Rogerius Josephus Boscovich
01-14-2008, 08:56 PM
Veoma dobar tekst preuzet sa Forum.hr od korisnika stitch, dakle:
Naši stari zakoni, Vinodolski zakonik iz 1280. godine i Poljički statut iz 1440. godine, zovu narod i jezik hrvatskim. Prijepis Kronike popa Dukljanina iz XVI. stoljeća također. Brojni priređivači naših misala i evanđelja nazivaju jezik i pismo hrvatskim. U staroj hrvatskoj književnosti izmedu 1500. i 1800. godine nazivaju jezik kojim pišu hrvatskim ovi pisci: Marko Marulić, Jerolim Kaletić, fra Bernardin Splićanin, Marko Pavičić, Andrija Dalla Costa, Dominik Gianuzzi (svi iz Splita), Nikola Nalješković, Dinko Zlatarić, fra Bernardin Pavlović, Marko Desrivaux-Bruerović, Josip Gjurini (svi iz Dubrovnika), Rafael Levaković (Jastrebarsko), Ivan Vidalić (Korčula), Hanibal Lucić, Petar Hektorović, Marin Gazarović, Dominik Pavičić (svi s Hvara), Benedikt Zborošić (Trogir), Tomko Mrnavić, Nikola Palikuća, Mate Zoričić, fra Toma Babić (iz Šibenika i okolice), Ivan Filipović-Grčić (Sinj), fra Filip Grabovac (Vrlika), Petar Zoranić, Juraj Baraković, Ivan Zannoti-Tanzlinger, Šimun Klemenović, Anton Božin (svi iz Zadra), Ivan Pavlović-Lučić i otac Andrija Kačić Miošić (iz Makarske), fra Lovro Sitović (iz Ljubuškog), August Vlastelinović i Juraj Radojević (iz Sarajeva), Franjo Glavinić, Stjepan Konzul Istrijanin i Antun Dalmatin (iz Istre), te još mnogi pisci iz Dalmacije nepoznata točnijeg boravišta.
Tako je to bilo kod nas Hrvata.
A sada malo o narodnom jeziku. Dok je staroslavenski znatno potisnut, ipak se sačuvao kod Hrvata, ali samo u crkvi i liturgičkoj upotrebi; u svjetovnoj književnosti vrlo je rano potpuno istisnut. Staroslavenski jezik s brojnim redakcijama i utjecajima narodnih jezika upotrebljavaju u književnosti svi Slaveni lstočne Crkve sve do druge polovice devetnaestog stoljeća. Dositej Obradović (1739.-1811.), bio je prvi koji je kod Srba, očito pod utjecajem sličnog rada Lomonosova među Rusima (1711.-1764.), pokušao uvesti srpski narodni govor u srpsku knjigu. Vuk Karadžić (1787.-1864.) morao je svladati velike teškoće da provede svoje reforme. Njegov je rad tek poslije smrti priznat u vlastitoj zemlji uvođenjem službenog jezika u Srbiji 1868. godine. Vukovim radom ili tek službenom odredbom o srpskom književnom jeziku započinje svoj život srpski književni jezik, koji je dakle star samo 73 godine i koga prije uistinu nije ni bilo, kao ni srpske književnosti na narodnom jeziku. Zanimljivo je, da je Vuka i Vukove učitelje u torn radu očito nadahnuo ruski reformator Nikolaj Karamzin, nešto stariji Vukov suvremenik (1766.-1826.), koji je u Rusiji uspio prodrijeti s idejom o potrebi uvođenja narodnog jezika. Dakle, ni u ovome Vuk nije bio samostalni stvaralac.
Sve ove tako očite i vidljive povijesne činjenice nisu bile nikakva teškoća niti zapreka da svi srpski pisci, a i dobar broj hrvatskih pisaca, smatraju, tvrde i dokazuju da su pojavom i djelom Vuka i Hrvati “dobili” svoj književni jezik, koga tobože do tada uopće nisu imali. Ta stalna tvrdnja postala je tako općenita, tako sigurna i neoboriva, i na hrvatskoj i na srpskoj strani, da nije bilo čovjeka koji bi se usudio protusloviti. Veliki hrvatski znanstveni radnici Jagić i Maretić ne samo da tu lažnu tvrdnju nisu srušili po zakonu istine nego su je upravo s osobitom slašću propovijedali čitav svoj život. Maretić pišući svoju Gramatiku, upotrebljava, kako sam navodi: sva Vukova djela, Daničićeva djela, narodne pjesme koje je skupio Vuk, djela još trojice srpskih pisaca i, od Hrvata samo Nodilovu Historiju. To se je dogodilo godine 1931., usred bijela Zagreba na hrvatskom sveučilištu. Od novih i starih hrvatskih pisaca i književnika Maretić nije upotrijebio niti jednoga! Ama baš nijednoga! Nijednoga dubrovačkog klasika, ni Šenou, ni Matoša, ni Marula Splićanina, ni Starog (Antu Starčevića)... Pri stvaranju svog Rječnika, istu su pogrešku učinili dr. Broz i dr. Iveković. Quod non est in actis, non est in mundo. Čega nema u djelima Vuka Karadžića, toga nema ni u hrvatskom narodu. To je jedini zaključak koji se može izvući iz cijeloga njihova rada. Štoviše, bilo je Hrvata koji su isticali našu staru crnu nezahvalnost: mi se Hrvati još usuđujemo napadati Vuka, čovjeka, koji je nama Hrvatima, eto, velikodušno darovao naš književni jezik - govorili su oni. U tom smislu čuli smo beskrajno mnogo prigovora i od Srba.
"Vuku da podignete veći spomenik, nego što je onaj u Beogradu, jer da ne beše njegovog jezika vi (Hrvati) biste danas govorili narečjem oko Zagreba, i tu bi vam i grob bio", veli jedan Beograđanin 1940. godine.
Sam Vuk Stefanović Karadžić u svom čuvenom Kovčežiću piše: “Mnogi stariji spisatelji ove braće naše, zakona rimskoga, pisali su srpski čistije od našijeh ne samo svojega vremena, nego od mnogijeh i današnjeg.”. Tu on navodi Reljkovićev Satir, Došenovu Aždaju sedmoglavu i Kanižlićevu Rožaliju, pa za njih kaže: “Ova su sva tri pomenuta spisatelja Slavonci.” Navodi zatim “dalmatinskog fratra Petra Kneževića iz njegove knjige “Pisme duhovne razlike” koja je tiskana u Mlecima 1765., dakle opet prije prve knjige našega Dositeja.” Ovdje Vuk nehotice priznaje da su hrvatski pisci bili davno usvojili i uveli narodni jezik u književnost, pa da se Srbi mogu u to samo ugledati. Oprezno izbjegava priznati da su ti pisci bili Hrvati, pa ih naziva pokrajinskim imenima, a za njihov jezik veli da je srpski!
I ovo priznanje, kao i druga iz srpskog pera, dokazuju da je upravo hrvatska književna baština iz prošlih stoljeća mogla voditi Srbe u njihovom mučnom traženju svoga književnog izražaja i književnog jezika; jedino od Hrvata mogli su za sebe crpsti dragocjeno iskustvo i, ako se već može govoriti o uzimanju nečijeg književnog jezika, Srbi su bili oni koji su poprimili hrvatski književni jezik, a ne obratno, kako se to uporno tvrdilo već stotinu godina. Zaista je čudna srpska logika! Ako već 450 godina postoji bogata hrvatska književnost pisana čistim narodnim ikavskim i jekavskim govorom, i ako postoje na nekoliko stoljeća prije ostali pisani spomenici, i ako kod Srba, prije Vuka, vlada tabula rasa, što je oboje potpuno jasno, što je onda prirodnije, nego da smo mi bili oni koji smo dali, da smo mi oni od kojih se uzelo. No, mi Hrvati ne bolujemo od luđačke megalomanije da nekome nešto “dajemo” i da ističemo nešto što ne postoji. Mi samo katkada podsjetimo zapadni svijet na svoje zasluge u prošlim vremenima turskih ratova i - ništa više.
Hrvati su u svojoj starijoj književnoj epohi imali više dobrih rječnika i slovnica. Prepisat ćemo i njih, da se ne zaboravi. Slovnice: Kačić 1604., Križanić, Dellabella 1728., Reljković 1767., Lanosović 1778. itd.; rječnici: Vrančić 1595., Mikalja 1649., Dellabella 1728., Habdelić 1670., Belostenec 1740., Jambrešić 1742., Stulli 1801., 1806., 1810., itd. Po dokazima dr. Marijana Stojkovića, “Kopitar je... potičući Vuka u Beču za narodni jezik, uputio ga upravo na hrvatske (”ilirske”) leksikone i uvalio mu na putu u domovinu hrvatske rječnike u torbak, da po njima sakuplja, a da negovorene riječi u njima briše. Tako je došlo do Vukova rječnika (1818.). Vuk je sam upućivao svoje Srbe na zagrebačke “Ilirce”, da poprime narodni jezik. A zagrebački provincijalni Hrvati, odrekavši se svoga zagorskog narječja, prigrlili su opći narodni hrvatski jezik prema starijim dalmatinskim, bosanskim, dubrovačkim i slavonskim književnicima, i to sve prije nego je Vuku pošlo za rukom nagovoriti Srbe, da uzmu narodni jezik.”
Ne samo u uvođenju jezika nego i u odabiranju i uzimanju jekavštine za srpsku književnu upotrebu pošao je Vuk svjesno utrtim hrvatskim putevima. Srpski pisci nisu smatrali jekavštinu srpskim vlasništvom. “Karadžićevo pisanje južnim narečjem (tj. jekavštinom) - veli Skerlić - dotle u srpskoj književnosti neupotrebljavanim narečjem, nije se dopalo ondašnjim srpskim piscima, koji su bili iz ekavskih krajeva, i koji su već imali tradiciju, da je ekavsko narečje, književno narečje srpsko.” Milovan Vidaković, Lukijan Mušicki i drugi bili su protiv jekavštine, pa su pisali Vuku da je se okani.
U jednoj svojoj knjizi (“Narodna srpska pesnarica, čast vtora, Beč, 1815, skupio Vuk Stefanović Karadžić”) objašnjava Vuk zašto sve pjesme nije donio u jekavštini: “Da sam sve napečatio Hercegovački (npr. djevojka, djeca, vidjeti, lećeti i pr.), onda bi rekli Sremci, a osobito varošani i varoške: pa šta sada nama ovaj nameće Horvatskij jezik.” Vukovo klasično priznanje najbolje pokazuje kako jezgra srpskog naroda, pravi historijski Srbi - doseljeni s juga s Arsenijem Crnojevićem 1690. u bivše ugarske zemlje i hrvatski Srijem, smatraju jekavštinu hrvatskim jezikom i odlučno joj se opiru. To shvaćanje podupiru brojni prijevodi hrvatskih pisaca: Gundulića, Kačića, Došena, Reljkovića na srpski jezik. Jekavštinu smatraju pravi Srbi tuđom - hrvatskom i dalmatinskom - i nalaze, da je potrebno prevoditi je na “slaveno-serbskij”. Ti su se prijevodi događali početkom devetnaestog stoljeća, nakon Dositejeva i Vukova djelovanja među Srbima, i potvrđuju čvrsto uvjerenje Srba da Vuk prihvaćanjem jekavice uzima nešto hrvatsko.
Također:
Za razliku od hrvatskog, koji ima tri narječja, kajkavsko, čakavsko i štokavsko, srpski jezik ima samo štokavsko i torlačko (to ti je ono kojim govore Rokeri s Moravu, bez padeža).
Eh sad, postoje dvije inačice štokavskog, istočna i zapadna, koje se ne razlikuju samo po refleksu jata (morfološki) nego i po naglascima (fonetski). Nije točna tvrdnja da je štokavsko narječje zapravo srpsko, jer kojim su onda dijalektom govorili i pisali Reljković, Kanižlić, Ivanošić, Katančić i drugi glasoviti slavonski pisci u 18. stoljeću, kao što je pogrešna i teza da je "Ljudevit Gaj u 19. stoljeću bio opterećen južnoslavenskim jedinstvom pa je za osnovu hrvatskog književnog jezika uzeo ijekavski novoštokavski dijalekt koji je poslužio i za osnovu srpskog jezika. Kasnije su Srbi uzeli beogradsku ekavicu." Vuk Karadžić, naime, predlagao je da osnova srpskog jezika bude Gundulićeva jekavica. Razlozi su, naravno, bili politički, isti oni zbog kojih se danas u Beogradu dubrovačka književnost poučava u sklopu srpske (!?), međutim, suvremenici su ga ispljuvali pa je odustao od te koncepcije.
i
Koga podrobnije zanima to pitanje, neka potraži knjigu akademika Milana Moguša "Povijest hrvatskoga književnoga jezika", u kojoj ima sve, od fonološkog razvoja pojedinih grana staroslavenskoga jezika do formiranja hrvatskoga standarda.
http://www.forum.hr/showthread.php?t=95983&highlight=Polji%E8ki+statut
Naši stari zakoni, Vinodolski zakonik iz 1280. godine i Poljički statut iz 1440. godine, zovu narod i jezik hrvatskim. Prijepis Kronike popa Dukljanina iz XVI. stoljeća također. Brojni priređivači naših misala i evanđelja nazivaju jezik i pismo hrvatskim. U staroj hrvatskoj književnosti izmedu 1500. i 1800. godine nazivaju jezik kojim pišu hrvatskim ovi pisci: Marko Marulić, Jerolim Kaletić, fra Bernardin Splićanin, Marko Pavičić, Andrija Dalla Costa, Dominik Gianuzzi (svi iz Splita), Nikola Nalješković, Dinko Zlatarić, fra Bernardin Pavlović, Marko Desrivaux-Bruerović, Josip Gjurini (svi iz Dubrovnika), Rafael Levaković (Jastrebarsko), Ivan Vidalić (Korčula), Hanibal Lucić, Petar Hektorović, Marin Gazarović, Dominik Pavičić (svi s Hvara), Benedikt Zborošić (Trogir), Tomko Mrnavić, Nikola Palikuća, Mate Zoričić, fra Toma Babić (iz Šibenika i okolice), Ivan Filipović-Grčić (Sinj), fra Filip Grabovac (Vrlika), Petar Zoranić, Juraj Baraković, Ivan Zannoti-Tanzlinger, Šimun Klemenović, Anton Božin (svi iz Zadra), Ivan Pavlović-Lučić i otac Andrija Kačić Miošić (iz Makarske), fra Lovro Sitović (iz Ljubuškog), August Vlastelinović i Juraj Radojević (iz Sarajeva), Franjo Glavinić, Stjepan Konzul Istrijanin i Antun Dalmatin (iz Istre), te još mnogi pisci iz Dalmacije nepoznata točnijeg boravišta.
Tako je to bilo kod nas Hrvata.
A sada malo o narodnom jeziku. Dok je staroslavenski znatno potisnut, ipak se sačuvao kod Hrvata, ali samo u crkvi i liturgičkoj upotrebi; u svjetovnoj književnosti vrlo je rano potpuno istisnut. Staroslavenski jezik s brojnim redakcijama i utjecajima narodnih jezika upotrebljavaju u književnosti svi Slaveni lstočne Crkve sve do druge polovice devetnaestog stoljeća. Dositej Obradović (1739.-1811.), bio je prvi koji je kod Srba, očito pod utjecajem sličnog rada Lomonosova među Rusima (1711.-1764.), pokušao uvesti srpski narodni govor u srpsku knjigu. Vuk Karadžić (1787.-1864.) morao je svladati velike teškoće da provede svoje reforme. Njegov je rad tek poslije smrti priznat u vlastitoj zemlji uvođenjem službenog jezika u Srbiji 1868. godine. Vukovim radom ili tek službenom odredbom o srpskom književnom jeziku započinje svoj život srpski književni jezik, koji je dakle star samo 73 godine i koga prije uistinu nije ni bilo, kao ni srpske književnosti na narodnom jeziku. Zanimljivo je, da je Vuka i Vukove učitelje u torn radu očito nadahnuo ruski reformator Nikolaj Karamzin, nešto stariji Vukov suvremenik (1766.-1826.), koji je u Rusiji uspio prodrijeti s idejom o potrebi uvođenja narodnog jezika. Dakle, ni u ovome Vuk nije bio samostalni stvaralac.
Sve ove tako očite i vidljive povijesne činjenice nisu bile nikakva teškoća niti zapreka da svi srpski pisci, a i dobar broj hrvatskih pisaca, smatraju, tvrde i dokazuju da su pojavom i djelom Vuka i Hrvati “dobili” svoj književni jezik, koga tobože do tada uopće nisu imali. Ta stalna tvrdnja postala je tako općenita, tako sigurna i neoboriva, i na hrvatskoj i na srpskoj strani, da nije bilo čovjeka koji bi se usudio protusloviti. Veliki hrvatski znanstveni radnici Jagić i Maretić ne samo da tu lažnu tvrdnju nisu srušili po zakonu istine nego su je upravo s osobitom slašću propovijedali čitav svoj život. Maretić pišući svoju Gramatiku, upotrebljava, kako sam navodi: sva Vukova djela, Daničićeva djela, narodne pjesme koje je skupio Vuk, djela još trojice srpskih pisaca i, od Hrvata samo Nodilovu Historiju. To se je dogodilo godine 1931., usred bijela Zagreba na hrvatskom sveučilištu. Od novih i starih hrvatskih pisaca i književnika Maretić nije upotrijebio niti jednoga! Ama baš nijednoga! Nijednoga dubrovačkog klasika, ni Šenou, ni Matoša, ni Marula Splićanina, ni Starog (Antu Starčevića)... Pri stvaranju svog Rječnika, istu su pogrešku učinili dr. Broz i dr. Iveković. Quod non est in actis, non est in mundo. Čega nema u djelima Vuka Karadžića, toga nema ni u hrvatskom narodu. To je jedini zaključak koji se može izvući iz cijeloga njihova rada. Štoviše, bilo je Hrvata koji su isticali našu staru crnu nezahvalnost: mi se Hrvati još usuđujemo napadati Vuka, čovjeka, koji je nama Hrvatima, eto, velikodušno darovao naš književni jezik - govorili su oni. U tom smislu čuli smo beskrajno mnogo prigovora i od Srba.
"Vuku da podignete veći spomenik, nego što je onaj u Beogradu, jer da ne beše njegovog jezika vi (Hrvati) biste danas govorili narečjem oko Zagreba, i tu bi vam i grob bio", veli jedan Beograđanin 1940. godine.
Sam Vuk Stefanović Karadžić u svom čuvenom Kovčežiću piše: “Mnogi stariji spisatelji ove braće naše, zakona rimskoga, pisali su srpski čistije od našijeh ne samo svojega vremena, nego od mnogijeh i današnjeg.”. Tu on navodi Reljkovićev Satir, Došenovu Aždaju sedmoglavu i Kanižlićevu Rožaliju, pa za njih kaže: “Ova su sva tri pomenuta spisatelja Slavonci.” Navodi zatim “dalmatinskog fratra Petra Kneževića iz njegove knjige “Pisme duhovne razlike” koja je tiskana u Mlecima 1765., dakle opet prije prve knjige našega Dositeja.” Ovdje Vuk nehotice priznaje da su hrvatski pisci bili davno usvojili i uveli narodni jezik u književnost, pa da se Srbi mogu u to samo ugledati. Oprezno izbjegava priznati da su ti pisci bili Hrvati, pa ih naziva pokrajinskim imenima, a za njihov jezik veli da je srpski!
I ovo priznanje, kao i druga iz srpskog pera, dokazuju da je upravo hrvatska književna baština iz prošlih stoljeća mogla voditi Srbe u njihovom mučnom traženju svoga književnog izražaja i književnog jezika; jedino od Hrvata mogli su za sebe crpsti dragocjeno iskustvo i, ako se već može govoriti o uzimanju nečijeg književnog jezika, Srbi su bili oni koji su poprimili hrvatski književni jezik, a ne obratno, kako se to uporno tvrdilo već stotinu godina. Zaista je čudna srpska logika! Ako već 450 godina postoji bogata hrvatska književnost pisana čistim narodnim ikavskim i jekavskim govorom, i ako postoje na nekoliko stoljeća prije ostali pisani spomenici, i ako kod Srba, prije Vuka, vlada tabula rasa, što je oboje potpuno jasno, što je onda prirodnije, nego da smo mi bili oni koji smo dali, da smo mi oni od kojih se uzelo. No, mi Hrvati ne bolujemo od luđačke megalomanije da nekome nešto “dajemo” i da ističemo nešto što ne postoji. Mi samo katkada podsjetimo zapadni svijet na svoje zasluge u prošlim vremenima turskih ratova i - ništa više.
Hrvati su u svojoj starijoj književnoj epohi imali više dobrih rječnika i slovnica. Prepisat ćemo i njih, da se ne zaboravi. Slovnice: Kačić 1604., Križanić, Dellabella 1728., Reljković 1767., Lanosović 1778. itd.; rječnici: Vrančić 1595., Mikalja 1649., Dellabella 1728., Habdelić 1670., Belostenec 1740., Jambrešić 1742., Stulli 1801., 1806., 1810., itd. Po dokazima dr. Marijana Stojkovića, “Kopitar je... potičući Vuka u Beču za narodni jezik, uputio ga upravo na hrvatske (”ilirske”) leksikone i uvalio mu na putu u domovinu hrvatske rječnike u torbak, da po njima sakuplja, a da negovorene riječi u njima briše. Tako je došlo do Vukova rječnika (1818.). Vuk je sam upućivao svoje Srbe na zagrebačke “Ilirce”, da poprime narodni jezik. A zagrebački provincijalni Hrvati, odrekavši se svoga zagorskog narječja, prigrlili su opći narodni hrvatski jezik prema starijim dalmatinskim, bosanskim, dubrovačkim i slavonskim književnicima, i to sve prije nego je Vuku pošlo za rukom nagovoriti Srbe, da uzmu narodni jezik.”
Ne samo u uvođenju jezika nego i u odabiranju i uzimanju jekavštine za srpsku književnu upotrebu pošao je Vuk svjesno utrtim hrvatskim putevima. Srpski pisci nisu smatrali jekavštinu srpskim vlasništvom. “Karadžićevo pisanje južnim narečjem (tj. jekavštinom) - veli Skerlić - dotle u srpskoj književnosti neupotrebljavanim narečjem, nije se dopalo ondašnjim srpskim piscima, koji su bili iz ekavskih krajeva, i koji su već imali tradiciju, da je ekavsko narečje, književno narečje srpsko.” Milovan Vidaković, Lukijan Mušicki i drugi bili su protiv jekavštine, pa su pisali Vuku da je se okani.
U jednoj svojoj knjizi (“Narodna srpska pesnarica, čast vtora, Beč, 1815, skupio Vuk Stefanović Karadžić”) objašnjava Vuk zašto sve pjesme nije donio u jekavštini: “Da sam sve napečatio Hercegovački (npr. djevojka, djeca, vidjeti, lećeti i pr.), onda bi rekli Sremci, a osobito varošani i varoške: pa šta sada nama ovaj nameće Horvatskij jezik.” Vukovo klasično priznanje najbolje pokazuje kako jezgra srpskog naroda, pravi historijski Srbi - doseljeni s juga s Arsenijem Crnojevićem 1690. u bivše ugarske zemlje i hrvatski Srijem, smatraju jekavštinu hrvatskim jezikom i odlučno joj se opiru. To shvaćanje podupiru brojni prijevodi hrvatskih pisaca: Gundulića, Kačića, Došena, Reljkovića na srpski jezik. Jekavštinu smatraju pravi Srbi tuđom - hrvatskom i dalmatinskom - i nalaze, da je potrebno prevoditi je na “slaveno-serbskij”. Ti su se prijevodi događali početkom devetnaestog stoljeća, nakon Dositejeva i Vukova djelovanja među Srbima, i potvrđuju čvrsto uvjerenje Srba da Vuk prihvaćanjem jekavice uzima nešto hrvatsko.
Također:
Za razliku od hrvatskog, koji ima tri narječja, kajkavsko, čakavsko i štokavsko, srpski jezik ima samo štokavsko i torlačko (to ti je ono kojim govore Rokeri s Moravu, bez padeža).
Eh sad, postoje dvije inačice štokavskog, istočna i zapadna, koje se ne razlikuju samo po refleksu jata (morfološki) nego i po naglascima (fonetski). Nije točna tvrdnja da je štokavsko narječje zapravo srpsko, jer kojim su onda dijalektom govorili i pisali Reljković, Kanižlić, Ivanošić, Katančić i drugi glasoviti slavonski pisci u 18. stoljeću, kao što je pogrešna i teza da je "Ljudevit Gaj u 19. stoljeću bio opterećen južnoslavenskim jedinstvom pa je za osnovu hrvatskog književnog jezika uzeo ijekavski novoštokavski dijalekt koji je poslužio i za osnovu srpskog jezika. Kasnije su Srbi uzeli beogradsku ekavicu." Vuk Karadžić, naime, predlagao je da osnova srpskog jezika bude Gundulićeva jekavica. Razlozi su, naravno, bili politički, isti oni zbog kojih se danas u Beogradu dubrovačka književnost poučava u sklopu srpske (!?), međutim, suvremenici su ga ispljuvali pa je odustao od te koncepcije.
i
Koga podrobnije zanima to pitanje, neka potraži knjigu akademika Milana Moguša "Povijest hrvatskoga književnoga jezika", u kojoj ima sve, od fonološkog razvoja pojedinih grana staroslavenskoga jezika do formiranja hrvatskoga standarda.
http://www.forum.hr/showthread.php?t=95983&highlight=Polji%E8ki+statut