Zvek_Zivi_Cetinjanin
04-21-2007, 07:24 AM
Država daje snagu jeziku
Što se tiče određenja službenog jezika smatram da ne možemo zadržati rješenje iz prethodnog Ustava jer bi to bio korak nazad i vraćanje u devedesete. To bi bilo nepriznavanje promjene državnog statusa a time i poništavanje same države i političke odluke njenih građana iskazane referendumom. Takođe, to bi bilo poništavanje crnogorskog naroda i njegove želje da svoj jezik naziva svojim nacionalnom imenom, a ne imenom drugog naroda
Jezik ide sa državom, dijeli ime sa njom pri čemu mu snagu i afirmaciju daje upravo država, ocijenila je prof. dr Rajka Glušica, profesor Opšte lingvistike na Filozofskom fakultetu i prorektor za društvene nauke na Univerzitetu Crne Gore.
U nizu argumenata koji snažno podupiru predlog da crnogorski jezik postane ustavna kategorija Glušica izdvaja dva, po njenom mišljenju, veoma važna i to: postojanje naroda koji svoj maternji jezik smatra i naziva crnogorskim i realnost nezavisne i stabilne države Crne Gore koja će narodu koji tako želi omogućiti da u crnogorskoj državi svoj jezik naziva crnogorskim imenom i koja će zrelom i mudrom jezičkom politikom taj jezik podržavati i njegovati.
Prvi argument je, objašnjava Glušica, iz domena sociolingvističkog aspekta jezičkog identiteta koji se zasniva na stavovima govornika prema sopstvenom jeziku, kako se prema njemu opredjeljuju, kako ga ocjenjuju i imenuju, kako ga doživljaju imajući u vidu njegove društvene uloge, kulturnu tradiciju i simboličku vezu sa nacionalnim, konfesionalnim, političkim ili nekim drugim kolektivnim identitetom. Drugi argument je iz domena odnosa jezika i države i uslovljen istorijsko-političkim prilikama.
- Istorijsko iskustvo nam pokazuje da su promjene na državnom planu (konstituisanje ili nestajanje države) obavezno za sobom povlačile i promjene u nazivu jezika. Nastankom novih država raspadom bivše Jugoslavije i njenog službenog jezika srpskohrvatskog ili hrvatskosrpskog nastali su „novi“ jezici, kaže Glušica.
- Da li smatrate da je jezik lingvističko ili političko pitanje?
- Jezik kao apstraktni sistem znakova u sosirovskom smislu jeste predmet i objekat proučavanja lingvistike, to je jasno iz same definicije nauke o jeziku. Međutim, jezik je par ekselans društveni fenomen i nije predmet izučavanja samo lingvistike već i drugih nauka. Jezik je nastao iz potrebe ljudi za komunikacijom, razvija se u određenoj društvenoj zajednici i sve što se dešava jednom društvu, jednom narodu i pojedincu ogleda se u njegovom jeziku. Pored komunikacijske funkcije jezik ima i simboličku funkciju preko koje on postaje simbol kolektiva, zajedništva određenog društva ili naroda, simbol nacionalnog, kulturnog ili vjerskog identiteta.
Kompleksnost i složenost jezičkih pitanja i njegove veze sa drugim djelatnostima čovjeka (lingvistiku nazivaju naukom o čovjeku) ogleda se u postojanju velikog broja nauka i naučnih disciplina koje su nastale upravo na granici lingvistike i drugih nauka. Takve su: sociolingvistika, psiholingvistika, neurolingvistika, filozofija jezika, primijenjena lingvistika i druge.
Kada pak, govorimo o imenu jezika kao dijelu jezičkog identiteta onda moramo reći da to nije isključivo lingvističko pitanje već prije svega političko. Ime jeziku se najčešće daje u skladu sa određenim društveno-istorijskim i političkim prilikama. Koje će ime nositi neki jezički entitet stvar je konvencije i dogovora, kao uostalom i svaki drugi postupak imenovanja stvari ili pojava. O imenu jezika često odlučuju određene državne institucije i građani, a sasvim rijetko stručnjaci za jezik.
Zbog čega ste protiv naziva srpski i kakav je vaš stav o predlogu crnogorsko-srpskog jezika?
-Nemam ja ništa protiv naziva srpski jezik niti ga kao lingvista mogu imati. To je jezik jednog nama bliskog naroda, jedne značajne kulture i književnosti. Taj naziv je naučno utemeljen i ustavima određen kao službeni jezik u Srbiji i Republici Srpskoj. Po Ustavu iz 1992. godine bio je i u Crnoj Gori kada je ona bila dio države Socijalističke republike Jugoslavije, kasnije državne zajednice Srbija i Crna Gora. Dakle, mi smo do skoro jezik u zvaničnoj i službenoj upotrebi, obrazovnom sistemu, medijima nazivali srpskim jer je tako bilo propisano Ustavom. Međutim, istorijske i političke prilike značajno su promijenjene. U novoj samostalnoj državi, dobijenoj većinskom voljom građana Crne Gore novi Ustav mora uvažiti novonastalu društvenu situaciju. Što se tiče određenja službenog jezika smatram da ne možemo zadržati rješenje iz prethodnog Ustava jer bi to bio korak nazad i vraćanje u devedesete. To bi bilo nepriznavanje promjene državnog statusa a time i poništavanje same države i političke odluke njenih građana iskazane referendumom. Takođe, to bi bio poništavanje crnogorskog naroda i njegove želje da svoj jezik naziva svojim nacionalnom imenom, a ne imenom drugog naroda.
Predlog crnogorsko-srpski ili srpsko-crnogorski kao kompromisno rješenje naizgled je demokratičan s obzirom na aktuelnu političku (ne nacionalnu) podijeljenost naroda u Crnoj Gori. Međutim, naučno je neodrživ i neutemeljen. Njegova sudbina bi neminovno bila ista kao i sudbina svih malobrojnih dvočlanih naziva jezika nama najbliža i najpoznatija je storija srpskohrvatskog ili hrvatskosrpskog jezika.
Jezik u Crnoj Gori jedan je jezički entitet nastao na ovom prostoru na osnovu narodnih ijekavskih crnogorskih govora i predstavlja ono što se u nauci o srpskohrvatskom jeziku određivalo kao crnogorski književnojezički izraz ili crnogorski jezik Nekadašnji zajednički srpskohrvatski jezik imao je dvije varijante: srpsku i hrvatsku (danas su to dva odjelita standardna jezika:srpski i htrvatski) i dva književnojezička izraza: crnogorski i bosanskohercegovački (bosanski je podignut na nivo standardnog jezika, crnogorskom predstoji standardizacija). Dakle, ono što je u serbokratistici određivano i izučavano kao crnogorski književnojezički izraz (o tome postoji bogata naučna literatura, monografije o crnogorskim govorima i piscima, o crnogorskoj onomastici, i leksici čiji su autori ugledni lingvisti) uz naravno novu kodifikaciju i standardizaciju na osnovu jezičkog stanja isključivo u Crnoj Gori, treba nominovati jednostavno crnogorskim jezikom koji će Ustavom biti određen kao službeni jezik u Crnoj Gori.
Crnogorski ima moćne negatore
Da li je naziv jezika suštinsko pitanje novog ustava, s obzirom da mu političari u zadnje vrijeme pridaju takav značaj?
Pitanje službenog jezika nije suštinsko pitanje ustava, rekla bih čak niti naročito važno u „normalnim“ okolnostima. Najčešće jezik i nije ustavna kategorija. U pet crnogorskih ustava od 1905. godine na ovamo samo je u posljednjem iz 1992. godine određeno ime službenog jezika, možemo naslutiti zašto baš u tom Ustavu i u koje svrhe. Međutim, u situaciji u kojoj se nalazi današnja Crna Gora pitanje službenog jezika mora se riješiti ustavom. Jezik kao simbol nacionalnog identiteta isuviše je značajan za crnogorski narod da bi se tom pitanju prilazilo drugačije nego krajnje odgovorno i vizionarski. Crnogorski jezik mora biti označen kao službeni jezik u Crnoj Gori, dakle mora biti zaštićen ustavom jer ima odveć moćne negatore da bi mogao opstati ili se razvijati ako bude drugačije.
Što se tiče određenja službenog jezika smatram da ne možemo zadržati rješenje iz prethodnog Ustava jer bi to bio korak nazad i vraćanje u devedesete. To bi bilo nepriznavanje promjene državnog statusa a time i poništavanje same države i političke odluke njenih građana iskazane referendumom. Takođe, to bi bilo poništavanje crnogorskog naroda i njegove želje da svoj jezik naziva svojim nacionalnom imenom, a ne imenom drugog naroda
Jezik ide sa državom, dijeli ime sa njom pri čemu mu snagu i afirmaciju daje upravo država, ocijenila je prof. dr Rajka Glušica, profesor Opšte lingvistike na Filozofskom fakultetu i prorektor za društvene nauke na Univerzitetu Crne Gore.
U nizu argumenata koji snažno podupiru predlog da crnogorski jezik postane ustavna kategorija Glušica izdvaja dva, po njenom mišljenju, veoma važna i to: postojanje naroda koji svoj maternji jezik smatra i naziva crnogorskim i realnost nezavisne i stabilne države Crne Gore koja će narodu koji tako želi omogućiti da u crnogorskoj državi svoj jezik naziva crnogorskim imenom i koja će zrelom i mudrom jezičkom politikom taj jezik podržavati i njegovati.
Prvi argument je, objašnjava Glušica, iz domena sociolingvističkog aspekta jezičkog identiteta koji se zasniva na stavovima govornika prema sopstvenom jeziku, kako se prema njemu opredjeljuju, kako ga ocjenjuju i imenuju, kako ga doživljaju imajući u vidu njegove društvene uloge, kulturnu tradiciju i simboličku vezu sa nacionalnim, konfesionalnim, političkim ili nekim drugim kolektivnim identitetom. Drugi argument je iz domena odnosa jezika i države i uslovljen istorijsko-političkim prilikama.
- Istorijsko iskustvo nam pokazuje da su promjene na državnom planu (konstituisanje ili nestajanje države) obavezno za sobom povlačile i promjene u nazivu jezika. Nastankom novih država raspadom bivše Jugoslavije i njenog službenog jezika srpskohrvatskog ili hrvatskosrpskog nastali su „novi“ jezici, kaže Glušica.
- Da li smatrate da je jezik lingvističko ili političko pitanje?
- Jezik kao apstraktni sistem znakova u sosirovskom smislu jeste predmet i objekat proučavanja lingvistike, to je jasno iz same definicije nauke o jeziku. Međutim, jezik je par ekselans društveni fenomen i nije predmet izučavanja samo lingvistike već i drugih nauka. Jezik je nastao iz potrebe ljudi za komunikacijom, razvija se u određenoj društvenoj zajednici i sve što se dešava jednom društvu, jednom narodu i pojedincu ogleda se u njegovom jeziku. Pored komunikacijske funkcije jezik ima i simboličku funkciju preko koje on postaje simbol kolektiva, zajedništva određenog društva ili naroda, simbol nacionalnog, kulturnog ili vjerskog identiteta.
Kompleksnost i složenost jezičkih pitanja i njegove veze sa drugim djelatnostima čovjeka (lingvistiku nazivaju naukom o čovjeku) ogleda se u postojanju velikog broja nauka i naučnih disciplina koje su nastale upravo na granici lingvistike i drugih nauka. Takve su: sociolingvistika, psiholingvistika, neurolingvistika, filozofija jezika, primijenjena lingvistika i druge.
Kada pak, govorimo o imenu jezika kao dijelu jezičkog identiteta onda moramo reći da to nije isključivo lingvističko pitanje već prije svega političko. Ime jeziku se najčešće daje u skladu sa određenim društveno-istorijskim i političkim prilikama. Koje će ime nositi neki jezički entitet stvar je konvencije i dogovora, kao uostalom i svaki drugi postupak imenovanja stvari ili pojava. O imenu jezika često odlučuju određene državne institucije i građani, a sasvim rijetko stručnjaci za jezik.
Zbog čega ste protiv naziva srpski i kakav je vaš stav o predlogu crnogorsko-srpskog jezika?
-Nemam ja ništa protiv naziva srpski jezik niti ga kao lingvista mogu imati. To je jezik jednog nama bliskog naroda, jedne značajne kulture i književnosti. Taj naziv je naučno utemeljen i ustavima određen kao službeni jezik u Srbiji i Republici Srpskoj. Po Ustavu iz 1992. godine bio je i u Crnoj Gori kada je ona bila dio države Socijalističke republike Jugoslavije, kasnije državne zajednice Srbija i Crna Gora. Dakle, mi smo do skoro jezik u zvaničnoj i službenoj upotrebi, obrazovnom sistemu, medijima nazivali srpskim jer je tako bilo propisano Ustavom. Međutim, istorijske i političke prilike značajno su promijenjene. U novoj samostalnoj državi, dobijenoj većinskom voljom građana Crne Gore novi Ustav mora uvažiti novonastalu društvenu situaciju. Što se tiče određenja službenog jezika smatram da ne možemo zadržati rješenje iz prethodnog Ustava jer bi to bio korak nazad i vraćanje u devedesete. To bi bilo nepriznavanje promjene državnog statusa a time i poništavanje same države i političke odluke njenih građana iskazane referendumom. Takođe, to bi bio poništavanje crnogorskog naroda i njegove želje da svoj jezik naziva svojim nacionalnom imenom, a ne imenom drugog naroda.
Predlog crnogorsko-srpski ili srpsko-crnogorski kao kompromisno rješenje naizgled je demokratičan s obzirom na aktuelnu političku (ne nacionalnu) podijeljenost naroda u Crnoj Gori. Međutim, naučno je neodrživ i neutemeljen. Njegova sudbina bi neminovno bila ista kao i sudbina svih malobrojnih dvočlanih naziva jezika nama najbliža i najpoznatija je storija srpskohrvatskog ili hrvatskosrpskog jezika.
Jezik u Crnoj Gori jedan je jezički entitet nastao na ovom prostoru na osnovu narodnih ijekavskih crnogorskih govora i predstavlja ono što se u nauci o srpskohrvatskom jeziku određivalo kao crnogorski književnojezički izraz ili crnogorski jezik Nekadašnji zajednički srpskohrvatski jezik imao je dvije varijante: srpsku i hrvatsku (danas su to dva odjelita standardna jezika:srpski i htrvatski) i dva književnojezička izraza: crnogorski i bosanskohercegovački (bosanski je podignut na nivo standardnog jezika, crnogorskom predstoji standardizacija). Dakle, ono što je u serbokratistici određivano i izučavano kao crnogorski književnojezički izraz (o tome postoji bogata naučna literatura, monografije o crnogorskim govorima i piscima, o crnogorskoj onomastici, i leksici čiji su autori ugledni lingvisti) uz naravno novu kodifikaciju i standardizaciju na osnovu jezičkog stanja isključivo u Crnoj Gori, treba nominovati jednostavno crnogorskim jezikom koji će Ustavom biti određen kao službeni jezik u Crnoj Gori.
Crnogorski ima moćne negatore
Da li je naziv jezika suštinsko pitanje novog ustava, s obzirom da mu političari u zadnje vrijeme pridaju takav značaj?
Pitanje službenog jezika nije suštinsko pitanje ustava, rekla bih čak niti naročito važno u „normalnim“ okolnostima. Najčešće jezik i nije ustavna kategorija. U pet crnogorskih ustava od 1905. godine na ovamo samo je u posljednjem iz 1992. godine određeno ime službenog jezika, možemo naslutiti zašto baš u tom Ustavu i u koje svrhe. Međutim, u situaciji u kojoj se nalazi današnja Crna Gora pitanje službenog jezika mora se riješiti ustavom. Jezik kao simbol nacionalnog identiteta isuviše je značajan za crnogorski narod da bi se tom pitanju prilazilo drugačije nego krajnje odgovorno i vizionarski. Crnogorski jezik mora biti označen kao službeni jezik u Crnoj Gori, dakle mora biti zaštićen ustavom jer ima odveć moćne negatore da bi mogao opstati ili se razvijati ako bude drugačije.