Watzy
04-22-2007, 07:12 PM
Pravi članak za svakog koga zanimaju aspekti odgovora na pitanja poput: kamo su otišli naši novci i tko nas je to 'opljačkao', kamo su otišle strane investicije u ex-Yu, zbog čega je jugoslavska ekonomija crkavala, zašto do nedavno nismo imali ni autocestu između dva najveća grada i zbog čega danas ne živimo kao Danci...
Željava sad i nekad
Kad se četvero mladih Zagrepčana stalo raspitivati o rizicima posjeta napuštenoj zrakoplovnoj bazi Željava, poznavatelji sadašnjeg stanja kompleksa koji je JNA minirala još 1992. savjetovali su im neka obvezno povedu vodiča zbog mina, radioaktivnog blata, opasnosti od urušavanja ili kakvog medvjeda koji se možda tamo sklonio, a, prije svega, neka od svega odustanu.
Pregledavši domaći i strani tisak te se raspitavši kod policije, Zvonimir, Josipa, Sanela i Siniša zaključili su nedavno da već 15 godina nitko nije obišao ukupno 3 kilometra tunela zrakoplovne baze ukopane u Plješevicu, 1657 metara visoku planinu na granici Hrvatske i BiH. Baza kod Ličkog Petrova Sela, tri kiometra udaljena od Bihaća i okružena jednako spektakularnom prirodom, poput one u obližnjem Nacionalnom parku Plitvička jezera, projektirana je da izdrži izravan udar nuklearne bombe jčine one bačene na Nagasaki. Iz nje se u potpunoj izolaciji tjedan dana moglo vojno djelovati. Za život je stalno mogla biti samostalna, posebno stoga što je pri iskopu otkrivena i rijeka ponornica.
Iako ju je 1992. JNA razorila sa 58 tona eksploziva te unatoč tome što odonda znatiželjnici iz opreza ne zalaze dalje od prvih pancirnih vrata, Željava još uvijek mnoge fascinira kao nekoć najveća vojna bazau bivšoj Jugoslaviji te možda i najveća takva u Europi. Tijekom Domovinskog rata manji dio baze kontrolirala je Armija BiH, a veći srpske krajinske snage koje su pri povlačenju za akcije Oluja minirale snažne radare kojima se nekoć motrilo pola srednje Europe.
Četvero prijatelja ponesenih istraživačkim impulsom odlučilo je stoga, i unatoč svemu, izvidjeti današnje stanje vojnog kompleksa koji je od 1957. do 1965. po uzoru na švedske baze 24 sata na dan gradilo 250 radnika, uz cijenu između 4 i 8,5 milijardi dolara, ovisno o izvoru, tada dovoljnih za izgradnju 1000 kilometara najmodernije autoceste s dvama trakovima u oba smjera.
-Na ulazu u vojni kompleks Željava nalazi se bivša vojarna kroz koju smo se provozali i obišli neke od otvorenih zgrada. Prošavši pistu, u podnožju Plješevice došli smo do ulaza u podzemni tunelski kompleks "Klek" - opisivao je pothvat Zvonimirte naveo da su se nakon prvog ulaska zbog straha pred nepoznatim tunelima vratili, ali došavši do daha, uskoro opet krenuli u avanturu.
-Isprva smo sa svjetiljkama obišli tunele 2 i 3, ali vrlo oprezno i u velikom strahu zbog razasutih željeznih šipki, ogoljele armature, otvorenih šahtova, u koje se može upasti te posebno zbog mogućih zaostalih mina. Nakon što smo detaljno ispitali sva tri tunela i bazu, odlučili smo ući i automobilom te smo izašli na drugi izlaz - kaže on, svjestan golemog rizika kojemu su se izložili.
Poseban problem bilo je to što su naišli na niz prostorija neucrtanih u karte koje su ponijeli. Unutra su, kažu, osim mjestimičnih siga i vode koja kaplje sa stropa, u lokvama primijetili mrlje od ulja ili benzina.
U svoje galerije duge 500, 400 i 350 metara, danas djelomično zatrpane krhotinama, baza je mogla primiti 60 migova 21, a hermetički se zatvarala trojim vratima teškim 100 tona, debelim 1, širokim 21, a visokim 9 metara. Imala je 5 vanjskih pistam a pčevidci tvrde da se prilikom izlijetanja zrakoplova iz baze tresla cijela planina. Danas se pak Željava primamljivo mjesto samo za skupljače sekundarnih metalnih sirovina, egzotičnih tipova, poput onih koji su iz sanitacijskih prostorija skidali pločice, te avanturista kao što su Zvonimir i njegovo društvo.
-Sve unutra djeluje kao da se svakog trenutka može srušiti - kaže Zvonimir, zbog čega su i odustali od šetnje prolazima koji su se 'nekamo' uspinjali.
Ulazak u Željavu, kažu, nikome ne preporučuju. Ako se netko tvrdoglav ipak na takvo što odluči, oni mu ne preporučuju ulazak bez maske, kao ni ulazak automobilom zbog rupa.
Posebno žale zbog današnje neiskorištenosti objekta, najvećeg od 40 izgrađenih u bivšoj državi čija je vrijednost bila otprilike 90 milijardi dolara. Procijenjuje se da nam je taj novac, drugačije uložen, mogao još 1970. godine osigurati standard jedne Austrije.
Večernji list, Obzor, 21. 4 2007.
Sa you tube-a: http://www.youtube.com/watch?v=X455wiHCCac
Željava sad i nekad
Kad se četvero mladih Zagrepčana stalo raspitivati o rizicima posjeta napuštenoj zrakoplovnoj bazi Željava, poznavatelji sadašnjeg stanja kompleksa koji je JNA minirala još 1992. savjetovali su im neka obvezno povedu vodiča zbog mina, radioaktivnog blata, opasnosti od urušavanja ili kakvog medvjeda koji se možda tamo sklonio, a, prije svega, neka od svega odustanu.
Pregledavši domaći i strani tisak te se raspitavši kod policije, Zvonimir, Josipa, Sanela i Siniša zaključili su nedavno da već 15 godina nitko nije obišao ukupno 3 kilometra tunela zrakoplovne baze ukopane u Plješevicu, 1657 metara visoku planinu na granici Hrvatske i BiH. Baza kod Ličkog Petrova Sela, tri kiometra udaljena od Bihaća i okružena jednako spektakularnom prirodom, poput one u obližnjem Nacionalnom parku Plitvička jezera, projektirana je da izdrži izravan udar nuklearne bombe jčine one bačene na Nagasaki. Iz nje se u potpunoj izolaciji tjedan dana moglo vojno djelovati. Za život je stalno mogla biti samostalna, posebno stoga što je pri iskopu otkrivena i rijeka ponornica.
Iako ju je 1992. JNA razorila sa 58 tona eksploziva te unatoč tome što odonda znatiželjnici iz opreza ne zalaze dalje od prvih pancirnih vrata, Željava još uvijek mnoge fascinira kao nekoć najveća vojna bazau bivšoj Jugoslaviji te možda i najveća takva u Europi. Tijekom Domovinskog rata manji dio baze kontrolirala je Armija BiH, a veći srpske krajinske snage koje su pri povlačenju za akcije Oluja minirale snažne radare kojima se nekoć motrilo pola srednje Europe.
Četvero prijatelja ponesenih istraživačkim impulsom odlučilo je stoga, i unatoč svemu, izvidjeti današnje stanje vojnog kompleksa koji je od 1957. do 1965. po uzoru na švedske baze 24 sata na dan gradilo 250 radnika, uz cijenu između 4 i 8,5 milijardi dolara, ovisno o izvoru, tada dovoljnih za izgradnju 1000 kilometara najmodernije autoceste s dvama trakovima u oba smjera.
-Na ulazu u vojni kompleks Željava nalazi se bivša vojarna kroz koju smo se provozali i obišli neke od otvorenih zgrada. Prošavši pistu, u podnožju Plješevice došli smo do ulaza u podzemni tunelski kompleks "Klek" - opisivao je pothvat Zvonimirte naveo da su se nakon prvog ulaska zbog straha pred nepoznatim tunelima vratili, ali došavši do daha, uskoro opet krenuli u avanturu.
-Isprva smo sa svjetiljkama obišli tunele 2 i 3, ali vrlo oprezno i u velikom strahu zbog razasutih željeznih šipki, ogoljele armature, otvorenih šahtova, u koje se može upasti te posebno zbog mogućih zaostalih mina. Nakon što smo detaljno ispitali sva tri tunela i bazu, odlučili smo ući i automobilom te smo izašli na drugi izlaz - kaže on, svjestan golemog rizika kojemu su se izložili.
Poseban problem bilo je to što su naišli na niz prostorija neucrtanih u karte koje su ponijeli. Unutra su, kažu, osim mjestimičnih siga i vode koja kaplje sa stropa, u lokvama primijetili mrlje od ulja ili benzina.
U svoje galerije duge 500, 400 i 350 metara, danas djelomično zatrpane krhotinama, baza je mogla primiti 60 migova 21, a hermetički se zatvarala trojim vratima teškim 100 tona, debelim 1, širokim 21, a visokim 9 metara. Imala je 5 vanjskih pistam a pčevidci tvrde da se prilikom izlijetanja zrakoplova iz baze tresla cijela planina. Danas se pak Željava primamljivo mjesto samo za skupljače sekundarnih metalnih sirovina, egzotičnih tipova, poput onih koji su iz sanitacijskih prostorija skidali pločice, te avanturista kao što su Zvonimir i njegovo društvo.
-Sve unutra djeluje kao da se svakog trenutka može srušiti - kaže Zvonimir, zbog čega su i odustali od šetnje prolazima koji su se 'nekamo' uspinjali.
Ulazak u Željavu, kažu, nikome ne preporučuju. Ako se netko tvrdoglav ipak na takvo što odluči, oni mu ne preporučuju ulazak bez maske, kao ni ulazak automobilom zbog rupa.
Posebno žale zbog današnje neiskorištenosti objekta, najvećeg od 40 izgrađenih u bivšoj državi čija je vrijednost bila otprilike 90 milijardi dolara. Procijenjuje se da nam je taj novac, drugačije uložen, mogao još 1970. godine osigurati standard jedne Austrije.
Večernji list, Obzor, 21. 4 2007.
Sa you tube-a: http://www.youtube.com/watch?v=X455wiHCCac