Dokaz o kontinuitetu hrvatske vlasti ili o mađarskoj okupaciji?

[Rogerius Josephus Boscovich]

Dokaz o kontinuitetu hrvatske vlasti ili o mađarskoj okupaciji?

Godine 1102. Mađari su zavladali Hrvatskom, a tri godine poslije i Dalmacijom. O tome svjedoči i tzv. Pacta conventa, kratki zapis iz kasnijih vremena, u kojoj je navedeno kako su mađarski kraljevi postali i hrvatski. U doba mađarsko-hrvatskih političkih sporova u 19. stoljeću, povjesničari su taj dokument tumačili prema svojim potrebama: Hrvatima, osobito pravašima, tekst "Pacte convente" bio je uporištem tvrdnje o neprekinutosti državne vlasti, dok su Mađari tvrdili da su snagom mača na početku 12. stoljeća osvojili Hrvatsku i Dalmaciju i u tim područjima postavili svoju vlast. Raspre i danas traju...


Prije devetsto godina, 1102., Mađari su zavladali Hrvatskom, a tri godine poslije i Dalmacijom. O tome kako je do toga došlo pisali su mnogi naši, mađarski i drugi povjesničari.
Budući da je malo pouzdanih povijesnih izvora, historičari su se razilazili u objašnjavanju tadašnjih događaja. Naročito je mnogo sporova bilo oko tzv. Pacte convente, kratkog zapisa iz kasnijih vremena u kojemu je navedeno kako su mađarski kraljevi postali i hrvatski.



Temelj "državnog prava"



U zabilješki Pacta conventa stoji da je mađarski kralj Koloman odlučio čitavu Hrvatsku sve do mora dalmatinskoga podložiti pod svoju vlast. Krenuo je s vojskom do Drave, ali do ratovanja nije došlo jer su kraljevi i hrvatski poslanici počeli pregovore. Svi su se zatim našli kod kralja i tada dođe do pogodbe. Kralj je starješinama 12 hrvatskih plemena (u tekstu su nabrojena) obećao da će... sa svim svojim bližnjima uživati svoje posjede i imovinu u miru i bez smetnje; da nijedan od (tih) radova ni njihovi ljudi nisu dužni (kralju) plaćati porez ili dohodak... Ali, ako kralju zatreba, dužni su mu poslati vojnu pomoć, svaki rod najmanje 10 naoružanih konjanika. Tekst Pacte convente završava: I tako je bilo uređeno godine Gospodinove 1102, itd.

U doba mađarsko-hrvatskih političkih sporova u 19. stoljeću historičari su povijesne izvore tumačili prema svojim praktičnim potrebama. Hrvatima, a posebice pravašima, tekst Pacte convente bio je uporištem tvrdnje o neprekinutosti državne vlasti. Pisalo se da su Hrvati, kada su ostali bez svojih kraljeva, 1102. pristali samo na mađarsku dinastiju Arpadovića. Radilo bi se, dakle, o personalnoj uniji. Sve ostalo, navodno, ostalo je u hrvatskim rukama.


Šišićevo kolebanje



I to ne samo tada, nego stalno. A ta je tvrdnja o neprekinutom državnom pravu bila uporištem zahtjeva u 19. stoljeću za što većom samostalnošću unutar Austrijskog carstva. I napokon, ako bude prilika, za potpunom hrvatskom nezavisnošću, za hrvatskom državom.

Nasuprot tome, Mađari su tvrdili da su snagom mača na početku 12. stoljeća osvojili Hrvatsku i Dalmaciju i u tim područjima ustanovili svoju vlast. Odatle je slijedio njihov zaključak da Mađari imaju pravo upravljati Hrvatskom i u Habsburškoj državi. Istina, Nagodbom iz 1868. Hrvatska (bez Dalmacije i Istre) stekla je izvjesnu autonomiju, ali je stalno, do propasti Carstva 1918., bila dijelom Mađarske.


Koloman osvajač



Dakle, hrvatski su historičari tekst Pacte convente tumačili kao zapis o državnopravnom uređenju odnosa između Mađara i Hrvata. Zanimljivo je pri tome kolebanje povjesničara Ferde Šišića. Nada Klaić u svojoj Povijesti Hrvata u ranom srednjem vijeku navodi kako je Šišić 1914. odlučio napustiti takvo svoje ranije stajalište. Sada je za njega Pacta conventa obična kraljevska diploma za određeni broj ljudi u Hrvatskoj. Ali, pobojao se toga svojega smionog zaključka i doskora se vratio na mišljenje starije historiografije:

Ipak, više je novijih hrvatskih povjesničara napustilo "rodoljubnu" poziciju u tumačenju zapisa Pacta convente. Kritički su ispitali sve povijesne izvore i u novom svjetlu objasnili događaje od Zvonimirove smrti do uvođenja Kolomanova vrhovništva u Hrvatsku 1102. i u dalmatinske gradove 1105. godine. U tome nema većih razlika npr. između Nade Klaić i novijih knjiga o staroj hrvatskoj povijesti Nevena Budaka i Ive Goldsteina. Ukratko, tekst Pacta conventa za te novije prosudbe nema "presudnu" važnost, kako se to prije činilo. Napokon, sada za tim nema političke potrebe.
A kako je kod Mađara? Sudeći po dva primjera, koja će se ovdje navesti, čini se da se nisu odmakli od svojih starih pozicija o Kolomanovu osvajanju Hrvatske oružjem. Tako u knjizi Povijest Mađarske, zbirnog rada mađarskih povjesničara pod uredništvom Petera Hanaka iz 1991. godine, stoji da je kralj Ladislav počeo zauzimati Hrvatsku i Dalmaciju, a da je Koloman završio taj posao. Sve se to zajedno naziva osvajanje na jugu.

Nedavno, od 15. do 18. listopada ove godine u Zagrebu, Biogradu i Zadru našlo se četrdeset hrvatskih i mađarskih znanstvenika da rasprave neka pitanja zajedničke prošlosti. Povod je bio 900. obljetnica krunidbe Kolomana za hrvatskog kralja. Skup su priredili Hrvatski institut za povijest i Institut za povijest Mađarske akademije znanosti.
Dakako, neizbježno je bilo riječi i o Pacti conventi. Za Attilu Zsoldosa očito je da je taj zapis faksifikat, nastao za hrvatske potrebe nekoliko stoljeća poslije Kolomanova vremena. Mađari su — kako su pisali naši novinari o tome skupu — uvjereni da je Hrvatska pripojena Mađarskoj pravom mača. Prema tome, poslije Hrvatska nije mogla sama davati poticaje za promjene svoga državnopravnog položaja ovisnoga o Mađarima.



Vaše mišljenje o Pacti Conventi. Najvjerojatnije je historijski falsifikat, no ima li negdje drugdje gdje piše više o tome ?

[Ace Rimmer]

Vaše mišljenje o Pacti Conventi. Najvjerojatnije je historijski falsifikat, no ima li negdje drugdje gdje piše više o tome ?

Mnogi domaći forumaši većeg znanja o povijesti na koje sam naletio kroz zadnjih par godina (istorija forum, forum.hr...)također redovito tvrde da je Pacta Conventa falsifikat.
Osobno nisam detaljno upućen u problematiku.

[Jebivjetar]

Budak u svojoj knjizi (koju sam stavio na Phoru) kaže kako je stilska analiza utvrdila da sam dokument datira mnogo kasnije od 12. stoljeća ali postoje indikacije kako Mađari nisu jednostavno pregazili Hrvatsku. Spominje kako je hrvatsko plemstvo imalo značajne povlastice u odnosu na mađarsko, te je to posljedica dogovora između plemstva i Kolomana oko preuzimanja vlasti. Nažalost, detaljnije ne piše.

EDIT
Inače, istorija forum je upitne objektivnosti.

[Rogerius Josephus Boscovich]

Mislim da nema sumnje da Pacta Conventa datira koje stoljeće kasnije. No negdje sam naišao na tvrdnje da je to zapravo prijepis originalnog spisa. Taj prijepis se čuva u muzeju u Budimpešti. Također da je personalna unija Hrvatske i Mađarske zapravo bilo nekakvo nepisano pravilo, dok se u Mađarskoj povijesti jednostavno uči da je Mađarska pokorila Hrvatsku i to je to.

:indifferent:

[Ace Rimmer]

EDIT
Inače, istorija forum je upitne objektivnosti.

Forum da, članovi raznoliko.

http://p202.ezboard.com/fistorijabalkanafrm15.showMessage?topicID=398.topic&index=11

http://p202.ezboard.com/fistorijabalkanafrm15.showMessage?topicID=398.topic&index=16

Slovenin vs. demon na temu.

[Jebivjetar]

Zanimljivo da je dosta dokumenata iz tog vremena izgubljeno. Nakon mohačke bitke odlučeno je kraljevski arhiv prebaciti u Beč ali su se kočije prevrnule u Dunav. Tko zna kaj je sve bilo unutra.

Isto tako je bilo sumnji u Trpimirovu darovnicu. Navodno je bilo dopisivanja na njoj ali jezgra dokumenta s najvažnijim podacima je ipak autentična.

@Grom
Taj Slovenin je nevjerojatna drkadžija. Pogledaj ovu temu, ja nisam imao živaca čitati do kraja.
http://www.forum.hr/showthread.php?t=277725

[Ace Rimmer]

.
@Grom
Taj Slovenin je nevjerojatna drkadžija. Pogledaj ovu temu, ja nisam imao živaca čitati do kraja.
http://www.forum.hr/showthread.php?t=277725

Jest, al da nije njega ne bi se iznosilo onaliko priče i podataka u svrhu rasprave od obojice, uvijek dobro dođe tako nešto imo.

[Jebivjetar]

Ovo je jedno kratko poglavlje iz knjige Hrvatsko srednjovjekovlje (Raukar)



Dinastička je promjena svojom događajnom silinom ostavila dubok ožiljak na sveukupnom povijesnom pisanju u Hrvatsko, od srednjovjekovnih kroničara do moderne historiografije, u raspodnu od dramske legende o Zvonimirovoj nasilnoj smrti (Hrvatska Kronika) do ocjene o "velikoj narodnoj katastrofi" (T. Smičiklas) ili o "nesrećnom razvoju hrvatske historije" (F. Šišić). A zapravo, uklapajući i postavljajući ga u odnos spram europskog srednjovjekovlja, ne bismo u zbivanjima u Hrvatskoj mogli otkriti nijednu pojavu koja bi se bitnije razlikovala od općenita razvoja u europskom društvu toga doba, bio to razmah feudalizacije ili pak smjena dinastija što su u toj epohi sveopćega rađanja nesmetano prelazile državne granice i narodnosna poručja srednjovjekovne Europe.

Upravo zbog toga što tu važnu činjenicu nije uključila u svoje razlaganje o dinastičkom prijelomu, ali i zato što je taj čin promatrala u svjetlosti suvremenih zbivanja u Hrvatskoj na razmeđu XIX. i XX. stoljeća, starija je hrvatska historiografija tako ustrajno i zastupala tezu o apsolutnoj vjerodostojnosti sastaka što je poznat pod imenom Pacta conventa ili Qualiter, smatrajući da će time, između ostaloga, ublažiti "nesreću" što se zbila godine 1102. A to ne bijaše drugo nego projekcija suvremenosti u daleki početak XII. stoljeća. Rijetki pokušaji tumačenja u takvom su mentalnom ozračju obezvrijeđivani potpunom šutnjom. ***

Čuditi se, pak, danas toj šutnji, značilo bi ne uvažiti krhkost povjesnikova bića u nevremenu povijesti. Umjesto svakog čuđenja ili čak prijekora čini se uputnijim iskazati shvaćanje srednjovjekovlja i upozoriti na dvije temeljne činjenice.

Prvo, da je Hrvatska, ulazeći u epohu Arpadovića, sačuvala i dalje razvijala svoj prostorni, društveni i državotvorni identitet, podignut na čvrstim temeljima razdoblja Trpimirovića, a da takvu razvoju Qualiter (Pacta conventa) nije mogao biti, čak jad busni tah sastavja snatraku sadržajno posve vjerodostojnim, nikakvom osnovicom. Qualiter govori o Kolomanovim povlasticama hrvatskom plemstvu što ih je ugarski kralj podijelio godine 1102, a o zasebnom političkom i upravnom položaju hrvatskih zemalja u novoj dinastičkoj zajednici u njemu nema ni riječi. Obzor spisa Qualiter je strogo staleški, a ne državotvorni, pa o tome nije ni mogao govoriti.

Drugo, politička i društvena slabost Hrvatske u epohi historiografskog sukoba oko vjerodostojnosti Pacta conventa, na prijelomu XIX. i XX. stoljeća nije imala svoje davno korijenje u godini 1102. Shvaćanje da bi tumačenje Pacta conventa kao ugovora s kraljem Kolomanom mogli biti korisnim preduvjetnom u otporu sprema mađarskog hegemonizma bijaše samo neutemeljenom, upravo iracionalnom zamkom. Ako je ustrojstvo moderne Hrvatske ovisilo o nekoj epohi srednjega vijeka, onda su to bila zbivanja u doba "raščinjavanja" u XV. i XVI. stoljeću. Suvremena Hrvatska i njezina prostorna i društvena organizacija bijahu izravnim plodom kasnog srednjeg vijeka, a ne godine 1102.

Zbog toga smijemo kazati da se nakon dinastičkog prijeloma potkraj XI. i na početku XII. stoljeća hrvatski narod i njegov prostor usmjeravaju, unatoč svi pokušajima povijesti, prema vrhuncu srednjovjekovlja i zrelosti vlastitog društva što će se dostići u stoljećima bliske budućnosti. Hrvatska je, istina, izgubila državnu samostalnost, ali valja istaknuti da dinastički prijelom i godina 1102. ne bijahu prepreka stoljećima društvenog sazrijevanja.

*** Šufflay 1915, u ocjeni Priručnika izvora hrvatske historije F. Šišića, analizirao je Pacta conventa Kolomanom 1102. Upozorio je da se izričaj nobiles duodecim generacionum u vjerodostojim vrelima prvi put pojavljuje godine 1350, u ispravi vza Vireviće. Da bi se oduprli pritisku vlastele, plemići na području hrvatskog kraljevstva (regnum Croatie), između Gvozda i Cetine, stvaraju svoj obrambeni svez. Kada je pak, Ludovik u sredini XIV.st. počeo jačati svoju vlast u hrvatskom kraljevstvu i obnavljati kraljevska prava, savez je ustao u obranu hrvatskih plemićkih prava (consuetudo Croatorum). Tada se, smatra Šufflay, sastavlja Qualiter i to prema XVII. poglavlju Salonitanske povijesti Tome Arhiđakona i Kolomanovoj ispravi za samostan sv. Marije u Zadru 1102, da bi se pokazalo da kralj Ludovik mora poštivati ona prava koja je nižemu plemstvu potvrdio još kralj Koloman (usp. Klaić 1956a, 85-87). Deset godina poslije isti autor ističe da Qualiter "nabraja sve što je u 14. vijeku tištilo hrvatsku šlahtu. Što ju je tištilo, naravski, nepravedno, jer sve to, naime, slobodan posjed baština bez plaćanja poreza i lagodnu vojnu službu, bio je prema tvrdnji tog pripisa, uredio kralj Koloman [...]"

[Zrinski]

Mnogi domaći forumaši većeg znanja o povijesti na koje sam naletio kroz zadnjih par godina (istorija forum, forum.hr...)također redovito tvrde da je Pacta Conventa falsifikat.
Osobno nisam detaljno upućen u problematiku.

Radi se o tome da je sami dokument koji se čuva u arhivi ili gdje već najvjerojatnije jest falsifikat, ali postoje mnogobrojne indicije i povijesni dokazi da nekakav dogovor jest postojao i da se poštovao.

Dakle sam papir je falsifikat, činjenica da je dogovor postojao nije.

[Thomas Archidiaconus]

Pozdrav svima!
Nov sam na ovom forumu, kao i na ovom topicu, pa nisam upoznat s nepisanim pravilima rasprave (koje su interne, dakle razlikuju se od foruma do foruma). Vjerujem da su svi zainteresirani za ovu temu upoznati s tekstom "Pacte convente", ali da bude svima na oku, odlučio sam je postaviti na ovaj topic.

Izvor je "Hrvatska povijest", Trpimir Macan, MH, Zagreb, 1995.

Pacta conventa 1102.

"Kako i kojim se ugovorom predadoše Hrvati kralju ugarskomu.

Koloman, Božjom milošću sin Vladislava, kralja ugarskoga, vladajući na mjestu svoga oca, a jer je bio veoma odvažan, odluči da čitavu Hrvatsku sve do mora dalmatinskoga podloži pod svoju vlast. Dođe sa svojom vojskom do rijeke Drave. Hrvati pak, čuvši za dolazak kraljev, sakupiše svoju vojsku i spremiše se za bitku. Kralj pak doznavši, da su se Hrvati sakupili, pošalje svoje poslanike hoteći s njima prijateljski razgovarati i sklopiti ugovor, kakav su oni željeli. Hrvati, saslušavši poruku gospodina kralja, sastavši se na skupštini svi skupa, prihvatiše i poslaše 12 plemenskih starješina od 12 hrvatskih plemena, i to župana Jurja od roda Kačića, župana Ugrina od roda Kukara, župana Mrmonju od roda Šubića, župana Pribislava od roda Čudomirića, župana Jurja od roda Snačića, župana Petra od roda Murića, župana Pavla od roda Gusića, župana Martina od roda Karinjana i Lapčana, župana Pribislava od roda Poletčića, župana Obrada od roda Lačničića, župana Ivana od roda Jamometa, župana Miro(ne)ga od roda Tugomira. Ovi, došavši k gospodinu kralju, iskazaše mu dužnu počast. Gospodin pak kralj, primivši ih poljupcem mira, te dostojanstveno s njima postupajući, ovako se pogodiše: da će spomenuti sa svim svojim bližnjim uživati svoje posjede i imovinu u miru i bez smetnje; da nijedan od spomenutih rodova ni njegovi ljudi nisu dužni spomenutomu kraljevskom veličanstvu plaćati porez ili dohodak, osim što su spomenuti dužni gospodinu kralju, kad netko navali na njegove granice, tad ako gospodin kralj pošalje po njih, dužni su tad poći s najmanje 10 oboružanih konjanika od svakog spomenutog roda do Drave na svoj trošak, odonud prema Ugarskoj na trošak gospodina kralja, i sve dok traje vojna, moraju ostati. I tako je bilo uređeno godine Gospodinove 1102".


Za početak iznosim svoje mišljenje, da ako je sadržaj Pacte convente zbilja notorni falsifikat bez ikakve valjane povijesne vrijednosti, odakle "falsifikatoru" diplomatična formula po kojoj je sastavak prezentiran. Dakle, ono što me zanima je, ako nisu postojali takvi slični ugovori između vrhovne vlasti i zainteresirane strane, odkud šablona po kojoj je pisana. Međutim, ukoliko su slični akti postojali između drugih interesnih grupacija u Europi do XIV. stoljeća, zar je zbilja deplasirano tvrditi da je postojala mogučnost postojanja jednog takvog ugovora i u Hrvatskoj.

Nadalje, nije istina da je taj dodak Tominoj kronici jedina vijest koja se odnosi na sklapanje ugovora između ugarskog kralja i političko-upravnog subjekta u razdoblju između 1090-tih i 1100-tih. Goldstein u svojoj knjizi "Hrvatski rani srednji vijek" spominje kroniku Anonima Splićanina, doduše također iz XIV. stoljeća u kojoj se tvrdi "da su iz Hrvatske krenula za Ugarsku poslanstva s molbom da Arpadovići preuzmu vlast...". Pri tom spomenu Goldstein izričito tvrdi "... pa takve vijesti zasigurno imaju povijesnu osnovu". Poznat je i slučaj sklapanja ugovora između Trogira i kralja Kolomana što također ide u prilog tezi da vlast nad hrvatskim teritorijem nije dobivena isključivo principom sile, niti se mogla samo snagom sile održati, naročito kada se uzme u kontekst snaga (financijska i vojna) i mogučnost dugotrajne okupacije srednovjekovnih država.
U prilog tezi kako Hrvatska nije bila jednostavno osvojena, mada je njenoj integraciji s Ugarskom prethodio vojni napad, govori i podatak kako se Koloman formalno okrunio za hrvatskog kralja. Bez obzira na važnost tog čina i činjenicu je li Hrvatska pokorena ili ne, Kolomanu je bilo jasno da treba ostvariti legitimnost vlasti, jer u suprotnom bi slučaju ugarska vlast nad hrvatskim teritorijem trajala koliko i stacioniranje ugarske vojske u ovim krajevima, koja btw, nije mogla dovijeka ostati, jer joj to financijske ni druge miogučnosti nisu dopuštale. Sukus razmatranja jest da se Koloman na kraju, htio ili ne, morao obvezati na određene ustupke, a kako bi zadržao nadzor nad osvojenim područjem. E sad, je li Pacta conventa državno-pravni ugovor dvaju jednako takvih subjekata ili "tek" dodijela povlastica domaćem plemstvu, nije toliko ni bitno, jer povijesne činjenice, unatoč tome što su prvih stotinjak godina isključivo mađarski feudalci postavljani za banove, jasno pokazuju da je Hrvatska zadržala određeni stupanj individualnosti i nikada nije inkorporirana u sastav "uže Ugarske". Štoviše, bez obzira na mutne početke zajednice između Hrvata i Ugara, jednako je tako činjenica da je individualnost Hrvatske rasla s vremenom, pa ako i nije startala onako kako se svjedoči "Pactom conventom", jer kako bismo drugačije objasnili citat koji Šišić navodi u svom djelu "Povijest Hrvata - Pregled povijesti hrvatskog naroda", u kojem mletački poslanik na budimskom dvoru Petar Pasqualigo 11. veljače 1510. izričito kaže da se hrvatska gospoda neće odazvati kraljevu pozivu jer "nije bio običaj da se zovu na sabor u Ugarsku, pošto su oni po starom običaju i pravu imali svoj vlastiti sabor u Hrvatskoj". Ne vidim kako se to uklapa u sliku o jedinstvenoj ugarskoj državi.