Niccolo and Donkey
12-14-2008, 06:16 PM
Što je ostalo od Tuđmanove politike? (http://www.jutarnji.hr/vijesti/clanak/art-2008,12,13,,144936.jl)
Jutarnji List
Davor Butković
13.12.08
Ta 1999. bila je vrlo, vrlo loša godina. Primjerice, negdje u travnju zadnje godine života prvoga hrvatskog predsjednika dnevne novine u Zagrebu zamalo su prestale izlaziti. Izdavači su se suočavali, s jedne strane, sa štrajkom nekog od sindikata vezanih uz grafičku industriju ili uz distribuciju, koji nisu htjeli pustiti novine na tržište dok se ne ispune njihovi zahtjevi.
S druge strane, glavni domaći distributer, poduzeće Tisak, koje je u ono vrijeme bilo u vlasništvu Miroslava Kutle, dugovalo je izdavačima desetke i desetke milijuna kuna, što je u jednom trenutku paraliziralo gotovo cjelokupni novinski biznis.
No, problemi u novinama bili su tek manji izraz krize s kojom se suočavalo hrvatsko društvo u zadnjim mjesecima života dr. Franje Tuđmana. U 1999. godini u Hrvatskoj je bilo registrirano čak 322 tisuće nezaposlenih, i to bez obzira na realno velik broj ljudi koji su u ono vrijeme primali plaće u vrlo brojnim Oružanim snagama i Ministarstvu obrane. Danas, usred najgore svjetske ekonomske krize od tridesetih godina, u Hrvatskoj je manje od 250 tisuća nezaposlenih. U 1998. i 1999. godini došlo je, i uslijed sukoba u HDZ-u, do sloma bankarskog sustava: bankrotiralo je više banaka srednje veličine, poput Dubrovačke i Glumine, uz koje je bilo vezano mnogo biznisa (primjerice gotovo svi dubrovački hoteli), ali i vrlo mnogo štediša.
Teška i loša 1999. godina
Danas, usred globalne krize koja je izazvana padom nekih vodećih svjetskih banaka, hrvatske su banke u potpunosti likvidne. Te loše i teške 1999., u vrijeme velike nezaposlenosti i kraha financijskog sustava, u Maksimiru se gradio stadion kojeg se danas svi stide i s kojim nitko ne zna što da učini. Na samom kraju devedesetih opća atmosfera u društvu bila je puno sivija i agresivnija nego danas. Većini građana bila je, jednom zauvijek, dosta Franje Tuđmana i HDZ-a (pokazalo se, međutim, da ovo drugo nije bilo zauvijek). U Hrvatskoj je tinjao snažni kolektivni bijes protiv Tuđmanova režima: taj je bijes ujedinjavao “obične” građane i one opozicijski raspoložene birače. Tom se bijesu pridružila čak i Crkva, kroz danas legendarnu Bozanićevu sintagmu o grijehu struktura koju smo svi prepoznali kao najoštriji mogući kaptolski napad na Pantovčak. Taj se bijes, naposljetku, materijalizirao u konsenzualnoj potpori Račanu i Budiši na izborima 3. siječnja, kada su se Hrvati odlučili riješiti HDZ-a, i kada su odlučili kazniti političko naslijeđe Franje Tuđmana koji je, uslijed teške bolesti, umro tri tjedna prije izbora. Franjo Tuđman doživio je nesumnjivo tragičnu i možda nepravednu sudbinu; umro je kao aktualni šef države, u vrijeme kada ga se većina hrvatskih građana željela riješiti, i kada je Hrvatskoj išlo jako, jako loše. Tuđmanov sprovod, na kojem se osim turskog predsjednika nije pojavio niti jedan drugi svjetski lider, pokazao je, naposljetku, koliko je osnivač sadašnje hrvatske države bio nepopularan i u kakvoj se strahovitoj međunarodnoj izolaciji nalazila Tuđmanova Hrvatska.
Tri pogreške: BiH, korupcija, demokracija
Povijesne zasluge Franje Tuđmana su neosporne. Tuđman je najzaslužniji za stvaranje suvremene hrvatske države. Tuđman je najzaslužniji za vojnu pobjedu, bez koje ni do danas, vjerojatno, ne bi došlo do pada Miloševićeva velikosrpskog režima. Tuđman sasvim sigurno zauzima značajno i pozitivno mjesto u sveukupnoj hrvatskoj povijesti. Međutim, sva se Tuđmanova politička vizija iscrpila stvaranjem države i ratnom pobjedom. Sve Tuđmanove specifične politike pokazale su se promašenima i opasnima za funkcioniranje države koju je Tuđman stvarao.
Glavne Tuđmanove greške dobro su poznate. Riječ je o tri područja pogrešaka s toliko gadnim posljedicama da se i danas, devet godina poslije njegove smrti, osjećaju. Prvo područje čini Tuđmanova opsesija podjelom BiH, s kojom su detaljno upoznati svi oni koji su s Tuđmanom makar dvaput razgovarali o Bosni, a kamoli ne njegovi politički suradnici i oponenti.
Politikom podjele BiH sa Slobodanom Miloševićem, dr. Tuđman opteretio je Hrvatsku sukrivnjom za rat u Bosni te bosanskim Hrvatima pridao sliku ratnih zločinaca i naroda koji otvara koncentracijske logore. Logori Dretelj i Heliodrom materijalne su činjenice koje ne može osporiti niti najsrčaniji Tuđmanov apologet. Nitko, naravno, ne tvrdi da je Tuđman zapovjedio osnivanje logora za Bošnjake, ali je nesporno da je osobno imenovao i podržavao vodstvo “Herceg-Bosne” koje je osnovalo te logore i koje je aktivno provodilo politiku podjele susjedne države. Posljedice Tuđmanove bosanske politike u prošlom su desetljeću dovele od međunarodne izolacije Hrvatske, a danas se još vide kroz egzodus bosanskohercegovačkih Hrvata iz njihove matične države, gdje ih je danas dvostruko manje nego prije rata. Drugo područje grešaka odnosilo se na korupciju. Sam je Tuđman, svojom nespretnošću, na simboličan način legalizirao korupciju kada je dopustio svojoj kćeri da otvori trgovinu u prostorijama Ministarstva obrane, i kada je dopustio svom sinu da hranom opskrbljuje Ministarstvo obrane i Ministarstvo unutarnjih poslova.
Na sistemskoj razini, Tuđman je omogućio korupciju onoga časa kada je uveo pravilo da se o privatizaciji pojedinih državnih poduzeća odlučuje u Uredu predsjednika ili u Predsjedništvu HDZ-a. Takva politička privatizacija dovela je do sloma velikog broja poduzeća, do stvaranja u javnosti omraženih tajkuna poput Gucića ili Kutle (taj je čovjek u jednom trenutku imao udjele u više od 150 kompanija), i do nemogućnosti uspostavljanja bilo kakvih čvrstih, formalnih pravila za bavljenje bilo kakvim biznisom u ovoj zemlji, u kojoj su mnogi veći poduzetnici i menadžeri bili izloženi političkom reketu.
Detuđmanizacija
Ovo su, također, materijalne činjenice, koje su svoju pomalo kriminalnu, a pomalo komičnu apoteozu doživjele u slučaju privatizacije Večernjeg lista 1998. godine. Danas se pouzdano zna (na temelju objavljenih transkripata iz Ureda predsjednika) da je o prvoj privatizaciji Večernjeg lista odlučio dr. Ivić Pašalić, ondašnji najmoćniji predsjednikov savjetnik, kao što se zna da hrvatska javnost nije smjela znati tko su bili vlasnici Večernjeg lista. Tuđmanov je režim, pred svoj kraj, bio toliko bahat i nepristojan da je od javnosti skrivao imena vlasnika jednog od najvećih medija u Hrvatskoj! Teško je pronaći bolju definiciju korupcije (u ovom slučaju političke, a ne materijalne) nego kada država od svojih građana, namjerno i pažljivo, prikriva vlasnike institucije koja je nesumnjivo javna. Tuđmanov je režim, dakle, institucionalizirao korupciju kao prirodno stanje stvari u Hrvatskoj, s čime se ni jedna kasnija vlast nije uspjela efikasno boriti. Treće područje koje duboko kompromitira dr. Franju Tuđmana jest sama demokracija. Tuđman nikada nije imao posebno razumijevanje prema liberalnoj demokraciji, što je i normalno za radikalnog ljevičara koji se pretvorio u umjerenog nacionalista. Tuđmanov gotovo prirodni prezir prema demokraciji očitovao se u čitavom nizu primjera: od činjenice da nije želio priznati rezultate zagrebačkih izbora 1995. godine, na kojima je HDZ bio poražen, preko njegova ne samo nepovjerljivog, nego povremeno i saboterskog odnosa prema oporbenim strankama (HDZ je, katkad uz pomoć tajne policije, radio na razbijanju HSS-a, HSLS-a i HSP-a), preko težnje da dnevno nadzire medije u državnom vlasništvu (pa se tako, doslovno, Informativni program HDZ-a uređivao u Uredu predsjednika), do gotovo patološki masovnog i intenzivnog prisluškivanja svih osoba iz javnog života, koje se Tuđmanu i njegovim suradnicima iz bilo kojeg razloga nisu sviđale.
Današnja je Hrvatska velikim dijelom, srećom, detuđmanizirana. Detuđmanizacija, doslovno, znači odustajanje od najgorih (i najkarakterističnijih) aspekata Tuđmanove politike, bilo da je riječ o pretenzijama prema Bosni, bilo da je riječ o institucionalnoj korupciji, bilo da je riječ o preziru prema demokraciji. Retuđmanizacija, o kojoj govore pojedini tuđamanonostalgičari, danas je, srećom, posve nemoguća. Više ne postoji imalo značajniji broj hrvatskih građana koji bi željeli povratak u devedesete, kada se u svakom smislu živjelo lošije i nedostojnije nego danas. Međutim, u skoro potpunom raspadu sustava vrijednosti, koji obilježava današnje hrvatsko društvo, Franjo Tuđman može biti privlačan samo u jednom. Riječ je o nacionalnom ponosu. Nacionalni je ponos, baš i zbog raspada sustava vrijednosti, za mnoge Hrvate još uvijek itekako seksi kategorija, što je vidljivo i na Thompsonovima koncertima i na nogometnim utakmicama državne reprezentacije. Tuđman personificira nacionalni ponos, i to u onom starinskom, uskogrudnom, gotovo preddržavnom smislu. Svi oni na krajnjoj desnici, od bivšeg socijaldemokrata Miroslava Tuđmana, do otmičara aviona Zvonka Bušića, koji možda razmišljaju o predsjedničkoj kandidaturi, računaju na obnovu navodno ugroženoga nacionalnog ponosa kao na središnje mjesto u svojim eventualnim predsjedničkim kampanjama. Ne vjerujem, međutim, da bi se pitanje obnove nacionalnog ponosa moglo pokazati dostatnim za bilo kakav ozbiljniji izborni rezultat. Nasuprot takvom, kolektivnom povratku u rane 90-e, velik broj hrvatskih građana priželjkuje normalnu, uređenu, efikasnu, jeftinu i poštenu državu. Stvaranje normalnoga građanskog društva, što jest traumatičan proces u svim postkomunističkim zemljama, prirodan je imperativ za Hrvatsku i snažna alternativa bilo kakvoj obnovi tuđmanovskog nacionalizma. A svi drugi elementi Tuđmanove politike ionako već davno pripadaju prošlosti.
Jutarnji List
Davor Butković
13.12.08
Ta 1999. bila je vrlo, vrlo loša godina. Primjerice, negdje u travnju zadnje godine života prvoga hrvatskog predsjednika dnevne novine u Zagrebu zamalo su prestale izlaziti. Izdavači su se suočavali, s jedne strane, sa štrajkom nekog od sindikata vezanih uz grafičku industriju ili uz distribuciju, koji nisu htjeli pustiti novine na tržište dok se ne ispune njihovi zahtjevi.
S druge strane, glavni domaći distributer, poduzeće Tisak, koje je u ono vrijeme bilo u vlasništvu Miroslava Kutle, dugovalo je izdavačima desetke i desetke milijuna kuna, što je u jednom trenutku paraliziralo gotovo cjelokupni novinski biznis.
No, problemi u novinama bili su tek manji izraz krize s kojom se suočavalo hrvatsko društvo u zadnjim mjesecima života dr. Franje Tuđmana. U 1999. godini u Hrvatskoj je bilo registrirano čak 322 tisuće nezaposlenih, i to bez obzira na realno velik broj ljudi koji su u ono vrijeme primali plaće u vrlo brojnim Oružanim snagama i Ministarstvu obrane. Danas, usred najgore svjetske ekonomske krize od tridesetih godina, u Hrvatskoj je manje od 250 tisuća nezaposlenih. U 1998. i 1999. godini došlo je, i uslijed sukoba u HDZ-u, do sloma bankarskog sustava: bankrotiralo je više banaka srednje veličine, poput Dubrovačke i Glumine, uz koje je bilo vezano mnogo biznisa (primjerice gotovo svi dubrovački hoteli), ali i vrlo mnogo štediša.
Teška i loša 1999. godina
Danas, usred globalne krize koja je izazvana padom nekih vodećih svjetskih banaka, hrvatske su banke u potpunosti likvidne. Te loše i teške 1999., u vrijeme velike nezaposlenosti i kraha financijskog sustava, u Maksimiru se gradio stadion kojeg se danas svi stide i s kojim nitko ne zna što da učini. Na samom kraju devedesetih opća atmosfera u društvu bila je puno sivija i agresivnija nego danas. Većini građana bila je, jednom zauvijek, dosta Franje Tuđmana i HDZ-a (pokazalo se, međutim, da ovo drugo nije bilo zauvijek). U Hrvatskoj je tinjao snažni kolektivni bijes protiv Tuđmanova režima: taj je bijes ujedinjavao “obične” građane i one opozicijski raspoložene birače. Tom se bijesu pridružila čak i Crkva, kroz danas legendarnu Bozanićevu sintagmu o grijehu struktura koju smo svi prepoznali kao najoštriji mogući kaptolski napad na Pantovčak. Taj se bijes, naposljetku, materijalizirao u konsenzualnoj potpori Račanu i Budiši na izborima 3. siječnja, kada su se Hrvati odlučili riješiti HDZ-a, i kada su odlučili kazniti političko naslijeđe Franje Tuđmana koji je, uslijed teške bolesti, umro tri tjedna prije izbora. Franjo Tuđman doživio je nesumnjivo tragičnu i možda nepravednu sudbinu; umro je kao aktualni šef države, u vrijeme kada ga se većina hrvatskih građana željela riješiti, i kada je Hrvatskoj išlo jako, jako loše. Tuđmanov sprovod, na kojem se osim turskog predsjednika nije pojavio niti jedan drugi svjetski lider, pokazao je, naposljetku, koliko je osnivač sadašnje hrvatske države bio nepopularan i u kakvoj se strahovitoj međunarodnoj izolaciji nalazila Tuđmanova Hrvatska.
Tri pogreške: BiH, korupcija, demokracija
Povijesne zasluge Franje Tuđmana su neosporne. Tuđman je najzaslužniji za stvaranje suvremene hrvatske države. Tuđman je najzaslužniji za vojnu pobjedu, bez koje ni do danas, vjerojatno, ne bi došlo do pada Miloševićeva velikosrpskog režima. Tuđman sasvim sigurno zauzima značajno i pozitivno mjesto u sveukupnoj hrvatskoj povijesti. Međutim, sva se Tuđmanova politička vizija iscrpila stvaranjem države i ratnom pobjedom. Sve Tuđmanove specifične politike pokazale su se promašenima i opasnima za funkcioniranje države koju je Tuđman stvarao.
Glavne Tuđmanove greške dobro su poznate. Riječ je o tri područja pogrešaka s toliko gadnim posljedicama da se i danas, devet godina poslije njegove smrti, osjećaju. Prvo područje čini Tuđmanova opsesija podjelom BiH, s kojom su detaljno upoznati svi oni koji su s Tuđmanom makar dvaput razgovarali o Bosni, a kamoli ne njegovi politički suradnici i oponenti.
Politikom podjele BiH sa Slobodanom Miloševićem, dr. Tuđman opteretio je Hrvatsku sukrivnjom za rat u Bosni te bosanskim Hrvatima pridao sliku ratnih zločinaca i naroda koji otvara koncentracijske logore. Logori Dretelj i Heliodrom materijalne su činjenice koje ne može osporiti niti najsrčaniji Tuđmanov apologet. Nitko, naravno, ne tvrdi da je Tuđman zapovjedio osnivanje logora za Bošnjake, ali je nesporno da je osobno imenovao i podržavao vodstvo “Herceg-Bosne” koje je osnovalo te logore i koje je aktivno provodilo politiku podjele susjedne države. Posljedice Tuđmanove bosanske politike u prošlom su desetljeću dovele od međunarodne izolacije Hrvatske, a danas se još vide kroz egzodus bosanskohercegovačkih Hrvata iz njihove matične države, gdje ih je danas dvostruko manje nego prije rata. Drugo područje grešaka odnosilo se na korupciju. Sam je Tuđman, svojom nespretnošću, na simboličan način legalizirao korupciju kada je dopustio svojoj kćeri da otvori trgovinu u prostorijama Ministarstva obrane, i kada je dopustio svom sinu da hranom opskrbljuje Ministarstvo obrane i Ministarstvo unutarnjih poslova.
Na sistemskoj razini, Tuđman je omogućio korupciju onoga časa kada je uveo pravilo da se o privatizaciji pojedinih državnih poduzeća odlučuje u Uredu predsjednika ili u Predsjedništvu HDZ-a. Takva politička privatizacija dovela je do sloma velikog broja poduzeća, do stvaranja u javnosti omraženih tajkuna poput Gucića ili Kutle (taj je čovjek u jednom trenutku imao udjele u više od 150 kompanija), i do nemogućnosti uspostavljanja bilo kakvih čvrstih, formalnih pravila za bavljenje bilo kakvim biznisom u ovoj zemlji, u kojoj su mnogi veći poduzetnici i menadžeri bili izloženi političkom reketu.
Detuđmanizacija
Ovo su, također, materijalne činjenice, koje su svoju pomalo kriminalnu, a pomalo komičnu apoteozu doživjele u slučaju privatizacije Večernjeg lista 1998. godine. Danas se pouzdano zna (na temelju objavljenih transkripata iz Ureda predsjednika) da je o prvoj privatizaciji Večernjeg lista odlučio dr. Ivić Pašalić, ondašnji najmoćniji predsjednikov savjetnik, kao što se zna da hrvatska javnost nije smjela znati tko su bili vlasnici Večernjeg lista. Tuđmanov je režim, pred svoj kraj, bio toliko bahat i nepristojan da je od javnosti skrivao imena vlasnika jednog od najvećih medija u Hrvatskoj! Teško je pronaći bolju definiciju korupcije (u ovom slučaju političke, a ne materijalne) nego kada država od svojih građana, namjerno i pažljivo, prikriva vlasnike institucije koja je nesumnjivo javna. Tuđmanov je režim, dakle, institucionalizirao korupciju kao prirodno stanje stvari u Hrvatskoj, s čime se ni jedna kasnija vlast nije uspjela efikasno boriti. Treće područje koje duboko kompromitira dr. Franju Tuđmana jest sama demokracija. Tuđman nikada nije imao posebno razumijevanje prema liberalnoj demokraciji, što je i normalno za radikalnog ljevičara koji se pretvorio u umjerenog nacionalista. Tuđmanov gotovo prirodni prezir prema demokraciji očitovao se u čitavom nizu primjera: od činjenice da nije želio priznati rezultate zagrebačkih izbora 1995. godine, na kojima je HDZ bio poražen, preko njegova ne samo nepovjerljivog, nego povremeno i saboterskog odnosa prema oporbenim strankama (HDZ je, katkad uz pomoć tajne policije, radio na razbijanju HSS-a, HSLS-a i HSP-a), preko težnje da dnevno nadzire medije u državnom vlasništvu (pa se tako, doslovno, Informativni program HDZ-a uređivao u Uredu predsjednika), do gotovo patološki masovnog i intenzivnog prisluškivanja svih osoba iz javnog života, koje se Tuđmanu i njegovim suradnicima iz bilo kojeg razloga nisu sviđale.
Današnja je Hrvatska velikim dijelom, srećom, detuđmanizirana. Detuđmanizacija, doslovno, znači odustajanje od najgorih (i najkarakterističnijih) aspekata Tuđmanove politike, bilo da je riječ o pretenzijama prema Bosni, bilo da je riječ o institucionalnoj korupciji, bilo da je riječ o preziru prema demokraciji. Retuđmanizacija, o kojoj govore pojedini tuđamanonostalgičari, danas je, srećom, posve nemoguća. Više ne postoji imalo značajniji broj hrvatskih građana koji bi željeli povratak u devedesete, kada se u svakom smislu živjelo lošije i nedostojnije nego danas. Međutim, u skoro potpunom raspadu sustava vrijednosti, koji obilježava današnje hrvatsko društvo, Franjo Tuđman može biti privlačan samo u jednom. Riječ je o nacionalnom ponosu. Nacionalni je ponos, baš i zbog raspada sustava vrijednosti, za mnoge Hrvate još uvijek itekako seksi kategorija, što je vidljivo i na Thompsonovima koncertima i na nogometnim utakmicama državne reprezentacije. Tuđman personificira nacionalni ponos, i to u onom starinskom, uskogrudnom, gotovo preddržavnom smislu. Svi oni na krajnjoj desnici, od bivšeg socijaldemokrata Miroslava Tuđmana, do otmičara aviona Zvonka Bušića, koji možda razmišljaju o predsjedničkoj kandidaturi, računaju na obnovu navodno ugroženoga nacionalnog ponosa kao na središnje mjesto u svojim eventualnim predsjedničkim kampanjama. Ne vjerujem, međutim, da bi se pitanje obnove nacionalnog ponosa moglo pokazati dostatnim za bilo kakav ozbiljniji izborni rezultat. Nasuprot takvom, kolektivnom povratku u rane 90-e, velik broj hrvatskih građana priželjkuje normalnu, uređenu, efikasnu, jeftinu i poštenu državu. Stvaranje normalnoga građanskog društva, što jest traumatičan proces u svim postkomunističkim zemljama, prirodan je imperativ za Hrvatsku i snažna alternativa bilo kakvoj obnovi tuđmanovskog nacionalizma. A svi drugi elementi Tuđmanove politike ionako već davno pripadaju prošlosti.