračku oblast i da pokuša da proširi svoju vlast na oblasti u unutrašnjosti. Ustanak je, međutim, poslije značajnih uspjeha slomljen, a Bodin je pao u ruke Vizantinaca. Odveden je bio u daleku Antiohiju odakle ga je otac oslobodio uz pomoć mletačkih trgovaca. Poslije sloma ustanka izgubljene su bile i tekovine u unutrašnjosti. U oblasti grada Rasa, po kojoj je taj dio srpske teritorije dobio naziv Raška zemlja, javljaju se pred kraj XI vijeka veliki župani kao protivnici Vizantije.

Bodin je započeo svoju vladavinu u veoma burnim vremenima. Normani su poslije uspjeha u Italiji prešli na drugu stranu mora i pokušavali da osvoje vizantijske teritorije polazeći od Drača. U veliki okršaj između Vizantije i Normana bili su uvučeni i okolni vladari i gradovi. Tako su Dubrovnik i Split pomagali Normane dok je Bodin bio na strani Vizantijskog cara koga je pomagala i vanecijanska flota. Za vrijeme odlučne bitke kod Drača, 18. oktobra 1081, Bodin je imao zadatak da smeta snabdijevanje i logor Normana, ali se on nije umiješao u borbe bojeći se nepovoljnog ishoda. Kada je saznao da je car Aleksije I Komnin uzmakao, napustio je bojno polje i vratio se kući sa svojom vojskom. Normani su poslije toga postizali velike uspjehe prodrijevši u Epir, Makedoniju i Tesaliju. Bodin je takav obrt situacije iskoristio da proširi svoju vlast na zemlje u unutrašnjosti Poluostrva. Kao ranije Mihailo, tako je i on zavladao Raškom i Bosnom. Plodove toga uspjeha nije mogao dugo uživati, jer se vizantijski car oslobodio normanske opasnosti, povratio Drač i učvrstio svoje pozicije. Bodin je i dalje nastavio da uznemirava okolne vizantijske oblasti i da potčinjava sebi gradove. Njegov najbliži protivnik u periodu 1085-1090, bio je drački namjesnik i carev šurak Jovan Duka. On je u jednoj bitci uspjeo da pobjedi Bodina i da ga zarobi zajedno sa mnogim ratnicima. Nije poznato kako se Bodin ovoga puta oslobodio zarobljeništva. Sigurno je samo da se vratio na vlast i da se održao do prvih godina XII vijeka.
Bodin je kao i njegov otac bio suočen s crkvenim problemom. Uspjeo je da najzad izdejstvuje Baru rang arhiepiskopije koristeći rascjep u katoličkoj crkvi i borbe oko papskog prijestola. Činjenica da je sve to bilo postignuto kod protivpape Klimenta III smetala je kasnijim arhiepiskopima u borbama s Dubrovnikom. Kotorska biskupija nije ostala pod vlašću barske nadbiskupije, već se podvrgla arhiepiskopu u Bariju u Italiji i na taj način izvukla iz dugih borbi Dubrovnika i Bara.
Pred kraj XI vijeka Bodin je imao prilike da u Skadru dočeka dio krstaša prvog pohoda, koje je predvodio Rajmond Tuluski. Sam vladar je prijateljski primio krstaše i izmijenjao darove s njihovim vođama, ali je stanovništvo Bodinove zemlje ostalo krstašima u rđavoj uspomeni.
Početkom XII vijeka Bodin je sišao sa istorijske pozornice. Njegovi potomci veoma su slabo poznati. Zavađeni međusobno i obuzeti borbama za vlast, oni su iscrpljivali snage dukljanske države, koja je sve više gubila u značaju. Uporedo s tim promijenio se i opšti politički položaj na Balkanskom poluostrvu. Ugarska je postigla veliki uspjeh uključivši Hrvatsku (1102.) i Dalmatinske gradove (1105.). Postala je time glavni suparnik Vizantijskog Carstva u borbi za prevlast nad Balkanskim poluostrvom. Pred sredinom XII vijeka ugarski kraljevi postali su vrhovni gospodari Bosne i saveznici raških velikih župana. Ugarsko - vizantijski sudari dobijali su u ono vrijeme izuzetnu oštrinu zbog toga što je i Vizantijsko Carstvo pod ratobornim carevima iz dinastije Komnina doživljavalo svoj posljednji veliki uspon.

Veliki župani Raške koristili su ove borbe i povremeno zbacivali vizantijsku vlast i preduzimali pohode pustošeći okolne vizantijske oblasti. U periodima vizantijskih uspjeha primirivali bi se dok se ne ukaže nova povoljnija prilika.
Raški veliki župani dolazili su i u prvoj polovini XII vijeka u bliži dodir s Dukljom, ali sa izmijenjenim ulogama.
Dok su u vrijeme Mihaila i Bodina dukljanski vladari postavljali namjesnike u Raškoj, sada su se Raški veliki župani miješali u unutrašnje borbe Duklje i postavljali na vlast svoje štićenike. Ponekad su i članovi raške vladajuće porodice, prisiljeni da napuste zemlju zbog unutrašnjih obračuna, nalazili utočište u Duklji. Tako je i otac Stefana Nemanje, kasnije velikog župana i ujedinitelja srpske države, pobjegao u Duklju. U vrijeme toga izgnanstva rodio se u Ribnici Nemanja i bio kršten od "latinskih jereja", kako priča njegov sin Stefan Prvovenčani.

Kao veliki župan Stefan Nemanja (1166-1196) se u prvom periodu svoje vladavine morao miriti s vizantijskom vrhovnom vlašću. U otvorenoj borbi s carem Manojlom I Komninom doživio je neuspjeh i bio zarobljen. Ipak je uspio da se zadrži na velikožupanskom prijestolu i ostao je lojalan prema caru Manojlu sve do njegove smrti (1180). Kasnije je sam i savezništvu sa ugarskim kraljem širio svoju vlast na okolne vizantijske oblasti. U jedan mah neđe između 1183. i 1186. okrenuo se Duklji i potpuno je potčinio svojoj vlasti. Posljednji dukljanski knez Mihailo, koji je bio izgleda u srodstvu s Nemanjom, napustio je zemlju. Njegova žena Desislava predala je 1189. u Dubrovniku dvije lađe. Duklju je tada napustio, vjerovatno kao pristalica stare dinastije, i barski nadbiskup Grgur. Zajedno s Dukljom došli su pod Nemanjinu vlast i nekadašnji vizantijski gradovi Kotor, Bar, Ulcinj, Skadar, Sarda, Danj, Drivast i Drač. U kasnijim borbama s vizantijom koja je bila oslabljena ali je još uvijek dospijevala da nametne vrhovnu vlast, Nemanja je bi poražen (1190) i morao je da se odrekne jednog dijela osvajanja iz predhodne decenije. Duklja s gradovima ostala je, međutim, čvrsto u njegovoj vlasti.

[VAMPIR]

Zvek, ja sam te pitao za mišljenje, a ne da mi objavljuješ tekstove koje si na ovom forumu već postovao.
Ne dovodim ja u pitanje ni narod ni naciju, ni posebnost, jer je ne trebam ja dokazivati, istorija i događaji su je dokazali.
Pitao sam te što misliš.

[VAMPIR]

Podioba na bijele (sjeverne) i crvene (južne) je tipično hrvatska i predpostavlja se da potječe od starog načina označavanja strana svijeta bojama, koji je inače još poznat Irancima i Kinezima.

Često nalazim po Wikipediji srpsko plagiranje hrvatske povjesti po kojemu su postojali i bijeli Srbi/bijela Srbija (narod/država nepoznata bilo kojem povjesnom izvoru). Također i izmišljotinu da su predci Hrvata i Srba bili susjedi te da su zajednički naseljavali ove prostore iz susjednih im pradomovina.
Znam za to, to je OK.
Nego, pitanje je drugo: da li je genetska osnova današnjih Crnogoraca posebno pleme (ni srpsko ni hrvatsko) pomiješano sa starosjediocima (ovo se ne može dovesti u pitanje) ili pleme imenom Crveni Hrvati. To je pitanje.

[Zrinski]

Znam za to, to je OK.
Nego, pitanje je drugo: da li je genetska osnova današnjih Crnogoraca posebno pleme (ni srpsko ni hrvatsko) pomiješano sa starosjediocima (ovo se ne može dovesti u pitanje) ili pleme imenom Crveni Hrvati. To je pitanje.

Genetska osnova? Narod ne cini njegova "genetska osnova" nego subjektivni osjecaj pripadnosti nekoj vecoj grupi. Da li su se preci Crnogoraca nazivali Hrvatima? Lako moguce...cak i dosta izgledano da jesu. No mislim da je u proslosti ime 'Hrvat' oznacavao onako siri pojam, kao uostalom i vecina drugih pojmova tipa Talijan, Nijemac, itd. drugim rijecima imao je kulturalno-geografsko znacenje.

[Slavic Enforcer]

Također i izmišljotinu da su predci Hrvata i Srba bili susjedi te da su zajednički naseljavali ove prostore iz susjednih im pradomovina.

Nego?
Sta je po tebi istina?

[Zvek_Zivi_Cetinjanin]

Zvek, ja sam te pitao za mišljenje, a ne da mi objavljuješ tekstove koje si na ovom forumu već postovao.
Ne dovodim ja u pitanje ni narod ni naciju, ni posebnost, jer je ne trebam ja dokazivati, istorija i događaji su je dokazali.
Pitao sam te što misliš.
Ne komsija ja ne mislim tj znam da nijesu Rvati i Crnogorci isti narod , Crnogorci su sloveni sa polablja jednijem dijelom ali su se tokom zivota mijesali sa Ilirima koji su zivjeli vjekovima na Balkan ,Grcima ,Latinima, serebaljima i ostalijem sto je sasvijem normalno :thanks: tako da sad u ovizi vakat nema " ciste " nacije u Evropu, a i bilo drugo dje ! Tekstove sam poturijo nebili edukova ovezi bistrine rvacke nebili batalili sviranje kako su Crnogorci Rvati ili serebalji !
Quote Zrinjski :Da li su se preci Crnogoraca nazivali Hrvatima? Lako moguce...cak i dosta izgledano da jesu.:Da

[VAMPIR]

Genetska osnova? Narod ne cini njegova "genetska osnova" nego subjektivni osjecaj pripadnosti nekoj vecoj grupi.
Čini mi se da to o čemu pričaš jeste nacija, i to je tačno. Po zapadnom principu shvatanja nacije, koji smatram jedinim tačnim.

Da li su se preci Crnogoraca nazivali Hrvatima? Lako moguce...cak i dosta izgledano da jesu. No mislim da je u proslosti ime 'Hrvat' oznacavao onako siri pojam, kao uostalom i vecina drugih pojmova tipa Talijan, Nijemac, itd. drugim rijecima imao je kulturalno-geografsko znacenje.
Zrinski, molim te da izbjegneš zamku balkankog politikantstva ovom prilikom, jer mislim da smo dovoljno vremena proveli zajedno na forumu da za tim nema potrebe više. Stvarno me zanima ako ko ima što dodati cijeloj priči.
Ovo što si sad rekao nema mnogo veze sa logikom. AKO je tvrdnja tačna, preci Crnogoraca su BILI Hrvati, a ne kulturalno geografski Hrvati, i nije ih tad bilo 136 000 000 već par desetina hiljada koji su došli na balkan, tako da se o širim, kulturološkim pojmovima ne može zboriti ovaj put.
''Kulturalno-geografsko znacenje'' nastaje nakon mnogo vremena i razrođivanja više plemena, odnosno onda kada još uvijek postoji zajednička osnova, a različitosti su bar jednako toliko jake.
Odličan primjer bi bila tertorija imenom ''Slavija'', za sve slovenske narode. Tu bi našao davnu zajedničku osnovu, ali ne mnogo ostaloga.

[VAMPIR]

Ne komsija ja ne mislim tj znam da nijesu Rvati i Crnogorci isti narod ,
Niko ne govori da smo danas isti narod.


Crnogorci su sloveni sa polablja jednijem dijelom ali su se tokom zivota mijesali sa Ilirima koji su zivjeli vjekovima na Balkan ,Grcima ,Latinima, serebaljima i ostalijem sto je sasvijem normalno

Pogledaj no kojim rijekama je ležala Bijela Hrvatska. Polablje kažeš....znam je za sve toponime polablja. Rotković, ''Odakle su došli preci Crnogoraca'', i to je potpuno tačno, ali koliko se meni čini, a nikakvih pretenzija nemam, ovo dvoje ne isključuje jedno drugo.

http://www.hkz-kkv.ch/slike/bijela_hr.jpg

[Zvek_Zivi_Cetinjanin]

Komso ,ove karte su crtali kako ko dobije info sto ne znaci e su tacne ! Daklem moje misljenje je da nijesmo nikat bili isti narod ni prije ni sad ! Normalno je da su bila plemena (ka ciroki meskalerosi komanci itd itd starosjedjeoci na naskijem prostorima ,ali su bili potcinjeni vremenom vecijem i jacijem tj slovenima tako da su se mijesali vjekovima ! i izrasli u jednu noviju naciju Crnogorci ! :thanks:

[VAMPIR]

Komso ,ove karte su crtali kako ko dobije info sto ne znaci e su tacne ! Daklem moje misljenje je da nijesmo nikat bili isti narod ni prije ni sad ! Normalno je da su bila plemena (ka ciroki meskalerosi komanci itd itd starosjedjeoci na naskijem prostorima ,ali su bili potcinjeni vremenom vecijem i jacijem tj slovenima tako da su se mijesali vjekovima ! i izrasli u jednu noviju naciju Crnogorci ! :thanks:
Ali ni ova karta ne potvrđuje zvaničnu priču. Jer, po zvaničnoj istoriji, prapostojbina Dukljana je bila u polablju u istočnoj Njemačkoj, što je sjeverozapadnije od ovdje prkazane Bijele Hrvatske, što bi značilo da smo i tamo bili komšije, samo iz drugih uglova...:) :rofl: Sad smo jugoistočne, a tad smo bili sjeverozapadne...
Ja lično ne vjerujem u tu priču, jer sam uvjeren da je ona plod političkih igara Srba i Hrvata s početka prošloga vijeka, tj sukoba Ante Starčevića, Šuflaja, Iva Pilara, Štedimlije i širokog kruga njihovih sljedbenika s jedne strane, i srpske političe elite s druge strane.

[Watzy]

Znam za to, to je OK.
Nego, pitanje je drugo: da li je genetska osnova današnjih Crnogoraca posebno pleme (ni srpsko ni hrvatsko) pomiješano sa starosjediocima (ovo se ne može dovesti u pitanje) ili pleme imenom Crveni Hrvati. To je pitanje.

Crveni Hrvati su, kao što samo ime kaže - Hrvati. Ako im je netko najbliži srodnik onda su to živući Hrvati, napose Bokelji, Dubrovčani, južni Dalmatinci,i Hercegovci koji su im izravni potomci u smislu krvi, tla i etničkog identiteta.

[Watzy]

Nego?
Sta je po tebi istina?

Sve ono o čemu saznajemo na temelju povijesnih izvora. Ako mi netko točno navede zapise suvremenika seobe naroda po kojemu su prapostojbine Hrvata i 'srba' bile granične, prihvatit ću to kao činjenicu. Bez toga čitava teza zvuči više kao politički pamflet nego povijesno štivo. Isto važi i za tezu o zajedničkom naseljavanju prostora od Sutle do Drine.

Čovjek, ako ga to veseli, se može pretvarati da je bratstva i jedinstva bilo još u kamenom dobu, ali povijest bi ipak trebala biti ozbiljnija znanost.

[Watzy]

Odličan primjer bi bila tertorija imenom ''Slavija'', za sve slovenske narode. Tu bi našao davnu zajedničku osnovu, ali ne mnogo ostaloga.

Zemlju s tim imenom i narodom koji je sebe tako nazivao povijest ne pamti. A i da je postojala takva zemlja i narod, pretke starih Hrvate/Bijelih Hrvata bi puno vjerojatnije našli negdje pod svojim vlastitim imenom među Skitima i Sarmatima.

[Zvek_Zivi_Cetinjanin]

Crveni Hrvati su, kao što samo ime kaže - Hrvati. :rofl: Ako im je netko najbliži srodnik onda su to živući Hrvati, :rofl: napose Bokelji, :rofl: Dubrovčani, južni Dalmatinci,i Hercegovci koji su im izravni potomci u smislu krvi, tla i etničkog identiteta.

Esad bi najljepce bidnulo da im poklonimo boku posto je njihova eo milenijum hahhahahhhaha a bjelasicu serbima uste od kamenoga doba hahahahahahahahhhahahah :nopity: :nopity: :mad:

[Edzamon]

Cernoboze, bojim se da odje nemas sagovornika dostojnog tvog nivoa... ima par likova, nizih bica, isfrustriranih maltretiranjem na drugim forumima (o toj situaciji svi znamo, :rofl: stvarno su ih ponizavali svetski) koji utjehu traze u nekom isfrustriranom fasizmu mixanom sa sitnim net nacionalizmom :rofl:
To je sav komentar koji pojedini ponizavani, zrtve nacionalizma sad fasisti - patuljci odje zasluzuju. kraj price :)

Nego da se drzim teme...

Mada mi je tvoja teorija jako interesantna, moram vise procitati o tome...
Reci mi za pocetak odakle nama Podgoricanima tragovi ikavice u govoru? Zasto se npr. kod nas kaze"dosa posa isa kreca biva usa izasa" (umjesto dosao posao isao krecao bivao usao izasao) Ili npr. za uzrecicu "nedao bog" kaze se obicno "nida bog" ili "nida jaki bog" (nedao jaki bog)
Ili npr... starije zene i ljudi bi rekli "svit bili" umjesto "svijet bijeli"....
Ovo je jako interesantno i mislim da ovi tragovi iliti ostaci ikavice oznacavaju da su nekad ljudi koji su zivjeli u okolini Podgorice, Zete, Kuca...whatever... govorili ikavicom...
Sto ti mislis?

[VAMPIR]

Zemlju s tim imenom i narodom koji je sebe tako nazivao povijest ne pamti. A i da je postojala takva zemlja i narod, pretke starih Hrvate/Bijelih Hrvata bi puno vjerojatnije našli negdje pod svojim vlastitim imenom među Skitima i Sarmatima.
Ovo je bila metafora. Naravno da tako što nikad nije postojalo....

[VAMPIR]

Cernoboze, bojim se da odje nemas sagovornika dostojnog tvog nivoa... ima par likova, nizih bica, isfrustriranih maltretiranjem na drugim forumima (o toj situaciji svi znamo, :rofl: stvarno su ih ponizavali svetski) koji utjehu traze u nekom isfrustriranom fasizmu mixanom sa sitnim net nacionalizmom :rofl:
To je sav komentar koji pojedini ponizavani, zrtve nacionalizma sad fasisti - patuljci odje zasluzuju. kraj price :)

Nego da se drzim teme...

Mada mi je tvoja teorija jako interesantna, moram vise procitati o tome...
Reci mi za pocetak odakle nama Podgoricanima tragovi ikavice u govoru? Zasto se npr. kod nas kaze"dosa posa isa kreca biva usa izasa" (umjesto dosao posao isao krecao bivao usao izasao) Ili npr. za uzrecicu "nedao bog" kaze se obicno "nida bog" ili "nida jaki bog" (nedao jaki bog)
Ili npr... starije zene i ljudi bi rekli "svit bili" umjesto "svijet bijeli"....
Ovo je jako interesantno i mislim da ovi tragovi iliti ostaci ikavice oznacavaju da su nekad ljudi koji su zivjeli u okolini Podgorice, Zete, Kuca...whatever... govorili ikavicom...
Sto ti mislis?
Zvanična južnoslovenska lingvistika kaže da je IJEKAVICA posljedica fonetskog kompromisa između IKAVICE i EKAVICE. Ekavica, međutim, nije u orginalu srpska. Sjetimo se samo velike države Bugarske, i njihovog kulturnog uticaja na srpska plemena, koja se sa državno-političke teritorije ovog prostora gube od X do kraja XII vijeka. To vrijeme provode pod vlašću Bugara, i manjim (slobodnijim) dijelom Vizantije.
A to za naš govor je veliko pitanje... koje po svaku cijenu mora bit operisano od političkih uticaja, a pogotovo onih dnevno političkih. I nije samo u izrazima stvar. U gramatičkoj zastupljenosti infinitivnog oblika. Npr. Srbi kažu DA KORISTIM, Crnogorci KORISTIT' (sa nečujnim I na kraju), TREBA DA BUDE, TREBA BIT' (izvorno TRJEBA BIT, što je vrlo slično sa TRIBA BIT Gibbbboni :D)

Međutim, ja baš malo znam o svemu, da stvarno ne mogu donijet sud o tome. Samo pouzdano znam da su nama Crnogorcima ubjedljivo najbliži i po mentalitetu, i po kulturi (sociologija porodice), i po svemu ostalom osim vjere upravo Dalmatinci. Čak smo mi njima genetski bliži nego Slavonci.

[Edzamon]

Nego?
Sta je po tebi istina?

Ehm... Boro! sram te bilo! :mad: Kako mos tvrditi da Srbi i Hrvati imaju ikakve veze jedni sa drugima, ili da nedajboze srpski i hrvatski jezik imaju ikakvih dodirnih tacaka???? To je apsurdno! Cisto ludilo, proizvod komunisticke propagande! :bbbat:

Takodje naucna cinjenica da postoje vece razlike u govorima i dijalektima medju jezikom koji se zove njemacki, nego medju govorom srba hrvata bosanaca i crnogoraca, je cista cionisticko jevrejska-komunisticka zavjera!!!!

Srbi i hrvati nikad nisu zivjeli na istom prostoru u istoriji, niti su imali ikakvih dodirnih tacaka ... to je cinjenica. :rofl:

Naime, istorijska nepobitna cinjenca je da su hrvati potomci starih persijanaca i da su dosli iz irana, dje su osnovali prvo persijsko carstvo, dali prve careve, izmislili prvo pismo, i odatle su se u velikoj kulturnoj, civilizovanoj i urbanoj migraciji preselili na danasnji balkan, dje su se mijesali sa gotima i ostalim germanskim narodima i tako su postali danasnji hrvati. naime, u nekoj 300-oj prije hrista, hrvati su dosli na balkan preko male azije, i na balkanu, tacnie teritoriji danasnje grcke, zatekli su prvu srpsku drzavu-spartu! :viking:
Tu se odigrala prva tragicna bitka izmedju persijanaca(hrvata) i spartanaca (srba) Odatle poticu svi hrvatsko srpski sukobi i nerazumijevanja....

Zar nijeste svi gledali film "300" ??? Tu je sve fino objasnjeno...

Sto se tice crnogoraca oni su direktni potomci Simerianaca (Cymerians) a njihov prvi vodja je Konan varvarin ( Conan the Barbarian) :viking:
Tako da su se simerijanci spustali juzno, iz Simerije koja se granicila sa starim Vanahajmom i Asgardom, i zareci i paleci spustala se juzno neustrasiva brdjanska varvarska horda na prostore danasnje crne gore, dje su zatekli Ibere pretke danasnjih spanaca, i pretke danasnjih stanovnika monte karla (notice the paralel: Monte Carlo-Monte Negro) ;) i tu su pobili sve ibere, a pomijesali se sa montekarlovcima, (mada se dio monte karlovaca preselio na teritoriju danas poznatu kao monte karlo) i tako su nastali danasnji crnogorci. Prosto i cinjenicno nepobitno...

[VAMPIR]

A zašto danas mladi ljudi ne zbore ka stari što su zborili, krivi našu kulturnu inferiornost i manjak nacionalbog samopoštovanja, jer svak ko je takav lako dozvoli da do 1976 jedina TV emisija domaće produkcije bude Dnevnik u 20 časova, a udžbenike za osnovnu školu takvi narodi počinju štampat dvije godine poslije osnivanja ZUNS-a (zavod za udžbenike i nastavna sredstva) 1983 godine...
Još smo super kako smo se igrali sami sa sobom...

[dimitrije]

Zvanična južnoslovenska lingvistika kaže da je IJEKAVICA posljedica fonetskog kompromisa između IKAVICE i EKAVICE. Ekavica, međutim, nije u orginalu srpska. Sjetimo se samo velike države Bugarske, i njihovog kulturnog uticaja na srpska plemena, koja se sa državno-političke teritorije ovog prostora gube od X do kraja XII vijeka. To vrijeme provode pod vlašću Bugara, i manjim (slobodnijim) dijelom Vizantije.
.Posto nemam nameru da komentarisem bezvredne brkovceve teorija reci cu samo par reci na ovu tvrdnju
U vreme cara Stojimira spominje se kahn Persja(valjda sam pogodio ime) a iz imena se vidi da je mongolsko
Za glavni grad uzimaju srpsko selo Sredac koje je bilo poznato po zaduzbini Sv.Sofije i od njega prave danasnju Sofiju.Stojimir je vladao dobrim delo danasnje Bugarske
Jeste istorijska cinjenica da smo bili pod Bugarima ali je istorijska cinjenica da su oni bili pod Srbijom vise puta
Takodje je istorijska cinjenica da su za vreme dolaska na Balkan imali zakosene oci,i govorili jezikom koji je daleko od slovenskog...usvajaju slovenski jezik dobrim delom tek po prihvacanju hriscanstva
Tako da mi nismo nista preuzeli od njih vec oni od nas...kada kazem ,,nas'' mislim i na ,,vas'' jer niste vi na drugom kraju sveta i razlike u govoru su minorne a to sto ,,mi''kazemo ,,da korisitm'' a ,,vi'' ,,koristit'' se nikako ne moze uzeti da govorimo drugim jezikom bez obzira koliko vi to zeleli

[VAMPIR]

Ovo su, naravno, samo teze i nista nije dokazano.

[VAMPIR]

A što se tiče teze Savića Markovića, Milana Šuflaja, Drljevića i fra Dominika Mandića o tome da su Crnogorci potomci Crvenih Hrvata, ona je potpuno istorijski neutemeljena i naučno beznačajna.
Igrala je ulogu političkog štita.