Izabrani epikurejski tekstovi

[Longinus]

POHVALA EPIKURA

Tebe nasljeđujem ja, o grčkoga naroda diko,
Tebe, koji si prvi iz tolikih mogao tmina
Presjajnu uzdići luč, pokazav nam dobra života;
Tvojim stopama ja sad upravljam korake svoje,
Nipošto želeć se takmit, već stoga, što žarka me ljubav
Vuče da slijedujem tebe; ta gdje da se s labudom lasta
Takmi u pjevu, il' kako da jare se drhtavih uda
Može da takmiči s konjem u trku i omjeri snagu?

Ti si mi otac, jer ti si iznosilac istine prave,
Očinske pouke pružaš mi ti, jer iz knjiga tvojih,
Kao pčelica med svud rascvalim sakuplja gajem,
Tako ja zlatne ti riječi izabirem, preslavni mužu,
Zlatne, jer dostojne jesu, da vječnim sveđ žive životom.
Naime, čim nauka tvoja, to čedo božanskoga duha,
Počne o naravi stvari da zbori, to bojazan dušu
Odbjegne odmah, i svijeta zidine razmaknu tad se,
Te u prostoru praznom svud opažam zbivanja stvari.

(Lukrecije Kar, "O prirodi", Iz III. pjevanja)


NERAZDRUŽIVOST TIJELA I DUŠE

Buduć da čovjekov duh tek jedan je njegov dijelak,
Koji na stalnom mjestu sveđ stoji, ko uši i oči,
Ili ko ćutila druga, što god ih upravlja žićem,
Kao što ruka i nos, i oko, odijeljeni za se,
Ili i strgnuti od nas, ne mogu osjećat, biti,
Nego, ako već jesu, u najkraće istrunu vrijeme,
Tako ni bez tijela duh po sebi, bez čovjeka samog,
Ne može biti, jer to je ko posuda, čini se, za njeg,
Ili ćeš i drugo nešto da izmisliš, čime bi veću
Vezu pokazao s njime, jer tijelo je u vezi s duhom.

Konačno, životna kada sposobnost je duha i tijela
Usko vezana sobom, to snažnim tad žive životom;
Sam duh ne može, naime, bez tijela da odaje ikad
Ikakve kretnje života, nit tijelo ne može bez duše
Ustrajat u svom životu i svojim se čulima služit.
Kao što ne može, naime, iz korijena strgnuto oko,
Podalje od tijela cijelog da vidi ma ikoji predmet,
Čini se, tako sam duh i duša da ne mogu ništa.
Nije ni čudo, naime, jer svuda su oni po tijelu
Čvrsto povezani s mesom, sa žilama, mišičjem, kostima.
Pa se ni njihova prva počela ne mogu gibat
U silnom razmaku za se, i zato je osjetnog njima
Podraživanja ukrug ograničen; kada u smrti
Odu iz tijela u uzduh, tad nemoguć podražaj svaki je
Zato, jer tada već nisu povezani jednak na način.
Ako bi posto sam zrak tijelom i živućim bićem,
Mogo bi primiti dušu, odredit joj kretanja polje,
Ko što se kretala prije u žilama, samom u tijelu.
Stoga ti ponavljam opet, ti treba da priznaješ ovo:
Kad se sav raziđe sklop u tijela, i nestane daha
Životnog, mora da odmah ponestane zajedno s dušom
Ćućenje duha, jer usko obijema je povezan uzrok.

(Lukrecije Kar, "O prirodi", Iz III. pjevanja)


ŠTO KAŽE PRIRODA?

Konačno, ako bi sada nenadano priroda glas svoj
Podigla ljuto i tako prekorila od naših nekog:
"Što ti je smrtniče? Zašto prekomjernoj podaješ ti se
Tuzi i žalosti? Zašto ti tužiš nad smrću i plačeš?
Naime ako ti život proveden prije drag bješe,
Ako li svi ti užitci ne prođoše nekuda jadno,
Kao kroz posudu šuplju, ne nestaše bez svake slasti,
Budalo, zašto ko zasićen gost od stola života
Ovog ne odlaziš, zašto ne uživaš mirno mir stalan?
Ako ti, naprotiv, sve je baš prošlo, što god si uživo,
Ako ti život je mrzak, što hoćeš tu više da tražiš,
Ne bi li radije kraj učinio muci, životu?
Što bih ti izmislit mogla još dalje i pronaći,
Što bi ti moglo se svidjet? Baš ništa: sve uvijek je isto.
Ako ti godine nisu još sništile potpuno tijelo,
Ako ti ne hramlju udi, to ipak je sve ko i prije,
Makar rodove sve nadmašio duljinom života,
Dapače, makar ti mogo da zauvijek smrti utečeš!"
Što da joj uzvratimo? Što drugo, no da nas je s pravom
Na sud povukla i suštu govorila istinu nama.

Ako sad sasvim bi star, iznemogao tužio starac,
Ako bi jauko jadan nad smrću i više, no treba,
Ne bi li morala tada još glasnije, oštrije korit?:
"Mani se ovih suza, o budalo, prestani tužit!
Imao si sve ljepote života; kraj je sad svemu!
Ali, jer prezireš sve, što imaš, i za drugim težiš,
Zato ti prošo je život u nikad zasitnoj čežnji,
Dok se nenadano smrt nad tvojom ne pojavi glavom,
Prije no mogo si ti odijelit se, zasićen svime!
Sada sve ostavi odmah, što dobi nepristaje tvojoj,
Daj pametnijim mjesta, bez mrmljanja: tako bit mora!"

S pravom bi radila tako, ja mislim, i korila s pravom;
Naime, neprestano staro potiskuje novo, i uvijek
Mora popuštat, i vazda obnavljat se jedno iz drugog.
Niti tko može da dođe u Tartara crnog ždrijelo;
Tvar je potrebna, naime, za stvaranje rodova daljnjih,
Koji će jednom te ipak svi slijedit; kad završiš život;
Nije ih umrlo manje pred tobom no što će za tobom.
Tako bez prekida jedno iz drugog će vječno se rađat;
Život se ne daje nikom u vlasnost, u porabu svima.
Ogledaj unatrag i vidjet ćeš, kako li za nas
Ne znači ništa pred nama već minule godine silne.
To je ogledalo, dakle, što nam ga priroda pruža
O budućnosti, koja po smrti će nastati našoj.
Zarse tu vidi što strašno? Zar čini se išta?
Zar sigurniji nismo u smrti, no u snu mirnom?

(Lukrecije Kar, "O prirodi", Iz III. pjevanja)

[Longinus]

EPIKUR POZDRAVLJA MINOIKEJA

"Ni u mladosti neka nitko ne oklijeva baviti se filozofijom ("ljubljenjem mudrosti"), ni u starosti neka mu filozofija ne bude teretom. Ta nitko nije ni premlad ni prestar da se brine za zdravlje svoje duše. A tko kaže, da mu vrijeme za bavljenje filozofijom ili još nije došlo ili da je već prošlo, sličan je onome, koji govori, da mu još nije došlo vrijeme za sreću ili da je više nema. Treba dakle da se filozofijom bavi i mladić i starac, jedan, da bi stareći ostajao mlad pomoću vrlina, koje duguje prošlosti, a drugi, da bi, ne bojeći se budućnosti, bio ujedno i mlad i star. Stoga treba da se trudimo oko onoga, što stvara sreću, jer, ako je ona uz nas, imamo sve, a ako je nema, poduzimamo sve, da bismo je postigli.

Radi ono, na što sam te neprestano poticao, i oko toga se trudi u uvjerenju, da su ovo osnovi valjana života: U prvom redu smatraj boga besmrtnim i blaženim živim bićem, kako to pokazuje opće mišljenje o bogu, i nemoj mu pridjeljivati ništa, što bi bilo tuđe njegovoj besmrtnosti i u neskladu s njegovim blaženim stanjem. Vjeruj o njemu sve, što može čuvati njegovo blaženstvo zajedno s besmrtnošću. Doista, bogovi postoje, i očita je spoznaja o njima, ali nisu onakvi, kakvim ih predstavlja mnoštvo, jer ono nije dosljedno u načinu, kako ih predstavlja. Bezbožnik nije onaj, koji uklanja bogove mnoštva, nego onaj, koji im pridjeva ono, što mnoštvo o njima misli. Izjave mnoštva o bogovima nisu naime pravi pojmovi, nego kriva nagađanja. Prema tom shvaćanju, bogovi svaljuju najveće štete na opake, a dobre obasipaju najvećim dobročinstvima, jer, neprestano uživajući u svojim vrlinama, sebi slične prigrljuju, a sve, što nije takvo, smatraju tuđim.

Privikavaj se na shvaćanje, da nas se smrt ništa ne tiće, jer je sve dobro i zlo u osjećanju, a smrt je gubitak osjećanja. Stoga ta točna spoznaja da nas se smrt ništa ne tiće, omogućuje da uživamo u smrtnom životu. Ona nam naime ne namjenjuje beskrajno vrijeme, nego nam je uklonila želju za besmrtnošću. Nema, doista, u životu ničega strašnoga za onoga, koji je jasno shvatio, da nema ničega strašnoga u neživljenju. Tko dakle kaže, da se boji smrti ne zato, što će mu zadati bol, kada dođe, nego zato, što mu već sada zadaje bol time, što ima da dođe, lud je. Ono naime, što nas ne smućuje, kad nastupi, to nas, kad smo istom u očekivanju toga, može samo neopravdano žalostiti. Tako nas se to tobože najstrašnije zlo, smrt, ništa ne tiće, jer dok postojimo mi, nema smrti, a kad dođe smrt, tada više nema nas. Smrt se dakle ne tiće ni živih ni mrtvih, jer se na prve ne odnosi, a onih drugih više nema. No mnoštvo sad bježi od smrti kao od najtežeg zla, a sad je opet želi kao prestanak svih životnih nevolja. Mudrac naprotiv niti traži život niti se boji neživljenja, jer život ne stoji do njega, niti smatra, da je ne živjeti neko zlo. Kao što ne odabire sebi onu hranu, koja je svakako obilatija, nego najugodniju, tako ne uživa u najduljem vremenu, nego u najugodnijem. Tko pak potiče mladića da valjano živi, a starca da valjano napusti život, lud je ne samo zato, što je život poželjan, nego i zato, što je nastojanje oko valjana života isto kao i nastojanje oko valjane smrti. Mnogo je gore s onim (Teogonis iz Megare) koji kaže, da je za čovjeka "najbolje ne roditi se, al kad se rodi, što brže otići Hadu na vrata." Ako je to govorio iz uvjerenja, kako to da nije napustio život? Ta mogao je to lako učiniti, da je stvorio čvrstu odluku. Ako se pak šalio, bio je lakomislen u onome što ne podnosi šalu. Treba imati na umu, da budućnost niti je u našoj vlasti niti joj potpuno izmiče, kako ne bismo očekivali, da će se nešto u budućnosti sigurno dogoditi, ni gubili nadu, da će se uopće dogoditi.

Ktome treba uzeti u obzir i ovo: Neke su požude prirodne, neke ništave, a od prirodnih neke su nužne, neke samo prirodne. Od nužnih pak neke su nužne za blaženo stanje, neke za tjelesnu udobnost, a neke za sam život. Točno razmatranje toga upućuje nas, što sve treba da biramo i izbjegavamo, da bismo postigli tjelesno zdravlje i duševni mir, jer to je cilj blaženoga života. Čitavo naime naše djelovanje ide za tim, da ne trpimo bol i da ne budemo uznemireni. Kada pak jednom to postignemo, stišava se u duši svaka oluja, jer živo biće ne treba više da ide za nečim, što bi mu nedostajalo, ni da traži nešto drugo, čime bi se upotpunilo dobro stanje duše i tijela. Naslada nam je naime potrebna onda kad nam njezina nenazočnost zadaje bol, a kad bol ne osjećamo, više ne trebamo naslade. Upravo zato tvrdimo, da je naslada početak i kraj blaženog života. Nju smo naime spoznali kao naše prvo i prirođeno dobro, ona je ishodište svakog našeg biranja i izbjegavanja i k njoj se navraćamo prosuđujući svako dobro prema tom duševnom stanju kao prema sigurnom mjerilu. Budući da je to dobro prvo i prirođeno, ne biramo svaku nasladu, nego mnoge od njih kadkada mimoilazomo, kad iz njih proistjeće za nas veća nelagodnost. Zato mnoge bolove smatramo boljim od naslada, ako od dugotrajnog podnošenja bolova stjećemo veću nasladu. Svaka je dakle naslada po tome, što odgovara našoj prirodi, nešto dobro, ali ipak ne smijemo birati svaku, kao što je i svaka bol zlo, ali ipak ne treba uvijek svaku izbjegavati. Potrebno je stoga prosuđivati sve to na temelju uspoređivanja i s obzirom na korist i štetu. Kadkada se naime služimo dobrim kao zlom, a zlom opet kao dobrom.

Biti zadovoljan s malim smatramo također velikim dobrom ne zato, da bismo se u svakom slučaju ograničili na malo, nego da bismo se, ako nemamo mnogo, zadovoljili s malim u točnom uvjerenju, da u obilju najbolje uživaju oni, koji ga najmanje trebaju, i da se ono, što odgovara prirodi, lako dade pribaviti, a ono, što je isprazno, teško. Jednostavna naime jela pružaju jednaku nasladu kao raskošna hrana, kad se jednom pomoću njih ukloni bolan osjećaj gladi. Tako i kruh i voda pribavljaju najveću nasladu, kad ih uzme netko, kome su potrebni.Stoga privikavanje na jednostavnu, a ne na raskošnu hranu ne samo jača zdravlje, nego i čini čovjeka sposobnim za nužne životne poslove. Ako pak s vremena na vrijeme pristupimo raskošnijem stolu, to nam daje bolje raspoloženje i oduzima nam strah pred sudbinom. Kada dakle kažemo da je naslada naš cilj, ne mislimo pri tome na naslade pokvarenjaka ni na one, koje se sastoje u samom uživanju, kao što smatraju neki, koji su u to neupućeni ili su naši protivnici ili to krivo shvaćaju, nego na to, da nam tijelo bude bez boli, a duša neuznemirena. Ta ugodan život ne stvaraju ni pijanke i s njima udruženi veseli ophodi, ni naslade s dječacima i ženama, ni uživanje riba i ostaloga što nam pruža raskošan sto, nego trijezan razbor koji u svakom slučaju ispituje razloge zbog kojih treba nešto birati ili izbjegavati, i koji odbacuje mnijenja, od kojih obuzima duše najveća uznemirenost.

Za sve to početak i najveće dobro je razbor. Stoga je on vrijedniji i od filozofije. Iz njega se rađaju sve druge kreposti, i on uči, da se ne može živjeti ugodno, a da se ne živi razborito, čestito i pravedno, i opet da se ne može živjeti razborito, čestito i pravedno, a da se ne živi ugodno. Kreposti su naime prirodno povezane s ugodnim životom, pa se on ne može od njih odijeliti.

Ta tko je po tvojem sudu valjaniji od onoga, koji i o bogovima pobožno sudi i smrti se nikada ne boji, koji je razmislio o konačnom cilju prirode pa shvaća, da se krajnje dobro može lako ostvariti i postići, a da krajnje zlo ima samo kratkotrajne nevolje, koji ismijava udes, što ga neki uvode kao gospodara svega, i koji smatra, da nešto zavisi od slučaja, a nešto od naše volje, jer udes nije nikome podvrgnut, a on opaža da je slučaj nepostojan, a naša volja slobodna i da je zato obično prati prijekor ili pohvala?

Bilo bi doista bolje prihvaćati mit o bogovima nego robovati udesu, koji uvode fizičari. Mit naime pruža bar nadu u oproštenje pomoću čašćenja bogova, a udes naprotiv sadržava neumoljivu nuždu. Mudar čovjek ne smatra slučaj ni bogom, kako drži mnoštvo (bog naime ne radi ništa nepromišljeno), ni nestalnim uzrokom. Drži naime, da od udesa ljudi ne dobivaju ni dobro ni zlo za blažen život, ali ipak da od njega potjeću bar početci velikih dobara ili zala. Po njegovu mišljenju, bolje je razborito biti nesretan nego nerazborito biti sretan. Bolje je, da ono, što je utvrđeno kao dobro, dođe tako do valjana ostvarenja u djelima.

O tome dakle i o tome sličnome razmišljaj svakog dana i noći sam sa sobom i s onim, koji ti je sličan, pa nikada, ni u snu ni u javi, ne ćeš biti uznemiren, već ćeš živjeti kao bog među ljudima. Čovjek naime, koji živi u besmrtnim dobrima, nimalo nije nalik smrtnome biću."

(Diogen Laertije, "Životi i misli glasovitih filozofa", X, 122-135)

[Longinus]

Diogen Leartije opširno je prikazao sadržaj Epikurove filozofije. Da bi to izlaganje bilo što pristupačnije, na kraju knjige dodao je kratak pregled glavnih problema. Taj tekst glasi:

I. Što je blaženo i nepropadljivo, nema ni samo neprilika niti ih zadaje drugome. Stoga nije povezano ni sa srđbom ni s naklonošću, jer sve takvo pripada među slabosti.

II. Smrt nas se ništa ne tiće, jer ono, što se raspalo, ne osjeća, a što ne osjeća, ne tiće nas se.

III. Krajnja je granica veličine naslada uklanjanje svega, što zadaje bol. Gdje god se nalazilo ono, što stvara nasladu, nema, dok je god ono tu, ničega, što bi zadavalo bol ili žalost ili oboje zajedno.

IV. Bol ne boravi trajno u mesu, nego se, kad dopre do vrhunca, zadržava u mesu vrlo kratko. Ni ona bol, koja samo nadvisuje nasladu u mesu, ne traje mnogo dana. Dugotrajne pak bolesti pokazuju prevagu naslade u mesu nad bolom.

V. Ne može se živjeti ugodno, a da se ne živi razborito, čestito i pravedno, a da se ne živi ugodno. Tko ne može živjeti razborito, čestito i pravedno, tome je ugodan život onemogućen.

VI. Radi sigurnosti od ljudi, vlast i kraljevstvo, pomoću kojih se ta sigurnost može pribaviti, smatraju se nečim dobrim po prirodi.

VII. Neki su željeli biti slavni i ugledni smatrajući da će na taj način steći sigurnost od ljudi. Stoga, ako je život takvih ljudi siguran, stekli su prirodno dobro, a ako je nesiguran, nemaju ono, za čim su prema osobitosti svoje prirode težili od početka.

VIII. Nijedna naslada nije po sebi zlo, ali ono, što stvara neke naslade, unosi u njih raznovrsne smetnje.

IX. Kad bi se sva naslada gomilala i kad bi s vremenom obuhvaćala čitav sklop svijeta ili bar najvažnije dijelove prirode, nikada se osjećaji naslade ne bi razlikovali jedni od drugih.

X. Kad bi ono što stvara naslade raskalašenih ljudi, uklanjalo iz našeg razuma strah od nebeskih pojava, od smrti i od bolova i kad bi nas osim toga upućivalo, gdje je granica prohtjeva, ne bismo nikada imali razloga da takvim ljudima prigovaramo, što se odasvuda pretrpavaju nasladama i što ni od kuda ne primaju ono, što zadaje bol i žalost, dakle ono, što je zlo.

XI. Kad nas nimalo ne bi mučio strah od nebeskih pojava i od toga, nije li smrt za nas važna, niti uvjerenje, da ne poznajemo granice bolova i prohtjeva, ne bi nam bila potrebna znanost o prirodi.

XII. Ne bi bilo moguće riješiti se straha pred najvažnijim pitanjima, kad se nebi spoznala priroda svemira, pa kad bi se o tome samo nagađalo prema mitovima. Stoga se bez poznavanja prirode ne bi mogle uživati čiste naslade.

XIII. Ništa ne bi koristilo osiguravati se od ljudi, ako bi nas mučio strah od pojava na nebu i pod zemljom i uopće u svemiru.

XIV. Dok se sigurnost od ljudi postiže do neke mjere pomoću snage da druge tjeramo i pomoću bogatstva, najpotpunija sigurnost proistjeće iz mirovanja i izbjegavanja mnoštva.

XV. Bogatstvo, koje je u skladu s prirodom, ograničeno je i lako se dade postići, a bogatstvo, koje se osniva na ispraznim mnijenjima, gubi se u beskraj.

XVI. Malo toga postiže mudrac slučajem. Ono, što je najznatnije i najvažnije, uredio mu je, uređuje mu za trajanja čitava života i uređivat će mu razbor.

XVII. Pravedan je čovjek najmanje podložan duševnom nemiru, a nepravedan je njime ispunjen u najvećoj mjeri.

XVIII. Kad se jednom ukloni bol izazvana nedostatkom nečega, naslada se u mesu ne povećava, nego se samo raznovrsno mijenja. Granicu naslade stvorila je granica razuma i ispitivanje onoga, što je razumu zadavalo najveći strah, i tome srodnog.

XIX. Neograničeno vrijeme sadržava u sebi jednaku nasladu kao i ograničeno, ako se njezine granice odrede razborom.

XX. Meso je dobilo neograničene međe naslade, pa nju može ispuniti istom neograničeno vrijeme. Razmotrivši svrhu i granice mesa i uklonivši strah pred vječnošću, razum nam je pribavio savršen život, pa mu beskrajno vrijeme nije više nimalo potrebno. Ako on nije izbjegao nasladu niti, kad nužda traži napuštanje života, odlazi tako, kao da napušta dio svoga najboljeg života.

XXI. Tko poznaje granice života, zna, kako je lako pribaviti ono, što uklanja bol poteklu od nestašice nečega i što čini sretnim čitav život. Stoga on ne traži stvari, koje sadržavaju mučne borbe.

XXII. Treba u duhu ispitivati utvrđeni cilj i svaku očevidnost, na koju svodimo svoje sudove. Propustimo li to, sve će biti puno nekritičnosti i zbrke.

XXIII. Ako osporavaš vrijednost svim opažajima ne ćeš imati na što da se pozivaš ni pri prosuđivanju onih među njima koje smatraš lažnima.

XXIV. Ako neki opažaj budeš jednostavno zabacivao i ne budeš razlikovao nagađanje i ono, što očekuje potvrdu, od onoga, što je već tu u opažaju, u afektima i u svakoj predođbenoj djelatnosti duha, svojim ćeš nerazložnim mišljenjem pobrkati i ostale opažaje pa ćeš tako zabacivati svaki kriterij. Budeš li pak u svojim nagađanjima učvršćovao i sve ono, što očekuje potvrdu i što je ne očekuje, ne ćeš izbjeći pogrešnu sudu, kao da si već prozreo svaku dvoumicu i svaki sud o tome, što je točno ili netočno.

XXV. Ne budeš li u svako vrijeme upravljao čitavo svoje djelovanje na cilj prirode, nego se, bilo izbjegavanjem ili traženjem nečega budeš obraćao čemu drugome, djela ti neće odgovarati riječima.

XXVI. Svi prohtjevi, kojih nezadovoljenje ne uzrokuje bol, nisu potrebni, pa se njihova težnja dade lako raspršiti, ako se pokaže, da je takav prohtjev teško zadovoljiti ili da vodi do štete.

XXVII. Od svega, što mudrost priprema a blaženstvo čitava života, kudikamo je najvrijednije posjedovanje prijateljstva.

XXVIII. Ista je spoznaja uzrok, što se ne bojimo, da je ikakva strahota vječna ili dugotrajna, i što smo uočili, kako u našem ograničenom životu upravo prijateljstvo pruža potpunu sigurnost.

XXIX. Neki su prohtjevi prirodni i potrebni, neki su prirodni, ali nepotrebni, a neki nisu ni prirodni ni potrebni, nego nastaju na temelju nerazložnog mnijenja. (Prirodnima i potrebnima drži Epikur one prohtjeve, koji oslobađaju od bolova, kao piće od žeđi, prirodnima, ali nepotrebnima one, koji samo donose raznolikost naslade, ali ne uklanjaju bol, npr. skupocjena jela, a ni prirodnima ni potrebnima npr. ovakve: biti javno ovjenčan ili prikazan u kipu.)

XXX. Ako se u onim prirodnim prohtjevima, kojih nezadovoljenje ne uzrokuje bol, nalazi žestoka težnja, oni nastaju iz isprazna mijenja. Tome, što ne propadaju, uzrok nije njihova priroda, nego prazno ljudsko utvaranje.

XXXI. Prirodno je pravo dogovor s obzirom na korist sa svrhom, da međusobno ne nanosimo i ne trpimo štetu.

XXXII. Za sva bića, koja nisu mogla sklapati ugovore o tome, da međusobno ne nanose i ne trpe štetu, ništa nije ni pravedno ni nepravedno. To isto vrijedi i za narode, koji nisu mogli ili nisu htjeli sklapati takve ugovore o uklanjanju međusobna oštećivanja.

XXXIII. Pravednost sama po sebi ne postoji, nego je ona u međusobnom ljudskom saobraćanju u bilo kojem kraju neki dogovor da se šteta ne nanosi i ne trpi.

XXXIV. Nepravda nije po sebi zlo, nego to postaje, kad se čovjek boji sluteći, da neće ostati neprimjećen izvršiteljima kazne, koji su postavljeni, da paze na takve stvari.

XXXV. Tko potajno čini nešto protiv onoga, u čemu su se složili, da ne će međusobno ni nanosoti ni trpjeti štetu, ne smije vjerovati, da će to ostati neprimjećeno, makar mu je dotada nebrojeno puta polazilo to za rukom. Nesigurno je naime, da li će to ostati neprimjećeno sve do njegove smrti.

XXXVI. S obzirom na zajednicu svima je jedno isto pravedno, jer je to nešto korisno za međusobni skupni život, a s obzirom na pojedinačno, npr. na različite zemlje i bilo koje druge uvjete, ne slijedi, da je jedno isto pravedno za sve.

XXXVII. Ono za što je izrijekom potvrđeno da koristi međusobnom djelovanju zajednice, prima, kao i ono, što je priznato pravednim, prirodu prava, bez obzira, da li to isto vrijedi za sve ili ne. Ako se izda kakav zakon, koji ne odgovara međusobnoj koristi zajednice, on više nema prirodu pravednoga. Ako se ono, što je korisno po pravdi, i mijenja, ali je neko vrijeme bilo u skladu s pojmom prava, u to je vrijeme bilo pravedno za one, koji se ne daju smutiti praznim riječima, nego jednostavno gledaju na stvarnost.

XXXVIII. Gdje se bez promjene prilika pokaže, da ono, što je smatrano pravednim, ne odgovara u praksi pojmu prava, to također nije pravo, a gdje uz promjenu prilika isti pravni propisi nisu više korisni, tu su oni bili pravedni onda kad su koristili međusobnoj zajednici građana, ali kasnije, kad nisu bili korisni, nisu više ni pravedni.

XXXIX. Tko najbolje sebi pribavi sigurnost od vanjskih ljudi, taj čini svojim srodnicima one, koje može, a koje ne može učiniti takvima, ne čini ih ni sebi tuđima. Ukoliko pak ne može ni to, ne miješa se s njima i odlučuje da radi ono, što mu je korisno.

XL. Oni, koji su bili u mogućnosti da pribave sebi sigurnost upravo od susjeda, najugodnije su međusobno živjeli i imali za to najveće jamstvo. Kako su potpuno uživali u toj zajednici, nisu ni jadikovali nad smrću rano preminuloga kao nad nečim vrijednim žaljenja.

(Diogen Laertije, X, 139-154.)