Jebivjetar
06-23-2007, 01:31 PM
Akademik Petar Šimunović, vodeći hrvatski onomastičar i istaknuti dijalektolog, svojim gostovanjem u emisiji Hrvatske televizije »Dobar dan«, koju uređuje i vodi Goran Milić, ponovno je zaintrigirao hrvatsku javnost svojim enciklopedijskim znanjem podrijetla hrvatskih prezimena. Svojedobno je njegova knjiga »Hrvatska prezimena« dosegla nevjerojatnu popularnost u Hrvatskoj, jer se »drznuo« posebno izdvojiti hrvatske, a posebno srpske termine, premda se posvuda u jeziku moralo razmišljati u »umjetnim« zajedničkim kategorijama.
Autor je velikog Čakavskog rječnika srednjodalmatinskih govora (s M. Hrastom) i Čakavskih tekstova (s R. Oleschom), a s V. Putancem je izradio veliku Retrospektivnu onomastičku bibliografiju, najopsežniju od onih u drugih slavenskih naroda. Vodio je i s V. Putancem uredio Leksik prezimena Hrvatske. S takvim prezimenskim popisom ne može se podičiti nijedan drugi slavenski narod.
Napisao je i knjige »Toponimija otoka Brača«, »Brač«, »Korčula«, »Hvar«, »Pag«...
• Gospodine Šimunoviću, je li Hrvatska doista »bogomdana zemlja«, ako se promatra u kontekstu bogatstva imena?
- Hrvatska antroponimija i toponimija - hrvatska osobna i zemljopisna imena zanimljiva su zbog uvjetovanosti političkim prilikama te zemljopisnim razmeđima vjerâ, kulturâ i civilizacija, koje ne poznaje nijedan drugi europski jezik. Hrvatski imenski sastav doista nosi svojevrsni specifikum.
Za Hrvate je karakteristično da su neka imena primili iz grčkog jezika kao izvornika i (češće) kao posrednika, dok su druga imena primili preko latinskoga. Tako je, primjerice, Ivan došao u hrvatski jezik preko grčkog a ne preko latinskog, kao i Josip (ne: Jozef i sl.) , Mihovil (ne: Mihael), Dimitar (ne: Demetar i sl.) ili, pak, Isus (ne: Jezus i sl.).
S druge strane, riječ Izrael je prihvaćen preko latinskog jezika (lat. Israel), a ne preko grčkoga pa ne glasi na hrvatskom Izrail. Tako i Jeruzalem a ne Jeruzalim, Betlehem (lat. Bethlehem), a ne Vitlejem, Barbara a ne Varvara, Gabrijel a ne Gavril, Eufemija a ne Jefimija itd.
Hrvati su nakon evangelizacije bili okrenuti prema zapadnoj, katoličkoj Europi, iz koje je dolazilo mnogo svetačkih imena (od kojih su se tvorila prezimena). Od latinskih uzeti su Benedikt, Dominik, Donat, Klement, Lovro, Mavro, Valentin, Martin, Urban... iz talijanskog jezika preuzeti su Alfonso, Bernardo, Bruno, Florio, Nola, Oliva, Oršula, Paško, Renata, Rendo, Roman, Ventura..., španjolskog su podrijetla Kolumbo, Fernando, Ines..., francuski su korijeni u imenima Rolanda, Agneze, Franciska, Konstance, Leonore..., germanski su Adalbert, Martha, Herman, Karlo, Leopold, Vilim Žigmund..., a mađarski Ilona, Katalin, Kelemen, Ferenc, Ištvan... Takve utjecaje ni u približnom opsegu ne poznaje, primjerice, srpski imenski fond, jer u nj takva imena gotovo i nisu ulazila. Po tome su ta dva imenska fonda međusobno raspoznatljiva...
• Na toj hrvatskoj okrenutosti zapadnoj, katoličkoj Europi u kontekstu uzimanja imena vi dokazujete, možda najdjelotvornije, različitost hrvatskog i srpskog imenskog i prezimenskog sustava?
- Hrvatski je imenski sustav različit u odnosu na cjelokupni imenski fond pravoslavnog svijeta, a ne samo Srba.
Srpska je kršćanska antroponimija kudikamo zastupljenija imenima starohebrejskog i grčkog imenskog repertoara poput: Aćim, Akcentije, Aleksije, Atanas (Tasa), Filotije, Andronik, Arkadije, Haralampije, Jevrem, Nikifor, Jeftimije (Jefta), Timotej, Todosije (Toša), Konstantin (Koča)... Takva imena prestala su bila davno ulaziti u hrvatski imenski fond, nisu se obnavljala i njihov je utjecaj na hrvatska prezimena sasvim neznatan i zanemarljiv.
Često ističem činjenicu da su Hrvati prvi slavenski narod koji je nosio svoja prezimena. Ona se u hrvatskom jeziku mogu pratiti od 12. stoljeća, a uglavnom su ih nosili plemići koji su njime htjeli sačuvati nasljedno, a ta su prezimena nazočna u gradskim vijećima i sl.
Srbi (i uopće narodi Istočne crkve) ostali su bez prezimena sve do 19. stoljeća, ali i Turci, koji su svoja prezimena dobili tek za Ataturka 1933. godine. Kako je nepostojanjem prezimena identifikacija bila bitno skučena, razvili su se u besprezimenskoj formuli od osobnog imena i patronima (očinstva) brojni hipokoristici narodnih (i svetačkih) imena, i to najčešće imenskim pokratama tzv. regresivnom tvorbom dvočlanih i izvedenih imena: Bane/Brana/Branjo/Baro/Brano (:Branislav), Brata (:Bratislav), Baca (:Branjislav), Beća/Bećo/Beča/Bećir (:Berivoj), Bole/Boša (:Boško), Buba/Buda/Budo/Bola/Buća (:Budimir)...
• Zašto su u Hrvatskoj mnogo rjeđi ti hipokoristici, odnosno imena odmila?
- Tvorba hipokoristika u Hrvata nije se tako razbujala. Njihovi se likovi rabe u neslužbenom imenovanju. Oni nose afektivni naboj i vezani su, stoga, za posebna socijalno-stilistička polja uporabe.
U Hrvata je uobičajeno temeljno, stilistički neutralno službeno ime: Petar, Ivan, Miroslav, Vjekoslav. Moji kolege jezikoslovci, primjerice, ne bi se nikad potpisali onako kako ih neslužbeno, prijateljski zovemo: Lujo Jonke (jer je Ljudevit), Stipa Babić (jer je Stjepan), Dalja Brozović (jer je Dalibor), Božo Finka (jer je Božidar), Vlado Anić (jer je Vladimir). U Srba, koji nemaju te duboke tradicije zapisom utvrđenog temeljnog imena, hipokoristični likovi preuzimaju tu službenu ulogu: Arsa (ne Arsenije) Jovanović, Jaša (ne Jakov) Prodanović, Koča (ne Konstantin) Popović, Peko (ne Petar) Dapčević, Peđa (ne Predrag) Milosavljević, Bata (ne Velimir) Živojinović itd.
Hrvati, dakle, u ophođenju rabe temeljno ime ili prezime i bilo bi sasvim neprimjereno reći da sam čitao Miroslava (Krležu), Marina (Držića) ili Dživa (Gundulića).
• Je li, često pretjerano, srpsko intimiziranje u razgovorima, kada se tijekom razgovora u oslovljavanju odmah prijeđe samo na ime osobe s kojom se razgovara, treba promatrati također u kontekstu kasnog dobivanja prezimena u Srbiji?
- Apsolutno. Srbi su se više srodili s imenima nego s prezimenima svojih velikana. Oni pišu knjige o Vuku (tj. o Karadžiću), recitiraju Brankove (tj. Radičevićeve) pjesme, »igraju« Brankovo kolo, izvode Steriju (tj. Popovića), pjevaju o Milošu (tj. o Obrenoviću), čitaju Izidoru (tj. Sekulić), a djeca čika Jovu (Zmaja) (tj. Jovanovića). Na mnogim pločama s imenima ulica navedeno je samo osobno ime bez prezimena: Ulica prote Matije, Čika Jovina ulica. Mnogo su češći naslovi tipa Pop Ćira i pop Špira, Ikova slava, Hajduk Veljko, nego, recimo, Glembajevi, Illustrissimus Bathorich, Tito Dorčić, Posljednji Stipančići ili Pavao Šegota.
Prezimena su u Srba nastala najednom, i to potkraj 19. stoljeća. Bez naravnog razvitka pojedinih prezimenskih skupina, prihvaćali su uglavnom patronim (očinstvo) kao prezime, a tvorio se nastavcima: -ić, -ović/-ević, -inić. U Vojvodini, gdje žive i druge etničke populacije, kao i na Kosovu, postotak takvih patronimnih prezimena bitno opada za nekoliko desetaka postotaka. U nekim izrazito srpskim krajevima, primjerice u zapadnoj Srbiji, njihov je postotak vrlo visok, gotovo apsolutan. Visok postotak patronimnih prezimena nalazimo i u Makedonaca (na -ski, o(v)ski/-e(v)ski, -i(n)ski, osobito u zapadnoj Makedoniji) te u Bugara (na -ov/-ev/ i -in).
Hrvati su imali naravni put razvitka svojih prezimena od samog početka ustaljivanja europskih prezimena. Stoga je u njih postotak prezimena na -ić kudikamo manji. Njihova su prva prezimena bila nadimskog i etničkog postanja. U nekim krajevima (osobito na sjeverozapadu) prezimena na -ić manje je i od 25 posto. Stoga oni koji su nas identificirali po prezimenima na -ić (»-ići - to su Jugovići«), nisu sasvim u pravu, osim ako ne misle na Jugoslaviju što je čini Srbija i Crna Gora.
• Zašto su u većini slučajeva prezimena te osobito patronimi tvoreni po imenu oca?
- Patronimnost je zajednička mnogim prezimenima. U hrvatskom i srpskom najtipičnije je njezino obilježje sufiks -ić, (-ović/-ević, inić) dodan očevu imenu, u makedonskom je to -ski, u bugarskom -ov/ev, -in, u češkom -ak, u poljskom -()icz, -()ski, u ruskom -ev, -in i -ovo, -ago (doktor Živago), u ukrajinskom -uk,-iuk, u engleskom -son, -ton, -s (Wilson, Charlton, Jenkins), u mađarskom -fi (Petoffi, Palfi), u arapskom Ibn (Ibn Saud), u hebrejskom Ben (Ben Hur, Ben Gurion), u gruzijskom -švili (Džugašvili)... Za nedavnoga gostovanja islandskih rukometašica čuli smo i čitali njihove priimke na dotir »kći«. Island je jedina europska zemlja koja ima patronime/metronime umjesto pravih (nasljednih) prezimena. Patronimi označavaju porodičnu descendenciju i pripadnost jedinke porodici.
Butros Butros Gali nije ništa drugo nego Petar Petrov Galilejac. On je kopt, dakle kršćanin, i sačuvao je taj patronimni oblik koji pravoslavci čuvaju u tzv. očevom imenu i ono se umeće između imena i prezimena, dakle na drugo mjesto u imenskoj formuli: Petar Petrović Njegoš, Stjepan Mitrov Ljubiša, Vuk Stefanović Karadžić, Petar Petrović Karađorđević, Miodrag S. Lazarević itd. I u tome se Hrvati razlikuju od Srba. Ako se imenu i prezimenu, radi točnije identifikacije doda očev, ženin, muževljev, mjesni ili koji drugi pridjevak ili priimak, onda se taj dodatak u Hrvata piše na trećem mjestu u imenskoj formuli: Nikola Ban Lukin, Rikard Katalinić Jeretov, Janko Polić Kamov, Ivan Matetić Ronjgov, Viktor Car Emin, Marko Marulić Splićanin, Nikola Šubić Zrinski, Juraj Matijev Dalmatinac, Julius Clovio Croata...
Ali, da se vratim na pitanje. Ženska prezimena mnogo su rjeđe i mnogo kasnije potvrđena nego ona nastala od muških osobnih imena. Žene su tek od Tridentskog koncila (1545.-1563.) dobivale prezime: po očevu koljenu djevojačko, a udajom po muževljevu. Gramatičkim sredstvima isticala se posvojnost, a time i socijalna ovisnost žene: Mila Gojsalića, Katarina Zrinska, Dora Krupićeva, Giga Barićeva. Hasanaginica nema ni ime! Tako se i danas tvore ženska prezimena u većini slavenskih jezika: Aleksandra Superanskaja, Natalija Podoljskaja, Jana Pleskalova, M. Chlopicka, M. Malcowna, Libuše Olivova, Miroslava Knappova...
Hrvatsko je prezime danas muškog roda: akademik Torbarina, general Rukavina, gospođa Reberski (ne Reberska)... Prezimena od ženskih osobnih imena uglavnom su sva hipokorističnog postanja. Imena nastala odmila! I u tom se očituju socijalni momenti prema ženskom čeljadetu: umiljatost, izravna privrženost te prilično kasno nastajanje takvih prezimena i njihova ne sasvim ravnopravna jezična uporabljivost.
• Zašto se prezimena smatraju pokretnim spomenicima?
- Prezimena su kao pokretni, selilački spomenici nezaobilazna u proučavanju naših migracijskih putova. Vi znate kako su te migracije bile velike i vrlo zamršene, a preko prezimena gotovo jedino možemo pratiti te silne odlaske i zov njihovih potomaka za vlastitim korijenima u postojbini svojih predaka.
• Najčešće hrvatsko prezime je Horvat, dok je kod Srba, primjerice, najčešće prezime Pavlović...
- Podatak da je Pavlović najčešće prezime u Srbiji ne mogu ovaj čas teološki objasniti, a nalazi se u onoj podjeli na Petrove i Pavlove sljedbenike.
S druge strane, rijetka je pojava, kao u Hrvata, da etnonim (Horvat/Hrvat) postane kudikamo najbrojnije prezime te je i to svojevrsni hrvatski specifikum. Prezime Horvat je za nekoliko tisuća nositelja ispred svih drugih prezimena, a 1948. godine nosilo ga je 20.714 žitelja.
U nekim područjima Međimurja prezime Horvat čini četvrtinu svih prezimena. I što je osobito važno: rasprostranjeno je isključivo na kajkavskom području, odnosno na području nekadašnje Slavonije, premda nije manje važno da je Horvath s njegovim prezimenskim inačicama najfrekventnije prezime u Sloveniji i u Mađarskoj.
• Zašto su Hrvati, kada je toponimija u pitanju, bili uvijek u defenzivi u bivšoj državnoj zajednici?
- To je izgleda naša sudbina i teško je riješiti taj problem. Teško je reći, primjerice, zašto je Požega, grad koji je potvrđen u 12. stoljeću, morao dobiti pridjevak Slavonska zbog palanke kod Užica koja se zvala Požega. Ili, zašto je Leskovec kod Zagreba morao najprije postati Leskovac, da bi mu se potom pridodao i pridjevak Hrvatski! Mi smo uvijek olako nasjedali na te pridjeve s nacionalnim predznakom, a s obzirom da je hrvatsko ime tridesetih godina ovoga stoljeća bilo gotovo zabranjeno, kao da smo jedva čekali da nečemu ili nekome prilijepimo pridjevak hrvatski, često i ne shvaćajući da se radi o podvalama. Izrađivali smo zemljovide i jadranskoj obali - od Rijeke do Karlobaga - nadijenuli ime Hrvatsko primorje, iz doba »ostatka hrvatskih ostataka«. Vjerojatno nismo ni bili u prvi mah svjesni da smo se idealno uklopili u Garašaninove, Cvijićeve, Karadžićeve ili Šešeljeve karte koji nam u konačnici svojih planova ništa drugo nisu ni »davali« nego baš to Hrvatsko primorje i Hrvatsko zagorje!!! Pogledajte te karte i vidjet ćete kako je Hrvatska u granicama tih pridjeva, dakle zapadno od crte Virovitica - Karlovac - Karlobag.
• Taj »rat zemljovida« i svjesno odnarođivanje hrvatskih zemljopisnih imena, mnogima je bio neprimjetan. Tvrdite da se vodio podmuklo i da su Hrvati često nasjedali.
- I sada nasjedaju. Evo primjera Istre... Zaljev na sjeverozapadu Istre zvao se Dragonjin zaljev, po rijeci Dragonji i drugim lokalitetima na utoku Dragonje. Odjednom, prihvaćamo nametnuto ime Piranski zaljev! Pazite, ako znamo da je danas Piran u Sloveniji, onda je po toj logici Piranski zaljev - slovenski zaljev. Prihvatili smo jedno krivotvoreno ime koje u sebi sugerira da taj zaljev nije tvoj, premda sve povijesne potvrde govore drukčije.
http://www.vjesnik.hr/Html/1999/02/28/nkul.htm
Autor je velikog Čakavskog rječnika srednjodalmatinskih govora (s M. Hrastom) i Čakavskih tekstova (s R. Oleschom), a s V. Putancem je izradio veliku Retrospektivnu onomastičku bibliografiju, najopsežniju od onih u drugih slavenskih naroda. Vodio je i s V. Putancem uredio Leksik prezimena Hrvatske. S takvim prezimenskim popisom ne može se podičiti nijedan drugi slavenski narod.
Napisao je i knjige »Toponimija otoka Brača«, »Brač«, »Korčula«, »Hvar«, »Pag«...
• Gospodine Šimunoviću, je li Hrvatska doista »bogomdana zemlja«, ako se promatra u kontekstu bogatstva imena?
- Hrvatska antroponimija i toponimija - hrvatska osobna i zemljopisna imena zanimljiva su zbog uvjetovanosti političkim prilikama te zemljopisnim razmeđima vjerâ, kulturâ i civilizacija, koje ne poznaje nijedan drugi europski jezik. Hrvatski imenski sastav doista nosi svojevrsni specifikum.
Za Hrvate je karakteristično da su neka imena primili iz grčkog jezika kao izvornika i (češće) kao posrednika, dok su druga imena primili preko latinskoga. Tako je, primjerice, Ivan došao u hrvatski jezik preko grčkog a ne preko latinskog, kao i Josip (ne: Jozef i sl.) , Mihovil (ne: Mihael), Dimitar (ne: Demetar i sl.) ili, pak, Isus (ne: Jezus i sl.).
S druge strane, riječ Izrael je prihvaćen preko latinskog jezika (lat. Israel), a ne preko grčkoga pa ne glasi na hrvatskom Izrail. Tako i Jeruzalem a ne Jeruzalim, Betlehem (lat. Bethlehem), a ne Vitlejem, Barbara a ne Varvara, Gabrijel a ne Gavril, Eufemija a ne Jefimija itd.
Hrvati su nakon evangelizacije bili okrenuti prema zapadnoj, katoličkoj Europi, iz koje je dolazilo mnogo svetačkih imena (od kojih su se tvorila prezimena). Od latinskih uzeti su Benedikt, Dominik, Donat, Klement, Lovro, Mavro, Valentin, Martin, Urban... iz talijanskog jezika preuzeti su Alfonso, Bernardo, Bruno, Florio, Nola, Oliva, Oršula, Paško, Renata, Rendo, Roman, Ventura..., španjolskog su podrijetla Kolumbo, Fernando, Ines..., francuski su korijeni u imenima Rolanda, Agneze, Franciska, Konstance, Leonore..., germanski su Adalbert, Martha, Herman, Karlo, Leopold, Vilim Žigmund..., a mađarski Ilona, Katalin, Kelemen, Ferenc, Ištvan... Takve utjecaje ni u približnom opsegu ne poznaje, primjerice, srpski imenski fond, jer u nj takva imena gotovo i nisu ulazila. Po tome su ta dva imenska fonda međusobno raspoznatljiva...
• Na toj hrvatskoj okrenutosti zapadnoj, katoličkoj Europi u kontekstu uzimanja imena vi dokazujete, možda najdjelotvornije, različitost hrvatskog i srpskog imenskog i prezimenskog sustava?
- Hrvatski je imenski sustav različit u odnosu na cjelokupni imenski fond pravoslavnog svijeta, a ne samo Srba.
Srpska je kršćanska antroponimija kudikamo zastupljenija imenima starohebrejskog i grčkog imenskog repertoara poput: Aćim, Akcentije, Aleksije, Atanas (Tasa), Filotije, Andronik, Arkadije, Haralampije, Jevrem, Nikifor, Jeftimije (Jefta), Timotej, Todosije (Toša), Konstantin (Koča)... Takva imena prestala su bila davno ulaziti u hrvatski imenski fond, nisu se obnavljala i njihov je utjecaj na hrvatska prezimena sasvim neznatan i zanemarljiv.
Često ističem činjenicu da su Hrvati prvi slavenski narod koji je nosio svoja prezimena. Ona se u hrvatskom jeziku mogu pratiti od 12. stoljeća, a uglavnom su ih nosili plemići koji su njime htjeli sačuvati nasljedno, a ta su prezimena nazočna u gradskim vijećima i sl.
Srbi (i uopće narodi Istočne crkve) ostali su bez prezimena sve do 19. stoljeća, ali i Turci, koji su svoja prezimena dobili tek za Ataturka 1933. godine. Kako je nepostojanjem prezimena identifikacija bila bitno skučena, razvili su se u besprezimenskoj formuli od osobnog imena i patronima (očinstva) brojni hipokoristici narodnih (i svetačkih) imena, i to najčešće imenskim pokratama tzv. regresivnom tvorbom dvočlanih i izvedenih imena: Bane/Brana/Branjo/Baro/Brano (:Branislav), Brata (:Bratislav), Baca (:Branjislav), Beća/Bećo/Beča/Bećir (:Berivoj), Bole/Boša (:Boško), Buba/Buda/Budo/Bola/Buća (:Budimir)...
• Zašto su u Hrvatskoj mnogo rjeđi ti hipokoristici, odnosno imena odmila?
- Tvorba hipokoristika u Hrvata nije se tako razbujala. Njihovi se likovi rabe u neslužbenom imenovanju. Oni nose afektivni naboj i vezani su, stoga, za posebna socijalno-stilistička polja uporabe.
U Hrvata je uobičajeno temeljno, stilistički neutralno službeno ime: Petar, Ivan, Miroslav, Vjekoslav. Moji kolege jezikoslovci, primjerice, ne bi se nikad potpisali onako kako ih neslužbeno, prijateljski zovemo: Lujo Jonke (jer je Ljudevit), Stipa Babić (jer je Stjepan), Dalja Brozović (jer je Dalibor), Božo Finka (jer je Božidar), Vlado Anić (jer je Vladimir). U Srba, koji nemaju te duboke tradicije zapisom utvrđenog temeljnog imena, hipokoristični likovi preuzimaju tu službenu ulogu: Arsa (ne Arsenije) Jovanović, Jaša (ne Jakov) Prodanović, Koča (ne Konstantin) Popović, Peko (ne Petar) Dapčević, Peđa (ne Predrag) Milosavljević, Bata (ne Velimir) Živojinović itd.
Hrvati, dakle, u ophođenju rabe temeljno ime ili prezime i bilo bi sasvim neprimjereno reći da sam čitao Miroslava (Krležu), Marina (Držića) ili Dživa (Gundulića).
• Je li, često pretjerano, srpsko intimiziranje u razgovorima, kada se tijekom razgovora u oslovljavanju odmah prijeđe samo na ime osobe s kojom se razgovara, treba promatrati također u kontekstu kasnog dobivanja prezimena u Srbiji?
- Apsolutno. Srbi su se više srodili s imenima nego s prezimenima svojih velikana. Oni pišu knjige o Vuku (tj. o Karadžiću), recitiraju Brankove (tj. Radičevićeve) pjesme, »igraju« Brankovo kolo, izvode Steriju (tj. Popovića), pjevaju o Milošu (tj. o Obrenoviću), čitaju Izidoru (tj. Sekulić), a djeca čika Jovu (Zmaja) (tj. Jovanovića). Na mnogim pločama s imenima ulica navedeno je samo osobno ime bez prezimena: Ulica prote Matije, Čika Jovina ulica. Mnogo su češći naslovi tipa Pop Ćira i pop Špira, Ikova slava, Hajduk Veljko, nego, recimo, Glembajevi, Illustrissimus Bathorich, Tito Dorčić, Posljednji Stipančići ili Pavao Šegota.
Prezimena su u Srba nastala najednom, i to potkraj 19. stoljeća. Bez naravnog razvitka pojedinih prezimenskih skupina, prihvaćali su uglavnom patronim (očinstvo) kao prezime, a tvorio se nastavcima: -ić, -ović/-ević, -inić. U Vojvodini, gdje žive i druge etničke populacije, kao i na Kosovu, postotak takvih patronimnih prezimena bitno opada za nekoliko desetaka postotaka. U nekim izrazito srpskim krajevima, primjerice u zapadnoj Srbiji, njihov je postotak vrlo visok, gotovo apsolutan. Visok postotak patronimnih prezimena nalazimo i u Makedonaca (na -ski, o(v)ski/-e(v)ski, -i(n)ski, osobito u zapadnoj Makedoniji) te u Bugara (na -ov/-ev/ i -in).
Hrvati su imali naravni put razvitka svojih prezimena od samog početka ustaljivanja europskih prezimena. Stoga je u njih postotak prezimena na -ić kudikamo manji. Njihova su prva prezimena bila nadimskog i etničkog postanja. U nekim krajevima (osobito na sjeverozapadu) prezimena na -ić manje je i od 25 posto. Stoga oni koji su nas identificirali po prezimenima na -ić (»-ići - to su Jugovići«), nisu sasvim u pravu, osim ako ne misle na Jugoslaviju što je čini Srbija i Crna Gora.
• Zašto su u većini slučajeva prezimena te osobito patronimi tvoreni po imenu oca?
- Patronimnost je zajednička mnogim prezimenima. U hrvatskom i srpskom najtipičnije je njezino obilježje sufiks -ić, (-ović/-ević, inić) dodan očevu imenu, u makedonskom je to -ski, u bugarskom -ov/ev, -in, u češkom -ak, u poljskom -()icz, -()ski, u ruskom -ev, -in i -ovo, -ago (doktor Živago), u ukrajinskom -uk,-iuk, u engleskom -son, -ton, -s (Wilson, Charlton, Jenkins), u mađarskom -fi (Petoffi, Palfi), u arapskom Ibn (Ibn Saud), u hebrejskom Ben (Ben Hur, Ben Gurion), u gruzijskom -švili (Džugašvili)... Za nedavnoga gostovanja islandskih rukometašica čuli smo i čitali njihove priimke na dotir »kći«. Island je jedina europska zemlja koja ima patronime/metronime umjesto pravih (nasljednih) prezimena. Patronimi označavaju porodičnu descendenciju i pripadnost jedinke porodici.
Butros Butros Gali nije ništa drugo nego Petar Petrov Galilejac. On je kopt, dakle kršćanin, i sačuvao je taj patronimni oblik koji pravoslavci čuvaju u tzv. očevom imenu i ono se umeće između imena i prezimena, dakle na drugo mjesto u imenskoj formuli: Petar Petrović Njegoš, Stjepan Mitrov Ljubiša, Vuk Stefanović Karadžić, Petar Petrović Karađorđević, Miodrag S. Lazarević itd. I u tome se Hrvati razlikuju od Srba. Ako se imenu i prezimenu, radi točnije identifikacije doda očev, ženin, muževljev, mjesni ili koji drugi pridjevak ili priimak, onda se taj dodatak u Hrvata piše na trećem mjestu u imenskoj formuli: Nikola Ban Lukin, Rikard Katalinić Jeretov, Janko Polić Kamov, Ivan Matetić Ronjgov, Viktor Car Emin, Marko Marulić Splićanin, Nikola Šubić Zrinski, Juraj Matijev Dalmatinac, Julius Clovio Croata...
Ali, da se vratim na pitanje. Ženska prezimena mnogo su rjeđe i mnogo kasnije potvrđena nego ona nastala od muških osobnih imena. Žene su tek od Tridentskog koncila (1545.-1563.) dobivale prezime: po očevu koljenu djevojačko, a udajom po muževljevu. Gramatičkim sredstvima isticala se posvojnost, a time i socijalna ovisnost žene: Mila Gojsalića, Katarina Zrinska, Dora Krupićeva, Giga Barićeva. Hasanaginica nema ni ime! Tako se i danas tvore ženska prezimena u većini slavenskih jezika: Aleksandra Superanskaja, Natalija Podoljskaja, Jana Pleskalova, M. Chlopicka, M. Malcowna, Libuše Olivova, Miroslava Knappova...
Hrvatsko je prezime danas muškog roda: akademik Torbarina, general Rukavina, gospođa Reberski (ne Reberska)... Prezimena od ženskih osobnih imena uglavnom su sva hipokorističnog postanja. Imena nastala odmila! I u tom se očituju socijalni momenti prema ženskom čeljadetu: umiljatost, izravna privrženost te prilično kasno nastajanje takvih prezimena i njihova ne sasvim ravnopravna jezična uporabljivost.
• Zašto se prezimena smatraju pokretnim spomenicima?
- Prezimena su kao pokretni, selilački spomenici nezaobilazna u proučavanju naših migracijskih putova. Vi znate kako su te migracije bile velike i vrlo zamršene, a preko prezimena gotovo jedino možemo pratiti te silne odlaske i zov njihovih potomaka za vlastitim korijenima u postojbini svojih predaka.
• Najčešće hrvatsko prezime je Horvat, dok je kod Srba, primjerice, najčešće prezime Pavlović...
- Podatak da je Pavlović najčešće prezime u Srbiji ne mogu ovaj čas teološki objasniti, a nalazi se u onoj podjeli na Petrove i Pavlove sljedbenike.
S druge strane, rijetka je pojava, kao u Hrvata, da etnonim (Horvat/Hrvat) postane kudikamo najbrojnije prezime te je i to svojevrsni hrvatski specifikum. Prezime Horvat je za nekoliko tisuća nositelja ispred svih drugih prezimena, a 1948. godine nosilo ga je 20.714 žitelja.
U nekim područjima Međimurja prezime Horvat čini četvrtinu svih prezimena. I što je osobito važno: rasprostranjeno je isključivo na kajkavskom području, odnosno na području nekadašnje Slavonije, premda nije manje važno da je Horvath s njegovim prezimenskim inačicama najfrekventnije prezime u Sloveniji i u Mađarskoj.
• Zašto su Hrvati, kada je toponimija u pitanju, bili uvijek u defenzivi u bivšoj državnoj zajednici?
- To je izgleda naša sudbina i teško je riješiti taj problem. Teško je reći, primjerice, zašto je Požega, grad koji je potvrđen u 12. stoljeću, morao dobiti pridjevak Slavonska zbog palanke kod Užica koja se zvala Požega. Ili, zašto je Leskovec kod Zagreba morao najprije postati Leskovac, da bi mu se potom pridodao i pridjevak Hrvatski! Mi smo uvijek olako nasjedali na te pridjeve s nacionalnim predznakom, a s obzirom da je hrvatsko ime tridesetih godina ovoga stoljeća bilo gotovo zabranjeno, kao da smo jedva čekali da nečemu ili nekome prilijepimo pridjevak hrvatski, često i ne shvaćajući da se radi o podvalama. Izrađivali smo zemljovide i jadranskoj obali - od Rijeke do Karlobaga - nadijenuli ime Hrvatsko primorje, iz doba »ostatka hrvatskih ostataka«. Vjerojatno nismo ni bili u prvi mah svjesni da smo se idealno uklopili u Garašaninove, Cvijićeve, Karadžićeve ili Šešeljeve karte koji nam u konačnici svojih planova ništa drugo nisu ni »davali« nego baš to Hrvatsko primorje i Hrvatsko zagorje!!! Pogledajte te karte i vidjet ćete kako je Hrvatska u granicama tih pridjeva, dakle zapadno od crte Virovitica - Karlovac - Karlobag.
• Taj »rat zemljovida« i svjesno odnarođivanje hrvatskih zemljopisnih imena, mnogima je bio neprimjetan. Tvrdite da se vodio podmuklo i da su Hrvati često nasjedali.
- I sada nasjedaju. Evo primjera Istre... Zaljev na sjeverozapadu Istre zvao se Dragonjin zaljev, po rijeci Dragonji i drugim lokalitetima na utoku Dragonje. Odjednom, prihvaćamo nametnuto ime Piranski zaljev! Pazite, ako znamo da je danas Piran u Sloveniji, onda je po toj logici Piranski zaljev - slovenski zaljev. Prihvatili smo jedno krivotvoreno ime koje u sebi sugerira da taj zaljev nije tvoj, premda sve povijesne potvrde govore drukčije.
http://www.vjesnik.hr/Html/1999/02/28/nkul.htm