Što poslije Miloševića?

[Watzy]

Što poslije Miloševića?

http://www.index.hr/images2/Milosevic-010_V.jpg

SLOBODAN MILOŠEVIĆ je jedna od rijetkih povijesnih osoba za koju se može reći da je umro isto kao što je i živio - uništavajući sve s čime je došao u dodir.

Nakon dviju jugoslavenskih federacija, Srbije kao i života dvadeset i nešto milijuna ljudi s kojima je, stjecajem nesretnih okolnosti, jednom davno dijelio zajedničku državu, ovog jutra se i Haški sud upisao na listu "Voždovih" žrtava.

Ono što se rano jutros dogodilo u haškoj ćeliji će po autoritet te institucije imati samo nešto malo bolji učinak od onog kojeg bi imala oslobađajuća presuda po svim točkama optužnice.

Haški sud tako nije uspio donijeti presudu u svom najvažnijem predmetu te tako ostvariti svrhu radi koje je osnovan. Karadžić i Mladić se možda za koji mjesec i pojave u haškoj sudnici te budu osuđeni na doživotni zatvor, ali će ti procesi biti ništa drugo nego slab, a s protokom vremena i sve nevažniji, nadomjestak za "pravu stvar".

Miloševićevim žrtvama kao utjeha može poslužiti to što je bivši srpski čelnik umro iza rešetaka - što bi ga isto tako čekalo da je proglašen krivim. Međutim, presuda - taj naizgled bezvrijedni komad papira - je bilo ono što je trebalo spriječiti da ocjena lika i djela Slobodana Miloševića više ne bude u ekskluzivnoj domeni dnevne politike te devalvirana s protokom vremena i nestankom pojmova "Vukovar" i "Srebrenica" iz rječnika CNN-ovih voditelja.

A što se može dogoditi kada se povijesne činjenice koriste u politkantske svrhe, najbolji svjedoči i mitologija na temelju koje je Milošević došao na vlast.

Njegova smrt u zatvoru - koju će sljedbenici proglasiti mučeničkom, uz "podmazivanje" neizbježnim teorijama zavjera - već ovog trenutka stvara još jedan mit s potencijalom da donese zlo budućim generacijama.

Možda je i to razlog zbog čega dio svjetskog, a i lokalnog političkog establishmenta nastoji Miloševićevoj preranoj smrti dati očekivano pozitivni "spin".

Tvrdi se kako će s Miloševićem - kao ključnim faktorom krvavog raspleta jugoslavenske drame - biti zakopana traumatična prošlost, a narodi i države s ovih prostora konačno biti slobodni okrenuti se svijetloj europskoj i demokratskoj budućnosti.

Bilo bi uistinu poželjno složiti se s takvim stavom, pogotovo nakon što su desetogodišnjice "Oluje", Srebrenice i Daytona ponovno otvorile neke stare rane. Međutim, ostaje pitanje da li će se sada odgovornost za mnoga zla naše nedavne prošlosti prebaciti na jednog jedinog čovjeka koji je za tu svrhu prikladno mrtav - isto onako kao što su svojevremeno Franjo Tuđman i Alija Izetbegović svojom smrću omogućili Carli del Ponte da ih spominje kao haške optuženike.

I nije li nastojanje da se mračna prošlost sahrani s Miloševićem sjajan izgovor da se odstrani odgovornost s mnogih i bivših i današnjih "srećonoša"?

Bivši srpski predsjednik je svoj životni put u haškoj ćeliji danas završio, između ostalog, i zato što se sud - zamišljen kao instrument međunarodne pravde i mira - pokazao krajnje sporim i neefikasnim.

A ta je neefikasnost samo odraz iste one neefikasnosti s kojom se svojedobno pokušalo spriječiti ono zbog čega se danas u Haagu održavaju brojni sudski procesi.

http://www.index.hr/clanak.aspx?id=310585

[Ace Rimmer]

Laž hranjena smrću

Pristalice Slobodana Miloševića su po njegovom dolasku na vlast povjerovale kako je Slobo nasljednik Josipa Broza. U njemu su prepoznali čvrstu ruku koja će zavesti red. Umjesto reda, Milošević je zakovitlao haos: u ratovima koje je pokrenuo samozvani Brozov nasljednik uništio je sve što je Tito stvarao, naposljetku i njegovu Jugoslaviju. Ili gotovo sve, jer ako se lako odrekao bratstva i jedinstva, makar jedne tekovine Brozove vladavine Milošević se nije odrekao: umove svojih podanika zadržao je zarobljene kultom ličnosti. Samo što je to umjesto Titove – bio kult njegove ličnosti.

Kao svojevremeno Drug Tito pred sudom bivše Jugoslavije, i Slobodan Milošević je u Hagu saopštio: ja ne priznajem ovaj sud. Kada je umro u ćeliji Haškog tribunala, riješeno je da se ponovo zaigra na kartu analogije sa Titom. Podanici koji kao i onoga maja oplakuju svog vrhovnog kmandanta bili su savršen materijal za tu igru. Zato nije bilo iznenđenja kada je Milorad Vučelić, čovjek koji je komandujući Radio televizijom Srbije Miloševićev kult ličnosti njegovao tokom života, brigu o istoj stvari preuzeo i nakon njegove smrti.
Da bi bila održana bizarna analogija između Broza i Miloševića, koji može biti samo anti-Tito, odlučeno je da kovčeg sa tijelom Slobodana Miloševića do subote u podne bude izložen u Muzeju revolucije u Beogradu, u kompleksu 25. maj na Dedinju, u okviru kojega se nalazi i Kuća cvijeća, grobnica Josipa Broza Tita. Time se želi reći: Titov nasljednik za života, njegov je nasljednik i u smrti.

Ta riječ, smrt, suština je života i djela Slobodana Miloševića. Vladajući, sijao je smrt. Do svog posljednjeg uzdaha, demonstrirao je gotovo neljudsku neosjetljivost za svoje žrtve - stotine hiljada mrtvih i izbjeglih. Do iste neosjetljivosti za te žrtve doveo je i pripadnike svog kulta. Zato tako bolno groteskno djeluje javno oplakivanje Slobodana Miloševića: ljudi čija je srca učinio kao kamen tvrdima za žrtve njihove zajedničke politike, sada su se raznježili i liju suze neutješne nad voždovim odrom.

Smrt Slobodana Miloševića, koji je na vlast kao kakav Jahač Apokalipse stigao jašući na Kosovskom mitu, danas se pokušava iskoristiti za tvorenje novog mita. Taj mit treba da omogući održanje revizionističke “istine” o “čistoći” i “pravednosti” srpskih ratova devedesetih. Miloševićeva smrt pokušava se pretvoriti u mitotvoračku žrtvu. On je izgubio sve ratove. Sada se niz poraza njegovom smrću pokušava preokrenuti u – pobjedu. Otud rafali izjava o tome kako je “Tribunal ubio Miloševića”. Ti rafali treba da zagluše prostu istinu: nije bilo ničeg herojskog u Miloševićevoj smrti, kao što nije bilo ničeg herojskog u njegovim ratovima. Time što je umro, Milošević je pobjegao od izvjesne presude i suočenja sa svojom krivicom.

Njegove žrtve čekale su tu presudu, za nju su živjeli oni koji su ga preživjeli. Kada je umro, posljednji put se narugao svojim žrtvama. Kraj njegovog života doveo je do paradoksa: žrtve su se molile za njegovo zdravlje, da dočeka presudu, dok su njegovi saborci Boga molili da presudu ne dočeka. To je Tomislav Nikolić objasnio riječima: “Smrt Slobodana Miloševića je u službi i interesu države”. Država koju je vodio sijući smrt, na kraju je zahtijevala i njegovu smrt, da bi laž o njoj bila sačuvana. Laž koja se hrani smrću – to je Srbija koju je predstavljao Milošević i koju danas predstavlja Nikolić.

Crnogorski zvaničnici su Miloševićevoj porodici uputili izraze sućuti. To su mogli uraditi u svoje ime , ali ne i u ime države, ne u ime svojih glasača, od kojih su mnogi stradali pod Miloševićem, i mnogi glasali za njih da Crna Gora nikada više ne liči na onu iz vremena njihove ljubavi sa njim.

Premijer Milo Đukanović je ustvrdio da je Milošević bio protivnik dostojan respekta. Time što je neko (sve)moćan, ne zaslužuje naš respekt. Sa Slobodanom Miloševićem se nije moglo biti politički partner, već jedino - saučesnik u zlu. Biti njegov protivnik onda, kao i protivnik njegovih sljedbenika danas, nikada i nije bila politička, nego moralna obaveza.

http://www.monitor.cg.yu/broj/str_03.html