Ace Rimmer
12-09-2007, 12:09 PM
Dok sam živio u Australiji, često sam, čekajući let po Singapurima i Frankfurtima, vrijeme ubijao igrom ‘pokušaj skužiti naše’. Gotovo se nikad ne bih prevario: ima nešto u pokretu, izrazu lica, načinu podizanja torbe, ispijanja kave...
Kad sletite u Toronto, kako prepoznati hrvatskog vozača koji vas treba dočekati na zračnoj luci, pogotovo ako se dobro ne organizirate glede i u svezi mogućih predradnji? Jedan je način da mu pošaljete mailom fotku kako bi vas odmah mogao uočiti i s njome usporediti, premda ste u međuvremenu malo ostarjeli, osijedjeli i oćelavjeli. Drugi je da se potrudite izgledati hrvatski, a s obzirom na to da nismo Šveđani ili Nijemci e da biste se sjetili obećano obaviti i odvažili se na slanje maila neposredno prije puta (kad je važnije poznatima objašnjavati kako putujete u Kanadu negoli organizirati put), onda je vjerojatno da ćete ići na ovu drugu foru.
Izlazite iz zrakoplova na golemom terminalu i prolazite sve carinske formalnosti. Hodate nepreglednim prostorom većim od trideset Merkatora i pedeset Jokera zajedno i kad već izgubite nadu da ćete ikad doći do kakvog izlaza ili svoje prtljage, odjednom se nađete pred pasoškom kontrolom. Imate li hrvatski pasoš, zadržat ćete se sa službenom osobom u dužem i prijateljskom razgovoru. S australskim pak prolazite odmah i s ironičnim smiješkom na uzdignutoj lijevoj usni čekate kolegu Hrvata, gledajući ga kako se znoji i gestikulira rukama. Premda ima urednu vizu, pet minuta mora objašnjavati da je sveučilišni profesor i da ide na niz sastanaka koje je dogovorio s kanadskim kolegama i kolegicama.
Ima dakle u tome da se bude Hrvatom nešto originalno. Sjećam se vremena kad sam ja putovao s hrvatskom, a supruga mi s australskom putovnicom. Neki put bi me morala sačekivati na raznim kontrolama i po deset minuta. Jednom ju je pak pustilo u Austriju s međunarodnog terminala, dok sam ja tri sata morao čučati u ničijem prostoru, jer mi je rečeno da tranzitni putnici namaju pravo izlaza. Tad sam ostao iznenađen da se putnici dijele na tranzitne i tranzitnije.
Šifra: izgledati hrvatski
Kad smo se nakon nekoliko minuta ipak našli oči u oči sa stotinama ljudi koji su sa smiješkom očekivali svoje poznate, nije nam bilo druge nego da po svaku cijenu izgledamo hrvatski. Inače ćemo zauvijek ostati na ovom snijegom zatrpanom terminalu. Jer vozač koji nas čeka jedina nam je veza s hotelom, konzulatom, budućnošću. Zato se moramo prepoznati, hrvatski i egzistencijalno.
Ali kako? Jedna bi varijanta bila da u rukama držimo kakvu Slobodnu, Globus ili Nacional. Ali to smo isprožvakali još negdje nad Islandom i, dobivši dovoljnu količinu negativnih i destruktivnih informacija, bacili sve to zanimljivo štivo ispod sjedalice, zaboravivši ga pri izlasku iz zrakoplova iznijeti sa sobom.
‘Čuj, je l’ ti izgledam dovoljno hrvatski?’, pitam kolegu koji dolazi sa mnom rihtajući sako i kravatu.
‘Vrlo’, odgovara on uz smiješak, valjda aludirajući na to da nas je carinica ‘skužila’ po putovnicama i izgnjavila baš na hrvatsku. I kad već izgubismo svaku nadu u moć prepoznavanja, iza sebe začujemo rezak, gotovo uzbuđen glas: ‘Eee, tu smo, tu smo! Dobrodošli, dobrodošli!’
Kako li nas je samo skužio! ‘Ne bih vas promašio ni da je još toliko ljudi izišlo kroz carinu’, kaže nedvosmisleno naš vozač, smiješeći se od uha od uha. ‘Izgledate tako hrvatski!’
I stvarno, dok sam živio u Australiji često sam, čekajući idući let po Singapurima i Frankfurtima, vrijeme ubijao tradicionalnom igrom: ‘pokušaj skužiti naše’. Igra se obično u dvoje i pogađa se je li netko ‘naš’ ili nije. Nakon toga slijedite osobu i pokušate prislušnuti dio razgovora, što čita ili tome slično. Ja se gotovo nikad ne bih prevario, bez obzira radilo se o transkontinentalnim putnicima u trenirkama ili biznismenima u uglačanim odijelima. Nešto u pokretu i izrazu lica, nešto u načinu na koji se podižu torbe ili u kafićima ispija kava, odmah nas otkriva. Do srži.
Prisjećam se jednog romana poznate književnice koja je u emigraciji završila devedesetih. U lirskom sentimentalizmu hinjene nostalgije, njoj su sve te face po aerodromima izgledale familijarno, poznato, već sretnuto. U Frankfurtu, Parizu, New Yorku ili Torontu, uvijek je znala: il’ su naši ili njihovi! Treće nije bilo.
A ja sam si uvijek umišljao da izgledam svjetski. Ono, da me je teško smjestiti, barem dok mudro šutim zagledan u daljinu i ne progovorim s jakim akcentom. No očito da postoji više od toga. Nešto transcendentalno naše, u pogledu, pokretu, mirisu...
‘Pa naljepnice na kuferima odaju vas iz aviona’, kaže nam naš domaćin da prekine neizvjesnost. ‘Auto je tu.’ Propisno parkiran na označenom mjestu plaćenog parkirališta, ne djeluje nimalo hrvatski.
Imati što veću kuću
Kao i obično, nakon dvije rečenice po tko zna koji put otkriva se poznata stvar o tome koliko je zapravo naš hrvatski svijet mali, gotovo obiteljski. Čovjek koji nas vozi do grada poznaje čitavu galeriju mojih znanaca iz Australije. Pa se na kraju uspostavi da je ranih devedesetih živio na nekoliko kilometara od mene, da mu poznajem i rodbinu, da se redovno dopisujem s nekim njegovim dobrim prijateljima, a on da za mene zna još od pred desetak godina, premda se nikad nismo sreli.
Zaustavljeni snijegom i jakim vjetrom u nepreglednoj koloni, pričamo o poznatim ljudima, emigrantima u Australiji i Kanadi. Kroz razgovor nas naš vozač s kojim smo sad već na Ti priprema za naš posjet.
‘Kanadski su Hrvati isti kao Australski. Samo su možda još razjedinjeniji i žive u kudikamo oštrijim klimatskim uvjetima’, saznajemo.
I krene stara emigrantska priča: o klubovima, identitetu, oblicima druženja i o tome postoje li Hrvati kao cjelina u prekomorskim zemljama, onako, izvan preživjelih političkih opcija, nogometa i želje da se kroz razne oblike dopunskog školovanja sačuva hrvatski jezik.
A naravno, problem je i u izborima. Čini mi se da je razočaran kad mu kažemo kako nemamo nikakvih vijesti o tome tko će pobijediti na izborima, za koga će potpisati Đurđa ili s kime će igrati ponovno birani zastupnik neke od manjina.
Toronto i Mississauga žive sličnim životom poput Sydneya ili Melbournea. Gradovi se rasprostiru na golemim površinama, prometnice su široke, a bez automobila se ne da živjeti. Od točke A do točke B putuje se satima, a ljudi na produženo radno vrijeme od pedesetak sati tjedno (bez plaćenih prekovremenih!) troše još barem deset-dvanaest na putu kući i na posao.
Možda upravo zato žele imati što veću kuću, sa što više stepenica, kako bi se svaki put kad oko sedam i trideset poslijepodne dođu s posla prisjetili zašto rade: valja im otplaćivati kredit za ovu ljepotu i veličinu. Jedina je razlika između Australije i Kanade o tom pitanju u tome što masa stepenica, popločenih putića i privatno parkiralište oko kuće u Kanadi imaju dopunsku ulogu: služe i tome da se ima oko čega čistiti snijeg. Jer dok Australci obožavaju pričati o tome kome je bilo teže prošle noći spavati od vrućine, Kanađani se natječu u pričama o tome kome je bilo napornije čistiti snijeg oko kuće. A kad imaš veću kuću...
Došli smo u misiju promocije međunarodnog projekta posvećenog učenju i studiranju hrvatskoga jezika, ali i Sveučilišta u Splitu općenito. Razgovaramo s mogućim sveučilištima-partnerima, o hrvatskom jeziku, ali i ostalim mogućnostima, s posebnim naglaskom na komparativne prednosti instituta i centara koje imamo na atraktivnim jadranskim lokacijama. Činjenica da je hladno, da vjetar raznosi snježni prah posvuda, s posebnim naglaskom na oči i usta, čini brošure o Splitu koje smo donijeli još atraktivnijima. U moru misionara koji traže fakultete s kojima započinju suradnju na poljima razmjene studenata, nastavnika i započinjanju zajedničkih projekata, postajemo poželjnom udavačom.
Nismo, međutim, zaboravili razgovarati ni sa zajednicom koja je godinama vodila borbu za studij hrvatskoga jezika, izborivši se još davne 1987. za postojanje programa hrvatskih studija na Sveučilištu Waterloo, sto dvadeset i nešto kilometara od Toronta, na području gdje se spajaju tri satelitska grada srednje veličine.
Dok u Australiji postoji jedan studij koji svojim virtualnim centrom pokriva područje cijelog kontinenta, u Torontu i oko njega nalaze se dakle dva sveučilišta na kojima se studira hrvatski jezik. Zapravo podučava, više negoli se studira. Niti jedan studij međutim nije još dovršeni projekt s izvjesnom budućnošću i istraživačkom infrastrukturom. Upravo u tom smjeru Hrvatska može pomoći emigraciji, zajedničkim programima i pametnom organizacijom razmjene. Zauzvrat, hrvatski emigranti druge, treće i četvrte generacije doista mogu pomoći nama i to tako da provedu neko vrijeme u Hrvatskoj, studirajući, a potom i radeći kod nas. Time se mogu uvesti neke drugačije navike u našu svakodnevicu.
Vrijeme uzajamnog otkrivanja
Živeći dvadesetak godina s emigrantima i sudjelujući u mnogim njihovim akcijama i nastojanjima oko očuvanja hrvatskoga jezika, znam koliko je važno sa svakim projektom upoznati zajednicu i projekt promocije hrvatskih studija učiniti njihovim jednako koliko i sveučilišnim. Koliko mi možemo pomoći njima, toliko i oni mogu pomoći nama. Svojim zakladama, promocijom i sudjelovanjem njihove djece u međunarodnim projektima.
A s obzirom na prijem koji smo ovdje dobili otkriva se činjenica da živimo u postemocionalnom svijetu globalne Hrvatske. Vrijeme je konkretnih projekta i uzajamnog otkrivanja. Nakon međusobnog stereotipiziranja, konačno nam valja doista se međusobno upoznati.
Pri tom će najviše profitirati visoko školstvo, a ako se stvari pametno postave, i oni sektori privrede i državne administracije koji su nas u stanju pratiti.
Pa ćemo se onda prepoznavati zajedničkim programima, a ne samo oznakama hrvatske zrakoplovne kompanije na našim torbama. I kretnjama svojstvenim nama, samo nama.
Slobodna (http://www.slobodnadalmacija.hr/20071209/nedjeljna-prilog07.asp)
Kad sletite u Toronto, kako prepoznati hrvatskog vozača koji vas treba dočekati na zračnoj luci, pogotovo ako se dobro ne organizirate glede i u svezi mogućih predradnji? Jedan je način da mu pošaljete mailom fotku kako bi vas odmah mogao uočiti i s njome usporediti, premda ste u međuvremenu malo ostarjeli, osijedjeli i oćelavjeli. Drugi je da se potrudite izgledati hrvatski, a s obzirom na to da nismo Šveđani ili Nijemci e da biste se sjetili obećano obaviti i odvažili se na slanje maila neposredno prije puta (kad je važnije poznatima objašnjavati kako putujete u Kanadu negoli organizirati put), onda je vjerojatno da ćete ići na ovu drugu foru.
Izlazite iz zrakoplova na golemom terminalu i prolazite sve carinske formalnosti. Hodate nepreglednim prostorom većim od trideset Merkatora i pedeset Jokera zajedno i kad već izgubite nadu da ćete ikad doći do kakvog izlaza ili svoje prtljage, odjednom se nađete pred pasoškom kontrolom. Imate li hrvatski pasoš, zadržat ćete se sa službenom osobom u dužem i prijateljskom razgovoru. S australskim pak prolazite odmah i s ironičnim smiješkom na uzdignutoj lijevoj usni čekate kolegu Hrvata, gledajući ga kako se znoji i gestikulira rukama. Premda ima urednu vizu, pet minuta mora objašnjavati da je sveučilišni profesor i da ide na niz sastanaka koje je dogovorio s kanadskim kolegama i kolegicama.
Ima dakle u tome da se bude Hrvatom nešto originalno. Sjećam se vremena kad sam ja putovao s hrvatskom, a supruga mi s australskom putovnicom. Neki put bi me morala sačekivati na raznim kontrolama i po deset minuta. Jednom ju je pak pustilo u Austriju s međunarodnog terminala, dok sam ja tri sata morao čučati u ničijem prostoru, jer mi je rečeno da tranzitni putnici namaju pravo izlaza. Tad sam ostao iznenađen da se putnici dijele na tranzitne i tranzitnije.
Šifra: izgledati hrvatski
Kad smo se nakon nekoliko minuta ipak našli oči u oči sa stotinama ljudi koji su sa smiješkom očekivali svoje poznate, nije nam bilo druge nego da po svaku cijenu izgledamo hrvatski. Inače ćemo zauvijek ostati na ovom snijegom zatrpanom terminalu. Jer vozač koji nas čeka jedina nam je veza s hotelom, konzulatom, budućnošću. Zato se moramo prepoznati, hrvatski i egzistencijalno.
Ali kako? Jedna bi varijanta bila da u rukama držimo kakvu Slobodnu, Globus ili Nacional. Ali to smo isprožvakali još negdje nad Islandom i, dobivši dovoljnu količinu negativnih i destruktivnih informacija, bacili sve to zanimljivo štivo ispod sjedalice, zaboravivši ga pri izlasku iz zrakoplova iznijeti sa sobom.
‘Čuj, je l’ ti izgledam dovoljno hrvatski?’, pitam kolegu koji dolazi sa mnom rihtajući sako i kravatu.
‘Vrlo’, odgovara on uz smiješak, valjda aludirajući na to da nas je carinica ‘skužila’ po putovnicama i izgnjavila baš na hrvatsku. I kad već izgubismo svaku nadu u moć prepoznavanja, iza sebe začujemo rezak, gotovo uzbuđen glas: ‘Eee, tu smo, tu smo! Dobrodošli, dobrodošli!’
Kako li nas je samo skužio! ‘Ne bih vas promašio ni da je još toliko ljudi izišlo kroz carinu’, kaže nedvosmisleno naš vozač, smiješeći se od uha od uha. ‘Izgledate tako hrvatski!’
I stvarno, dok sam živio u Australiji često sam, čekajući idući let po Singapurima i Frankfurtima, vrijeme ubijao tradicionalnom igrom: ‘pokušaj skužiti naše’. Igra se obično u dvoje i pogađa se je li netko ‘naš’ ili nije. Nakon toga slijedite osobu i pokušate prislušnuti dio razgovora, što čita ili tome slično. Ja se gotovo nikad ne bih prevario, bez obzira radilo se o transkontinentalnim putnicima u trenirkama ili biznismenima u uglačanim odijelima. Nešto u pokretu i izrazu lica, nešto u načinu na koji se podižu torbe ili u kafićima ispija kava, odmah nas otkriva. Do srži.
Prisjećam se jednog romana poznate književnice koja je u emigraciji završila devedesetih. U lirskom sentimentalizmu hinjene nostalgije, njoj su sve te face po aerodromima izgledale familijarno, poznato, već sretnuto. U Frankfurtu, Parizu, New Yorku ili Torontu, uvijek je znala: il’ su naši ili njihovi! Treće nije bilo.
A ja sam si uvijek umišljao da izgledam svjetski. Ono, da me je teško smjestiti, barem dok mudro šutim zagledan u daljinu i ne progovorim s jakim akcentom. No očito da postoji više od toga. Nešto transcendentalno naše, u pogledu, pokretu, mirisu...
‘Pa naljepnice na kuferima odaju vas iz aviona’, kaže nam naš domaćin da prekine neizvjesnost. ‘Auto je tu.’ Propisno parkiran na označenom mjestu plaćenog parkirališta, ne djeluje nimalo hrvatski.
Imati što veću kuću
Kao i obično, nakon dvije rečenice po tko zna koji put otkriva se poznata stvar o tome koliko je zapravo naš hrvatski svijet mali, gotovo obiteljski. Čovjek koji nas vozi do grada poznaje čitavu galeriju mojih znanaca iz Australije. Pa se na kraju uspostavi da je ranih devedesetih živio na nekoliko kilometara od mene, da mu poznajem i rodbinu, da se redovno dopisujem s nekim njegovim dobrim prijateljima, a on da za mene zna još od pred desetak godina, premda se nikad nismo sreli.
Zaustavljeni snijegom i jakim vjetrom u nepreglednoj koloni, pričamo o poznatim ljudima, emigrantima u Australiji i Kanadi. Kroz razgovor nas naš vozač s kojim smo sad već na Ti priprema za naš posjet.
‘Kanadski su Hrvati isti kao Australski. Samo su možda još razjedinjeniji i žive u kudikamo oštrijim klimatskim uvjetima’, saznajemo.
I krene stara emigrantska priča: o klubovima, identitetu, oblicima druženja i o tome postoje li Hrvati kao cjelina u prekomorskim zemljama, onako, izvan preživjelih političkih opcija, nogometa i želje da se kroz razne oblike dopunskog školovanja sačuva hrvatski jezik.
A naravno, problem je i u izborima. Čini mi se da je razočaran kad mu kažemo kako nemamo nikakvih vijesti o tome tko će pobijediti na izborima, za koga će potpisati Đurđa ili s kime će igrati ponovno birani zastupnik neke od manjina.
Toronto i Mississauga žive sličnim životom poput Sydneya ili Melbournea. Gradovi se rasprostiru na golemim površinama, prometnice su široke, a bez automobila se ne da živjeti. Od točke A do točke B putuje se satima, a ljudi na produženo radno vrijeme od pedesetak sati tjedno (bez plaćenih prekovremenih!) troše još barem deset-dvanaest na putu kući i na posao.
Možda upravo zato žele imati što veću kuću, sa što više stepenica, kako bi se svaki put kad oko sedam i trideset poslijepodne dođu s posla prisjetili zašto rade: valja im otplaćivati kredit za ovu ljepotu i veličinu. Jedina je razlika između Australije i Kanade o tom pitanju u tome što masa stepenica, popločenih putića i privatno parkiralište oko kuće u Kanadi imaju dopunsku ulogu: služe i tome da se ima oko čega čistiti snijeg. Jer dok Australci obožavaju pričati o tome kome je bilo teže prošle noći spavati od vrućine, Kanađani se natječu u pričama o tome kome je bilo napornije čistiti snijeg oko kuće. A kad imaš veću kuću...
Došli smo u misiju promocije međunarodnog projekta posvećenog učenju i studiranju hrvatskoga jezika, ali i Sveučilišta u Splitu općenito. Razgovaramo s mogućim sveučilištima-partnerima, o hrvatskom jeziku, ali i ostalim mogućnostima, s posebnim naglaskom na komparativne prednosti instituta i centara koje imamo na atraktivnim jadranskim lokacijama. Činjenica da je hladno, da vjetar raznosi snježni prah posvuda, s posebnim naglaskom na oči i usta, čini brošure o Splitu koje smo donijeli još atraktivnijima. U moru misionara koji traže fakultete s kojima započinju suradnju na poljima razmjene studenata, nastavnika i započinjanju zajedničkih projekata, postajemo poželjnom udavačom.
Nismo, međutim, zaboravili razgovarati ni sa zajednicom koja je godinama vodila borbu za studij hrvatskoga jezika, izborivši se još davne 1987. za postojanje programa hrvatskih studija na Sveučilištu Waterloo, sto dvadeset i nešto kilometara od Toronta, na području gdje se spajaju tri satelitska grada srednje veličine.
Dok u Australiji postoji jedan studij koji svojim virtualnim centrom pokriva područje cijelog kontinenta, u Torontu i oko njega nalaze se dakle dva sveučilišta na kojima se studira hrvatski jezik. Zapravo podučava, više negoli se studira. Niti jedan studij međutim nije još dovršeni projekt s izvjesnom budućnošću i istraživačkom infrastrukturom. Upravo u tom smjeru Hrvatska može pomoći emigraciji, zajedničkim programima i pametnom organizacijom razmjene. Zauzvrat, hrvatski emigranti druge, treće i četvrte generacije doista mogu pomoći nama i to tako da provedu neko vrijeme u Hrvatskoj, studirajući, a potom i radeći kod nas. Time se mogu uvesti neke drugačije navike u našu svakodnevicu.
Vrijeme uzajamnog otkrivanja
Živeći dvadesetak godina s emigrantima i sudjelujući u mnogim njihovim akcijama i nastojanjima oko očuvanja hrvatskoga jezika, znam koliko je važno sa svakim projektom upoznati zajednicu i projekt promocije hrvatskih studija učiniti njihovim jednako koliko i sveučilišnim. Koliko mi možemo pomoći njima, toliko i oni mogu pomoći nama. Svojim zakladama, promocijom i sudjelovanjem njihove djece u međunarodnim projektima.
A s obzirom na prijem koji smo ovdje dobili otkriva se činjenica da živimo u postemocionalnom svijetu globalne Hrvatske. Vrijeme je konkretnih projekta i uzajamnog otkrivanja. Nakon međusobnog stereotipiziranja, konačno nam valja doista se međusobno upoznati.
Pri tom će najviše profitirati visoko školstvo, a ako se stvari pametno postave, i oni sektori privrede i državne administracije koji su nas u stanju pratiti.
Pa ćemo se onda prepoznavati zajedničkim programima, a ne samo oznakama hrvatske zrakoplovne kompanije na našim torbama. I kretnjama svojstvenim nama, samo nama.
Slobodna (http://www.slobodnadalmacija.hr/20071209/nedjeljna-prilog07.asp)