Iz povijesti hrvatskog oružja

[Sivi_Sokol]

Stari požutjeli sudski spisi o hrvatskome oružju
SVEČANA SABLJA sveučilišnih građana Zagrebačkog sveučilišta iz 1895. godine

Svi studenti Zagrebačkoga sveučilišta dijelili su ista politička uvjerenja i bili su vrlo monolitni u svome protumađarskom raspoloženju te krajnje revoltirani politikom Khuena Hedervaryja, a nije ih dijelila ni vjera jer je među njima, uz pretežit broj katolika, bilo i pripadnika židovske, pravoslavne i muslimanske vjeroispovijesti. Svi su oni sebe smatrali hrvatskim nacionalistima

Piše: TOMISLAV ARALICA


Hrvatski ban Khuen Hedervary uspio je na habsburškome dvoru isposlovati da svečanome činu otvaranja Hrvatskoga narodnog kazališta, jedne od velikih državnih investicija u kulturi Hrvatske onoga doba, bude nazočan osobno car i kralj Franjo Josip I. On je trebao uz prigodne svečanosti postaviti završni kamen na zgradi kazališta, Glazbenog zavoda te Gimnazije kao i nazočiti nekim drugim ceremonijalnim zbivanjima.
Tome događaju dana je velika pompa i, kako bi danas rekli, medijska promidžba, kakva nikad do tada nije zabilježena u Hrvatskoj, a koja je kasnije poslužila kao uzor nekim drugim našim vladarima poput kralja Aleksandra, poglavnika Pavelića te predsjednika Josipa Broza Tita.
Khuen Hedervary je tu prigodu želio iskoristiti i za vlastitu promidžbu i učvršćenje svoje nepopularne mađaronske vlasti. Čitav grad Zagreb bio je svečano ukrašen te iskićen cvjetnim slavolucima i zastavama.
Za tu prigodu bila je organizirana i jedna svečana četa zagrebačkih sveučilišnih građana, to jest studenata Zagrebačkoga sveučilišta obučenih u svečanu odoru, takozvanu narodnu galu, koja je predstavljala nešto skromniju inačicu hrvatsko-ugarske svečane magnatske plemićke odore.


Jelačićevu četu vodio pjesnik Vidrić

Uz tu svečanu odoru, kao obvezan pripadak, nosila se i paradna sablja. Studentska četa simbolizirala je onu studentsku četu koja se dragovoljno odazvala pozivu bana Josipa Jelačića i zajedno s njim 1848. godine krenula na mađarske ustanike. Svečana četa vijala je staru hrvatsku trobojnicu iz 1848. godine. Barjaktar je bio Vladimir Vidrić, tada star 20 godina, student 4. godine Pravnoga fakulteta, kasnije poznati i rano preminuli hrvatski pjesnik. Četa je brojala između 50 i 60 studenata, a članovi su bili okupljeni u studentskome društvu 'Zastava'.
U skupini studenata koji su činili ovu svečanu četu bio je i Stjepan Radić, tada star 24 godine, student 3. godine Pravnoga fakulteta, kasnije čuveni hrvatski političar i osnivač HPSS-a (Hrvatska pučka seljačka stranka), čija se urođena sposobnost vođe iskazivala već tada. Naime Radić je glasio za neformalnoga studentskoga vođu čiju su riječ svi ostali studenti slušali. Uostalom, kako sam mogao iščitati iz sudskoga spisa, skoro svi studenti Zagrebačkoga sveučilišta dijelili su ista politička uvjerenja i bili su vrlo monolitni u svome protumađarskome raspoloženju te krajnje revoltirani politikom Khuena Hedervaryja. U tomu ih nije dijelila ni vjera jer je među njima, uz pretežiti broj katolika, bilo i pripadnika židovske, pravoslavne i muslimanske vjeroispovijesti. Svi su oni sebe smatrali hrvatskim nacionalistima. Car je doputovao vlakom u Zagreb 14. listopada 1895. godine, a dočeku na zagrebačkome kolodvoru nazočila je i ova svečana studentska četa. Već tada, uzvicima 'Slava Jelačiću!' dok su prolazili pokraj njegova spomenika i odbijanjem prolaska ispod prigodnoga slavoluka na komu se nalazila mađarska zastava, demonstriraju svoje protumađarsko raspoloženje. Idućega dana zbio se jedan incident kada su mađarski željeznički službenici istukli braću Vladimira i Ivicu Franka jer su ovi ranije pokušali skinuti onu mađarsku zastavu sa slavoluka pokraj kolodvora. To je studente osobito razdražilo.
Na sastancima održanim 15. i 16. listopada studenti su se dogovorili kako će svoje nezadovoljstvo mađaronskom politikom iskazati javnim paljenjem mađarske zastave na Trgu bana Josipa Jelačića. Dogovoreno je kako na zastavi ne smiju biti carske insignije vladajuće kuće Habsburga da se dvor ne bi osjetio povrijeđen ovim činom. Jedan od studenata naručio je kod Margarete Mastler, 18 godišnje modistice iz Zagreba, šivanje zastave u mađarskim bojama koju su kasnije namjeravali spaliti.


Rakijom zapalili probodenu mađarsku zastavu

16. listopada bio je zadnji dan careve i kraljeve posjete. Svečana studentska četa bila je između 10 i 11 sati ujutro postrojena pred gradskom vijećnicom dok je u nju ulazio car, a zatim su u povorci krenuli prema Trgu bana Josipa Jelačića. Prema opisima sudionika, na čelu povorke nalazilo se oko 30-ak galaša, to jest studenata u svečanoj gala odori naoružanih paradnim sabljama, predvođenih Vidrićem koji je nosio ratnu sveučilišnu zastavu, a oko njega je stupalo par studenata sa isukanim sabljama. Slijedila ih je skupina od oko stotinjak studenata u svečanoj građanskoj odjeći, a na začelju se nalazilo još 30-ak galaša. Kada su došli pod banov spomenik, jedan student je izvadio onu mađarsku zastavu koju je skrojila modistica Margareta, a četiri studenta su ju na uglovima proboli vrhovima sječiva svojih sablji i podigli u vis. Jedan ju je polio žesticom, to jest rakijom, a zatim ju je netko od njih zapalio. Na to su svi nazočni studenti počeli izvikivati povike 'Živio hrvatski kralj Franjo Josip I.' , 'Slava Jelačiću' i 'Abzug Magjari'. Kad je zastava izgorjela, studenti su se u povorci povukli prema zgradi Sveučilišta.
Bana je policija odmah obavijestila o događaju, a on je naredio hitno uhićenje svih sudionika ove demonstracije. Redarstvenici su se rastrčali po gradu uhićujući po ulici svečano odjevene studente galaše koji su pred njima bježali, a što sudionici zbivanja opisuju kao tragikomične događaje. Među prvima je već u 12,30 sati na ulici uhićen Stjepan Radić od strane redarstvenoga službenika Jovanovića. Toga i idućeg dana uhićeno je ukupno 24 studenta.


Rasprava po zakonu koji je vrijedio i u Jugoslaviji

Istraga je provedena veoma brzo tako da je već sljedećega mjeseca počela glavna rasprava pred kaznenim vijećem Kraljevskoga sudbenoga stola u Zagrebu kojim je predsjedavao dr. Aleksandar plemeniti Rakodczay. Optužnica je obuhvatila 48 okrivljenih studenata kojima je kao glavno djelo stavljeno na teret da su opisanim kolektivnim činom izazivali 'neprijateljski razdor stanovnika države jedne proti drugim', pa da su time počinili kazneno djelo iz paragrafa 302 važećega Kaznenoga zakona. Zanimljivo kako je riječ o kaznenome djelu koje je u našemu zakonodavstvu postojalo i za Kraljevine SHS/Jugoslavije, odnosno za SFRJ-a, i zbog koga je mnogo političkih zatvorenika glavinjalo po našim zatvorima. Sudac Rakodczay vodio je postupak izrazito nekorektno i veoma pristrano na strani optužbe, upadajući u riječ optuženicima, prekidajući ih u izlaganju obrane i postavljajući im sugestivna i kapciozna pitanja. Očito je ovo suđenje doživio kao trenutak vlastite promocije i kao mogućnost unaprjeđenja. Optuženici su bili kolegijalni i nisu željeli reći tko je od njih imao kakvu ulogu u ovome događaju odgovarajući općenito i uvijeno. Zbog toga mi danas ne znamo tko je od njih držao zastavu na sablji, tko je polio zastavu rakijom, a tko ju je zapalio. Tek prema visini kazne možemo naslutiti zaključak suca Rakodczaya tko je kakvu ulogu imao u ovim događajima. Sudac ih je proglasio krivima za djelo koje bi teško izdržalo jednu objektivnu pravu kritiku jer iz njegova opisa uopće nije vidljivo što je tko od okrivljenika uradio. Radić je osuđen najviše, na 6 mjeseci strogoga zatvora, Gjuro Balaško na 5 mjeseci strogoga zatvora, Milan Dorwald, Osman Hadžić, Vladimir Vidrić, Josip Šikutrić, Vladimir Frank i Ivan Frank na 4 mjeseca zatvora (Ivan Frank za jedno drugo djelo), a većina ostalih na 2 mjeseca zatvora. Četvorica su oslobođena optužbe. Studentsko društvo 'Zastava' je raspušteno, a svečana studentska četa nije se više nikad skupila.


Hrvatski grb na sablji s Britanskoga trga

Povod ovomu napisu okolnost je što sam nedavno na jednome od sajmova antikviteta koji se održavaju na Britanskome trgu u Zagrebu kupio svečanu paradnu sablju za koju mi je prodavač rekao kako ju je nosio jedan student prava prilikom paljenja mađarske zastave u Zagrebu. Već na prvi pogled bilo je vidljivo kako je sablja izrađena od dijelova koji su se između 1852. i 1918. koristili za izradu činovničkih sablji hrvatsko-slavonskoga kraljevstva. Ali oblik rukohvata mi je do tada bio nepoznat. Naime 7. srpnja 1852. godine Ministarstvo unutarnjih poslova Habsburške Monarhije donijelo je Propis o uniformiranju carskih i kraljevskih činovnika u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji. Tim propisom uvedena je u uporabu jednoobrazna činovnička sablja koja je smijenila one starije, takozvane juratske, nejednoobrazne sablje s lukovičastom drškom koje su nalikovale turskim sabljama. Sablje M.1852 imale su dršku od sedefastih pločica, glavicu drške nalik glavi lava i križnicu s krakovima svinutima poput slova S. Po sredini križnice nalazilo se štitasto polje na kojemu je bio apliciran grb trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, a katkad i habsburški carski orao ili monogram vladara. Korice su bile drvene ili željezne, presvučene kožom ili baršunom i okovane s trima okovima koji su s prednje strane imali jednoobrazne ukrase u vidu biljnoga prepleta. Svi okovi i metalni dijelovi opreme sablje bili su od mjedi i pozlaćeni. Predmetna sablja kupljena na Britancu ima dršku izrađenu od dviju međusobno zavarenih, u kalupu izlivenih, mjedenih polovina koje su potom dorađivane, cizelirane i pozlaćene. Istom tehnikom izrađena je i križnica. Drška ima lukovičast oblik. Po sredini se vidi mrežasto dekorativno polje koje sa svih strana obavija preplet akantusovoga lišća. Na vrhu drške nalaze se tri cvijeta, zasigurno simboli trojednoga kraljevstva. Križnica ima krakove savinute jedan gore, drugi dolje, srednje polje ima izgled akantusovih listova, a po sredini toga polja opet se nalaze ona tri cvijeta. Isti prikazi su na jednoj i na drugoj strani rukohvata. Sječivo je jednostavno, blago zakrivljeno sa širim središnjim žlijebom na obje strane i poniklano. Na sječivu nema vidljivih oznaka, natpisa ili ukrasa. Korice su istovrsne koricama činovničkih sablji M.1852. Osnova im je od željezne limene cijevi oblikovane za prihvat sječiva. Omotane su crnim baršunom i okovane s trima mjedenim okova ukrašenima, za činovničke sablje standardnom reljefnom biljnom ornamentikom. Čitava sablja duga je 1010 mm, duljina sječiva iznosi 838 mm, korice su duge 880 mm, a sječivo je široko 27 - 24 - 22 mm. Sablja je u odličnom stanju uščuvanosti.


Djedova šaljiva epizoda s 'coflekom'

Potaknut prodavačevom pričom, uspio sam stupiti u kontakt s ranijim vlasnikom ove sablje, gospodinom Ninoslavom Oreškovićem. On priča kako je ova sablja svojedobno pripadala njegovu djedu Franji Oreškoviću koji je upisao Pravni fakultet 1894. godine (pročitano s fotografije Franje Oreškovića) da bi kasnije diplomirao i postao sudac Banskoga stola u Zagrebu. Kaže kako mu je djed često pričao o dočeku cara i kralja Franje Josipa I. u Zagrebu 1895. godine te o studentskom demonstrativnom paljenju mađarske zastave. Njegov djed bio je jedan od studenata odjevenih u svečanu odoru uz koju je nosio ovdje predmetnu sablju. Kaže da se kao dijete sjeća te odore koja je bila spakirana u jednoj 'škatulji' na tavanu njihova staroga stana u Gajevoj 55, ali je kasnije propala i bačena. Veli kako mu je u sjećanju da je ta odora bila plave i crvene boje te da je imala cofleke. Kad su studenti spalili zastavu nastala je gužva po ulicama Donjega grada jer su redarstvenici počeli hvatali studente u svečanim odorama. Njegov djed je tako bježao po Ilici, a za njim jedan redarstvenik. Prije nego što je pobjegao u jedan štacun, pandur ga je uhvatio za coflek na svečanoj odori. Coflek se otrgnuo, a djed je s rasparanom odorom uspio pobjeći.
Djed je kasnije taj događaj rado prepričavao kao jednu šaljivu epizodu. Ninoslav Orešković dodao mi je i to kako je njegov djed Franjo bio dobar prijatelj s djedom današnje poznate političarke Ljerke Mintas Hodak. Dr Mintas je, uostalom, bio njihov susjed u Gajevoj ulici, a i sam je kao student prava bio nazočan onim demonstracijama iz 1895. godine.


Tajanstveni izraditelj hrvatskih paradnih sablji

Što se tiče odore koju su nosili studenti galaši, nisam uspio pronaći niti jednu fotografiju iz 1895. godine ili kakav drugi pouzdani trag o njezinu točnom izgledu. Posjedujem jednu dopisnicu s fotografijom trojice sveučilišnih građana snimljenih u gala odori 1907. godine prilikom obnove ove svečane postrojbe uz novu sveučilišnu zastavu na kojoj su riječi: 'ALMA•MATER•CROATICA /1848-1895-1907'. Sudeći po ovoj fotografiji, odora sveučilišnih galaša bila je potpuno crna. Ali kako je riječ o nejasnoj crno-bijeloj fotografiji, zaključci o bojama nisu pouzdani. Na ovoj fotografiji je, unatoč njezinoj nejasnoći, vidljivo kako lik u sredini ima sablju vrlo sličnu opisanoj skupini sablji. U Muzeju grada Zagreba nalazi se jedna svečana odora sveučilišnih građana iz 1880. godine uz koju je pridružena jedna činovnička sablja M.1852. Odora je potpuno crna i nalikuje svečanim magnatskim odnosno činovničkim gala odorama kao i odorama s fotografije iz 1907. Osnovni njezin dio jest raskošni crni menten - kaput obrubljen crnim krznom i ukrašen širitima. U sastavu ove odore nose se crne čizme, crna krznena kapa s crvenim platnenim jezikom i crna svilena šal-kravata. Jesu li ovako bili odjeveni i galaši iz 1895. godine - ne znam. Tim prije što Ninoslav Orešković tvrdi kako je djedova odora bila crveno-plava. Nema razloga ne povjerovati osnovnome sadržaju iskaza Ninoslava Oreškovića koji se skladno uklapa u sve ono što o predmetnoj sablji možemo zaključiti njezinom objektivnom analizom kao i na temelju moga dvadesetogodišnjega iskustva u proučavanju hrvatskoga povijesnog oružja. Ni njegov djed Franjo, a ni susjed dr. Mintas, nisu bili na popisu okrivljenika u onome kaznenom postupku. A i to se uklapa u priču prema kojoj je Franjo Orešković uspio pobjeći pandurima.
Iz svega toga možemo izvući zaključak kako je sveučilište u sklopu priprema za doček cara i kralja naručilo izradu novih paradnih sablji za opremanje svoje čete sveučilišnih građana. Tko je sablje izradio, nije nam poznato, ali je gotovo sigurno riječ o nekoj od zagrebačkih obrtničkih zlatarsko - medaljerskih radionica ili pak o više njih. Također je sigurno kako su pritom korišteni dijelovi izvorno namijenjeni izradi činovničkih sablji M.1852 poput sječiva i okova na koricama, a koji su mogli biti uvezeni iz Budimpešte ili Beča. Ali rukohvat je zasigurno prigodan rad, namijenjen upravo ovoj skupini sablji.

Hrvatski List - 04.10.2007 - broj 158

http://img246.imageshack.us/img246/5779/hl158image1sp4.th.jpg (http://img246.imageshack.us/my.php?image=hl158image1sp4.jpg) http://img246.imageshack.us/img246/9015/hl158image2fb5.th.jpg (http://img246.imageshack.us/my.php?image=hl158image2fb5.jpg) http://img246.imageshack.us/img246/1301/hl158image3fn0.th.jpg (http://img246.imageshack.us/my.php?image=hl158image3fn0.jpg) http://img246.imageshack.us/img246/8159/hl158image4uu2.th.jpg (http://img246.imageshack.us/my.php?image=hl158image4uu2.jpg)

[Sivi_Sokol]

POVIJEST - Stari požutjeli spisi o hrvatskome oružju u Dalmaciji:
Jatagani koje su nosili isključivo stanovnici Dalmacije predstavljaju jednu od najvažnijih i najzaniljmivijih tema hrvatske prošlosti
Jatagan dalmatinskih domobrana M.1869

U 79. dalmatinskoj bojni bilo je najmanje 487 primjeraka jatagana M.1869, a kako su bojne obično imale između 600 i 800 ljudi, možemo zaključiti kako su svi domobrani bili naoružani ovim oružjem

Živalj dalmatinskoga zaleđa bio je vrlo ponosan na tu svoju vojsku i svojevrsnu vojnu autonomnost, a upravo su na tu «žicu» udarale austrijske vojne vlasti odijevajući i naoružavajući dalmatinske domobrane na jedan neobičan i arhaičan način

Jatagani su nošeni tako da su zataknuti za crveni platneni pojas koji se ovijao oko pasa vojnika, a ovako odjeveni i naoružani dalmatinski domobrani su nalikovali staroj dalmatinskoj teritorijalnoj vojsci koja je nastala u jednome složenom povijesnom okviru, više kao spontano samoorganiziranje plemenski strukturiranoga življa dalmatinskoga zaleđa nego kao rezultat nekih odluka venecijanskih vlasti

Piše: TOMISLAV ARALICA

Tijekom 19. st. Dalmacija je u sklopu Habsburškoga carstva imala poseban status. Oko njezina ustavnopravnoga položaja, u carstvu su se odvijali otvoreni politički sukobi. Habsburški dvor nije mogao prihvatiti integriranje ove pokrajine u Kraljevstvo Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, a preko nje i u Ugarsko kraljevstvo, gdje bi ona po nacionalnome sastavu i po pravnom shvaćanju onog vremena trebala spadati. Ugarska vladajuća elita nije na tome posebno inzistirala, a ona hrvatska bila je preslaba da bi od dvora ishodila ovako krupnu odluku. Bila je propisana opća vojna obveza i ustanovljeni zajednička vojska (Heer), ugarsko domobranstvo (Honved) i austrijsko domobranstvo (Landwehr). Domobranstvo je naslijedilo razne do tad postojeće srednjovjekovne i postsrednjovjekovne vojne ustanove poput insurekcije - općega narodnog ustanka, gradskih straža, vlastelinskih oružanih formacija, dalmatinske teritorijalne vojske, pandura, serežana, rondaša i drugih. Novo austrijsko domobranstvo ustanovljeno je Zakonom o domobranstvu donesenom 5. prosinca 1868. godine.


Dalmatinska teritorijalna vojska

Uvođenje domobranstva u Dalmaciju, koja je tad obuhvaćala i teritorij bivše Dubrovačke Republike te ono što se nekoć zvalo «Mletačka Albanija«, a riječ je o Boki kotorskoj i okolnim krajevima, teklo je vrlo sporo. Glede Dubrovnika i Boke austrijski car je 1815. godine Bečkim ugovorom preuzeo obvezu da su ti krajevi «izuzeti u pogledu vojničke dužnosti i poreza« pa je uvođenje domobranstva ondje predstavljalo i kršenje međunarodnoga ugovora. Uz to lokalno pučanstvo nije bilo naviklo na ovakvu vrstu vojne obveze pa je bilo negodovanja te čak i otvorene pobune. Najveći otpor pružilo je pravoslavno stanovništvo Krivošija, gorovitoga kraja sjeverozapadno od Bokokotarskog zaljeva, gdje je zbog toga 1869. i 1881. došlo i do oružanih sukoba. Uglavnom, između 1872. i 1883. godine u Dalmaciji su osnovane četiri domobranske bojne i to: 79. gornjodalmatinska - zadarska (osnovana 1872.) , 80. srednjodalmatinska - splitska (osnovana 1872.) ,81. južnodalmatinska - dubrovačka (osnovana 1881.) i 82. bokokotarska (formiranje dovršeno 1883.). Odora i naoružanje ovih bojni bilo je sasvim drukčije nego kod ostalih pješačkih postrojba Habsburške Monarhije. Odora je nalikovala pojednostavljenim muškim narodnim nošnjama spomenutih krajeva. 79. i 80. bojna nosile su plave kratke haljinice i hlače benevrake s crvenim vunenim gajtanima i prepletima, a na glavi crvene «šibenske kape» s crnim rubnim pleterom na kojima je bila mjedena ružica s inicijalima cara Franje Josipa I. Momčad 81. i 82. bojne nosila je jednostavnu kapu od skrletne boje s istovrsnom ružicom, crveni prsluk - kružat, zeleni kaput - dolamu i široke hlače istočnjačkoga kroja. Časnici su, međutim, odijevali standardnu časničku pješačku odoru. Ovim je učinjen svojevrstan ustupak lokalnome ukusu radi stvaranja povoljnije klime za prihvaćanje nove ustanove, ali su ujedno slijeđeni i tadašnji vojni modni trendovi stvaranja domorodačkih pomoćnih vojski po ugledu na francuske zuave.


Puške ostraguše i revolveri

Osnovno oružje su im bile puške ostraguše sustava Werndl M.1867 ili M.1873 kal. 11 mm ali bez bajonete. Za pašom su nosili jatagane novoga i upravo za njih proizvedenoga tipa M. 1869 te revolvere sustava Gasser M.1870 s dugom cijevi ili njegovu inačicu s kraćom cijevi zvanu landwehrrevolver. Revolver i jatagan nošeni su zataknuti za crveni platneni pojas koji se ovijao oko pasa vojnika. Ovako odjeveni i naoružani dalmatinski domobrani su nalikovali staroj dalmatinskoj teritorijalnoj vojsci koja je nastala u jednome složenom povijesnom okviru, više kao spontano samoorganiziranje plemenski strukturiranoga življa dalmatinskog zaleđa nego kao rezultat nekih odluka venecijanskih vlasti. Ta narodna vojska kalila se kroz višestoljetne protuturske ratove i za Veneciju, te kasnije za Francusku i Austriju, predstavljala je obilan izvor za novačenje regularnih vojnih postrojbi. Živalj dalmatinskog zaleđa bio je vrlo ponosan na tu svoju vojsku i svojevrsnu vojnu autonomnost što je došlo do izražaja osobito u narodnim junačkim pjesmama. Upravo su na tu «žicu» udarale austrijske vojne vlasti odijevajući i naoružavajući dalmatinske domobrane na jedan neobičan i arhaičan način. Valja dodati kako je po uzoru na takvo dalmatinsko domobranstvo crnogorski knez i kasnije kralj Nikola I. Petrović organizirao i naoružao crnogorsku vojsku. Tako je 1875. godine kupio od Austro-Ugarske 5.000 revolvera Gasser M.1870 (na zadnjaku cijevi imali su monogram NI - Nikola Prvi), a nakon 1880. uveo je u naoružanje svoje vojske i habsburške puške Werndl M. 1867/73. Jatagane M.1869 nije kupio u Austro-Ugarskoj jer su Crnogorci odranije posjedovali dovoljne količine ovoga hladnog oružja, i to one zanatski proizvedene u Foči i Prizrenu, a manjim dijelom i u podgoričkoj radionici obitelji Andrić. Uglavnom, nakon ovakvog prenaoružanja crnogorski vojnici su bili vrlo nalik dalmatinskom domobranstvu kog su u svakom pogledu pokušavali oponašati.


Handžari - arhaično pješačko naoružanje

Spomenuti jatagani, s obzirom da su ih nosili isključivo stanovnici Dalmacije, predstavljaju jednu od važnih i zanimljivih tema hrvatske vojne prošlosti. U sklopu priprema za podizanje dalmatinskoga domobranstva vojne vlasti donijele su uredbu od 11. svibnja 1869. kojom je uveden u upotrebu «Handyar für berittenen dalmatinischen Landesschützen», dakle handžar za ozakonjene dalmatinske strijelce. Izgleda kako je ovdje došlo do zabune u vojnoj administraciji jer dalmatinski konjički strijelci, koji su također ustanovljeni u okviru ovih vojnih reformi i to najprije u obliku konjičkih odjeljenja pri pojedinim bojnama, nikad nisu nosili jatagane već isključivo sablje. Ali su zato svi dalmatinski domobrani - pješaci u stvarnosti doista bili naoružani ovim hladnim oružjem. O tome nam svjedoči nekoliko poznatih fotografija iz onog vremena te, zornije od svih, velika uljana slika austrougarskog vojnog slikara Juliusa von Blaasa koja prikazuje napad 79. bojne na Livno prilikom okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine. To naglašavamo jer se čak i u najnovijoj knjizi Vojnog muzeja u Beču o habsburškom hladnom oružju izražava sumnja jesu li ovi jatagani doista bili u upotrebi. Moramo objasniti upotrebu naziva handžar i jatagan.
Zapravo se radi o djelomičnim sinonimima s tim što je riječ handžar arapskoga podrijetla i označava nož ili bodež općenito, posebice kratki zakrivljeni bodež, dok je jatagan riječ turskoga korijena i odnosi se samo na karakterističan osmanlijski bojni nož velikih protežnosti. U narodnim junačkim pjesmama koriste se oba naziva za istu vrstu bojnoga noža. Ipak, u zadnje se vrijeme jatagan smatra učenijim i ispravnijim nazivom pa ga stoga i mi ovdje tako koristimo. U dalmatinskom domobranstvu jatagan je službeno nazivan handžarom.


Mjedenjaci iz lokalnih dalmatinskih radionica

Analizom gore spomenutih primjeraka možemo zamijetiti velik stupanj jednoobraznosti što se i očekuje kod serijski proizvedenoga oružja. Ali ta jednoobraznost ipak nije takva da bi ukazivala kako su svi oni proizvedeni u jednoj tvornici. Samo na primjerku broj 1. nalazimo oznaku proizvođača i to u obliku inicijala M.M. što bi prije ukazivalo na obrtnika kovača nego na neku od poznatih tadašnjih tvornica hladnog oružja. Naime, oznake austro-ugarskih proizvođača oružja, vojnih liferanata i inozemnih kooperanata iz druge polovine 19. st. u literaturi su vrlo dobro poznati, a ovi inicijali se ne mogu povezati ni s jednim od njih. Također nema ni kontrolnih žigova udaranih na talonu sječiva prilikom provjere izdržljivosti i kakvoće oružja. Potrebno je istaći kako svi primjerci momčadskoga hladnog i vatrenog oružja vojske Habsburške Monarhije iz druge polovine 19. st. imaju na sebi takve žigove. Stoga paušalnu tvrdnju inače dobro informiranoga i cijenjenoga stručnjaka za povijesno oružje, Branka Bogdanovića, kako su ove jatagane radili «kod Junga ili Fišera, ili u bečkom carskom Arsenalu» 1 ne možemo zasad prihvatiti. Po našemu sudu ovaj jatagan bi mogao biti proizvod lokalnih dalmatinskih radionica, bilo obrtničkih bilo onih u strukturi vojnih ustanova, a prema propisanom vojnom standardu i uz korištenje nekih tvornički proizvedenih dijelova. Sječivo jatagana te način montaže drške snažno podsjeća na starije dalmatinske jatagane narodnog tipa s mjedenim rukohvatom proizvođenim u Dalmaciji od druge polovine 18. st. do sredine 19. st. Mada su ti stariji dalmatinski jatagani narodnoga tipa, među skupljačima kolokvijalno nazivani «mjedenjaci» - zbog mjedenih obloga drške, imali raznorodna sječiva, upravo primjerci iz sredine 19. st. najčešće posjeduju dulja zakrivljena sječiva s širim žlijebom uz hrbat, upravo kao i kod M.1869. Bosanski, odnosno osmanlijski jatagani nikad nisu imali takva sječiva. U prilog ovomu zaključku ide i okolnost da su vojne vlasti odore dalmatinskih domobrana također naručivale od dalmatinskih obrtnika te su poznati neki lokalni javni natječaji za isporuku takvih predmeta, dakako prema točnim vojnim specifikacijama. I ovo je trebalo poslužiti promidžbi i povoljnijem prihvaćanju nove vojne ustanove od lokalne zajednice. M. 1869 imaju korice sasvim drukčijega oblika od «mjedenjaka». Konstrukcija korica jatagana M.1869 istovjetna je konstrukciji nekih drugih primjeraka habsburškog hladnog oružja poput korica pionirskih tesaka M.1853, pješačkih dočasničkih sablji M. 1836 i M.1861 te nekih drugih tipova kratkog hladnog oružja. Takve u koricama se odlikuju masivnim i robusnim željeznim okovima izrađenim od debljih željeznih limova spajanih vrlo urednim tvrdim bakrenim ili mjedenim varom (hardlotanje).


Crna kravlja koža za bolji rukohvat

Korice ovija debela crna kravlja koža spajana pravilnim sitnim šavom i navučena preko drveta ali i preko polovine gornjih i donjih okova. Predmetni tip jatagan dalmatinskih domobrana ima i kabze od bakelita crne ili mrke boje kakav se koristio i kod nekih vrsta habsburških bajoneta. Zbog svega toga, unatoč njegovu «istočnjačkom» izgledu ovi jatagani asketskoga oblika ipak djeluju veoma «austrijski» i veoma vojnički. Kako uz to vrlo dobro «sjede» u ruci i s njima se lako barata, zasigurno je njihovoj proizvodnji prethodila jedna pažljiva vojno-tehnička studija. Svi poznati primjerci jatagana M.1869, izuzev onoga nešto drukčijega prototipa iz Vojnog muzeja u Beču, imaju otisnutu vojnoinventarsku oznaku koja se sastoji od naziva bojne i broja oružja u postrojbi. Neke
od tih brojki su visoke, pogotovo ona na jataganu broj 9. s našeg spiska koja nam svjedoči kako je u 79. bojni bilo najmanje 487 primjeraka jatagana M.1869. Budući su bojne obično imale između 600 i 800 ljudi, možemo zaključiti kako su svi domobrani bili naoružani ovim oružjem. U naoružanju su se zadržali do potkraj 19. st. Kad je 1894. godine spajanjem dalmatinskih domobranskih bojni nastala najprije 23., a nešto kasnije i 37. domobranska pješačka pukovnija, momčad je preodjevena u standardnu austrijsku domobransku odoru te naoružana standardnim naoružanjem dok su jatagani odbačeni.
Kako primjeraka ovog tipa oružja danas ima malo, najvjerojatnije su nakon povlačenja iz naoružanja sustavno uništeni ili pretopljeni. Samo rijetki od njih preživjeli su ratne bure i kolektivnu nebrigu za kulturno nasljeđe dospjevši u nekolicinu privatnih i javnih zbirki razgrćući poput feralčića tešku maglu nad hrvatskom vojnom prošlosti.
_______________

SAMO DVANAEST SAČUVANIH JATAGANA IVI. 1869

Sačuvanih primjeraka jatagana M.1869 danas ima veoma malo. Meni je poznato svega dvanaest komada od kojih ćemo neke niže nabrojati i ukratko opisati:
1. Privatna autorova zbirka, kabze (turcizam: pločice - obloge drške) od dvije bakelitne pločice s velikim ušima zakovane za trn s tri željezne zakovice koje imaju jednostavne mjedene rozete, sječivo konveksno zakrivljeno s širim žlijebom uz hrbat, korice od dvije jelove daščice okovane na oba kraja s okovima od debljeg željeznog lima - kožnata obloga korica nedostaje, na korijenu sječiva žig nepoznatog proizvođača M.M., na donjem dijelu hašrme (turcizam: spojni lim između kabzi) vojnoevidencijski natpis 79.L.W.B. 42. (79. domobranska bojna, oružje broj 42), duljina svega 738 mm, duljina sječiva 590, širina sječiva 30-28-31 mm;
2. Privatna autorova zbirka, istovrstan gornjem ali manjkav i korodiranog sječiva, bakelitne kabze nisu crne već mrke boje i odlomljene su im uši, korice nedostaju, nema oznake proizvođača, na donjoj strani hašrme vojnoevidencijski natpis 81. L.W.B. 22. (81. domobranska bojna, oružje broj 22), duljina svega 713 mm, duljina sječiva 581 mm, širina sječiva 31-29-32,
3. Hrvatski povijesni muzej Zagreb, inv. br. 1815, istovrstan prvospomenutom, korice nedostaju, na donjem dijelu hašrme vojnoevidencijska oznaka 81.L.W.B. 153. (81. domobranska bojna, oružje broj 153), duljina svega 740 mm, duljina sječiva 600 mm, širina sječiva 30 mm, muzeju predao Dušan Njegovan 1941. godine,
4. Vojni muzej u Budimpešti, istovjetan primjerku broj 1., korice nedostaju duljina svega 740 mm, duljina sječiva 600 mm, širina sječiva 31 mm, ostali podaci nepoznati,
5. Vojni muzej u Beču, nepoznata inventarska oznaka, sličan prvospomenutom, ali s mnogim razlikama u detaljima pa tako ima uže i manje uši na dršci te manje mjedene rozete oko zakovica, korice drvene sa željeznim okovima na gornjem i donjem kraju, preko korica navučena deblja crna koža, u izvanrednom stanju uščuvanosti i bez vojnoinventarske oznaka zbog čega se smatra kako je ovo ogledni primjerak koji nikad nije dodijeljen trupi, čitava duljina 738 mm, duljina sječiva 585 mm, širina sječiva 31 mm, nema oznake proizvođača niti kakvih drugih oznaka,
6. Vojni muzej u Beču, nepoznata inventarska oznaka, istovjetan primjerku br. 1. ali od njega cjelovitiji jer mu korice imaju kožnatu oblogu, s gornje strane hašrme vojnoinventarska oznaka L.W. 80. 358. ( 80. domobranska bojna, oružje broj 358),5
7. Privatna zbirka D. Miloševića iz Beograda, detaljnije nepoznat, na njemu vojnoinventarska oznaka 79. L.W.B. 151. (79. domobranska bojna, oružje broj 151),6
8. Privatna zbirka J. Orlandića iz Titograda, detaljnije nepoznat, na njemu vojnoinventarska oznaka 79. L.W.B. 487 (79. domobranska bojna, oružje broj 487).
Ostale meni poznate predmete zamijetio sam na nekim aukcijama ili u privatnim zbirkama u Republici Hrvatskoj i inozemstvu, ali mi detaljnije nisu poznati.


Hrvatski List - 11.10.2007 - broj 159

http://img168.imageshack.us/img168/9674/hl159image1cx4.th.jpg (http://img168.imageshack.us/my.php?image=hl159image1cx4.jpg) http://img168.imageshack.us/img168/4470/hl159image2jf8.th.jpg (http://img168.imageshack.us/my.php?image=hl159image2jf8.jpg) http://img168.imageshack.us/img168/7508/hl159image3au7.th.jpg (http://img168.imageshack.us/my.php?image=hl159image3au7.jpg)

[Sivi_Sokol]

Iz povijesti hrvatskog oružja - Kratki albansko-dalmatinski mornarički mač
I mačevi dokaz hrabre hrvatske povijesti

Mač koji predstavlja najljepši i najraskošniji poznati primjerak s početka 18. st. gradskome kapetanu Perasta darovao je hrvatski ban Petar Zrinski kada je doplovio svojim ratnim brodom nakon poznate peraštanske pobjede nad Turcima 15. svibnja 1654. godine

Hrvatski mač iz Perasta stoljećima je predstavljao gradsku relikviju i njime se svečano opasavao svaki novi gradski kapetan prilikom inauguracije

Kratki albansko-dalmatinski mač iz privatne zbirke Milana Praunspergera koji je 1940. godine prodan Banovini Hrvatskoj, kasnije je darovan njemačkim diplomatskim časnicima u NDH i ne zna se gdje je danas

Piše: TOMISLAV ARALICA

U jednoj zagrebačkoj privatnoj zbirci povijesnoga oružja nalazi se hrvatski kratki mač koji predstavlja zanimljiv i rijedak tip povijesnoga oružja što su ga rabili pomorci južnoga Jadrana i koji stoga svakako zavrjeđuje objavu i raspravu. Ne raspolažemo nikakvim podatcima o njegovoj povijesti. Mač ima drveni držak u cijelosti prekriven pločicama mjedenoga lima prilagođenoga obliku drška, zakucanim čavlićima za drvo i zavarenim bijelim kositrenim varom duž spojeva. Glavica drška četvrtastoga je oblika dok je tijelo izrazito trbušasto oblikovano. Na glavici je mjedeni podložak za koji je zakucan kraj trna sječiva. Mjedeni lim je ukrašen vertikalnim brazdama i nizovima koncentričnih kružića. Duž bokova drška nalaze se po tri željezne zakovice koje su prvobitno završavale dekorativnim rozetama, a koje danas nedostaju. Križnica je mjedena, lijevana i brušena. Ima polumjesečasti oblik s krakovima savinutim prema sječivu koji završavaju račvastim proširenjem.


Tradicionalne kovačke tehnike

Ta račvasta proširenja podsjećaju na stilizirane glave aždaja kakve se nalaze na raskošnijim primjercima ovoga tipa oružja. Sječivo je čelično, ravno, dvobrido, lećasto-romboidnoga presjeka. Prema vrhu se blago sužava te posjeduje kratki, uski i plitki žlijeb duž zastave (gornja trećina sječiva). Na njemu se zamjećuju tragovi koji upućuju na zaključak kako je izrađeno zavarivanjem i prekivanjem čeličnih traka različitoga metalurškog sastava. U sredini je mekši materijal s manjim postotkom ugljika koji graniči između čelika i željeza (takozvani ženski dio), a duž bridova tvrđi čelik s većim postotkom ugljika (takozvani muški dio).
Po pukotinama uzduž sječiva opažaju se mjesta spajanja, zavarivanja, ovih dviju vrsta materijala. Riječ je o tradicionalnim kovačkim tehnikama koje poznaju mnoge kulture i vremenska razdoblja. Nisu se sačuvale korice mača. O ovome tipu mača pisano je vrlo malo. U svome radu o bosanskome srednjovjekovnome oružju Čiro Truhelka, bivši kustos Zemaljskoga muzeja Bosne i Hercegovine (ZMBiH), opisuje osam primjeraka duže i starije inačice ovoga tipa mača sačuvanoga u spomenutome muzeju. U kratkome i nepreciznome opisu kaže za njih da su to ravne sablje koje su se razvile od posebne lokalne vrste bosanskih srednjovjekovnih mačeva kakvi su se razvili u Bosni iz gotskih oblika, ali koji su rabljeni i u Albaniji u 15. i 16. st. pa su ih zato zvali arabanaškim mačevima.


Praunspergerova samoborska zbirka

Pozivajući se na ovaj Truhelkin opis, ali i na svoje višedesetljetno skupljačko iskustvo, Milan Praunsperger iz Samobora sve ovakve mačeve naziva bosanskim i datira ih u 16. st. U svojoj knjizi o hrvatskome povijesnom oružju donosi crtež triju mačeva iz ove skupine:
1. poznati mač peraštanskih kapetana koji je gradu darovao grof Petar Zrinski 1657. godine,
2. tipični primjerak duže i starije inačice albansko-dalmatinskoga mača koji se nekoć nalazio u njegovoj zbirci, a danas je u Hrvatskome povijesnom muzeju (HPM) u Zagrebu, s inventarskim brojem 11581 (za njega u svome rukopisnom katalogu iz 1939. godine Praunsperger tvrdi da je nađen u Mostaru na bogumilskome grobu što je najvjerojatnije neistiniti podatak koji su mu priopćili trgovci antikvitetima radi napuhavanja cijene svojoj robi),
3. kratki albansko-dalmatinski mač koji veoma nalikuje našemu predmetnom primjerku, također iz privatne zbirke Milana Praunspergera. Ovaj treće spomenuti primjerak danas se više ne nalazi u HPM-u makar je na popisu predmeta koje je Praunsperger 1940. godine prodao Banovini Hrvatskoj. Gdje je danas, ne zna se.
Poznato je kako je državno vodstvo NDH za vrijeme 2. svjetskoga rata nekoliko osobito vrijednih primjeraka povijesnoga oružja iz fundusa Ratnoga muzeja, gdje se tada nalazila Praunspregerova zbirka i čiji je on bio ravnatelj, darovalo visoko rangiranim njemačkim i talijanskim političarima i časnicima kao diplomatske darove. Možda je i ovaj kratki mač darovan u nekoj od takvih prigoda. Također je poznato kako je tijekom poslijeratnih godina iz muzeja nestalo nekoliko primjeraka povijesnoga oružja iz Praunspergerove zbirke, onih manjih dimenzija koji su se lako mogli skriti u nabore odjeće. U svakome slučaju, od ovoga važnoga primjerka povijesnoga oružja danas je preostao samo skromni crtež iz Praunspergerove knjige.


'Muhur Sulejmani' - Salomonova šestokraka zvijezda

0 ovoj temi kratko je pisao i Vejsil Ćurčić. On opisuje tri kasna, ali izrazito raskošna primjerka albansko-dalmatinskih kratkih pomorskih mačeva iz zbirke Zemaljskoga muzeja Bosne i Hercegovine. Svi imaju rukohvate i korice izlivene od srebra. Jedan od njih posjeduje nesimetrični držak koji završava glavom morskoga čudovišta i u općim proporcijama nalikuje našemu predmetnom primjerku, ali je mnogo raskošniji.
I HPM posjeduje jedan takav primjerak sa srebrenim drškom kojim završava glavom čudovišta, ali su njegove korice presvučene kožom i možda recentne. Ima jednosjeklo, blago povinuto sječivo s dvama uskim žlijebovima uz hrbat. Na zastavi sječiva s obje strane posjeduje 'muhur Sulejmani', to jest Salomonovu šesterokraku zvijezdu, sretni znak, te arabični natpis koji u prijevodu glasi : «1231 (godina izrade po Hidžri - 1823V24. nakon Krista), izradio Halil za Hasan pašu». Identični dršci s istovjetnom glavom čudovišta posjeduju prekrasne bokeljske sablje mornaričkih časnika za koje, zahvaljujući ugraviranim godinama, stilu ukrašavanja i drugim okolnostima, znamo da su pravljene u Kotoru krajem 18. i početkom 19. st.
Cijeli niz tih sablji čuva se u Pomorskome muzeju u Kotoru. Neke su vlasništvo poznatih lokalnih kapetanskih obitelji, a zapažamo ih i na starim fotografijama časnika Bokeljske mornarice nastalim u 19. i početkom 20. st. Zbog istovjetnoga rukohvata i ovaj kratki mač možemo smjestiti u vrijeme oko 1800. godine pa ga čak pripisati kotorskoj produkciji. Ona druga dva raskošna kratka mača imaju simetrične rukohvate s kratkim polumjesečastim križnicama te šljivaste glavice držaka. Srebreni dijelovi rukohvata i korica ukrašeni su iskucanim, lijevanim i dijelom pozlaćenim gustim vegetabilnim ukrasima po čemu vrlo nalikuju na standardnu zlatarsku produkciju Boke kotorske, ali i na zlatarske proizvode iz albanskoga priobalja, s otoka Krfa i njegovih sedam otoka te Jonskoga priobalje sjeverozapadne Grčke. I njih sa sigurnošću možemo smjestiti na kraj 18. ili početak 19. st. Ćurčić ove kratke mačeve simetričnih držaka naziva ledenicima i kaže da su albanskoga ili mletačkoga podrijetla dok za onaj s glavicom drška u obliku čudovišta tvrdi da je albanski mač zapašnjak.


Znak vuka u trku

Zadnja koja se pozabavila ovom temom bila je Marija Birtašević koja u sklopu svoga rada o mačevima 'vukovcima', to jest mačevima koji na sječivu imaju izvorni ili krivotvoreni prikaz vuka iz Passaua, čuvenoga srednjovjekovnoga kovačkog središta na Dunavu u Bavarskoj. Ona opisuje pet dugih i starijih mačeva albansko-dalmatinskog tipa iz ZMBiH, odabranih od ukupno osam što ih je još 1914. godine spomenuo Truhelka, koji na sječivu imaju znak vuka u trku. Tom prigodom za ove mačeve koristi naziv albanski, dovodi ih u vezu sa sjevernoafričkim mačevima i sabljama tipa nimcha, ali pogrješno zaključuje da su vjerojatno nastali u 19. st. montiranjem marokanskoga tipa držaka na starima venecijanskim sječivima iz 16. i 17. st.
Teza o kasnijemu montiranju držaka na ovakvim mačevima nije prihvatljiva iz čitavoga niza razloga. Spomenimo samo kako se u HPM-u nalazi primjerak ovakvoga mača u stanju iskopine kojemu se od rukohvata sačuvala prepoznatljiva križnica s branikom, a čije sječivo zasigurno nije mlađe od prve polovine 17. st. Iz kondicije ovoga nalaza vidljivo je kako su sječivo i križnica iz istoga razdoblja. Pored toga, u arapskome svijetu uopće ne postoje mačevi s dršcima istovjetnim predmetnoj skupini. Postoje srodne nimche reći, ali se one značajno razlikuju od navedene skupine. Mač vrlo sličan našemu uvodno opisanome primjerku nalazi se i u zbirci danskoga skupljača Helge Brons Hansen. Ima držak okovan srebrenim okovima i križnicu s branikom izlivenu od srebra lošije kakvoće. I korice su mu okovane srebrenim okovima. Svi srebreni dijelovi ukrašeni su tehnikom nijela. Sječivo je ukrašeno tauširanjem srebrne žice te ima natpis na arabici s datacijom i imenom prvobitnoga vlasnika sječiva: «1134, sahib Malik Imad» (godina izrade 1134 po Hidžri - 1721.-1722. nakon Krista, vlasnik Malik Imad)


Nepoznato oružje Bizanta

Proučavanjem ove teme došli smo do zaključaka koje ćemo ukratko izložiti. Potkraj 15. st. u venecijanskoj uporabi nalazimo jednu vrstu pješačkih i mornaričkih mačeva s nesimetričnim rukohvatima čiji drveni ili rožnati dršci završavaju glavicama četvrtastoga oblika proširenoga u lijevu stranu. Posjedovali su željezne križnice s krakovima savinutim naniže prema sječivu koje su često završavale stiliziranom glavicom zmaja. Od prednjega kraka križnice izvijao se branik čiji je gornji kraj završavao uz onu proširenu glavicu drška. Dobar predstavnik ove skupine nalazi se i u jednoj hrvatskoj privatnoj zbirci. Na žalost, bizantsko oružje srednjega vijeka još uvijek je velika nepoznanica. Nalazi bizantskih mačeva, ili onih za koje se pretpostavlja da bi mogli biti bizantski, mogu se nabrojati na prste dvije ruke. Smatra se kako nisu bitno različiti od arapskih srednjovjekovnih mačeva.
Kod svih njih opaža se tendencija da križnica ima polumjesečast oblik s krakovima snažno povinutim naniže. A upravo tu osobinu posjeduju i oni gore navedeni venecijanski mačevi iz kraja 15. st. Upotreba spomenutih venecijanskih mačeva produžila se kroz čitavo 16. st. te još barem tijekom prve polovine 17. st. Neki primjerci iz 17. st. imaju zakrivljena sječiva sablji. Valja istaknuti da su ovi mačevi i sablje tek jedna od nekoliko skupina mačeva i sablji korištenih od strane venecijanskih mornara i vojnika ukrcanih na brodove. Slične mačeve i sablje nalazimo i kod arapskih pomoraca iz Sjeverne Afrike. Oni su ih dalje proširili po čitavome arapskome svijetu gdje su postali poznati pod imenom nimcha (barem se tako ta riječ piše u anglosaksonskoj literaturi). Nimche su u pravilu imale zakrivljena sječiva, dakle bile su sablje, ali njihov rukohvat toliko nalikuje na spomenuti neimenovani tip venecijanskih mačeva da nema dvojbe o njihovoj tipološkoj srodnosti i genetičkoj povezanosti.


Venecijanski mačevi Petra Zrinskoga

Arapski pomorci koriste nimche duž ogromnoga područja od Maroka na zapadu do Omana i Zanzibara na istoku, a upotreba im se vremenski protegnula sve do početka 20. st. Sačuvano ih je mnoštvo u raznim zbirkama širom svijeta te predstavljaju jednu tipološki razgranana skupinu hladnoga oružja unutar koje možemo razlikovati inačice specifične za pojedine krajeve, plemena i etničke skupine.
Primjerice, berberske nimche imaju duga i vrlo blago savinuta sječiva s trima kracima križnice povinutima naniže koji završavaju kuglastim završetcima. Nimche s arapskoga poluotoka imaju redovito tzv. magareće kopito, luk koji spaja dva kraka križnice ispod drška, dok su zanzibarske vrlo grube. Jesu li nimche nastale od venecijanskih mačeva gore spomenutoga tipa ili su obje skupine imale neki srednjovjekovni zajednički uzor bizantinsko-arapskoga podrijetla, nije nam poznato. Činjenica je kako upotreba izloženih venecijanskih mačeva /sablji prestaje uglavnom potkraj 17. st. dok primjerci nimchi sačuvanih u različitim zbirkama uglavnom datiraju iz 18. ili 19. st.
U Muzeju grada Perasta čuva se mač koji predstavlja najljepši i najraskošniji primjerak venecijanske protonimche. Prema utemeljenome predanju koje se u dokumentima spominje još od početka 18. st., ovaj je mač gradskome kapetanu (u smislu vojnoga i upravnoga zapovjednika grada) darovao hrvatski ban Petar Zrinski kada je doplovio svojim ratnim brodom u Perast kratko vrijeme nakon poznate peraštanske pobjede nad Turcima.
Ta bitka se zbila 15. svibnja 1654. godine tijekom Kandijskoga rata (1648.-1668.). Mač je stoljećima predstavljao gradsku relikviju i njime se svečano opasavao svaki novi gradski kapetan prilikom inauguracije.
Ovaj važni mač ima na sječivu dugi natpis jednim dijelom ispisan bosančicom na staroslavenskome jeziku koji donosi poznati stih iz Psalma 34 «Sudi g(ospod)i obidešie ...», zavjet svetome Nikoli, zaštitniku pomoraca, te spomen na njegova vlasnika Vukšu Stepanovića, a jednim dijelom na latinici latinskim jezikom «Memento mei Domine». Ostavivši po strani rasprave o datiranju i podrijetlu ovoga mača, zaključimo kako je očito da su venecijanske protonimche u Perastu, a zasigurno i u čitavoj Boki kotorskoj, tijekom 16. i 17. st., bile dobro poznate.


Bodeži dalmatinskih pomoraca

Sad se sjetimo onih osam albansko-dalmatinskih mačeva iz ZMBiH-a kao i drugih njima sličnih koji zapravo nisu ništa drugo do inačica venecijanskih protonimchi. Tradicionalni naziv 'albanski' koji naši stariji pisci, prenoseći tradiciju čije su odjeke oni još krajem 19. i početkom 20. st. mogli čuti, povezuju s ovakvim mačevima ne isključuje Boku kotorsku. Naziv vjerojatno i nije imao isključivo etnički značaj, već više teritorijalni. Za vrijeme venecijanske vladavine istočnim jadranskim priobaljem Albanijom su zvali sav teritorij od Dubrovačke Republike do sjeverne Grčke. Kako su od ovoga područja Mlečani držali samo zemlju od Herceg Novog do Paštrovića, taj se kraj zvao Mletačka Albanija. Mada malen površinom, ovaj je kraj bio vojno i trgovački veoma značajan. Raspolažemo zanimljivim podatkom kako se u inventaru naoružanja dubrovačkih utvrda Castel grande di Stango i Castel Corone 1689. godine spominju «e spade in ordine con maniche delle pereština» kojih je bilo 40 komada. Dakle, krajem 17. st. postojali su mačevi s posebnim peraštanskim rukohvatom. Lako je moguće da su one protonimche iz ZMBiH-a zapravo posebna bokokotorska inačica takvih mačeva, nazvana peraštanskim mačevima možda upravo zbog sličnosti s mačem peraštanskih kapetana koji završavaju glavom čudovišta s kraja 18. i početka 19. st. On ima stanovitih srodnosti i s nekim drugim kratkim mačevima i dugim bodežima kakve su koristili dalmatinski pomorci tijekom 18 st. poput nekih vrsta stileta, bombardijerskih bodeža i srebrnih dalmatinskih ukrasnih bodeža. Povezuju ih izrazito trbušasti dršci, brazdane dekoracije na dršku, ukrasi koncentričnih kružića i drugo.


I oružje dio mozaika hrvatske povijesti

Tako nam je poznat jedan dugi bodež sa sječivom istočnjačkoga podrijetla iz 1161. godine po Hidžri (1748. nakon Krista) čiji mjedeni držak značajno podsjeća na držak predmetnoga mača. Ovaj bodež potječe iz zbirke stare albanske katoličke zlatarske obitelji Širola. Vrlo sličan oblik drška ima i prekrasan primjerak srebrnoga dalmatinskog ukrasnog bodeža iz zbirke Pomorskog muzeja u Kotoru za koji se navodi kako ga je izradio majstor Mitar Petrov u Kotoru 1700. godine. Svi su se ovi kratki mačevi i dugi noževi nosili kao zapašnjaci, provučeni kroz pojas na predjelu trbuha nosioca o čemu nam svjedoči lijepa uljena slika pomorskoga kapetana Joze Lukovica iz Prčnja naslikana oko 1780. godine.
U okolnostima ispremiješanih kulturnih utjecaja kakvi su vladali u južnoj Dalmaciji i duž Albanskog priobalja gdje su se dodirivali katoličanstvo, pravoslavlje i islam, ali kuda su prolazili i važni trgovački putovi između istoka i zapada, postojala je vrlo šarena skupina mornaričkih bodeža, noževa, sablji te dugih i kratkih mačeva u koju spada i naš predmetni primjerak. Kako je riječ o vrlo rijetkome povijesnom oružju, raduje nas mogućnost objave svakoga novo-pronađenog primjerka jer i on pomaže upotpunjavanju mozaika spoznaje o našoj prošlosti.

Hrvatski List - 18.10.2007 - broj 160

http://img168.imageshack.us/img168/1103/hl160image1qv7.th.jpg (http://img168.imageshack.us/my.php?image=hl160image1qv7.jpg) http://img168.imageshack.us/img168/653/hl160image2ff0.th.jpg (http://img168.imageshack.us/my.php?image=hl160image2ff0.jpg) http://img168.imageshack.us/img168/1589/hl160image3kn8.th.jpg (http://img168.imageshack.us/my.php?image=hl160image3kn8.jpg) http://img293.imageshack.us/img293/8120/hl160image4rt4.th.jpg (http://img293.imageshack.us/my.php?image=hl160image4rt4.jpg) http://img293.imageshack.us/img293/6880/hl160image5vw6.th.jpg (http://img293.imageshack.us/my.php?image=hl160image5vw6.jpg) http://img293.imageshack.us/img293/8287/hl160image6kx9.th.jpg (http://img293.imageshack.us/my.php?image=hl160image6kx9.jpg)

[Sivi_Sokol]

Stara antikna oružja otkrivaju tajne hrvatske povijesti
Čiji je pištolj iz 17. stoljeća pronađen pod Okićem

Nalaz iz Okića, budući da se radi upravo o brešanskome tipu pištolja na kolo, značajan za proučavanje povijesti vatrenoga oružja na tlu Hrvatske

Brešanski pištolji i arkebuze doživjeli su u svoje vrijeme općeeuropsku slavu, naročito luksuzni primjerci koje su vladari darovali jedni drugima

Piše: TOMISLAV ARAL1CA

Kako sam doznao od jednoga skupljača antikviteta, ovaj je primjerak staroga hrvatskog oružja pronađen prije više godina tijekom izleta u šumi na brdu preko puta staroga grada Okića. Slučajno je pronašao u zemlji ostatke toga starinskog pištolja, najprije je ugledao cijev, a kad je pročeprkao zemlju uokolo, našao je i ostale metalne dijelove: mehanizam za opaljivanje, obarač, okove i vijke. Ispripovijedao je da nije bilo ni traga drvenim dijelovima. Veoma korodirani metalni dijelovi ovoga pištolja kasnije su dospjeli u jednu zagrebačku privatnu zbirku čiji ih je vlasnik konzervirao taninom te rekonstruirao drveni usadnik prilagodivši ga oblicima i dimenzijama metalnih dijelova. Rekonstrukcija i konzervacija uspjeli su dočarati izgled toga pištolja iz vremena kada je dospio pod zemlju.


Kalibar 12 milimetara

U hrvatskim zbirkama ima vrlo malo pištolja sa sustavom opaljenja na kola. Najviše ih je u zbirci oružja Dvorca Trakošćan, makar su njihovi najbolji primjerci pokradeni još 70-ih godina prošloga stoljeća. Nekolicina ih je i u zbirci Hrvatskoga povijesnog muzeja. Oni su uglavnom tzv. lutzenskoga tipa, njemačkoga ili nozozemskoga podrijetla. Kod nas, izuzev nekoliko iskopina mehanizama, nije sačuvan niti jedan cjeloviti pištolj na kolo sjeverno talijanskoga, brešanskoga tipa. Stoga je ovaj nalaz iz Okića, budući da se radi upravo o brešanskome tipu pištolja na kolo, značajan za proučavanje povijesti vatrenoga oružja na tlu Hrvatske. Taj pištolj ima cijev koja je na zadnjaku osmorokutnoga presjeka da bi potom postupno dobila okrugli oblik. Cijev je ukupne duljine, zajedno s repom-kurjakom, 291 mm. Unutarnji promjer cijevi iznosi 12 mm. Pištolj ima mehanizam za opaljenje na kolo koji se sastoji od oveće čelične pločice romboidnoga oblika debljine 3 mm na koju je s vanjske strane pričvršćeni kolut s rebrastim i hrapavim bridom koji služi kao ognjilo. Na kolutu je nastavak osovine četvrtastoga presjeka koji služi za navijanje lanca osovine koluta. Pored koluta je kokot s dugim vratom koji se lomi pod pravim kutom i čije žvale služe za držanje kremena, te posudica za pripalu s pomičnim poklopčićem u kojoj se drži barut za inicijalnu pripalu. Na prednjemu dijelu usadnika nalazi se mali mjedeni trakasti lim koji okiva drveni usadnik ispod cijevi.


Ukras u obliku ruke

Mehanizam za opaljenje učvršćen je za drveni usadnik sa suprotne strane pomoću dvaju ovećih vijaka. Na stražnjemu vijku nalazi se kuka duljine 147 mm čiji kraj završava ukrasnom profilacijom u obliku ljudske ruke. Ta kuka služi za pričvršćenje pištolja o pojas njegova nosioca. Na usadniku ispod mehanizma nalazi se žličasto oblikovan okov obarača te sam obarač. Na peti drška pištolja nalazi se željezni učvršćujući okov ukrasne profilacije s trma rebrima koji, gledan otraga, ima lećasti oblik.
Predmetni pištolj spada u grupu prepozantljivih sjevernotalijanskih pištolja na kolo koji, doduše, nemaju neko posebno ime u literaturi o povijesnome oružju ali su od čitavoga niza autora prepoznati kao zasebni tip. U standardnome dijelu o talijanskome vatrenom oružju Agostino Gaibi ih naziva brešanskim pištoljima na Claude Blair u knjizi o pištoljima svijeta, a slijedom njih i mnogi drugi autori. Brešanski puškari su krajem 16. i tijekom prve polovine 17. st. proizvodili čitavu jednu obitelj tipova vatrenoga oružja koji su svi međusobno nalikovali po oblicima usadnika, mehanizama, cijevi i okova, ali su se razlikovali po dimenziji i kalibru. Od najmanjega do najvećega slijed je bio ovakav: terzetta (najmanji pješački pištolji s kratkom cijevi kalibra oko 12 mm), pistoletto (standardni pješački ili konjanički pištolji s cijevima duljine oko 35 cm, kalibra oko 12 mm), terzaruolo (veliki konjanički pištolj s cijevi dugom oko 60 cm, kalibra oko 13 mm), archibusetto (manja puška), arcobuso (konjanička manja puška ), shiopetto (pješačka ili lovačka puška cijevi duge oko 66 cm), schioppo (duža pješačka ili lovačka puška).


Puškar iz ledenjačke doline

Obitelj brešanskih pištolja i arkebuza s mehanizmima na kolo razlikovala se od oružja iz drugih europskih proizvodnih središta ponajprije po obliku mehanizma. Brešanski mehanizmi imaju karakterističnu oveću romboidnu čeličnu pločicu na koju su pričvršćeni njegovi dijelovi. Zatim po obliku usadnika, štitnika obarača i koječemu drugom. Raskošniji primjerci bili su ukrašenim osobenim brešanskim ažuriranim okovima nalik čeličnoj čipki i cijevima ukrašenim brazdama i tordiranim oblicima. Primjerci brešanskih pištolja na kolos početka 17. st. danas su vrlo rijetki i nalaze se samo u najvećim svjetskim zbrikama povijesnoga oružja. Brešanski pištolji i arkebuze doživjeli su u svoje vrijeme općeeuropsku slavu, naročito luksuzni primjerci koje su vladari darivali jedni drugima kao diplomatske darove. Tako se, primjerice, u Kraljevskoj oružarnici u Stockholmu čuva prekrasan par brešanskih pištolja izrađenih krajem 1638. ili početkom 1639. koje je venecijanski Senat naručio da bi ih darovao francuskome kralju Luju XIII. Najpoznatiji brešanski majstor za izradu cijevi za pištolje i arkebuze bio je Lazarino Cominazzo, rođen oko 1567., preminuo oko 1646., koji je imao manufakturu u mjestu Gardone u dolini Val Trompia nedaleko Breše. U toj ledenjačkoj dolini, zahvaljujući planinskim brzacima, postojali su uvjeti za izgradnju brusioničkih i kovačkih postrojenja na vodeni pogon, a u blizini su i nalazišta željezne rudače. Putopisci spominju kako su se cijevi i mehanizmi izrađivali u dolini Val Trompia dok su se u samome gradu Breši nalazile trgovine oružja i majstori koji su kundačili puke i pištolje. Lazarino Cominazzo je tijekom prve polovine 17. st. smatran jednim od najboljih svjetskih majstora za izradu cijevi pa su njegovi proizvodi i signature na cijevima masovno krivotvoreni širom Europe, a kasnije i Osmanlijskoga carstva.
Čak su i njegovi nasljednici sto pedeset godina nakon njegove smrti nastavili na svojim cijevima ispisivati njegovo ime kao svojevrsni zaštitni znak. Slava njegovih pištolja i pušaka ušla je i u hrvatsku i južnoslavensku narodnu poeziju gdje se na bezbroj mjesta spominju puške 'lazarinke' i brešanski pištolji.


Terceta iz Okića - oružje ugarsko-hrvatskoga kraljevstva

Datiranje sačuvanih primjeraka brešanskih pištolja na kolo dosta je nesigurno. Ponajbolji poznavalac ove teme, Agostino Gaibi, slične primjerke terceta i pištolja datira u rasponu od 1580. do 1640. Više od 50 godina brešanski majstori nisu značajnije mijenjali svoj uspješni proizvod. Tek ako su neki od mehanizama signirani inicijalima majstora koji se mogu identificirati prema pisanim izvorima moguća je nešto sigurnija i preciznija datacija. Ipak, pretežit dio ovakvih terceta i pištolja smješta se u razdoblje između 1610. i 1620. godine pa će vjerojatno i terceta iz Okića biti negdje iz toga vremena. Pištolj iz Okića najviše nalikuje nekim cjelovito sačuvanim tercetama i pištoljima iz Duždeve palače u Veneciji. Ali za razliku od njih na ovome pištolju nema ni najmanjega traga dekoraciji. Prednji okov na usadniku cijevi našega pištolja obična je mjedena traka dok je kod svih drugih poznatih brešanskih pištolja taj dio bio barem minimalno ukrašen te imao oblik višestrukih metalnih traka ili čelične čipke. Naš primjerak ima i pojednostavljen oblik pločice mehanizma. Na stražnjemu kraju pločice nema dekorativnoga dodatka u obliku pupoljka ili križića koji se redovito javlja na brešanskim mehanizmima. Također nema ni jednoga osobitoga polukružnog zavoja na bridu pločice ispod opruge kokota. I oblik kukice za vješanje s krajem u vidu stilizirane ruke sasvim je neobičan. Svi ti detalji pobuđuju sumnju kako terceta iz Okića možda i nije brešanski rad već neka lokalna inačica rađena po uzoru na talijanske pištolje. Naime, talijansko oružje se tijekom 16., a u manjoj mjeri i početkom 17. st, masovno izvozilo na područje Ugarsko-hrvatskoga kraljevstva i Habsburške Monarhije. Taj izvoz osobito je cvjetao tijekom prve polovine 16. st., u vrijeme najveće opasnosti od Osmanlijskoga carstva, da bi se potom postupno smanjivao, a negdje početkom 17. st. i potpuno utrnuo. Oko sredine 16. st. u austrijskim nasljednim zemljama, zbog velike potrebe za oružjem različite vrste, došlo je do procvata oružarske djelatnosti. Razvile su se obrtničke radionice, ali i prave manufakture koje su bile u stanju proizvesti veće serije različitoga oružja prema narudžbama državnih tijela, posebice oružarnice u Grazu koja je oružjem snabdijevala Hrvatsku i Slavonsku vojnu krajinu. Proizvođači oružja iz austrijskih nasljednih zemalja oponašali su tipove oružja koje se već rabilo na granici prema Osmanlijskom carstvu, pa tako i one talijanske. Čak su na svojim proizvodima isticali žigove talijanskih majstora pa su tako, primjerice, na sječivima sablji i mačeva kovali natpise poput GENOVA, VENEZIA i tome slično.


Špoljari s Griča i Kaptola

Po proizvodnji vatrenoga oružja među austrijskim nasljednim zemljama ubrzo je na glas došao gradić Ferlach (Beljak) u Koruškoj gdje početkom 17. st. postoji jak puškarski ceh koji proizvodi vatreno oružje za bogate individualne kupce, ali i velike količine vojnoga, gotovo serijski proizvođenoga, oružja za potrebe oružarnica austrijskih nasljednih zemalja. Godine 1632. ondje je zaposleno 88 majstora za izradu puščanih mehanizama, sedam kovača cijevi i sedam kundačara-šiftera. Na čelu te zajednice puškara nalazio se poznati puškar Hans Schmidt. Njihovi proizvodi oponašali su proizvode njemačke, nizozemske i sjevernotalijanske produkcije. Između ostaloga, Hans Schmidt radio je i pištolje veoma nalik brešanskim pištoljima na kolo s početka 17. st. U oružarnici u Grazu sačuvano je nekoliko takvih pištolja s ferlaškim signaturama. Ako su u Ferlachu oponašali sjevernotalijanske pištolje u času njihove najveće popularnosti tijekom prve polovine 17. st., onda nije nemoguće da su ih oponašali i kod nas. Među zagrebačkim obrtnicima koji su radili na Griču i Kaptolu, a u ono vrijeme to su bila dva odvojena grada sa zasebnim cehovskim organizacijama, bilo je i onih koji su proizvodili pištolje i puške. U 17. st. oni vjerojatno nisu proizvodili cijevi pušaka i pištolja koji su se uvozili iz velikih europskih proizvodnih središta poput Suhla u Njemačkoj ili Breše u Italiji, ali su zato zasigurno proizvodili mehanizme, okove i usadnike. Postoji nešto sačuvanih isprava koje nam svjedoče o tomu. Špoljari, što je sjevernohrvatski lokalni naziv za bravare, proizvodili su mehanizme za puške, pa čak i čitave puške, što nam je poznato iz hrvatskoga prijevoda cehovske povlastice zagrebačkoga ceha ostrugara, bravara, kovača i mačara nastalom 14. svibnja 1651. Ondje se navode majstorski radovi koje su dužni izraditi kandidati za zvanje majstora određene struke. Tako je kandidat za špoljara bio dužan, između ostaloga, izraditi 'jednu pušku znovič i z ključem'. Iz spomena ključa razvidno je kako se misli na pušku s mehanizmom na kolo jer se je taj mehanizam prije opaljenja navijao posebnim ključem. Osim špoljara vatreno su oružje izrađivali i specijalizirani puškari te šiftari -kundačari. Mada nema nikakve dvojbe kako su zagrebački i gradečki špoljari, puškari i šiftari tijekom 16., 17. i 18. st proizvodili vatreno oružje, mi nemamo pouzdanih saznanja o točnim tipovima toga vatrenoga oružja. Nije nam poznat niti jedan primjerak vatrenoga oružja iz ova tri stoljeća za koga bi mogli sa sigurnošću reći da je proizveden u Zagrebu, Varaždinu, Karlovcu, Križevcima, Koprivnici, Petrinji, Osijeku, Senju, Rijeci ili u nekom drugom hrvatskom gradu u kojemu se spominju majstori ovih struka.


Kuburluke su nosili zapovjednici obješene o sedla

Tek od početka 19. st. imamo primjeraka oružja s potpisima naših majstora. Dakako da među primjercima vatrenoga oružja iz 17. st. sačuvanih u našim javnim i privatnim zbirkama možemo očekivati kako se nalaze i radovi domaćih majstora ali je problem u tomu što je ih je sačuvano izuzetno malo, često u lošem ili vrlo lošem stanju. Ono stoje za našu teme značajno jest da među iskopinama vatrenoga oružja nađenoga na hrvatskome tlu postoji i pet mehanizma na kolo istoga tipa kao i onaj na predmetnom pištolju iz Okića. Čuvaju se u Hrvatskom povijesnom muzeju. Ne postoje podatci o mjestu njihova nalaza, a u muzeju su tri još od njegova osnutka sredinom 19. st., a dva od početka 20. st. Osim jednoga, svi drugi su zapravo puščani mehanizmi namijenjeni puškama iz obitelji brešanskih arkebuza. E, sad se postavlja pitanje: jesu li svi ovi mehanizmi, uključujući i onaj na pištolju iz Okića, doista proizvedeni u Breši i uvezeni u onodobno Hrvatsko-slavonsko kraljevstvo ili su neki od njih i domaći proizvod? Na ovo pitanje zasad ne možemo odgovoriti. Moguće je i jedno i drugo. Stoga, kad pokušavamo atribuirati pištolj iz Okića, možemo reći kako on tipološki odgovara pištoljima iz prve polovine 17. st. proizvođenim u Breši, ali postoji i mogućnost da je on proizvod domaćih majstora koji su svoje pištolje radili po uzoru na talijanske. Terceta iz Okića je pješački pištolj. S unutarnje strane ima željeznu kuku koja završava stiliziranom rukom, a koja je služila da se o nju pištolj objesi za pojas nosioca. Konjički pištolji su bili mnogo dulji, nisu imali ovakve kuke jer su ih nosili u futrolama - kuburlucima, obješenim o unkaš sedla. U 16. i 17. st. pješačke pištolje nose isključivo zapovjednici pješačkih postrojba jer je to bilo skupocjeno oružje koje običan vojnik nije sebi mogao priuštiti.


Nemirna granica ispod Okića

O tomu kako je pištolj dospio u zemlju, u šumi na brdu pokraj tvrđave Okić, jedva da možemo išta reći. Nije mi poznato da bi se oko Okića vodile kakve bitke tijekom prve polovine 17. st. Sama tvrđava Okić napuštena je nešto prije 1616., nakon što su Erdödyji, višestoljetni posjednici onoga kraja, 1575. godine sagradili dvorac i utvrdu Kerstinec u ravnici ispod brda na kojemu se nalazila stara utvrda. Tijekom prve polovine 17. st., gradovi i utvrde na obroncima gora između Karlovca i Samobora činili su drugu crtu obrane prema Osmanlijskome carstvu. Između 1606. i 1663. na granici između Hrvatske i Osmanlijskog carstva vladao je formalan mir. Takozvani mali rat, sukobi uskoka i osmanlijskih podložnika, pljačke, preseljenja stanovništva, manji prodori vojnih postrojba jedne i druge strane te slični nemiri trajali su uglavnom neprekidno tijekom čitavoga ovoga burnoga mira. Niti jednoj niti drugoj vlasti nije bilo u interesu da se ti sukobi rasplamsaju jer je Osmanlijsko carstvo bilo zapleteno u teški rat s Perzijom, a Habsburška Monarhija u Tridesetogodišnji rat u Europi. Ali taj nekontrolirani mali rat na Hrvatsko-osmanlijskoj granici centralne vlasti nisu mogle u potpunosti spriječiti. Osobito se rasplamsao tijekom 30-ih i 40-ih godina 17. st. kada su turski krajišnici postali agresivniji koristeći slabi položaj Habsburške Monarhije na europskome ratištu koja je onamo odvukla i mnoštvo ljudi iz Hrvatske krajine. Okolnosti pod kojima je naš pištolj dospio u zemlju vjerojatno su u nekoj vezi s tim malim ratom na nemirnoj granici.

Hrvatski List - 25.10.2007 - broj 161

http://img293.imageshack.us/img293/4131/hl161image1jr7.th.jpg (http://img293.imageshack.us/my.php?image=hl161image1jr7.jpg) http://img293.imageshack.us/img293/2600/hl161image2nw5.th.jpg (http://img293.imageshack.us/my.php?image=hl161image2nw5.jpg) http://img293.imageshack.us/img293/5697/hl161image3na6.th.jpg (http://img293.imageshack.us/my.php?image=hl161image3na6.jpg)

http://img246.imageshack.us/img246/2697/hl161image4ei0.th.jpg (http://img246.imageshack.us/my.php?image=hl161image4ei0.jpg) http://img246.imageshack.us/img246/9059/hl161image5fo1.th.jpg (http://img246.imageshack.us/my.php?image=hl161image5fo1.jpg)

[Sivi_Sokol]

I kao točka na i (sa malim zakašnjenjem)...
____________________

U Sesvetama otvorena prva izložba o hrvatskim sabljama
Sablje - dokaz hrvatske hrabrosti

Aralica je svojim izlošcima prikazao razvoj sablje na hrvatskome povijesnom prostoru. Kvaliteta izloženih sablji je na reprezentativnoj razini, dok je najveći dio od značajne kulturno povijesne vrijednosti

Piše: Tomislad[?] Držić

Prva i raritetna izložba autora Tomislava Aralice Sablje na tlu Hrvatske od VI. do XX. stoljeća otvorena je ovih dana u zagrebačkim Sesvetama u Muzeju prigorja. Aralica, strastveni skupljač staroga oružja, izložio je preko 80 raznih sablji iz svojega fundusa i fundusa svojih prijatelja koji sustavno pokazuju hrvatsku povijest tijekom posljednjih 14 stoljeća.
Tomislav Aralica, inače i suradnik Hrvatskog lista, svojim je izlošcima prikazao razvoj sablje na hrvatskome povijesnome prostoru. Kvaliteta svih izloženih sablji je na reprezentativnoj razini, dok je najveći dio od značajne kulturno-povijesne vrijednosti. Naime, sablja je bila uvijek kulturno dobro svih naroda, ali i element razvoja jednoga naroda, tako da je i prema kulturnim sredinama imala posebnosti u izradi i ukrašavanju. To je vidljivo i u Hrvatskoj nakon srednjega vijeka kada su sablje rađene pod utjecajem raznih državnih zajednica u kojima se naša država nalazila. Tako su se u raznim hrvatskim krajevima nosile i razne vrste sablja.
Zbog toga je i povijest sablje na području Hrvatske složena i teško objašnjiva. Bile su dijelom domaći i strani proizvod. Najčešće je riječ o uvoznim sječivima čije su rukohvate i korice opremali domaći majstori obrtnici. Zanimljivo je da se sječivo rabilo i po nekoliko stotina godina, dok su se generacijama mijenjali rukohvati i korice. Uz izložbu promoviran je i luksuzni katalog s fotografijama svih izložaka s opširnim opisima, a koji je do danas jedina knjiga o povijesti hrvatskih sablja. Izdavač, Muzej prigorja Sesvete pridodao je katalogu i zanimljiv tekst O ratnoj povijesti sesvetskog prigorja od 9. do 14. stoljeća Mladena Nadua. U svakom slučaju
ovo je korisna i potrebna izložba koja će vjerojatno obići i još neka kulturna središta Hrvatske.

Hrvatski List - 15.11.2007 - broj 164

http://img259.imageshack.us/img259/1640/hl164image1rz1.th.jpg (http://img259.imageshack.us/my.php?image=hl164image1rz1.jpg) http://img259.imageshack.us/img259/2030/hl164image2xx6.th.jpg (http://img259.imageshack.us/my.php?image=hl164image2xx6.jpg)