Ratni dnevnik 369. hrvatske pukovnije

[Sivi_Sokol]

Ratni dnevnik 369. hrvatske pukovnije
Srijeda, 20 Veljača 2008

http://amac.hrvati-amac.com/images/stories/s._cosic_m._pojic.jpg

U Velikoj čitaonici Hrvatskog državnog arhiva u četvrtak, 7. veljače 2008. godine u 12,00 sati održano je predstavljanje knjige Hrvatska pukovnija 369. na istočnom bojištu 1941. – 1943.: Ratni dnevnik autora Milana Pojića, načelnika Odsjeka za vojno gradivo u HDA. Knjigu su predstavili dr. sc. Stjepan Ćosić, ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva, dr. sc. Nikica Barić i dr. sc. Vladimir Geiger iz Hrvatskog instituta za povijest, ujedno i recenzenti knjige, te sam autor. Objavljivanje knjige pobudilo je veliku pozornost javnosti što potvrđuje nazočnost javnih i kulturnih djelatnika te brojnih posjetitelja na predstavljanju.
U ovoj prigodi, poslije promocije knjige, otvorena je izložba stalnog postava Hrvatskog državnog arhiva na kojoj je predstavljen izbor pisane arhivske baštine iz vrijednih fondova i zbirki HDA. Strukturu izložbe čini pet tematskih cjelina: povijest, naj dokumenti, duhovnost, kultura i život prikazanih na 10 panoa.

Najveći dio ove vrijedne Pojićeve knjige čini izuzetno dragocjen Ratni dnevnik Pukovnije, s obzirom da je to jedini sačuvani dnevnik jedne hrvatske postrojbe iz Drugog svjetskog rata. Sadržaj dnevnika pisan je vojnički kratko, hladno, bilježeći tek osnovne činjenice. Dnevnik, nadopunjen svjedočenjima, u cijelosti daje vrlo životan prikaz strahota rata, od nedaća uzrokovanih vrlo hladnim vremenom do opisa teških borbi u kojima su sudjelovale njene postrojbe.
Pukovnija je bila najveća postrojba Hrvatske legije i jedina strana postrojba koja je s njemačkom vojskom ušla u Staljingrad i došla nadomak Volge. Prema njemačkim izvorima, Pukovnija se odlikovala visokim vojničkim sposobnostima, osobito njen Topnički sklop, kao i hrabrošću svojih pripadnika. Od svih izvješća što su ih Ministarstvu oružanih snaga NDH tijekom 1943. podnosili bivši časnici 369. pukovnije, ističe se izvješće poručnika Rudolfa Baričevića koji je u Pukovniji bio od njenog osnivanja u srpnju 1941. do 22. siječnja 1943. kada je napustio Staljingrad „kao posljednji Hrvat“.
U knjizi je prikazana sudbina nekoliko stotina preživjelih hrvatskih legionara zarobljenih u Staljingradu 1943. Bogati slikovni materijal u knjizi mahom čine fotografije pripadnika pukovnije u raznim prigodama. Rijetki su preživjeli kraj rata.

Pripremajući knjigu autor je napisao pregled povijesti Pukovnije ne ulazeći u prikaz opće ratne situacije na istočnom bojištu. Težište je stavljeno na obradu i objavu temeljnih dokumenata Pukovnije, koji uz ostalo sačuvano arhivsko gradivo, predstavljaju osnovu za daljnje rasvjetljavanje pojedinih aspekata povijesti Pukovnije i Hrvatske legije.

Melita Matijević, Hrvatski državni arhiv

http://amac.hrvati-amac.com/images/stories/korice_369.jpg
amac.hrvati-amac.com (http://amac.hrvati-amac.com/index.php?option=com_content&task=view&id=2093&Itemid=192)

[Sivi_Sokol]

Ovako, knjiga se prodaje u Državnom arhivu (prodaje li se još negdje ne znam), košta 130 kuna, ima oko 360 stranica sa slikama. Po riječima ženske koja tamo radi, jako je popularna i brzo se prodaje.

EDIT - e da, naklada je 500 primjeraka.

[Sivi_Sokol]

5. prosinca, subota

Iz izveštaja glvst. pukovnika Adolfa Sabljaka,

od 25. siječnja 1943. iz Zagreba

RAZNE IZJAVE O RATNIM VRLINAMA NAŠIH LEGIONARA NA ISTOČNOM BOJIŠTU
a) Generalpukovnik v. Kleist je prilikom moga odlazka dne 5.XII.1942. dugo držao moju desnicu te rekao, da mu je bila osobita radost, što je imao junačke hrvatske čete u svjoj vojsci ("Es var mir eine besondere Freude, dass ich diese braven kroatischen Truppen in meiner Armee hatte").
b) General konjaničtva v. Mackensen pohvalio je prilikom mog odlaska 4. XII. navalni duh našeg vojnika, osobito je naglasio vrline našeg topničtva ("Unsere Kroaten sind ausgeteichnete Soldaten, besonders tüchtig ist jedoch ihre Artillerie; aber auch die Infanterie war bravo besonders im Angriffe").
c) Generalporučnik Steiner, zapovjednik SS-divizije "VViking" koji je bio u borbi oko Harkova susjed 100. lov. divizije, rekao mi je dne 28. XI. prilikom moga posjeta u Alagiru, da su Hrvati posve neobično junački navalili te da su uobće odlični ("Ich habe die Kroaten in den Kämpfen um Harkov zu Nachbarn gehabt, und muss bekennen, dass sie wirklich fabelhaft angegriffen haben - sie sind ganz prima").
d) Istoga dana u Alagiru, izjavio je jedan obični njemački razvodnik moje pratnje, kako je naše topničtvo sa nevidjenom točnošću probilo razne neprijateljske položaje te da je u svako doba bilo spremno i to rado spremno na boj. ("Die kroatische Artillerie hat immer wunderbar und sehr genau geschossen und war auch stets und gerne einsatzbereit".)
e) Njemački podpukovnik Greb, koji me je po nalogu generala Sannea pratio zrakoplovom do Kieva, rekao mi je da je 369. pješačku pukovniju vidio kod Kalača te da je u društvu njemačkog topničkog pukovnika Czimatisa bio sviedok jednog veličanstvenog prizora, naime kako je hrvatsko pješačtvo navalilo poput fredericijanske vojske junački i nebično hladnokrvno bez obzira na neprijateljsku vatru.
f) Kada sam na putu iz Kieva u Kaukaz pristao zrakoplovom u Piatigorsku, morao sam pričekati na samovoz te sam se upustio u razgovor sa jednim njemačkim zrakoplovnim dočastnikom. Pitao sam ga, jeli mu je slučajno poznato, gdje se nalaze naši lovci, jer moraju biti negdje u tom kraju. Kada mi je odgovorio, da se nalaze u Mikopu, pitao sam ga što on drži od tih zrakoplovaca. Rekao mi je da su to vražji dečki, koji odvažno navale te koji služe u čast njemačkom zrakoplovstvu ("Das sind ganz tolle Burschen, welche schneidig angehen und unserer deutschen Luftwaffe alle Ehre macht"). Onda je opisao junačko dielo jednog hrvatskog poručnika, koji je u uzletu likvidirao tri ruska zrakoplova, koja su htjela pristati na isto uzletište. Ovo sve mi je pričao uzbudjenim glasom te iskrenim oduševljenjem.
g) Na povratku sa ratišta, u jednoj mirnoj ulici Berlina, primjetili su me neki igrajući dečki od po prilici 12 godina, te su odmah dotrčali do mene a jedan me je pitao, je li smije znati, kojoj vojsci pripadam. Najprije sam htio da sami pogode, a kada sam im odkrio, da sam hrvatski pukovnik, uzvratio mi je jedan od tih dječaka "Joj, o Hrvatima smo već toliko liepoga čuli, to su tako hrabri vojnici, a osobito njihovi zrakoplovci su odvažni, oni su još mnogo bolji od naših zrakoplovaca". Ova izjava 12-godišnjega srednjoškolca svakako više vriedi od priznanja visokih častnika, jer je dokaz, kako je Hrvat kao vojnik i ratnik danas i u širokim slojevima njemačkog naroda poznat i cienjen a ovo nedužno diete sigurno nije laskalo.

Sabljak

Za točnost priepisa:
Zagreb dne 18.VIII.1943
v.r.
Jurić, narednik


Milan Pojić - "HRVATSKA PUKOVNIJA 369. NA ISTOČNOM BOJIŠTU 1941.-1943. - RATNI DNEVNIK" str. 289.-290.

[slobodagovora]

Nek bude tu:

Hrvatski Argonauti 20. stoljeća

U nakladi Hrvatskoga državnog arhiva objavljena je knjiga "Hrvatski Argonauti u 20. stoljeću" s podnaslovom "Povijest Hrvatske pomorske legije na Crnom moru 1941.-1944." Knjigu autora Andre Vrkljana uredio je i predgovor napisao Vladimir Brnardić, a Vrkljanov životopis izložio Zvonimir Freivogel koji je kao pouzdani stručnjak za mornaričko područje opširno opisao mornaričke postrojbe i operacije na Crnom moru u vrijeme Drugoga svjetskog rata.Malo poznata domobranska postrojbaKapetan bojnoga broda Andro Vrkljan svojom je knjigom razjasnio djelovanje Hrvatske pomorske legije odnosno Hrvatskoga pomorskog odjela na Crnom moru, te je tako po prvi put došlo do nas svjedočanstvo iz prve ruke o malo poznatoj domobranskoj postrojbi. Jednu kopiju Vrkljanova rukopisa sačuvao je bio Božidar (Fedor) Mažuranić koji je kao mlađi časnik služio u sastavu Hrvatskoga pomorskog odjela.

Premda Nezavisna Država Hrvatska nije službeno navijestila rat SSSR-u, Pavelić je poslao na istočno bojište dobrovoljačke postrojbe okupljene pod zajedničkim imenom Hrvatska legija. Isto su učinile Italija, Finska, Slovačka, Mađarska i Rumunjska, a legionari su stigli i iz Španjolske, okupirane Francuske, Nizozemske, Belgija, Danske i Norveške. Potom su im se priključile Ukrajina, Latvija, Estonija i Letonija. Hrvatske kopnene snage (ojačana pješačka pukovnija) i zrakoplovci ( lovačko i bombardersko jato) dobile su i treću, mornaričku komponentu.

Ta je bila neobično važna jer je značila nastavak hrvatske pomorske (ratne) tradicije u vremenima kada je Mussolinijeva fašistička Italija Rimskim ugovorom (diktatom) oduzela Hrvatima pravo na hrvatsku mornaricu u Jadranskom moru. Hrvatska pomorska legija već je u srpnju 1941. stigla u Varnu, u inače neutralnoj Bugarskoj koja je međutim dala svoje luke na raspolaganje Nijemcima i njihovim saveznicima. Hrvate je ondje dočekalo nekoliko razočaranja – zbog nenajave rata SSSR-u morali su odjenuti njemačke odore, kako bi u slučaju zarobljavanja bili tretirani kao ratni zarobljenici.

Na odorama su ipak imali oznaku "Hrvatska". Brodovi koje su preuzeli bili su u stvari brodice, ribarski kuteri s pogonom na jedra i pomoćne motore. Tek nekoliko godina poslije Hrvati će dobiti solidne brodove. Njihova zadaća je bila čišćenje mina, ali i polaganje, izviđanje i pratnja konvoja, te borba protiv sovjetskih podmornica koja je bila vrlo uspješna.

Hrvatska pomorska legija imala je sjedište na Krimu (Jalta), djelovala je na Crnom i Azovskom moru, a povukla se nakon pada Sevastopolja. Gubitci mornaričkih snaga bili su neusporedivo manji od gubitaka kopnene legije čiji su brojni pripadnici izginuli kod Staljngrada. U stvari, najveći broj hrvatskih mornara stradao je u nesreći izazvanoj tehničko pogreškom pri polaganju mina u travnju 1942.Pratnja židovskim izbjeglicamaHrvati su pratili i brojne konvoje sa židovskim izbjeglicama. Naime, rumunjska vlada i cionističke organizacije dogovorile su se o prijevozu Židova koji su živjeli u Rumunjskoj do turske obale, odakle su kretali u Palestinu. Većina tih brodova (pod zastavom rumunjskoga Crvenog križa) sretno je doplovila do Turske, ali neki su stradali u napadima sovjetskih podmornica.

Nakon povlačenja sa Crnoga mora hrvatski su mornarički veterani činili jezgru obnovljene Mornarice NDH. Svršetkom 1944. bilo je "prijelaza" nekih brodova partizanima, ostali su stacionirani u Trstu. Kapetan Vrkljan je poslan na pregovore sa saveznicima u Casertu skupa s doministrom vanjskih poslova dr. Vrančićem (zadržani su ondje i nisu se mogli vratiti), a zapovjednikom stožera Hrvatske mornarice postao je umjesto Vrkljana kapetan Kačić-Dimitrij. Hrvati su branili Trst i nakon njemačkoga povlačenja, s velikim gubitcima, a zatim isplovili iz tršćanske luke najprije do Monfalconea, a potom u Anconu, gdje su se predali Britancima.

Dulje vrijeme boravili su u logorima u Italiji, a zatim je najveći broj njih emigrirao u Argentinu. Samo jedan se vratio u domovinu – Božidar Fedor Mažuranić, praunuk bana i pjesnika Ivana Mažuranića. Kapetan bojnoga broda Andro Vrkljan kraće je vrijeme boravio u Hrvatskoj, 1992., i dao Hrvatskom državnom arhivu izjavu o svome životu.

Knjiga "Hrvatski Argonauti 20. stoljeća" bogato je ilustrirana stotinama fotografija iz toga vremena, i taj je slikovni prilog kao i tekst dragocjen za proučavanje dijela hrvatske povijesti.

Hrvoje Hitrec
www.hkv.hr (http://www.hkv.hr/kultura/osvrti-kultura/11125-dragocjen-tekst-za-prouavanje-hrvatske-povijesti.html)