Rogerius Josephus Boscovich
08-01-2007, 02:14 PM
Malo poznata istorija: kako su Milan Stojadinović i Ante Pavelić delili Jugoslaviju 1954. godine
Prema sporazumu dvojice "lidera" u emigraciji Hrvatska bi ostala u okviru avnojskih granica, a Bosnu bi podelila sa Srbijom granicom koja bi išla rekama Bosnom i Neretvom. "Nama Sarejevo, vama Banjaluka koja je, doduše, srpska, ali za ljubav mira učinili bismo taj ustupak, a kao protivuslugu tražićemo Dubrovnik", govorio je Stojadinović
Kada je rimski "Il Tempo" 11. avgusta 1954. godine objavio vest o političkom sporazumu između bivšeg predsednika jugoslovenske vlade dr Milana Stojadinovića i poglavnika ustaške NDH dr Ante Pavelića, bila je to najveća posleratna senzacija za hrvatsku i srpsku emigraciju širom sveta. Ovo je pokušaj da se osvetli deo zaboravljene istorije o kojoj se nije pričalo godinama.
U novinarskom članku, između ostalog, piše: "Iz Buenos Ajresa stigla je vest o izmirenju Stojadinovića i Pavelića, dvojice ljutih neprijatelja pre i posle Drugog svetskog rata. Stojadinović i Pavelić, u prisustvu najbližih saradnika, obavezali su se da priznaju buduće samoopredeljenje hrvatskog i srpskog naroda kada bude srušena Titova Jugoslavija, te će zajednički raditi na stvaranju nezavisne države Srbije i nezavisne države Hrvatske..."
Mesec dana kasnije nevericu među šokiranom emogracijom raspršio je tekst u argentinskom provladinom "El Hogaru" u kojem piše: "Prava balkanska bomba eksplodirala je u srcu argentinske prestonice. Neupućeni u balkanske prilike ne mogu na pravi način oceniti značaj ovog događaja bez saznanja o stepenu netrpeljivosti među narodima na balkanskim, prostorima, a prvo mesto u tom rasponu mržnje zauzimaju Srbi i Hrvati..."
Za razbijanje Jugoslavije
Pojašnjavajući razvoj hrvatsko-srpskih odnosa od naseljavanja na ovim područjima pa sve do 1941. godine, i uz objavljivanje čak pet fotografija dvojice glavnih aktera sporazuma, "El Hogar" dalje piše: "Ma koliko to izgledalo neverovatno, između ova dva do krvi zavađena naroda na pomolu je mir i saradnja. Dr Stojadinović, koji u Argentini živi od 1948. izjasnio se za miran i prijateljski razlaz između Hrvatske i Srbije te za uspostavljanje nezavisnih država Srbije i Hrvatske. Tako bi se učinio kraj međusobnoj borbi koja je stajala života hiljade i hiljade ljudi, žena i dece na obema stranama za vreme Drugog svetskog rata..."
List dalje konstatuje da se "ni u kom slučaju ne radi o mlaćenju prazne slame među emigracijom, što potvrđuje i evidentno pojačano delovanje Titovih službi u Argentini".
Zbližavanju poglavnika u egzilu i bivšeg predsednika jugoslovenske vlade i prvom "otopljenju" odnosa dve do krajnosti suprotstavljene strane doprineo je hrvatski emigrant i publicista Josip Subašić koji je oktobar 1953. pokreno časopis "Izbor". U jednom od prvih brojeva objavio je intervju sa Pavelićem. Odgovarajući na pitanje o "mogućem sporazumu sa Srbijom na temelju hrvatskih povijesnih granica", Pavelić je izjavio: "Hrvatski narod nikada neće, niti može, odustati od svojih povijesnih državnih granica. Priznanje tih granica od Srbije uslov je za buduće dobre susedske odnose između Hrvatske i Srbije."
Već u sledećem broju "Izbor" objavljuje razgovor i sa Stojadinovićem. U uvodnom delu teksta list predstavlja Stojadinovića kao "velikog i simpatičnog Srbina", pri čemu se u Stojadinovićevoj kući u Buenos Ajresu "ispija naša hrvatska i srpska šljivovica". Tom prilikom dr Milan Stojadinović je rekao:
"Ono što ja tražim za srpski narod ne mogu a da ne priznam i hrvatskom narodu. To stanovište zastupao je i moj veliki učitelj Nikola Pašić još za vreme Prvog svetskog rata, kada se prvi put povela reč o stvaranju zajedničke države Srbije i Hrvatske. Uostalom, ideja o stvaranju Jugoslavije nije ponikla kod nas u Srbiji već je došla kao import iz vaših hrvatskih krajeva. Bila je greška što onda nije Hrvatima dato ono što im, po mom mišljenju, sada treba dati."
Stojadinović zaključuje da je eventualni sporazum jedini način "da se konačno stane na kraj međusobnom uništavanju, jer Srbi i Hrvati su stotinama godina živeli u posebnim dražvama i uvek u najboljem prijateljstvu te sam siguran da ćemo opet biti upućeni jedni na druge i pomagati se u obrani zajedničkih interesa".
Analitičari prilika među srpskom i hrvatskom emigracijom odmah su procenili da je samo pitanje vremena kada će dvojica "bivših" da se nađu za pregovaračkim stolom. U pojedinim emigrantskim listovima već su se pojavljivali naslovi, u stilu: "Sviće na Drini" ili "Mir na granicama Srbije i Hrvatske".
Krajem 1954. godine Pavelić, koji kao da se probudio iz političkog sna, ponovo daje intervju "Izboru". Na sva usta hvali "političku mudrost dr Stojadinovića" i najavljuje skoro potpisivanje "povijesnog sporazuma" uz konstataciju kako je "i kod naroda u Srbiji te kod njegovih poštenih sinova u tuđini sazrelo mišljenje da je Jugoslavija, posebno ona prva, bila nesreća za oba naroda".
Srbi "pravoslavni Hrvati"
I dok su se Pavelić i Stojadinović međusobno častili komlimentima, ispijali "hrvatsku i srpsku šljivovicu", porodično se posećivali i jedan drugog nazivali "najvećim sinom" hrvatskog odnosno srpskog naroda, njihovu emigrantsku sabraću sve je više kopkalo pitanje: šta, zapravo, stoji iza ovog političkog domunđavanja i "izliva nežnosti" među dojučerašnjim smrtnim neprijateljima, a naročito - kako su "rešili" pitanje budućeg razgraničenja među dvema državama. Posebno se osećala uznemirenost među hrvatskom emigracijom kojoj je bila poznata cena "političke mudrosti" poglavnika.
Mada se to vešto prikrivalo, detalji sporazuma Pavelić - Stojadinović procureli su u javnost posle jedne emigrantske sedeljke kod izvesne gospođe Maštrović u Buenos Ajresu. Ovoj "žurki" je prisustvovao i hrvatski sveštenik publicista Đuro Baloković koji je o tome sačinio belešku:
Jedne večeri okupili smo se u salonu gospođe Maštrović, kada se pojavio i dr Stojadinović. Došao je raspoložen, a domaćici je doneo veliki buket cveća. Kada smo se upoznali, odmah me je upitao: "No, oče, šta se priča među Hrvatima? Šta radi moj prijatelj Pavelić?"
U opuštenoj i šljivovicom podgrejanoj atmosferi Stojadinović je prvi puta, nagovestio osnovne odrednice sporazuma sa Pavelićem, dodavši da prva tačka glasi: "Vođstvo Srpske radikalne stranke, koja je najjača srpska stranka, priznaje pravo Hrvatima na sopstvenu državu." Kada se povela reč o najvažnijem pitanju - budućim granicama, Stojadinović je objasnio da će "definitivne granice odrediti srpska Narodna skupština odnosno hrvatski Sabor".
- Gospodine predsedniče - primetio je Baloković - kao što vam je poznato, ne postoji ni Hrvatski sabor ni Srpska Narodna Skupština. Titove republičke parlamente ne priznajemo ni mi, a ni vi. Ako bi došlo do raspada Titovog režima, moralo bi se odmah urediti privremeno razgraničenje kako bi se izbegli tragični nesporazumi iz 1941. godine?
Stojadinović je odgovorio: "Pavelić i ja smo mislili o tome. U Hrvatskoj bi se ta granica "pokrivala" sa granicama sadašnje Republike Hrvatske. Bosnu ćemo podeliti po pola, i to tako da granica ide rekama Bosnom i Neretvom. Zatim: nama Sarajevo a vama Banjaluka. Doduše, zapadna Bosna je u većini Srpska, ali mi ćemo učiniti taj ustupak u interesu mira. Zato ćemo od Hrvata tražiti protivuslugu - da nam vrate Duborvnik"!.
Baloković je zaprepašteno zaustio: "Ali, gospodine predsedniče, pa vi znate da je Dubrovnik hrvatski."
Stojadinović je mirno nastavio: "Naši kažu da je srpski. Bilo kako bilo nama Srbima treba jedan širok izlaz na more i jedan grad zapadnoevropske kulture. Inače će Srbija zauvek ostati mala kontinentalna provincijska zemlja. Srbi koji bi ostali u Hrvatskoj neka se zovu pravoslavnim Hrvatima, ili neka ostanu, ako hoće, Srbi. U jednoj pravoj demokratiji to, uostalom, i nije nekakav problem. Formiraćemo komisiju koja će na jedan ljudski i miran način sprovesti razmenu stanovništva i dobara. Seljaci iz Hrvatske koji hoće u Srbiju dobiće kuće i imanje otprilike u istoj vrednosti, i obratno. Za radnike i činovnike seoba nije nikakav problem", zaključio je Stojadinović.
I emigranija po strani
Lamentirajući o sporazumu sa "svojim prijateljem Pavelićem" Stojadinović je ocenio da će posle "skorog pada Titovog režima", svetske sile odrediti privremene granice. Računao je, zapravo, na intervenciju zapadne alijanse i Ujedinjenih nacija.
Ove Stojadinovićeve ocene izazvale su živo interesovanje, posebno među hrvatskom emigracijom. Pripadnici HSS-a nisu hteli ni da čuju o nekakvom sporazumu sa Srbima i žestoko su se okomili na Pavelića, nazivajući ga izdajnikom: "Ranije je prodao Dalmaciju, a sada trguje i Bosnom", grmela je brojna emigracija. Istovremeno, u Pavelićevom "Hrvatskom domobranu" taj sporazum su veličali kao "plod političke mudrosti poglavnika".
Zanimljivo je da se srpska emigracija, u najvećem broju okupljena u SAD, nije mnogo obazirala na Stojadinovićeve političke kombinacije. Samo u jednom srpskom listu u Čikagu Stojadinovićeva politička aktivnost prokomentarisana je kao "zabava dokonog penzionera".
Da bi stvar isterao do kraja, Baloković je zatražio od Pavelića da se konačno izjasni o sporazumu. Pavelić nije bio voljan da razgovara o tome, ali nije poricao da je sporazum sa Stojadinovićem postignut. O Stojadinoviću je rekao: "To je jedan pošten i pametan srpski političar koji je shvatio da se sa Hrvatima može razgovarati ako im se prizna pravo na državu."
O tome kako zamišlja podelu Bosne takođe nije želeo detaljnije da priča. Samo je rekao: "Ako se Srbi i Hrvati žele sporazumeti, ni jedni ni drugi ne bi smeli insistirati da celokupna BiH pripadne samo jednima."
Dubrovnik je bio jedina sporna tačka "sporazuma Pavelić - Stojadinović". Dok je Stojadinović govorio o Dubrovniku kao činjenici budućnosti, Pavelić je tolerantno najavio mogućnost slobodne odluke (plebiscita) pa čak i samostalni Dubrovnik. Paveliću, naravno, nije bilo ni na kraj pameti da Dubrovnik pripadne Srbima. U svakom slučaju "lideri" su zauzeli stav da se pitanje Dubrovnika rešava "u hodu".
Ipak, bez potpisa?
Kakav je bio epilog "sporazuma Pavelić - Stojadinović"? Predviđeno je da se potpisivanje obavi u Stojadinovićevoj kući u Buenos Ajresu. Da bi sve izgledalo što svečanije i zvaničnije, Stojadinović je predložio Paveliću da pozove ostatke svoje vlade bivše NDH, a on, Stojadinović, pozvaće sve viđenije Srbe. Pavelić je, međutim, želeo da izbegne bilo kakvu zvaničnu formu i publicitet. Stojadinović se zbog toga naljutio na "svog prijatelja", te mu je dva dana pred potpisivanje sporazuma poručio da potpisivanje odlože.
Umešala se, međutim, Stojadinovićeva supruga, ukorivši muža da "nema smisla da to radi svom prijatelju poglavniku". Mada nevoljno, Stojadinović se predomislio te je ugovorenog dana u njegovu kuću stigao Pavelić u pratnji Josipa Subašića. Posle večere povukli su se u jednu sobu gde su sat i po razgovarali u četiri oka. Niko tačno ne zna o čemu se razgovaralo i da li su uopšte stavljeni potpisi na dva primerka teksta sporazuma koji je Stojadinović držao u džepu sakoa.
Prema sporazumu dvojice "lidera" u emigraciji Hrvatska bi ostala u okviru avnojskih granica, a Bosnu bi podelila sa Srbijom granicom koja bi išla rekama Bosnom i Neretvom. "Nama Sarejevo, vama Banjaluka koja je, doduše, srpska, ali za ljubav mira učinili bismo taj ustupak, a kao protivuslugu tražićemo Dubrovnik", govorio je Stojadinović
Kada je rimski "Il Tempo" 11. avgusta 1954. godine objavio vest o političkom sporazumu između bivšeg predsednika jugoslovenske vlade dr Milana Stojadinovića i poglavnika ustaške NDH dr Ante Pavelića, bila je to najveća posleratna senzacija za hrvatsku i srpsku emigraciju širom sveta. Ovo je pokušaj da se osvetli deo zaboravljene istorije o kojoj se nije pričalo godinama.
U novinarskom članku, između ostalog, piše: "Iz Buenos Ajresa stigla je vest o izmirenju Stojadinovića i Pavelića, dvojice ljutih neprijatelja pre i posle Drugog svetskog rata. Stojadinović i Pavelić, u prisustvu najbližih saradnika, obavezali su se da priznaju buduće samoopredeljenje hrvatskog i srpskog naroda kada bude srušena Titova Jugoslavija, te će zajednički raditi na stvaranju nezavisne države Srbije i nezavisne države Hrvatske..."
Mesec dana kasnije nevericu među šokiranom emogracijom raspršio je tekst u argentinskom provladinom "El Hogaru" u kojem piše: "Prava balkanska bomba eksplodirala je u srcu argentinske prestonice. Neupućeni u balkanske prilike ne mogu na pravi način oceniti značaj ovog događaja bez saznanja o stepenu netrpeljivosti među narodima na balkanskim, prostorima, a prvo mesto u tom rasponu mržnje zauzimaju Srbi i Hrvati..."
Za razbijanje Jugoslavije
Pojašnjavajući razvoj hrvatsko-srpskih odnosa od naseljavanja na ovim područjima pa sve do 1941. godine, i uz objavljivanje čak pet fotografija dvojice glavnih aktera sporazuma, "El Hogar" dalje piše: "Ma koliko to izgledalo neverovatno, između ova dva do krvi zavađena naroda na pomolu je mir i saradnja. Dr Stojadinović, koji u Argentini živi od 1948. izjasnio se za miran i prijateljski razlaz između Hrvatske i Srbije te za uspostavljanje nezavisnih država Srbije i Hrvatske. Tako bi se učinio kraj međusobnoj borbi koja je stajala života hiljade i hiljade ljudi, žena i dece na obema stranama za vreme Drugog svetskog rata..."
List dalje konstatuje da se "ni u kom slučaju ne radi o mlaćenju prazne slame među emigracijom, što potvrđuje i evidentno pojačano delovanje Titovih službi u Argentini".
Zbližavanju poglavnika u egzilu i bivšeg predsednika jugoslovenske vlade i prvom "otopljenju" odnosa dve do krajnosti suprotstavljene strane doprineo je hrvatski emigrant i publicista Josip Subašić koji je oktobar 1953. pokreno časopis "Izbor". U jednom od prvih brojeva objavio je intervju sa Pavelićem. Odgovarajući na pitanje o "mogućem sporazumu sa Srbijom na temelju hrvatskih povijesnih granica", Pavelić je izjavio: "Hrvatski narod nikada neće, niti može, odustati od svojih povijesnih državnih granica. Priznanje tih granica od Srbije uslov je za buduće dobre susedske odnose između Hrvatske i Srbije."
Već u sledećem broju "Izbor" objavljuje razgovor i sa Stojadinovićem. U uvodnom delu teksta list predstavlja Stojadinovića kao "velikog i simpatičnog Srbina", pri čemu se u Stojadinovićevoj kući u Buenos Ajresu "ispija naša hrvatska i srpska šljivovica". Tom prilikom dr Milan Stojadinović je rekao:
"Ono što ja tražim za srpski narod ne mogu a da ne priznam i hrvatskom narodu. To stanovište zastupao je i moj veliki učitelj Nikola Pašić još za vreme Prvog svetskog rata, kada se prvi put povela reč o stvaranju zajedničke države Srbije i Hrvatske. Uostalom, ideja o stvaranju Jugoslavije nije ponikla kod nas u Srbiji već je došla kao import iz vaših hrvatskih krajeva. Bila je greška što onda nije Hrvatima dato ono što im, po mom mišljenju, sada treba dati."
Stojadinović zaključuje da je eventualni sporazum jedini način "da se konačno stane na kraj međusobnom uništavanju, jer Srbi i Hrvati su stotinama godina živeli u posebnim dražvama i uvek u najboljem prijateljstvu te sam siguran da ćemo opet biti upućeni jedni na druge i pomagati se u obrani zajedničkih interesa".
Analitičari prilika među srpskom i hrvatskom emigracijom odmah su procenili da je samo pitanje vremena kada će dvojica "bivših" da se nađu za pregovaračkim stolom. U pojedinim emigrantskim listovima već su se pojavljivali naslovi, u stilu: "Sviće na Drini" ili "Mir na granicama Srbije i Hrvatske".
Krajem 1954. godine Pavelić, koji kao da se probudio iz političkog sna, ponovo daje intervju "Izboru". Na sva usta hvali "političku mudrost dr Stojadinovića" i najavljuje skoro potpisivanje "povijesnog sporazuma" uz konstataciju kako je "i kod naroda u Srbiji te kod njegovih poštenih sinova u tuđini sazrelo mišljenje da je Jugoslavija, posebno ona prva, bila nesreća za oba naroda".
Srbi "pravoslavni Hrvati"
I dok su se Pavelić i Stojadinović međusobno častili komlimentima, ispijali "hrvatsku i srpsku šljivovicu", porodično se posećivali i jedan drugog nazivali "najvećim sinom" hrvatskog odnosno srpskog naroda, njihovu emigrantsku sabraću sve je više kopkalo pitanje: šta, zapravo, stoji iza ovog političkog domunđavanja i "izliva nežnosti" među dojučerašnjim smrtnim neprijateljima, a naročito - kako su "rešili" pitanje budućeg razgraničenja među dvema državama. Posebno se osećala uznemirenost među hrvatskom emigracijom kojoj je bila poznata cena "političke mudrosti" poglavnika.
Mada se to vešto prikrivalo, detalji sporazuma Pavelić - Stojadinović procureli su u javnost posle jedne emigrantske sedeljke kod izvesne gospođe Maštrović u Buenos Ajresu. Ovoj "žurki" je prisustvovao i hrvatski sveštenik publicista Đuro Baloković koji je o tome sačinio belešku:
Jedne večeri okupili smo se u salonu gospođe Maštrović, kada se pojavio i dr Stojadinović. Došao je raspoložen, a domaćici je doneo veliki buket cveća. Kada smo se upoznali, odmah me je upitao: "No, oče, šta se priča među Hrvatima? Šta radi moj prijatelj Pavelić?"
U opuštenoj i šljivovicom podgrejanoj atmosferi Stojadinović je prvi puta, nagovestio osnovne odrednice sporazuma sa Pavelićem, dodavši da prva tačka glasi: "Vođstvo Srpske radikalne stranke, koja je najjača srpska stranka, priznaje pravo Hrvatima na sopstvenu državu." Kada se povela reč o najvažnijem pitanju - budućim granicama, Stojadinović je objasnio da će "definitivne granice odrediti srpska Narodna skupština odnosno hrvatski Sabor".
- Gospodine predsedniče - primetio je Baloković - kao što vam je poznato, ne postoji ni Hrvatski sabor ni Srpska Narodna Skupština. Titove republičke parlamente ne priznajemo ni mi, a ni vi. Ako bi došlo do raspada Titovog režima, moralo bi se odmah urediti privremeno razgraničenje kako bi se izbegli tragični nesporazumi iz 1941. godine?
Stojadinović je odgovorio: "Pavelić i ja smo mislili o tome. U Hrvatskoj bi se ta granica "pokrivala" sa granicama sadašnje Republike Hrvatske. Bosnu ćemo podeliti po pola, i to tako da granica ide rekama Bosnom i Neretvom. Zatim: nama Sarajevo a vama Banjaluka. Doduše, zapadna Bosna je u većini Srpska, ali mi ćemo učiniti taj ustupak u interesu mira. Zato ćemo od Hrvata tražiti protivuslugu - da nam vrate Duborvnik"!.
Baloković je zaprepašteno zaustio: "Ali, gospodine predsedniče, pa vi znate da je Dubrovnik hrvatski."
Stojadinović je mirno nastavio: "Naši kažu da je srpski. Bilo kako bilo nama Srbima treba jedan širok izlaz na more i jedan grad zapadnoevropske kulture. Inače će Srbija zauvek ostati mala kontinentalna provincijska zemlja. Srbi koji bi ostali u Hrvatskoj neka se zovu pravoslavnim Hrvatima, ili neka ostanu, ako hoće, Srbi. U jednoj pravoj demokratiji to, uostalom, i nije nekakav problem. Formiraćemo komisiju koja će na jedan ljudski i miran način sprovesti razmenu stanovništva i dobara. Seljaci iz Hrvatske koji hoće u Srbiju dobiće kuće i imanje otprilike u istoj vrednosti, i obratno. Za radnike i činovnike seoba nije nikakav problem", zaključio je Stojadinović.
I emigranija po strani
Lamentirajući o sporazumu sa "svojim prijateljem Pavelićem" Stojadinović je ocenio da će posle "skorog pada Titovog režima", svetske sile odrediti privremene granice. Računao je, zapravo, na intervenciju zapadne alijanse i Ujedinjenih nacija.
Ove Stojadinovićeve ocene izazvale su živo interesovanje, posebno među hrvatskom emigracijom. Pripadnici HSS-a nisu hteli ni da čuju o nekakvom sporazumu sa Srbima i žestoko su se okomili na Pavelića, nazivajući ga izdajnikom: "Ranije je prodao Dalmaciju, a sada trguje i Bosnom", grmela je brojna emigracija. Istovremeno, u Pavelićevom "Hrvatskom domobranu" taj sporazum su veličali kao "plod političke mudrosti poglavnika".
Zanimljivo je da se srpska emigracija, u najvećem broju okupljena u SAD, nije mnogo obazirala na Stojadinovićeve političke kombinacije. Samo u jednom srpskom listu u Čikagu Stojadinovićeva politička aktivnost prokomentarisana je kao "zabava dokonog penzionera".
Da bi stvar isterao do kraja, Baloković je zatražio od Pavelića da se konačno izjasni o sporazumu. Pavelić nije bio voljan da razgovara o tome, ali nije poricao da je sporazum sa Stojadinovićem postignut. O Stojadinoviću je rekao: "To je jedan pošten i pametan srpski političar koji je shvatio da se sa Hrvatima može razgovarati ako im se prizna pravo na državu."
O tome kako zamišlja podelu Bosne takođe nije želeo detaljnije da priča. Samo je rekao: "Ako se Srbi i Hrvati žele sporazumeti, ni jedni ni drugi ne bi smeli insistirati da celokupna BiH pripadne samo jednima."
Dubrovnik je bio jedina sporna tačka "sporazuma Pavelić - Stojadinović". Dok je Stojadinović govorio o Dubrovniku kao činjenici budućnosti, Pavelić je tolerantno najavio mogućnost slobodne odluke (plebiscita) pa čak i samostalni Dubrovnik. Paveliću, naravno, nije bilo ni na kraj pameti da Dubrovnik pripadne Srbima. U svakom slučaju "lideri" su zauzeli stav da se pitanje Dubrovnika rešava "u hodu".
Ipak, bez potpisa?
Kakav je bio epilog "sporazuma Pavelić - Stojadinović"? Predviđeno je da se potpisivanje obavi u Stojadinovićevoj kući u Buenos Ajresu. Da bi sve izgledalo što svečanije i zvaničnije, Stojadinović je predložio Paveliću da pozove ostatke svoje vlade bivše NDH, a on, Stojadinović, pozvaće sve viđenije Srbe. Pavelić je, međutim, želeo da izbegne bilo kakvu zvaničnu formu i publicitet. Stojadinović se zbog toga naljutio na "svog prijatelja", te mu je dva dana pred potpisivanje sporazuma poručio da potpisivanje odlože.
Umešala se, međutim, Stojadinovićeva supruga, ukorivši muža da "nema smisla da to radi svom prijatelju poglavniku". Mada nevoljno, Stojadinović se predomislio te je ugovorenog dana u njegovu kuću stigao Pavelić u pratnji Josipa Subašića. Posle večere povukli su se u jednu sobu gde su sat i po razgovarali u četiri oka. Niko tačno ne zna o čemu se razgovaralo i da li su uopšte stavljeni potpisi na dva primerka teksta sporazuma koji je Stojadinović držao u džepu sakoa.