Watzy
05-19-2007, 04:36 AM
I nakon Nikolićeve ostavke, Srbija neće promijeniti odnos prema Hrvatskoj
Predsjednik Radikalne stranke Srbije i deklarirani četnik Tomislav Nikolić bio je samo nepunih tjedan dana predsjednik srbijanske Narodne skupštine, ali je morao dati ostavku pod pritiskom međunarodne zajednice i kukavičluka njegova saveznika Vojislava Koštunicekoji je naredio zastupnicima svoje stranke u Skupštini da glasuju protiv Šešeljeva zamjenika. Zgražanje EU-a, Amerike i okolnih država bilo je veliko, no i nakon Nikolićeve ostavke u Srbiji se neće mnogo toga promijeniti jer on i dalje ostaje predsjednikom najsnažnije srbijanske stranke koja otvoreno zagovara srbijanski imperijalizam (zapadnu granicu na crti Karlobag-Karlovac-Virovitica) i rasistički odnos prema Hrvatima, Albancima i Crnogorcima. Ako, pak, ustvrdimo činjenicu da je i Koštuničina stranka samo nešto manje nacionalistička, onda možemo ustvrditi da ekstremisti vode političko kolo u Srbiji i da su kao takvi opasni za sve svoje susjede. Ta opasnost neće biti manja ako se Nikolić vratio na drugu crtu srbijanske politike.
Opasnost dolazi ne samo od vladajućih u Srbiji. onaj tko čita srbijansku publicisiku, može lako zaključiti da su u Srbiji i dalje na snazi politički i ideološki parametri kad je riječ o ulozi Srbije na Balkanu koji postoje od Nikole Pašića, Draže Mihailovića, i Slobodana Miloševića pa sve do danas.
Navodim samo neke postavke srbijanske politike o kojima je redovito riječ u tamošnjim publikacijama i u kojima se slažu gotovo svi javni djelatnici te zemlje, uz iznimku šačice humanitaraca.
1.) Srbija je u 19. i 20. stoljeću srušila tri carstva: Otomansko, Austro-Ugarsko i njemačko, a za to nije dovoljno nagrađena, pogotovo ne od naroda koje je 'oslobodila', Hrvata i Slovenaca (druge ne priznaje kao posebne narode).
2.) Hrvati su izdali Prvu Jugoslaviju i u 2. sv. ratu počinili astronomski velike zločine nad srpskim narodom, ali zavaljujući 'ustaši' J.B. Titu nisu bili kažnjeni
3) U Drugoj, komunističkoj Jugoslaviji Hrvati su bili u svemu povlašteni, mogli su se industrijski razvijati na štetu Srbije, dok su Srbi bili razbijeni na više jugoslavenskih republika, a unutar same Srbije podijeljeni na tri dijela.
4.) Hrvati i Slovenci krivci su za propast SFRJ koju su 'razbucali' iz pomoć Vatikana, Njemačke, SAD-a, Austrije...a Srbija je na kraju te 'tragedije' bila kažnjena bombardiranjem NATO-a i oduzimanjem 'kolijevke srpstva' Kosova. Ostala joj je 'mala utjeha' Republika Srpska u BiH, ali i njoj se prijeti raspuštanjem.
5.) Protjerivanje Srba iz 'Republike Srpske Krajine' najveći je egzodus jednoga naroda u poslijeratnoj povijesti Europe i dosad je ostao 'nekažnjen'. (Da je 12 milijuna Nijemaca bilo prognano godine 1945. iz njihovih istočnih pokrajina, to srpske nacionaliste ne zanima, jer 'Švabe' za njih nisu ljudi).
6.) Hrvati ne posjedujuvlastiti jezik, oni su usvajanjem Vukove štokavske ijekavice preuzeli srpski jezik, dok su svoj čakavski namjerno ostavili na razini narječja. I hrvatska kultura kao cijelina nije originalna nego kopija zapadnih kultura, a srpska kultura može se po svojoj jedinstvenosti mjeriti s velikim europskim kulturama.
7.) Srbija mora ponovo dobiti zapadne granice na crti Karlobag-Karlovac-Virovitica te pod svoj krov vratiti Kosovo i 'srpsku Spartu' Crnu Goru. To trenutno nije moguće, ali bilo kad u budućnosti nije isključeno ratovanje za postizanje tih 'svetih ciljeva'.
8.) U svijet treba stalno govoriti i pisati o postojanju 'srpskoga pitanja', te da neće biti mira na Balkanu dok se ono konačno ne riješi. Treba neprekidno zahtijevati teritorijalnu autonomiju za Srbe u Hrvatskoj, a nakon osamostaljenja Kosova 'prisajedinjenje' Republike Srpske Srbiji.
Što moraju učiniti hrvatski diplomati?
Navedene tvrdnje nisu izmišljene, njih možemo naći u svakom broju najutjecajnijeg beogradskog tjednika NIN u kojemu s tim tezama nastupaju prominentni srbijanski znanstvenici i javni djelatnici. Nedavno je jedan od njih čak tvrdio da se na temelju postojanja ne samo Srba na području bivše Jugoslavije nego i Lužičkih Srba u Njemačkoj (oni sebe zovu Sorbima) može govoriti da su se nekada svi Slaveni nazivali Srbima.
Veliki svijet polazi u svojim potezima za smirivanje prilika na tzv. Z. Balkanu od posve krivih predpostavki, naime od želje da se te zemlje što više približe kako bi se izbjegli budući sukobi. To je krivo polazište jer je upravo zbog života u zajedničkoj državi Jugoslaviji dolazilo do opasnih sukoba i ratova u prošlosti. Države nastale na ruševinama SFRJ mogu naći put za koegzistenciju samo ako budu živjele paralelnojedne pored drugih, a ne u bilo kojoj vrsti zajedništva, jer ono će prije ili kasnije, eksplodirati u međusobnim svađama i sukobima. One same smiju odlučivati koje ćr vrste i kojega intenziteta biti njihova međusobna suradnja. To hrvatski diplomati očito nisu dovoljno obrazložili stranim političarima koji nas stalno guraju u zapadnobalkanske asocijacije, od nedavno i u jednu od organizacijskoga značenja pod imenom CEECP. To doduše, nije 'nova Jugoslavija', ali službeni bi Zagreb morao inzistirati na tome da njeno postojanje bude za Hrvatsku ukinuto kad naša republika uđe u Europsku uniju. Treba izbrisati sve posebnosti koje bi nas u bilo kojemu obliku podsjećale na bivšu propalu Jugoslaviju čije je postojanje i djelovanje bilo više nego tragično za hrvatski narod. I to, očito, hrvatski diplomati nisu uvjerljivo prikazali stranim političarima i diplomatima. A kako i bi kada se vidjelo da je uz predsjednika Mesića koji slavi jugoslavenski boljševički antifašizam kao nešto 'što je čisto kao suza' i to poslije Bleiburga, Križnjeg puta i Goloh otroka, na prošlom summitu CEECP-a u Zagrebu sjedio kao njegov savjetnik nitko drugi nego Budimir Lončar, bivši jugoslavenski državni sekretar za spoljne poslove, koji je prema svjedočenju Hansa Dietricha Genschera do zadnjeg trenutka zagovarao jugoslavenske pozicije.
Gojko Borić, Hrvatski list
Predsjednik Radikalne stranke Srbije i deklarirani četnik Tomislav Nikolić bio je samo nepunih tjedan dana predsjednik srbijanske Narodne skupštine, ali je morao dati ostavku pod pritiskom međunarodne zajednice i kukavičluka njegova saveznika Vojislava Koštunicekoji je naredio zastupnicima svoje stranke u Skupštini da glasuju protiv Šešeljeva zamjenika. Zgražanje EU-a, Amerike i okolnih država bilo je veliko, no i nakon Nikolićeve ostavke u Srbiji se neće mnogo toga promijeniti jer on i dalje ostaje predsjednikom najsnažnije srbijanske stranke koja otvoreno zagovara srbijanski imperijalizam (zapadnu granicu na crti Karlobag-Karlovac-Virovitica) i rasistički odnos prema Hrvatima, Albancima i Crnogorcima. Ako, pak, ustvrdimo činjenicu da je i Koštuničina stranka samo nešto manje nacionalistička, onda možemo ustvrditi da ekstremisti vode političko kolo u Srbiji i da su kao takvi opasni za sve svoje susjede. Ta opasnost neće biti manja ako se Nikolić vratio na drugu crtu srbijanske politike.
Opasnost dolazi ne samo od vladajućih u Srbiji. onaj tko čita srbijansku publicisiku, može lako zaključiti da su u Srbiji i dalje na snazi politički i ideološki parametri kad je riječ o ulozi Srbije na Balkanu koji postoje od Nikole Pašića, Draže Mihailovića, i Slobodana Miloševića pa sve do danas.
Navodim samo neke postavke srbijanske politike o kojima je redovito riječ u tamošnjim publikacijama i u kojima se slažu gotovo svi javni djelatnici te zemlje, uz iznimku šačice humanitaraca.
1.) Srbija je u 19. i 20. stoljeću srušila tri carstva: Otomansko, Austro-Ugarsko i njemačko, a za to nije dovoljno nagrađena, pogotovo ne od naroda koje je 'oslobodila', Hrvata i Slovenaca (druge ne priznaje kao posebne narode).
2.) Hrvati su izdali Prvu Jugoslaviju i u 2. sv. ratu počinili astronomski velike zločine nad srpskim narodom, ali zavaljujući 'ustaši' J.B. Titu nisu bili kažnjeni
3) U Drugoj, komunističkoj Jugoslaviji Hrvati su bili u svemu povlašteni, mogli su se industrijski razvijati na štetu Srbije, dok su Srbi bili razbijeni na više jugoslavenskih republika, a unutar same Srbije podijeljeni na tri dijela.
4.) Hrvati i Slovenci krivci su za propast SFRJ koju su 'razbucali' iz pomoć Vatikana, Njemačke, SAD-a, Austrije...a Srbija je na kraju te 'tragedije' bila kažnjena bombardiranjem NATO-a i oduzimanjem 'kolijevke srpstva' Kosova. Ostala joj je 'mala utjeha' Republika Srpska u BiH, ali i njoj se prijeti raspuštanjem.
5.) Protjerivanje Srba iz 'Republike Srpske Krajine' najveći je egzodus jednoga naroda u poslijeratnoj povijesti Europe i dosad je ostao 'nekažnjen'. (Da je 12 milijuna Nijemaca bilo prognano godine 1945. iz njihovih istočnih pokrajina, to srpske nacionaliste ne zanima, jer 'Švabe' za njih nisu ljudi).
6.) Hrvati ne posjedujuvlastiti jezik, oni su usvajanjem Vukove štokavske ijekavice preuzeli srpski jezik, dok su svoj čakavski namjerno ostavili na razini narječja. I hrvatska kultura kao cijelina nije originalna nego kopija zapadnih kultura, a srpska kultura može se po svojoj jedinstvenosti mjeriti s velikim europskim kulturama.
7.) Srbija mora ponovo dobiti zapadne granice na crti Karlobag-Karlovac-Virovitica te pod svoj krov vratiti Kosovo i 'srpsku Spartu' Crnu Goru. To trenutno nije moguće, ali bilo kad u budućnosti nije isključeno ratovanje za postizanje tih 'svetih ciljeva'.
8.) U svijet treba stalno govoriti i pisati o postojanju 'srpskoga pitanja', te da neće biti mira na Balkanu dok se ono konačno ne riješi. Treba neprekidno zahtijevati teritorijalnu autonomiju za Srbe u Hrvatskoj, a nakon osamostaljenja Kosova 'prisajedinjenje' Republike Srpske Srbiji.
Što moraju učiniti hrvatski diplomati?
Navedene tvrdnje nisu izmišljene, njih možemo naći u svakom broju najutjecajnijeg beogradskog tjednika NIN u kojemu s tim tezama nastupaju prominentni srbijanski znanstvenici i javni djelatnici. Nedavno je jedan od njih čak tvrdio da se na temelju postojanja ne samo Srba na području bivše Jugoslavije nego i Lužičkih Srba u Njemačkoj (oni sebe zovu Sorbima) može govoriti da su se nekada svi Slaveni nazivali Srbima.
Veliki svijet polazi u svojim potezima za smirivanje prilika na tzv. Z. Balkanu od posve krivih predpostavki, naime od želje da se te zemlje što više približe kako bi se izbjegli budući sukobi. To je krivo polazište jer je upravo zbog života u zajedničkoj državi Jugoslaviji dolazilo do opasnih sukoba i ratova u prošlosti. Države nastale na ruševinama SFRJ mogu naći put za koegzistenciju samo ako budu živjele paralelnojedne pored drugih, a ne u bilo kojoj vrsti zajedništva, jer ono će prije ili kasnije, eksplodirati u međusobnim svađama i sukobima. One same smiju odlučivati koje ćr vrste i kojega intenziteta biti njihova međusobna suradnja. To hrvatski diplomati očito nisu dovoljno obrazložili stranim političarima koji nas stalno guraju u zapadnobalkanske asocijacije, od nedavno i u jednu od organizacijskoga značenja pod imenom CEECP. To doduše, nije 'nova Jugoslavija', ali službeni bi Zagreb morao inzistirati na tome da njeno postojanje bude za Hrvatsku ukinuto kad naša republika uđe u Europsku uniju. Treba izbrisati sve posebnosti koje bi nas u bilo kojemu obliku podsjećale na bivšu propalu Jugoslaviju čije je postojanje i djelovanje bilo više nego tragično za hrvatski narod. I to, očito, hrvatski diplomati nisu uvjerljivo prikazali stranim političarima i diplomatima. A kako i bi kada se vidjelo da je uz predsjednika Mesića koji slavi jugoslavenski boljševički antifašizam kao nešto 'što je čisto kao suza' i to poslije Bleiburga, Križnjeg puta i Goloh otroka, na prošlom summitu CEECP-a u Zagrebu sjedio kao njegov savjetnik nitko drugi nego Budimir Lončar, bivši jugoslavenski državni sekretar za spoljne poslove, koji je prema svjedočenju Hansa Dietricha Genschera do zadnjeg trenutka zagovarao jugoslavenske pozicije.
Gojko Borić, Hrvatski list