Niccolo and Donkey
02-22-2009, 03:46 PM
Ljevica stoji iza građanskog Dinama, a tajkuni uz težački Hajduk (http://www.jutarnji.hr/vijesti/clanak/art-2009,2,22,,153180.jl)
Jutarnji List
Jurica Pavičić
22.02.09
http://www.jutarnji.hr/ephresources/images/2009/02/21/navijaci.wide.jpg
SPLIT - Nogometni globus prepun je mitskih derbija prekrcanih izvannogometnim značenjem. Španjolski “el clasico” Reala i Barcelone dvaput u sezoni privlači milijunsko TV gledateljstvo, kao i onaj milanski između Milana i Intera.
Glasgowski derbi Celtica i Rangersa cijelo je stoljeće zasićen vjerskom i političkom konotacijom, baš kao što su to u drugoj mjeri derbiji Liverpoola i Man Uniteda, ili Partizana i Zvezde. A maknemo li se iz Europe, slijede još živopisniji slučajevi - derbi River Plate i Boce Juniors u Argentini, ili - vele - onaj najluđi: egipatski derbi Zamaleka i Al Ahly.
Niz konotacija
Hrvatski derbi Hajduka i Dinama po mnogim svojim odlikama zapravo je tipičan i tipski. Sraz “bijelih” i “modrih” uključuje cijeli niz konotacija koje su u derbijima diljem svijeta tako česte. Recimo - sraz glavnog te drugog grada (Benfica - Porto); sudar sjevera i juga (Milan - Napoli, Lyon - Olympique); establišmenta i margine (Man United - Liverpool); bogatih i siromašnih (Boca - River) te regije i centra (Barcelona - Real).
Pa ipak, u hrvatskom i eks-jugoslavenskom kontekstu hrvatski “clasico” doista je posebna utakmica, ne samo zato što je prezasićena ideoloških i mitotvornim značenjem, nego i po tome što su se ta značenja vijugavo mijenjala, a da emocionalni naboj utakmice nikad nije jenjavao.
Prethodnicu hrvatskog “klasika” treba nesumnjivo tražiti u sredini dvadesetih godina, kada se sudar “bijelih” i “modrih” prvi put javlja u vidu utakmica Hajduka i Građanskog, kluba od kojeg je Dinamo naslijedio boju i grb. O derbiju u današnjem smislu može se govoriti od konca dvadesetih, kad Hajduk izlazi na veliku scenu i s dva naslova prekida beogradsko-zagrebačku prevlast.
Ideološki salto
Splitsku percepciju te ere dobro ilustrira prizor iz Smojina “Velog mista” kad uoči utakmice s Hajdukom glavna zvijezda Građanskog stiže na stadion fijakerom te skida crni halbcilinder i šal. Valja imati na umu da su oba kluba u to doba bila klubovi buržoazije.
Zagrebački klubovi igrali su u ligi NDH i potom rasformirani, a Hajduk je '44. utekao u partizane. Kad je Hajdukov tim istrčao na travnjak u Bariju pred 70.000 ljudi sa crvenom zvijezdom na prsima, počela je nova era. Građanski i HAŠK su nestali, a nastao je njihov hibrid - Dinamo - klub koji je doživio nevjerojatan ideološki salto i od milicionerskog fiskulturnog društva postaje simbol potisnutog nacionalnog. Od četrdesetih nadalje, navijanje za Dinamo postaje ideološki “code name” za Hrvate izvan teritorija Hrvatske. U isto vrijeme, Hajduk postaje živim dokazom krilatice kako ideologija može istodobno misliti dvije stvari.
On je s jedne strane nepopravljivo lokalan, “simbol Dalmacije”, klub koji rezolutno odbije Titov prijedlog da se preseli u Beograd i postane vojna momčad. S druge strane, on za brojne ne-Dalmatince postaje nešto poput sportske “nesvrstanosti”, klub za koji se navija ako se želi izbjeći minsko polje nacionalnih konotacija. Tada derbiji, za razliku od danas, nisu nosili konotacije ni sjevera ni juga, ni bogatih i siromašnih, nego nekog neodređenog sustava vrijednosti. A onda se '71. po prvi put vezuju modre i bijele zastave, te nastaje ona pjesma koja je po sadržaju negacija derbija: “Hajduk i Dinamo/dva su kluba bratska”.
Sve se mijenja ‘71.
Isto “bratstvo” i obustavu rivaliteta gledali smo drugi i posljednji put '90., u vrijeme uspona HDZ-a. Nastankom Republike i učvršćivanjem Tuđmanove vlasti stari se rivalitet obnavlja, ali dobiva sad posve nove konotacije. Za Dalmatince, Zagreb prvi put postaje politički centar, a Dinamo najednom postaje klub iz tog centra i miljenik vladara. Dolazi vrijeme Tuđmanove “Croatije” kad “državni poglavar” lopatom novce baca novce u omiljeni klub. Za jug to je doba osiromašenja i degradacije, za Zagreb metropolitanskog medenog mjeseca. Derbi dobiva novu konotaciju koju nije imao - onu “bogatih” i “siromašnih”.
Najbizarniji semantički salto derbi dobiva u ovom desetljeću. Nakon Tuđmanove smrti, Dinamo počinje ovisiti o bogatoj gradskoj blagajni i darežljivosti zagrebačkog ljevičarskog “ćaće”, Milana Bandića. U eri Štimca i Blaževića Hajduk postaje klub pučke desnice, navijači bijelih na web-siteu počinju prodavati crne majice, a drukeri partizanskog kluba šaraju na zidove ime kluba uz ušato “U”. I tako dolazimo da današnjeg stanja, punog proturječja.
Miljenik vladara
Jer, danas Dinamo - “desni”, “purgerski” klub - živi od milosti “komunjarskog” gradonačelnika - populista, a Hajduk - partizanski regionalniklub - od posredne podrške konzervativnog, centralističkog premijera koji stoluje gore u Agramu. To, međutim, nije kraj bizarnostima. Hajduk je privatiziran osebujnom vrstom javno-privatnog partnerstva i sad bi trebao biti dokaz superiornosti nove liberalne ekonomije. Istovremeno, u Zagrebu - meki hrvatskog korporativnog biznisa - Dinamo još funkcionira kao anakroni sovjetski kombinat. One koji su platili novi Hajduk, Sanader nagrađuje tako što im nabaci koji hotel ili koncesijicu. Za Dinamo, Bandić novce uzima svima vama, Zagrepčani.
Stari komunistički klupski šefovi vodili su i Hajduk i Dinamo desetljećima. Gledajući Hajdukove rustične tajkune i Mamićevu legiju stranaca - okretali bi se danas u grobu. Ali, s Dinamom i Hajdukom tako uvijek bude. I za “modre” i za “bile” vrijedi ono što je davno napisao Sicilijanac Lampedusa. Sve se mora promijeniti, zato da bi sve - ostalo isto.
Jutarnji List
Jurica Pavičić
22.02.09
http://www.jutarnji.hr/ephresources/images/2009/02/21/navijaci.wide.jpg
SPLIT - Nogometni globus prepun je mitskih derbija prekrcanih izvannogometnim značenjem. Španjolski “el clasico” Reala i Barcelone dvaput u sezoni privlači milijunsko TV gledateljstvo, kao i onaj milanski između Milana i Intera.
Glasgowski derbi Celtica i Rangersa cijelo je stoljeće zasićen vjerskom i političkom konotacijom, baš kao što su to u drugoj mjeri derbiji Liverpoola i Man Uniteda, ili Partizana i Zvezde. A maknemo li se iz Europe, slijede još živopisniji slučajevi - derbi River Plate i Boce Juniors u Argentini, ili - vele - onaj najluđi: egipatski derbi Zamaleka i Al Ahly.
Niz konotacija
Hrvatski derbi Hajduka i Dinama po mnogim svojim odlikama zapravo je tipičan i tipski. Sraz “bijelih” i “modrih” uključuje cijeli niz konotacija koje su u derbijima diljem svijeta tako česte. Recimo - sraz glavnog te drugog grada (Benfica - Porto); sudar sjevera i juga (Milan - Napoli, Lyon - Olympique); establišmenta i margine (Man United - Liverpool); bogatih i siromašnih (Boca - River) te regije i centra (Barcelona - Real).
Pa ipak, u hrvatskom i eks-jugoslavenskom kontekstu hrvatski “clasico” doista je posebna utakmica, ne samo zato što je prezasićena ideoloških i mitotvornim značenjem, nego i po tome što su se ta značenja vijugavo mijenjala, a da emocionalni naboj utakmice nikad nije jenjavao.
Prethodnicu hrvatskog “klasika” treba nesumnjivo tražiti u sredini dvadesetih godina, kada se sudar “bijelih” i “modrih” prvi put javlja u vidu utakmica Hajduka i Građanskog, kluba od kojeg je Dinamo naslijedio boju i grb. O derbiju u današnjem smislu može se govoriti od konca dvadesetih, kad Hajduk izlazi na veliku scenu i s dva naslova prekida beogradsko-zagrebačku prevlast.
Ideološki salto
Splitsku percepciju te ere dobro ilustrira prizor iz Smojina “Velog mista” kad uoči utakmice s Hajdukom glavna zvijezda Građanskog stiže na stadion fijakerom te skida crni halbcilinder i šal. Valja imati na umu da su oba kluba u to doba bila klubovi buržoazije.
Zagrebački klubovi igrali su u ligi NDH i potom rasformirani, a Hajduk je '44. utekao u partizane. Kad je Hajdukov tim istrčao na travnjak u Bariju pred 70.000 ljudi sa crvenom zvijezdom na prsima, počela je nova era. Građanski i HAŠK su nestali, a nastao je njihov hibrid - Dinamo - klub koji je doživio nevjerojatan ideološki salto i od milicionerskog fiskulturnog društva postaje simbol potisnutog nacionalnog. Od četrdesetih nadalje, navijanje za Dinamo postaje ideološki “code name” za Hrvate izvan teritorija Hrvatske. U isto vrijeme, Hajduk postaje živim dokazom krilatice kako ideologija može istodobno misliti dvije stvari.
On je s jedne strane nepopravljivo lokalan, “simbol Dalmacije”, klub koji rezolutno odbije Titov prijedlog da se preseli u Beograd i postane vojna momčad. S druge strane, on za brojne ne-Dalmatince postaje nešto poput sportske “nesvrstanosti”, klub za koji se navija ako se želi izbjeći minsko polje nacionalnih konotacija. Tada derbiji, za razliku od danas, nisu nosili konotacije ni sjevera ni juga, ni bogatih i siromašnih, nego nekog neodređenog sustava vrijednosti. A onda se '71. po prvi put vezuju modre i bijele zastave, te nastaje ona pjesma koja je po sadržaju negacija derbija: “Hajduk i Dinamo/dva su kluba bratska”.
Sve se mijenja ‘71.
Isto “bratstvo” i obustavu rivaliteta gledali smo drugi i posljednji put '90., u vrijeme uspona HDZ-a. Nastankom Republike i učvršćivanjem Tuđmanove vlasti stari se rivalitet obnavlja, ali dobiva sad posve nove konotacije. Za Dalmatince, Zagreb prvi put postaje politički centar, a Dinamo najednom postaje klub iz tog centra i miljenik vladara. Dolazi vrijeme Tuđmanove “Croatije” kad “državni poglavar” lopatom novce baca novce u omiljeni klub. Za jug to je doba osiromašenja i degradacije, za Zagreb metropolitanskog medenog mjeseca. Derbi dobiva novu konotaciju koju nije imao - onu “bogatih” i “siromašnih”.
Najbizarniji semantički salto derbi dobiva u ovom desetljeću. Nakon Tuđmanove smrti, Dinamo počinje ovisiti o bogatoj gradskoj blagajni i darežljivosti zagrebačkog ljevičarskog “ćaće”, Milana Bandića. U eri Štimca i Blaževića Hajduk postaje klub pučke desnice, navijači bijelih na web-siteu počinju prodavati crne majice, a drukeri partizanskog kluba šaraju na zidove ime kluba uz ušato “U”. I tako dolazimo da današnjeg stanja, punog proturječja.
Miljenik vladara
Jer, danas Dinamo - “desni”, “purgerski” klub - živi od milosti “komunjarskog” gradonačelnika - populista, a Hajduk - partizanski regionalniklub - od posredne podrške konzervativnog, centralističkog premijera koji stoluje gore u Agramu. To, međutim, nije kraj bizarnostima. Hajduk je privatiziran osebujnom vrstom javno-privatnog partnerstva i sad bi trebao biti dokaz superiornosti nove liberalne ekonomije. Istovremeno, u Zagrebu - meki hrvatskog korporativnog biznisa - Dinamo još funkcionira kao anakroni sovjetski kombinat. One koji su platili novi Hajduk, Sanader nagrađuje tako što im nabaci koji hotel ili koncesijicu. Za Dinamo, Bandić novce uzima svima vama, Zagrepčani.
Stari komunistički klupski šefovi vodili su i Hajduk i Dinamo desetljećima. Gledajući Hajdukove rustične tajkune i Mamićevu legiju stranaca - okretali bi se danas u grobu. Ali, s Dinamom i Hajdukom tako uvijek bude. I za “modre” i za “bile” vrijedi ono što je davno napisao Sicilijanac Lampedusa. Sve se mora promijeniti, zato da bi sve - ostalo isto.