Watzy
05-18-2007, 11:05 PM
Paraga je stvarao koaliciju s onima koji su željeli Jugoslavije
Gospodin Paraga politiku promatra kao šahovsku partiju u kojoj samo on razmišlja, a svi drugi igraju kako je on to zamislio. U stvarnome životu svi imaju svoje interese, ciljeve i planove, a on ne vidi čak ni sve igrače koji su sudjelovali u igri.
Nije u Beogradu postojao samo jedan igrač. Milošević je kao predstavnik velikosrba želio razbiti Jugoslaviju i stvoriti veliku Srbiju kao što je danas želi Nikolić, ali postojali su i generali koji su željeli unitarnu Jugoslaviju.
I u Zagrebu nisu svi mislili jednom glavom. Nije Račan napustio Beograd zato što je želio rušiti Jugoslaviju, več zato što nije mogao postati velikosrbin. Dr. Tuđman je želio Hrvatsku pa jz je i stvorio, ali mnogi iz njegove blizine su glumili kako to žele, a u stvari su samo pokušavali obraniti Jugoslaviju od velikosrba kako bi glumeći velike Hrvate isprovocirali projugoslovenske generale i tako ih natjerali na vojni udar u kojemu bi JNA pomela i Miloševića i Tuđmana i Aliju. A i Alija je imao svoje ciljeve, kao i Slovenci.
Sve to Paraga nije razumio, pa je okupljao nekakvu koaliciju od Zagreba do Prištine, Tirane i Sofije. To bi bilo jako lijepo, samo da su svi imali iste interese i kad nebi svoje interese pokušavali ostvariti na račun drugih, za koje misle da su slabiji i naivniji.
Zahvaljujući iskustvu iz 2. sv. rata i događajima poslije njega, Tuđman je vrlo dobro znao ideološke razlike među samim Srbima koje su postojale i unutar svih obavještajnih službi te je znao da državu može dobiti igrajući upravo na te podjele. A prića o podjeli BiH dio je tih igara.
Kronologija je slijedeća:
Alija za Jugoslaviju, a Milan Kučan pristaje na Veliku Srbiju
Početkom 1990. pojedini neupućeni generali iz Generalštaba počinju shvaćati kako je Miloševićev plan razbiti Jugoslaviju pa tako načelnik Generalštaba JNA 26. 2 1990. oštro napada srpsku politiku: "Srbija je ostal sama, protiv nje su Slovenija, Hrvatska, BiH, Makedonija i pola Crne Gore (...) za sve to krivo je neinteligentno srpsko rukovodstvo". Dana 26. 3. 1990. godine, dva mjeseca prije smjene vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji, na sastanku rukovodstva Srbije javno je odbačen: "kurs obrane cjelovitosti Jugoslavije", a usvojeno je njezino razbijanje i stvaranje velike Srbije. Javno je rečeno: "Srbija će odbiti konfederaciju jer je ona samo prijelazni trenutak u samostalne države. Srbija će zajedno s Crnom Gorom, Makedoniju nećemo moliti, BiH nećemo moliti. BiH neće moći opstati kao država. Moguć je sukob Srba u odcijepljenim republikama jer oni neće prihvatiti status nacionalne manjine u Hrvatskoj i BiH..."
16. siječnja 1991. Milošević je nazočio ručku s ambasadorima EZ-a On ih je upozorio kako će u slučaju raspada Jugoslavije Srbija tražiti novu srpsku državu koja neće biti ograničena na "administrativni entitet" koji je trenutno u vlasništvu Srbije, nego će to biti "otadžbina svih Srba". Milošević je rekao i kako dopušta odlazak Slovenaca, a o Makedoniji još uvijek raspravlja. Bio je vrlo jasan o djelovima Hrvatske koji su nastanjeni Srbima, o Crnoj Gori, i BiH: oni će ostati dio jugoslavenske federacije. Izrekao je jasno upozorenje ambasadorima: "Pozicija koju sam za vas sada skicirao je krajnji kompromis koji je Srbija voljna prihvatiti. Ako se ovo ne može ostvariti mirnim putem, onda je Srbija prisiljena da upotrebi sredstva sile koju mi posjedujemo, a oni ne." (prema ovome BiH je čitava u velikoj Srbiji, samo ju treba malo očistiti od Hrvata i Muslimana, u nekoliko ratnih faza.). Dana 23. 1. 1991. u Beogradu su se sastali Milošević i Izerbegović. Poslije sastanka istaknuta je puna suglasnost da se sačuva Jugoslavija. Izerbegović izjavljuje: "Srbija uvjetuje suverenitet BiH opstankom Jugoslavije." Prema ovome izgleda da su Alija i Milošević razgovarali o podjeli BiH i prije Karađorđeva, a Paraga je u to vrijeme stvarao antimiloševićevu koaliciju s ljudima koji su željeli opstanak Jugoslavije. (Zločesti Bush senior ga je prevario iako se on o svemu lijepo dogovorio s američkim konzervativcima.) Dan kasnije, 24.1.1991., u Beogradu su se sastali predsjednici Srbije i Slovenije Slobodan Milošević i Milan Kučan, postižući sporazum kojim se Sloveniji omogućuje nesmetan odlazak iz Jugoslavije. "Zajednički je konstatirano da se u razrješavanju krize mora polaziti od prava naroda na samoopredjeljenje (a ne republika), koje ne ne može biti ničim ograničeno, osim jednakim i istim takvim pravom drugih naroda. Slovenija uvažava interes srpskoga naroda da živi u jednoj državi i da budući jugoslavenski dogovor, taj interes treba poštovati." Ovim dogovorom je Slovenija, u svom interesu, pristala na koncepciju velike Srbije na štetu Hrvatske i BiH. Iz ovoga se vidi kako je i Slovenija gledala samo svoj interes i nije ih se ticalo kako će Hrvatska proći, a Paraga je s njima stvarao nekakvu fiktivnu koaliciju ili je možda i za ovo krivo Karađorđevo koje se dogodilo dva mjeseca kasnije.
Susret Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu
Unatoč ovom dogovoru, dan kasnije, 25. siječnja 1991., Predsjedništvo SFRJ izdalo je naredbu o razoružavanju svih paravojnih formacija u Hrvatskoj i Sloveniji čime je počela operacija KOS-a pod kodnim imenom 'Štit'. "Tajno" snimljen film o hrvatskome ministru Špegelju u kojemu on govori o uvozu oružja za potrebe Hrvatske i pripremi za obranu, snimljen je za opravdanje vojnog udara. Mesić, kao član Predsjedništva SFRJ, na iznenađenje svih nazočnih odmah je priznao autentičnost filma, ali unatoč tomu generali se nisu usudili do kraja izvesti pripremljeni vojni udar. Dana 9.3.1991. projugoslavenska frakcija KOS-a, na čelu s Vukom Draškovićem organizirala je demonstracije u Beogradu. Na demonstracije se odazvalo oko 100 000 ljudi. Na zahtjev Borislava Jovića, člana predsjedništva SFRJ, na ulice Beograda izašli su tenkovi JNA kako bi pomogli miliciji u zavođenju reda. Sljedećega dana na Terazijskoj česmi studenti beogradskog univerziteta organiziraju nove demonstracije tražeći puštanje uhićenika i ostavke odgovornih ljudi režima. Doznavši kako je riječ o pripremama za vojni udar, 11.3.1991. Milošević organizira promiting u Beogradu na Ušću. Okupilo se blizu miliun ljudi. Vojni vrh, vidjevši koliko mnoštvo Srba slijedi Miloševića, uzmiće od samostalne akcije i traži rješenje u okviru jugoslavenskoga ustava, tj., traži odluku Predsjedništva SFRJ za uvođenje izvanrednoga stanja.
Dana 24.3.1991. predsjednik Tuđman je od Alije Izerbegovića dobio faksirano pismo u kojemu mu piše kako zna da će mu Milošević idući dan na sastanku u Karađorđevu ponuditi podjelu Bosne te ga moli da na to ne pristane. Ove informacije je Izerbegović mogao dobiti samo od nekog tko je želio već tada zavaditi odnose između Tuđmana i Alije, a to je mogao biti neki srpski, hrvatski ili muslimanski političar koji je želio zavaditi Hrvate i Muslimane ili možda sam Alija, kako bi homogenizirao muslimane oko sebe. Idučega dana, tj., 25.3.1991. stvarno je održan sastanak Tuđman-Milošević u Karađorđevu. Većim djelom sastanak je održan između dviju delegacija koje su razgovarale o tomu kako treba olabaviti vrlo restriktivnu monetarnu politiku savezne vlade A. Markovića. Na kraju sastanka predsjednici Tuđman i Milošević su se odvojili i neko vrijeme razgovarali nasamo, šetajući između drveća kako ih nazočni KOS-ovci ni najmodernijim prislušnim uređajima nebi mogli prislušlivati. U situaciji kada im je obojici nad glavom visio mač vojnoga udara jedini dogovor koji su oni tada mogli postići je: "Ti svojima reci ono što žele čuti, a ja ću svojima reći ono što oni žele čuti." Dogovorena priča je upalila i generali su se primirili. Odmah nakon toga u Srbiji je počelo naglo umirovljenje generala koji su bili izvan Miloševićeve kontrole i naoružavanje srpskih paravojnih postrojbi.
Alija dobivao oružje iz Hrvatske, a sklapao savezništvo s Miloševićem
U odnosu prema BiH Tuđman je odobrio i poticao naoružavanje Alijine SDA i prijem muslimanskih dragovoljaca u hrvatske centre za obuku, što nikako nebi bilo moguće da je stvarno dogovorio podjelu BiH s Miloševićem. Poticao je suradnju s Muslimanima na svim razinama kako bi ih pridobio za buduće ratne saveznike u ratu koji se sve brže približavao. Alija Izerbegović je već tada nabavljao oružje preko Hrvatske, ali je uporno pokušavao sklopiti savezništvo s Miloševićem predlagajući krnju Jugoslaviju i asimetričnu federaciju, dok je na skupovima SDA zagovarao tzv. zelenu magistralu (BiH, Sanđak, Kosovo i Albanija gdje bi muslimani bili većina). Iako je rado primao oružje iz Hrvatske, sklapanje čvrstih obrambenih dogovora je odbijao, što je na svojim stranačkim skupovima opravdavao tvrdnjama kako su tuđman i Milošević već podijelili BiH i kako su oni jednaka opasnost za Muslimane.
Predsjednici Tuđman, Milošević i Izerbegović trojno su se sastali 12.6.1991. u Splitu, u vili 'Dalmacija' te su razgovarali 5 sati. Priopćili su kako se rzgovaralo o rješenju državno-političke krize. Neslužbeno, razgovarali su o pitanju BiH pri čemu je Milošević zagovarao podjelu BiH, Tuđman katonizaciju triju ravnopravnih naroda, a Izerbegović unitarnu BiH. Ovo je prvi njihov trojni sastanak bez predstavnika ostalih republika i prvi na kojem su razgovarali o budućnosti BiH. Nakon ovoga sastanka bosanski unitaristi su počeli govoriti kako je svaka težnja za kantonizacijom podjela Bosne i kako je ta podjela dogovorena još ranije u Karađorđevu. Izgleda da im je više smetala kantonizacija nego podjela. Čini se da je priča o Karađorđevu najviše odgovarala Aliji za homogenizaciju Muslimana pa nebi čudilo da je u njegovu štabu i smišljena. Dva tjedna nakon trojnoga sastanka u Splitu i osam dana nakon referenduma o samostalnosti u Hrvatskoj, Izerbegović je skupštini BiH 17.6.1991. iznio prijedlog od 6 točaka, a povodom odluke Slovenije i Hrvatske o razdruživanju iz Jugoslavije. Žalostan zbog takve odluke, izjavio je kako je državnom tajniku SAD-a Jamesu Backeru predložio da napravi pritisak na Hrvatsku i Sloveniju kako bi prihvatile minimum državnih ovlasti jugoslavenske zajednice, te na Beograd kako bi Mesić bio prihvaćen za predsjednika Predsjedništva SFRJ. Ovim je Alija još jednom pokušao spasiti Jugoslaviju, a Paraga je s njime pokušavao stvoriti nekakvu antivelikosrpsku koaliciju. Pitanje ostaje jeli Paraga to radio da pomogne u stvaranju samostalne Hrvatske ili možda da sačuva Jugoslaviju bez Miloševića.
Da se slušalo Špegelja i Mesića, JNA bi za sat vremena porazila Hrvatsku
Potkraj lipnja 1991. u organizaciji Kadijevića i Ante Markovića, a unatoč volji Miloševića, došlo je do sukoba slovenske Teritorijalne obrane i Jugoslavenske armije koji prerasta u kratkotrajni rat na slovenskome tlu. Da se Hrvatska u tom trenutku sa svojih 30 000 naoružanih i borbeno neiskusnih policajaca i pripadnika ZNG-a priključila obrani Slovenije, što je zagovarao ministar Špegelj, oko 90 000 vojnika JNA iz vojarni u Hrvatskoj te još oko 100 000 vojnika JNA koje su u pripremi čekale na granicama Hrvatske porazile bi slabo opremljenu Hrvatsku policiju u nekoliko dana, a to je i bio pravi cilj projugoslavenski orijentiranih generala. Špegelj i Mesić su se tada založili za napad na JNA, a da se Hrvatska upustila u takav napad, sve bi streljivo bilo potrošeno u sat vremena.
Predsjedništvo SFRJ je 12 srpnja 1991. izglasalo povlačenje vojske iz Slovenije. Slovenci su o tome već prije dogovorili s velikosrbima, ali su im probem bili zagovornici centralizacije Jugoslavije. Za povlašenje su glasovali Drnovšek, Borislav Jović, Jugoslav Kostić i Sejdo Bajramović iz Srbije, Branko Kostić iz Crne Gore i Vasil Tupurkovski iz Makedonije, dok se predstavnik BiH Bogić Bogićević uzdržao. Mesić je jedini glasovao protiv zbog toga što je znao kako Slovenija ima Miloševićevo odobrenje i kako će bez obzira na stav pojedinih generala ona ići u osamostaljenje pa je to zadnja prilika za JNA za izvođenje vojnoga udara. U isto vrijeme Mesić je javno poručivao pobunjenim Srbima kako sa sobom mogu ponijeti jedino zemlju koju su donijeli na opancima. To su sažete povijesne činjenice, a kakva je bila Paragina uloga u tim, njemu kompliciranim igrama neka svatko sam prosudi.
Hrvatski list, pisma i reakcije, Čuljak , Osijek.
Gospodin Paraga politiku promatra kao šahovsku partiju u kojoj samo on razmišlja, a svi drugi igraju kako je on to zamislio. U stvarnome životu svi imaju svoje interese, ciljeve i planove, a on ne vidi čak ni sve igrače koji su sudjelovali u igri.
Nije u Beogradu postojao samo jedan igrač. Milošević je kao predstavnik velikosrba želio razbiti Jugoslaviju i stvoriti veliku Srbiju kao što je danas želi Nikolić, ali postojali su i generali koji su željeli unitarnu Jugoslaviju.
I u Zagrebu nisu svi mislili jednom glavom. Nije Račan napustio Beograd zato što je želio rušiti Jugoslaviju, več zato što nije mogao postati velikosrbin. Dr. Tuđman je želio Hrvatsku pa jz je i stvorio, ali mnogi iz njegove blizine su glumili kako to žele, a u stvari su samo pokušavali obraniti Jugoslaviju od velikosrba kako bi glumeći velike Hrvate isprovocirali projugoslovenske generale i tako ih natjerali na vojni udar u kojemu bi JNA pomela i Miloševića i Tuđmana i Aliju. A i Alija je imao svoje ciljeve, kao i Slovenci.
Sve to Paraga nije razumio, pa je okupljao nekakvu koaliciju od Zagreba do Prištine, Tirane i Sofije. To bi bilo jako lijepo, samo da su svi imali iste interese i kad nebi svoje interese pokušavali ostvariti na račun drugih, za koje misle da su slabiji i naivniji.
Zahvaljujući iskustvu iz 2. sv. rata i događajima poslije njega, Tuđman je vrlo dobro znao ideološke razlike među samim Srbima koje su postojale i unutar svih obavještajnih službi te je znao da državu može dobiti igrajući upravo na te podjele. A prića o podjeli BiH dio je tih igara.
Kronologija je slijedeća:
Alija za Jugoslaviju, a Milan Kučan pristaje na Veliku Srbiju
Početkom 1990. pojedini neupućeni generali iz Generalštaba počinju shvaćati kako je Miloševićev plan razbiti Jugoslaviju pa tako načelnik Generalštaba JNA 26. 2 1990. oštro napada srpsku politiku: "Srbija je ostal sama, protiv nje su Slovenija, Hrvatska, BiH, Makedonija i pola Crne Gore (...) za sve to krivo je neinteligentno srpsko rukovodstvo". Dana 26. 3. 1990. godine, dva mjeseca prije smjene vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji, na sastanku rukovodstva Srbije javno je odbačen: "kurs obrane cjelovitosti Jugoslavije", a usvojeno je njezino razbijanje i stvaranje velike Srbije. Javno je rečeno: "Srbija će odbiti konfederaciju jer je ona samo prijelazni trenutak u samostalne države. Srbija će zajedno s Crnom Gorom, Makedoniju nećemo moliti, BiH nećemo moliti. BiH neće moći opstati kao država. Moguć je sukob Srba u odcijepljenim republikama jer oni neće prihvatiti status nacionalne manjine u Hrvatskoj i BiH..."
16. siječnja 1991. Milošević je nazočio ručku s ambasadorima EZ-a On ih je upozorio kako će u slučaju raspada Jugoslavije Srbija tražiti novu srpsku državu koja neće biti ograničena na "administrativni entitet" koji je trenutno u vlasništvu Srbije, nego će to biti "otadžbina svih Srba". Milošević je rekao i kako dopušta odlazak Slovenaca, a o Makedoniji još uvijek raspravlja. Bio je vrlo jasan o djelovima Hrvatske koji su nastanjeni Srbima, o Crnoj Gori, i BiH: oni će ostati dio jugoslavenske federacije. Izrekao je jasno upozorenje ambasadorima: "Pozicija koju sam za vas sada skicirao je krajnji kompromis koji je Srbija voljna prihvatiti. Ako se ovo ne može ostvariti mirnim putem, onda je Srbija prisiljena da upotrebi sredstva sile koju mi posjedujemo, a oni ne." (prema ovome BiH je čitava u velikoj Srbiji, samo ju treba malo očistiti od Hrvata i Muslimana, u nekoliko ratnih faza.). Dana 23. 1. 1991. u Beogradu su se sastali Milošević i Izerbegović. Poslije sastanka istaknuta je puna suglasnost da se sačuva Jugoslavija. Izerbegović izjavljuje: "Srbija uvjetuje suverenitet BiH opstankom Jugoslavije." Prema ovome izgleda da su Alija i Milošević razgovarali o podjeli BiH i prije Karađorđeva, a Paraga je u to vrijeme stvarao antimiloševićevu koaliciju s ljudima koji su željeli opstanak Jugoslavije. (Zločesti Bush senior ga je prevario iako se on o svemu lijepo dogovorio s američkim konzervativcima.) Dan kasnije, 24.1.1991., u Beogradu su se sastali predsjednici Srbije i Slovenije Slobodan Milošević i Milan Kučan, postižući sporazum kojim se Sloveniji omogućuje nesmetan odlazak iz Jugoslavije. "Zajednički je konstatirano da se u razrješavanju krize mora polaziti od prava naroda na samoopredjeljenje (a ne republika), koje ne ne može biti ničim ograničeno, osim jednakim i istim takvim pravom drugih naroda. Slovenija uvažava interes srpskoga naroda da živi u jednoj državi i da budući jugoslavenski dogovor, taj interes treba poštovati." Ovim dogovorom je Slovenija, u svom interesu, pristala na koncepciju velike Srbije na štetu Hrvatske i BiH. Iz ovoga se vidi kako je i Slovenija gledala samo svoj interes i nije ih se ticalo kako će Hrvatska proći, a Paraga je s njima stvarao nekakvu fiktivnu koaliciju ili je možda i za ovo krivo Karađorđevo koje se dogodilo dva mjeseca kasnije.
Susret Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu
Unatoč ovom dogovoru, dan kasnije, 25. siječnja 1991., Predsjedništvo SFRJ izdalo je naredbu o razoružavanju svih paravojnih formacija u Hrvatskoj i Sloveniji čime je počela operacija KOS-a pod kodnim imenom 'Štit'. "Tajno" snimljen film o hrvatskome ministru Špegelju u kojemu on govori o uvozu oružja za potrebe Hrvatske i pripremi za obranu, snimljen je za opravdanje vojnog udara. Mesić, kao član Predsjedništva SFRJ, na iznenađenje svih nazočnih odmah je priznao autentičnost filma, ali unatoč tomu generali se nisu usudili do kraja izvesti pripremljeni vojni udar. Dana 9.3.1991. projugoslavenska frakcija KOS-a, na čelu s Vukom Draškovićem organizirala je demonstracije u Beogradu. Na demonstracije se odazvalo oko 100 000 ljudi. Na zahtjev Borislava Jovića, člana predsjedništva SFRJ, na ulice Beograda izašli su tenkovi JNA kako bi pomogli miliciji u zavođenju reda. Sljedećega dana na Terazijskoj česmi studenti beogradskog univerziteta organiziraju nove demonstracije tražeći puštanje uhićenika i ostavke odgovornih ljudi režima. Doznavši kako je riječ o pripremama za vojni udar, 11.3.1991. Milošević organizira promiting u Beogradu na Ušću. Okupilo se blizu miliun ljudi. Vojni vrh, vidjevši koliko mnoštvo Srba slijedi Miloševića, uzmiće od samostalne akcije i traži rješenje u okviru jugoslavenskoga ustava, tj., traži odluku Predsjedništva SFRJ za uvođenje izvanrednoga stanja.
Dana 24.3.1991. predsjednik Tuđman je od Alije Izerbegovića dobio faksirano pismo u kojemu mu piše kako zna da će mu Milošević idući dan na sastanku u Karađorđevu ponuditi podjelu Bosne te ga moli da na to ne pristane. Ove informacije je Izerbegović mogao dobiti samo od nekog tko je želio već tada zavaditi odnose između Tuđmana i Alije, a to je mogao biti neki srpski, hrvatski ili muslimanski političar koji je želio zavaditi Hrvate i Muslimane ili možda sam Alija, kako bi homogenizirao muslimane oko sebe. Idučega dana, tj., 25.3.1991. stvarno je održan sastanak Tuđman-Milošević u Karađorđevu. Većim djelom sastanak je održan između dviju delegacija koje su razgovarale o tomu kako treba olabaviti vrlo restriktivnu monetarnu politiku savezne vlade A. Markovića. Na kraju sastanka predsjednici Tuđman i Milošević su se odvojili i neko vrijeme razgovarali nasamo, šetajući između drveća kako ih nazočni KOS-ovci ni najmodernijim prislušnim uređajima nebi mogli prislušlivati. U situaciji kada im je obojici nad glavom visio mač vojnoga udara jedini dogovor koji su oni tada mogli postići je: "Ti svojima reci ono što žele čuti, a ja ću svojima reći ono što oni žele čuti." Dogovorena priča je upalila i generali su se primirili. Odmah nakon toga u Srbiji je počelo naglo umirovljenje generala koji su bili izvan Miloševićeve kontrole i naoružavanje srpskih paravojnih postrojbi.
Alija dobivao oružje iz Hrvatske, a sklapao savezništvo s Miloševićem
U odnosu prema BiH Tuđman je odobrio i poticao naoružavanje Alijine SDA i prijem muslimanskih dragovoljaca u hrvatske centre za obuku, što nikako nebi bilo moguće da je stvarno dogovorio podjelu BiH s Miloševićem. Poticao je suradnju s Muslimanima na svim razinama kako bi ih pridobio za buduće ratne saveznike u ratu koji se sve brže približavao. Alija Izerbegović je već tada nabavljao oružje preko Hrvatske, ali je uporno pokušavao sklopiti savezništvo s Miloševićem predlagajući krnju Jugoslaviju i asimetričnu federaciju, dok je na skupovima SDA zagovarao tzv. zelenu magistralu (BiH, Sanđak, Kosovo i Albanija gdje bi muslimani bili većina). Iako je rado primao oružje iz Hrvatske, sklapanje čvrstih obrambenih dogovora je odbijao, što je na svojim stranačkim skupovima opravdavao tvrdnjama kako su tuđman i Milošević već podijelili BiH i kako su oni jednaka opasnost za Muslimane.
Predsjednici Tuđman, Milošević i Izerbegović trojno su se sastali 12.6.1991. u Splitu, u vili 'Dalmacija' te su razgovarali 5 sati. Priopćili su kako se rzgovaralo o rješenju državno-političke krize. Neslužbeno, razgovarali su o pitanju BiH pri čemu je Milošević zagovarao podjelu BiH, Tuđman katonizaciju triju ravnopravnih naroda, a Izerbegović unitarnu BiH. Ovo je prvi njihov trojni sastanak bez predstavnika ostalih republika i prvi na kojem su razgovarali o budućnosti BiH. Nakon ovoga sastanka bosanski unitaristi su počeli govoriti kako je svaka težnja za kantonizacijom podjela Bosne i kako je ta podjela dogovorena još ranije u Karađorđevu. Izgleda da im je više smetala kantonizacija nego podjela. Čini se da je priča o Karađorđevu najviše odgovarala Aliji za homogenizaciju Muslimana pa nebi čudilo da je u njegovu štabu i smišljena. Dva tjedna nakon trojnoga sastanka u Splitu i osam dana nakon referenduma o samostalnosti u Hrvatskoj, Izerbegović je skupštini BiH 17.6.1991. iznio prijedlog od 6 točaka, a povodom odluke Slovenije i Hrvatske o razdruživanju iz Jugoslavije. Žalostan zbog takve odluke, izjavio je kako je državnom tajniku SAD-a Jamesu Backeru predložio da napravi pritisak na Hrvatsku i Sloveniju kako bi prihvatile minimum državnih ovlasti jugoslavenske zajednice, te na Beograd kako bi Mesić bio prihvaćen za predsjednika Predsjedništva SFRJ. Ovim je Alija još jednom pokušao spasiti Jugoslaviju, a Paraga je s njime pokušavao stvoriti nekakvu antivelikosrpsku koaliciju. Pitanje ostaje jeli Paraga to radio da pomogne u stvaranju samostalne Hrvatske ili možda da sačuva Jugoslaviju bez Miloševića.
Da se slušalo Špegelja i Mesića, JNA bi za sat vremena porazila Hrvatsku
Potkraj lipnja 1991. u organizaciji Kadijevića i Ante Markovića, a unatoč volji Miloševića, došlo je do sukoba slovenske Teritorijalne obrane i Jugoslavenske armije koji prerasta u kratkotrajni rat na slovenskome tlu. Da se Hrvatska u tom trenutku sa svojih 30 000 naoružanih i borbeno neiskusnih policajaca i pripadnika ZNG-a priključila obrani Slovenije, što je zagovarao ministar Špegelj, oko 90 000 vojnika JNA iz vojarni u Hrvatskoj te još oko 100 000 vojnika JNA koje su u pripremi čekale na granicama Hrvatske porazile bi slabo opremljenu Hrvatsku policiju u nekoliko dana, a to je i bio pravi cilj projugoslavenski orijentiranih generala. Špegelj i Mesić su se tada založili za napad na JNA, a da se Hrvatska upustila u takav napad, sve bi streljivo bilo potrošeno u sat vremena.
Predsjedništvo SFRJ je 12 srpnja 1991. izglasalo povlačenje vojske iz Slovenije. Slovenci su o tome već prije dogovorili s velikosrbima, ali su im probem bili zagovornici centralizacije Jugoslavije. Za povlašenje su glasovali Drnovšek, Borislav Jović, Jugoslav Kostić i Sejdo Bajramović iz Srbije, Branko Kostić iz Crne Gore i Vasil Tupurkovski iz Makedonije, dok se predstavnik BiH Bogić Bogićević uzdržao. Mesić je jedini glasovao protiv zbog toga što je znao kako Slovenija ima Miloševićevo odobrenje i kako će bez obzira na stav pojedinih generala ona ići u osamostaljenje pa je to zadnja prilika za JNA za izvođenje vojnoga udara. U isto vrijeme Mesić je javno poručivao pobunjenim Srbima kako sa sobom mogu ponijeti jedino zemlju koju su donijeli na opancima. To su sažete povijesne činjenice, a kakva je bila Paragina uloga u tim, njemu kompliciranim igrama neka svatko sam prosudi.
Hrvatski list, pisma i reakcije, Čuljak , Osijek.