Königin Luise von Preußen
04-09-2008, 03:37 PM
Partizansko krivotvorenje hrvatske povijesti
O »krojenju« hrvatske povijesti u interesu partizansko-komunističke ideologije, čije se razorne posljedice i danas osjećaju, pokazuje i poslijeratno suđenje nekadašnjem banu Savske banovine dr. Viktoru Ružiću. Iz njega je razvidno i kakav je bio odnos partizanskih vlasti prema nadbiskupu Alojziju Stepincu i katoličkim svećenicima. Ako se imaju u vidu pristranost i neobjektivnost tadašnjih sudova, komisija za istraživanje zločina i svih drugih državnih ustanova i pojedinaca, koji su »pisali« hrvatsku povijest, nužno se nameće pitanje: Kakva je to povijesna istina danas pred nama?
Odluku o osnutku zloglasnih sudova za zaštitu nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj potpisao je 24. travnja 1945. tadašnji predsjednik Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (Zavnoh) Vladimir Nazor (»Narodne novine«, god. 1, br. 2, Zagreb, 7. kolovoza 1945, str. 17). No, bez obzira na relativno kratko vremensko razdoblje »Nazorovih sudova«, njihove su posljedice, posebice za hrvatski narod, bile katastrofalne. http://www.glas-koncila.hr/feljtoni/images/7/73/Feljton_2007_41_25-01.jpg
Odluke sudova za zaštitu nacionalne časti, čiji je osnutak potpisao Vladimir Nazor, bile su odmah izvršne i bez prava na žalbu
Hrvatski antifašizam i komunizam - lice i naličje totalitarizma
Utirući put totalitarnom političkom jednoumlju, partizanske su se vlasti nemilosrdno obračunavale s ideološkim neistomišljenicima poistovjećujući antifašizam i komunizam, što se jasno vidi i iz istražnog postupka i optužnice protiv dr. Viktora Ružića: »
143. pitanje: Da je dr. Mandić zaista stupio u KP, zašto bi to bio pogrešan put, kako ste mu to poručili?
Odgovor: Zato jer ja ne odobravam metode i sustav Komunističke partije...
171. Pitanje: Radi čega Vi ne odobravate sustav i metode Komunističke partije?
Odgovor: Ne odobravam već zbog razloga, zbog kojeg sam u ovoj sobi. Mnijenja sam da svaki pojedinac ima pravo na svoje slobodno političko uvjerenje, i ako to ispovijeda a da nasiljem ne ruši postojeći poredak bio to i komunistički, nema biti pozvan na odgovornost. Držeći se tog principa preuzeo sam i obranu komunista, jer sam bio mnijenja da vlast nema pravo da uhićuje i maltretira lica samo zato što imaju izvjesno uvjerenje. To je glavni razlog zašto se ne slažem s komunističkim metodama« (»Krivični postupak«, Zapisnik o saslušanju od 21. srpnja 1945).
Isto je pitanje glasilo i kasnije pred istražiteljem Veljkom Vučinićem i zapisničarkom Dušankom Velfl:
»Zašto ste smatrali pogrešnim put dr. Mandića sve da bi bio i ušao u Komunističku partiju, a ona je bila pokretač i organizator borbe?« (»Krivični spis«, Zapisnik o saslušanju od 31. srpnja 1945, str. 1). Spomenuti je »zločin« postao i sastavni dio optužnice: »Javni tužilac Hrvatskog primorja u Sušaku u smislu čl. 12/I Odluke o zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj tuži Viktora dr. Ružića što je... 7) u ljeti 1943. na Sušaku izjavio za dr. Mandića, kada je saznao da je ovaj ušao u NOP, da je njegov put pogrešan jer je stupio u Komunističku partiju... Čime je... djelom pod 7) odavši jasno svoj stav prema čitavom narodnooslobodilačkom pokretu, pokušao takovim svojim stavom prema rukovodećoj Komunističkoj partiji da unese nepovjerenja naroda u čitav narodnooslobodilački pokret i time da onemogući konačnu pobjedu naših naroda« (»Krivični spis«, Sudska rasprava od 25. kolovoza 1945, str. 1-2).
Nazorovi sudovi za uklanjanje ideoloških neistomišljenika
Suđenje partizanskih vlasti dr. Viktoru Ružiću u kolovozu 1945. na Sušaku zanimljivo je ne samo zbog stvarnih razloga njegova pokretanja, tijeka, utemeljenosti optužaba, odabira svjedoka, medijske popraćenosti, presude i njezina izvršenja, nego i zbog cijelog niza »sporednih« likova koji se cijelo vrijeme provlače u pitanjima sudskih istražitelja. U ovome će napisu biti riječi samo o katoličkom kleru, posebice o zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu i sušačkome župniku Martinu Bubnju. Na pitanje koliko je poslijeratnim gospodarima ljudskih života i sudbina na ovim prostorima, zaogrnutim u plašt antifašizma, bilo stalo do istine i pravde, morala i zakona - neka pokuša svatko sam odgovoriti nakon završetka feljtona. Temeljni dokumenti na kojima će on počivati jesu ovi: - »Krivični spis protiv Viktora r. Ružića, odvjetnika iz Sušaka, radi zločina po čl. 2. toč. 1,3 Odluke o zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj od 24. IV. 1945«, Okružni sud Rijeka, Poslovni broj: Kč.62/45 (u nastavku »Krivični spis«) i - dr. Viktor Ružić: »Moje uspomene«, 1968, Povijesni institut, Podružnica u Slavonskome Brodu, rukopis iz Arhiva obitelji Brlić, kutija 105, svezak 31 (u nastavku »Moje uspomene«). Krivični spis u riječkome sudu sadrži više različitih dokumenata: sudskih zapisnika, saslušanja, zapisnika Ozne, presuda i žalbâ vezanih za sudski postupak, a »Moje uspomene« je rukopis napisan na 55 stranica koji se nalazi u sklopu Knjižnice i arhiva obitelji Brlić.
Dr. Ružić - ban Savske banovine
U jednoj zamolbi za zaposlenje od 15. srpnja 1960. dr. Viktor Ružić naveo je svoje najvažnije biografske podatke. Iz njih se vidi da je rođen 1893. na Sušaku i da je nakon završene gimnazije studirao pravo u Beču, Grazu i Zagrebu, postigavši i doktorat. Na Sušaku je g. 1924. otvorio vlastiti odvjetnički ured sve do svibnja 1936. kada je imenovan banom Savske banovine. Tu je dužnost obavljao više od dvije godine, tj. do kolovoza 1938.
Radi boljeg razumijevanja njegova ugleda i uloge u onodobnom javnom životu dobro je samo ukratko podsjetiti se povijesnog konteksta. Naime, Kraljevina je Jugoslavija od 1929. bila administrativno podijeljena u devet banovina: Dravsku sa sjedištem u Ljubljani, Drinsku u Sarajevu, Dunavsku u Novom Sadu, Moravsku u Nišu, Primorsku u Splitu, Savsku u Zagrebu, Vardarsku u Skoplju, Vrbasku u Banjoj Luci i Zetsku sa sjedištem u Cetinju. Beograd je činio zasebnu cjelinu i nije bio sjedište banovine. Deset godina kasnije došlo je do reorganizacije banovina jer je veliko nezadovoljstvo hrvatskog naroda zbog krutoga beogradskog centralizma navelo srbijanske političare na ustupke. Tako je sporazumom između predsjednika Jugoslavenske vlade Dragiše Cvetkovića i predsjednika Hrvatske seljačke stranke Vladka Mačeka stvorena g. 1939. Banovina Hrvatska, spajanjem Savske i Primorske banovine te pripajanjem nekoliko većinski hrvatskih kotareva: Brčko, Derventa, Dubrovnik, Fojnica, Gradačac, Ilok, Šid i Travnik. Ona je prestala postojati proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941.
Ministar pravde u jugoslavenskoj vladi
Dr. Ružić je u veljači 1939. imenovan ministrom pravde u beogradskoj vladi ali je na toj dužnosti ostao samo pola godine. Ne treba posebno isticati da je kraljevska dinastija Karađorđevića pomno pazila (dakako, u okviru aktualnih političkih i etničkih odnosa u državi), komu će biti povjerene najviše državničke dužnosti. Čini se kako je dr. Ružić bio prilično po njihovoj »mjeri« zbog njegova projugoslavenstva, o čemu govori npr. njegova potpora srpskome političaru u Hrvatskoj Srđanu Budisavljeviću koji je pokrenuo akciju političkog okupljanja hrvatskih, slovenskih i bosanskohercegovačkih stranaka i uglednih pojedinaca oko ideje stvaranja jugoslavenske državne zajednice. Dr. Ružić je također bio Budisavljevićev važan oslonac u pokretanju projugoslavenskog glasila »Glas Slovenaca, Hrvata i Srba«, koji je počeo izlaziti početkom 1918. Osim toga, to svoje jugoslavensko opredjeljenje dr. Ružić je javno posvjedočio u više navrata, izjavivši i istražiteljima: »Čitav moj život stajao sam na stajalištu jugoslavenske državne ideje« (»Krivični spis«, Nastavak saslušanja dana 21. srpnja 1945, odgovor na 168. pitanje). No, pred partizanskim mu vlastima ni jugoslavenstvo nije puno pomoglo.
»Prvi dio rata proveo sam na Sušaku, gdje mi okupacione vlasti nisu dopustile da obavljam odvjetničku praksu, a kasnije sam bio po talijanskim vlastima uhapšen i nakon 4 mjeseci zatvora otpremljen u Italiju u internaciju« - opisuje svoj daljnji životni put dr. Ružić u nastavku spomenute zamolbe za zaposlenje iz g. 1960. (»Sušačka revija«, br. 49, Rijeka, 15. travnja 2005, str. 53).
»Sredinom 1943. vratio sam se kući, te god. 1944. otvorio opet vlastiti odvjetnički ured u Sušaku, koji sam vodio do kolovoza 1945. kada sam po Narodnom sudu nacionalne časti suđen na 2 godine zatvora i konfiskaciju imovine uz gubitak časnih prava na 5 godina. Nakon mjesec dana sam amnestiran, a godine 1951. zakonski sam rehabilitiran.« Obavljao je nakon toga razne poslove u Rijeci, gdje je čak uspio g. 1952. ponovno otvoriti vlastiti odvjetnički ured, sve do 1958. kada odlazi u mirovinu. Preminuo je 23. lipnja 1976. i pokopan je u obiteljskoj grobnici na Sušaku.
Glavni cilj - konfiskacija imovine
Svaki čitatelj njegova životopisa vjerojatno će se zapitati: Koji je to zločin u očima partizanskih vlasti počinio čovjek, intelektualac, političar, humanist, prevoditelj, ljubitelj umjetnosti, uz to i projugoslavenski nastrojen, sumnjiv ustaškim vlastima, koji je tijekom rata pomagao brojne ugrožene obitelji, pa i partizanske, i koji je bio uhićen od talijanskih okupacijskih vlasti? Nije zgorega također istaknuti da ni prije niti poslije suđenja nije imao nekakvih »mrlja« u odnosu prema ljudima drukčijeg podrijetla, svjetonazora ili političkog uvjerenja, što se vidi iz njegove usputne bilješke: »20. I. 1960. pošli smo čitava obitelj Čorak (dr. Boško Čorak, njegov zet, op. T. V.) i ja čestitati prijatelju Vasi Orloviću krsnu slavu« (»Moje uspomene«, str. 1).
Na to je pitanje dr. Ružić sâm odgovorio a njegov se odgovor može nazvati podsjetnikom upućenim i današnjoj Hrvatskoj, kojoj se nameće kolektivna i selektivna amnezija: »Kao u čitavoj Jugoslaviji, tako i u našem kraju učestali su se krivični procesi pred Narodnim sudovima protiv vlasnika trgovačkih firma, banaka, odnosno članovima uprava dioničkih društava zbog suradnje s okupatorom, koji su imali glavnu svrhu konfiskaciju imovine okrivljenika...« (»Moje uspomene«, isto, str. 49).
http://www.glas-koncila.hr/feljtoni/images/d/d0/Feljton_2007_41_25-02.jpg
Dr. Viktor Ružić (treći slijeva) prije audijencije kod pape Pija XII. u ožujku 1939.
Spominje i drugi primjer iz prakse partizanskih sudova u ono doba: »Od tadanjih procesa, koji su se u svrhu konfiskacije imovine tada vodili, nakon ukidanja sudova za zaštitu nacionalne časti, pred redovnim sudovima, mislim da je za tadanje sudovanje najkarakterističniji bio proces protiv Špire Marete, vlasnika hotela \’Kontinental\’ na Sušaku. Dolaskom Talijana na Sušak on je uhapšen i sproveden u Italiju u internaciju. Hotel su rekvirirali talijanske vojne vlasti za talijanske oficire i plaćali onu nisku rekvizicionu cijenu. Nakon kapitulacije Italije rekvirirali su hotel Nijemci, za svoju radnu organizaciju ’TOT’. Kada se iz internacije vratio, našao je hotel zaposjednut većinom za urede, a hotelske sobe kao i hotelski inventar se uništavao. On je osuđen zbog suradnje s neprijateljem, te je izrečena kazna konfiskacije imetka« (»Moje uspomene«, str. 50).
Potrebno je reći da je odluku o osnutku zloglasnih sudova za zaštitu nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj potpisao 24. travnja 1945. tadašnji predsjednik Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (Zavnoh) Vladimir Nazor (»Narodne novine«, god. 1, br. 2, Zagreb, 7. kolovoza 1945, str. 17). Ti su sudovi radili »punom parom« gotovo pet mjeseci, kada je došlo do razdvajanja na vojne sudove koji su sudili, dakako, samo vojnim osobama, i na civilne, koji su preuzeli sve ostale parnice. No, bez obzira na relativno kratko vremensko razdoblje »Nazorovih sudova«, njihove su posljedice, posebice za hrvatski narod, bile katastrofalne.
Sudskim je istražiteljima, čini se, tijekom ispitivanja dr. Ružić donekle još bio podnošljiv sve do onog trenutka kada je u pozitivnom kontekstu počeo svjedočiti o zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu.
Zbog Biblije »narodni neprijatelj«?
Danas se u mnoštvu partizansko-komunističkih povijesnih krivotvorina i uklanjanja dokaza puno toga, nažalost, može samo naslućivati i predmnijevati. Tako, najvjerojatnije, nije bez temelja razmišljanje kako su bezbožne partizanske vlasti dr. Viktora Ružića proglasile »narodnim neprijateljem« (uz ostalo) i zbog njegova materijalnog pomaganja Crkve u vremenu dok je bio ban. On je, naime, kao humanist i intelektualac s osjećajem za kulturne vrijednosti obećao materijalnu potporu za tiskanje prijevoda Svetog pisma vrhbosanskog nadbiskupa dr. Ivana Šarića, što se vidi iz korespondencije između nadbiskupa Stepinca i bana Subašića: »U međuvremenu se nadbiskup Stepinac obratio banu dr. Ivanu Subašiću moleći ga da za ovu svrhu podijeli pripomoć, koju je bio obećao njegov prethodnik dr. V. Ružić« (Aleksa Benigar: »Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal«, 2. popravljeno i prošireno izdanje, Glas Koncila i Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu, Zagreb, 1993, str. 261).
O »krojenju« hrvatske povijesti u interesu partizansko-komunističke ideologije, čije se razorne posljedice i danas osjećaju, pokazuje i poslijeratno suđenje nekadašnjem banu Savske banovine dr. Viktoru Ružiću. Iz njega je razvidno i kakav je bio odnos partizanskih vlasti prema nadbiskupu Alojziju Stepincu i katoličkim svećenicima. Ako se imaju u vidu pristranost i neobjektivnost tadašnjih sudova, komisija za istraživanje zločina i svih drugih državnih ustanova i pojedinaca, koji su »pisali« hrvatsku povijest, nužno se nameće pitanje: Kakva je to povijesna istina danas pred nama?
Odluku o osnutku zloglasnih sudova za zaštitu nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj potpisao je 24. travnja 1945. tadašnji predsjednik Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (Zavnoh) Vladimir Nazor (»Narodne novine«, god. 1, br. 2, Zagreb, 7. kolovoza 1945, str. 17). No, bez obzira na relativno kratko vremensko razdoblje »Nazorovih sudova«, njihove su posljedice, posebice za hrvatski narod, bile katastrofalne. http://www.glas-koncila.hr/feljtoni/images/7/73/Feljton_2007_41_25-01.jpg
Odluke sudova za zaštitu nacionalne časti, čiji je osnutak potpisao Vladimir Nazor, bile su odmah izvršne i bez prava na žalbu
Hrvatski antifašizam i komunizam - lice i naličje totalitarizma
Utirući put totalitarnom političkom jednoumlju, partizanske su se vlasti nemilosrdno obračunavale s ideološkim neistomišljenicima poistovjećujući antifašizam i komunizam, što se jasno vidi i iz istražnog postupka i optužnice protiv dr. Viktora Ružića: »
143. pitanje: Da je dr. Mandić zaista stupio u KP, zašto bi to bio pogrešan put, kako ste mu to poručili?
Odgovor: Zato jer ja ne odobravam metode i sustav Komunističke partije...
171. Pitanje: Radi čega Vi ne odobravate sustav i metode Komunističke partije?
Odgovor: Ne odobravam već zbog razloga, zbog kojeg sam u ovoj sobi. Mnijenja sam da svaki pojedinac ima pravo na svoje slobodno političko uvjerenje, i ako to ispovijeda a da nasiljem ne ruši postojeći poredak bio to i komunistički, nema biti pozvan na odgovornost. Držeći se tog principa preuzeo sam i obranu komunista, jer sam bio mnijenja da vlast nema pravo da uhićuje i maltretira lica samo zato što imaju izvjesno uvjerenje. To je glavni razlog zašto se ne slažem s komunističkim metodama« (»Krivični postupak«, Zapisnik o saslušanju od 21. srpnja 1945).
Isto je pitanje glasilo i kasnije pred istražiteljem Veljkom Vučinićem i zapisničarkom Dušankom Velfl:
»Zašto ste smatrali pogrešnim put dr. Mandića sve da bi bio i ušao u Komunističku partiju, a ona je bila pokretač i organizator borbe?« (»Krivični spis«, Zapisnik o saslušanju od 31. srpnja 1945, str. 1). Spomenuti je »zločin« postao i sastavni dio optužnice: »Javni tužilac Hrvatskog primorja u Sušaku u smislu čl. 12/I Odluke o zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj tuži Viktora dr. Ružića što je... 7) u ljeti 1943. na Sušaku izjavio za dr. Mandića, kada je saznao da je ovaj ušao u NOP, da je njegov put pogrešan jer je stupio u Komunističku partiju... Čime je... djelom pod 7) odavši jasno svoj stav prema čitavom narodnooslobodilačkom pokretu, pokušao takovim svojim stavom prema rukovodećoj Komunističkoj partiji da unese nepovjerenja naroda u čitav narodnooslobodilački pokret i time da onemogući konačnu pobjedu naših naroda« (»Krivični spis«, Sudska rasprava od 25. kolovoza 1945, str. 1-2).
Nazorovi sudovi za uklanjanje ideoloških neistomišljenika
Suđenje partizanskih vlasti dr. Viktoru Ružiću u kolovozu 1945. na Sušaku zanimljivo je ne samo zbog stvarnih razloga njegova pokretanja, tijeka, utemeljenosti optužaba, odabira svjedoka, medijske popraćenosti, presude i njezina izvršenja, nego i zbog cijelog niza »sporednih« likova koji se cijelo vrijeme provlače u pitanjima sudskih istražitelja. U ovome će napisu biti riječi samo o katoličkom kleru, posebice o zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu i sušačkome župniku Martinu Bubnju. Na pitanje koliko je poslijeratnim gospodarima ljudskih života i sudbina na ovim prostorima, zaogrnutim u plašt antifašizma, bilo stalo do istine i pravde, morala i zakona - neka pokuša svatko sam odgovoriti nakon završetka feljtona. Temeljni dokumenti na kojima će on počivati jesu ovi: - »Krivični spis protiv Viktora r. Ružića, odvjetnika iz Sušaka, radi zločina po čl. 2. toč. 1,3 Odluke o zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj od 24. IV. 1945«, Okružni sud Rijeka, Poslovni broj: Kč.62/45 (u nastavku »Krivični spis«) i - dr. Viktor Ružić: »Moje uspomene«, 1968, Povijesni institut, Podružnica u Slavonskome Brodu, rukopis iz Arhiva obitelji Brlić, kutija 105, svezak 31 (u nastavku »Moje uspomene«). Krivični spis u riječkome sudu sadrži više različitih dokumenata: sudskih zapisnika, saslušanja, zapisnika Ozne, presuda i žalbâ vezanih za sudski postupak, a »Moje uspomene« je rukopis napisan na 55 stranica koji se nalazi u sklopu Knjižnice i arhiva obitelji Brlić.
Dr. Ružić - ban Savske banovine
U jednoj zamolbi za zaposlenje od 15. srpnja 1960. dr. Viktor Ružić naveo je svoje najvažnije biografske podatke. Iz njih se vidi da je rođen 1893. na Sušaku i da je nakon završene gimnazije studirao pravo u Beču, Grazu i Zagrebu, postigavši i doktorat. Na Sušaku je g. 1924. otvorio vlastiti odvjetnički ured sve do svibnja 1936. kada je imenovan banom Savske banovine. Tu je dužnost obavljao više od dvije godine, tj. do kolovoza 1938.
Radi boljeg razumijevanja njegova ugleda i uloge u onodobnom javnom životu dobro je samo ukratko podsjetiti se povijesnog konteksta. Naime, Kraljevina je Jugoslavija od 1929. bila administrativno podijeljena u devet banovina: Dravsku sa sjedištem u Ljubljani, Drinsku u Sarajevu, Dunavsku u Novom Sadu, Moravsku u Nišu, Primorsku u Splitu, Savsku u Zagrebu, Vardarsku u Skoplju, Vrbasku u Banjoj Luci i Zetsku sa sjedištem u Cetinju. Beograd je činio zasebnu cjelinu i nije bio sjedište banovine. Deset godina kasnije došlo je do reorganizacije banovina jer je veliko nezadovoljstvo hrvatskog naroda zbog krutoga beogradskog centralizma navelo srbijanske političare na ustupke. Tako je sporazumom između predsjednika Jugoslavenske vlade Dragiše Cvetkovića i predsjednika Hrvatske seljačke stranke Vladka Mačeka stvorena g. 1939. Banovina Hrvatska, spajanjem Savske i Primorske banovine te pripajanjem nekoliko većinski hrvatskih kotareva: Brčko, Derventa, Dubrovnik, Fojnica, Gradačac, Ilok, Šid i Travnik. Ona je prestala postojati proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941.
Ministar pravde u jugoslavenskoj vladi
Dr. Ružić je u veljači 1939. imenovan ministrom pravde u beogradskoj vladi ali je na toj dužnosti ostao samo pola godine. Ne treba posebno isticati da je kraljevska dinastija Karađorđevića pomno pazila (dakako, u okviru aktualnih političkih i etničkih odnosa u državi), komu će biti povjerene najviše državničke dužnosti. Čini se kako je dr. Ružić bio prilično po njihovoj »mjeri« zbog njegova projugoslavenstva, o čemu govori npr. njegova potpora srpskome političaru u Hrvatskoj Srđanu Budisavljeviću koji je pokrenuo akciju političkog okupljanja hrvatskih, slovenskih i bosanskohercegovačkih stranaka i uglednih pojedinaca oko ideje stvaranja jugoslavenske državne zajednice. Dr. Ružić je također bio Budisavljevićev važan oslonac u pokretanju projugoslavenskog glasila »Glas Slovenaca, Hrvata i Srba«, koji je počeo izlaziti početkom 1918. Osim toga, to svoje jugoslavensko opredjeljenje dr. Ružić je javno posvjedočio u više navrata, izjavivši i istražiteljima: »Čitav moj život stajao sam na stajalištu jugoslavenske državne ideje« (»Krivični spis«, Nastavak saslušanja dana 21. srpnja 1945, odgovor na 168. pitanje). No, pred partizanskim mu vlastima ni jugoslavenstvo nije puno pomoglo.
»Prvi dio rata proveo sam na Sušaku, gdje mi okupacione vlasti nisu dopustile da obavljam odvjetničku praksu, a kasnije sam bio po talijanskim vlastima uhapšen i nakon 4 mjeseci zatvora otpremljen u Italiju u internaciju« - opisuje svoj daljnji životni put dr. Ružić u nastavku spomenute zamolbe za zaposlenje iz g. 1960. (»Sušačka revija«, br. 49, Rijeka, 15. travnja 2005, str. 53).
»Sredinom 1943. vratio sam se kući, te god. 1944. otvorio opet vlastiti odvjetnički ured u Sušaku, koji sam vodio do kolovoza 1945. kada sam po Narodnom sudu nacionalne časti suđen na 2 godine zatvora i konfiskaciju imovine uz gubitak časnih prava na 5 godina. Nakon mjesec dana sam amnestiran, a godine 1951. zakonski sam rehabilitiran.« Obavljao je nakon toga razne poslove u Rijeci, gdje je čak uspio g. 1952. ponovno otvoriti vlastiti odvjetnički ured, sve do 1958. kada odlazi u mirovinu. Preminuo je 23. lipnja 1976. i pokopan je u obiteljskoj grobnici na Sušaku.
Glavni cilj - konfiskacija imovine
Svaki čitatelj njegova životopisa vjerojatno će se zapitati: Koji je to zločin u očima partizanskih vlasti počinio čovjek, intelektualac, političar, humanist, prevoditelj, ljubitelj umjetnosti, uz to i projugoslavenski nastrojen, sumnjiv ustaškim vlastima, koji je tijekom rata pomagao brojne ugrožene obitelji, pa i partizanske, i koji je bio uhićen od talijanskih okupacijskih vlasti? Nije zgorega također istaknuti da ni prije niti poslije suđenja nije imao nekakvih »mrlja« u odnosu prema ljudima drukčijeg podrijetla, svjetonazora ili političkog uvjerenja, što se vidi iz njegove usputne bilješke: »20. I. 1960. pošli smo čitava obitelj Čorak (dr. Boško Čorak, njegov zet, op. T. V.) i ja čestitati prijatelju Vasi Orloviću krsnu slavu« (»Moje uspomene«, str. 1).
Na to je pitanje dr. Ružić sâm odgovorio a njegov se odgovor može nazvati podsjetnikom upućenim i današnjoj Hrvatskoj, kojoj se nameće kolektivna i selektivna amnezija: »Kao u čitavoj Jugoslaviji, tako i u našem kraju učestali su se krivični procesi pred Narodnim sudovima protiv vlasnika trgovačkih firma, banaka, odnosno članovima uprava dioničkih društava zbog suradnje s okupatorom, koji su imali glavnu svrhu konfiskaciju imovine okrivljenika...« (»Moje uspomene«, isto, str. 49).
http://www.glas-koncila.hr/feljtoni/images/d/d0/Feljton_2007_41_25-02.jpg
Dr. Viktor Ružić (treći slijeva) prije audijencije kod pape Pija XII. u ožujku 1939.
Spominje i drugi primjer iz prakse partizanskih sudova u ono doba: »Od tadanjih procesa, koji su se u svrhu konfiskacije imovine tada vodili, nakon ukidanja sudova za zaštitu nacionalne časti, pred redovnim sudovima, mislim da je za tadanje sudovanje najkarakterističniji bio proces protiv Špire Marete, vlasnika hotela \’Kontinental\’ na Sušaku. Dolaskom Talijana na Sušak on je uhapšen i sproveden u Italiju u internaciju. Hotel su rekvirirali talijanske vojne vlasti za talijanske oficire i plaćali onu nisku rekvizicionu cijenu. Nakon kapitulacije Italije rekvirirali su hotel Nijemci, za svoju radnu organizaciju ’TOT’. Kada se iz internacije vratio, našao je hotel zaposjednut većinom za urede, a hotelske sobe kao i hotelski inventar se uništavao. On je osuđen zbog suradnje s neprijateljem, te je izrečena kazna konfiskacije imetka« (»Moje uspomene«, str. 50).
Potrebno je reći da je odluku o osnutku zloglasnih sudova za zaštitu nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj potpisao 24. travnja 1945. tadašnji predsjednik Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (Zavnoh) Vladimir Nazor (»Narodne novine«, god. 1, br. 2, Zagreb, 7. kolovoza 1945, str. 17). Ti su sudovi radili »punom parom« gotovo pet mjeseci, kada je došlo do razdvajanja na vojne sudove koji su sudili, dakako, samo vojnim osobama, i na civilne, koji su preuzeli sve ostale parnice. No, bez obzira na relativno kratko vremensko razdoblje »Nazorovih sudova«, njihove su posljedice, posebice za hrvatski narod, bile katastrofalne.
Sudskim je istražiteljima, čini se, tijekom ispitivanja dr. Ružić donekle još bio podnošljiv sve do onog trenutka kada je u pozitivnom kontekstu počeo svjedočiti o zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu.
Zbog Biblije »narodni neprijatelj«?
Danas se u mnoštvu partizansko-komunističkih povijesnih krivotvorina i uklanjanja dokaza puno toga, nažalost, može samo naslućivati i predmnijevati. Tako, najvjerojatnije, nije bez temelja razmišljanje kako su bezbožne partizanske vlasti dr. Viktora Ružića proglasile »narodnim neprijateljem« (uz ostalo) i zbog njegova materijalnog pomaganja Crkve u vremenu dok je bio ban. On je, naime, kao humanist i intelektualac s osjećajem za kulturne vrijednosti obećao materijalnu potporu za tiskanje prijevoda Svetog pisma vrhbosanskog nadbiskupa dr. Ivana Šarića, što se vidi iz korespondencije između nadbiskupa Stepinca i bana Subašića: »U međuvremenu se nadbiskup Stepinac obratio banu dr. Ivanu Subašiću moleći ga da za ovu svrhu podijeli pripomoć, koju je bio obećao njegov prethodnik dr. V. Ružić« (Aleksa Benigar: »Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal«, 2. popravljeno i prošireno izdanje, Glas Koncila i Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu, Zagreb, 1993, str. 261).