Domobran88
05-13-2009, 12:34 PM
Wernerov ili Bandićev – koji je naš Zagreb?
Tako blizu novih lokalnih izbora, a tako daleko od sreće i boljitka hrvatskog naroda. Sad će netko upitati čemu pesimizam s moje strane, reći da ima dobrih kandidata za Zagreb, da samo treba glasati za prave. A tko su pravi? Mogu li nam Bandić, Mesić ili Kregar dati ono što tražimo? Istina, mogu nam podariti nova radna mjesta, izgradnju, nove trgovačke centre, poneku vezu za upis na fakultet, i t.d. No pitanje je je li to „ono nešto“ što tražimo? Hoće li nam oni dati novi Zagreb koji se ne boji i ne srami staroga, Zagreb dostojan titule hrvatske prijestolnice, Zagreb kao uistinu glavni državni grad svih Hrvata? Nema više onog Zagreba kojeg je sa žarom opisivao August Šenoa u svojim Zagrebuljama, kroz svoje poviestne romane i pjesme. Nema onog Zagreba u kojem su se 5.XII.1918. hrvatski domobranci i građanstvo pobunili protiv novouzpostavljene jugoslavenske vlasti. Nema više onog Zagreba koji je 1920-ih bio središte hrvatske državotvorne borbe. Nema više Zagreba za koji se Ivan Werner borio i kojeg je gradio 1941.-1944. kao njegov gradonačelnik.
Zagreb 1940-ih znao je kazniti one koji su do 1941. ubijali njegove ugledne stanovnike na gradskim ulicama. Taj Zagreb 1940-ih znao je i nagraditi one koji su taj Zagreb izgrađivali (sjetimo se samo bezplatnih kuća za hrvatske radnike u novoizgrađenom Starčevićevom naselju 1942.). Zaustavimo se malo na ovom razdoblju u poviesti glavnog hrvatskog grada i pogledajmo koliko je Ivan Werner, njegov tadašnji gradonačelnik zaslužan za njegov razvoj. Ivan Werner rođen je 1889. godine u Zagrebu kao izdanak poznate i ugledne zagrebačke obitelji. Izučio je mesarski zanat te se tim obrtom bavio sve do 1941. kada je ukazom Poglavnika dr.Ante Pavelića imenovan zagrebačkim gradonačelnikom (t.j. gradskim načelnikom, tada je titula glasila drugčije, op.tg.). Dolazkom na čelnu poziciju glavnog državnog grada pokreće preustrojstvo gradskog poglavarstva i uprave. Uz pomoć gradskog donačelnika i vrstnog bankovnog stručnjaka Emila Dintera, te gradskog senatora dr.Zlatka Herkova, vrši i preustrojstvo gradskog rizničarstva i uspješno rješava problem prezaduženosti grada Zagreba. Preuzimanjem gradonačelničke dužnosti nasliedio je dug od 258 000 000 tadašnjih kuna, ali je sklapanjem dugoročnog zajma od 230 000 000 kuna gradska obćina riešila i taj problem te se dala u daljnji rad i izgradnju Zagreba. Izgrađena je cesta Zagreb-Žitnjak (tada Žitnjak nije bio dielom grada), nova tramvajska pruga do Dubrave, popravljena cesta Zagreb-Sljeme, znatno proširena tadašnja nova radiona električnog tramvaja na Vurovčici i dovršena nova zgrada tog poduzeća. Donesen je novi gradski statut (do tada je na snazi bio stari iz Austro-Ugarske Monarhije), preustrojeno gradsko poglavarstvo kojem su dodani novi odsjeci i službe. Werner je zaslužan i za veliko širenje gradske obćine i povećanje gradske imovine, pa je za njegovog vodstva osnovano gradsko vrtlarstvo, mljekarstvo, kupljena gradska ciglana na Kustošiji i ljekovito kupalište u Stubičkim toplicama te kompleks zemljišta na Kulmerovim Livadama. Unatoč ratnom stanju, u Zagrebu nije bilo velike gladi kao u dosta europskih većih gradova.
A sada, što je ostalo od toga? „Črleni lajbeki“ pustoše Zagreb u ljeto 1945., nestaje gradska imovina i nacionalno svjestni sloj stanovničtva. Nastupa mrak jugokomunizma tiekom kojeg dolazi do odredjene urbanizacije, ali koja je plaćena trajnom promjenom strukture gradskog stanovničtva. U osvit odcjepljenja Republike Hrvatske od Jugoslavije, Zagreb se budi, ali ne zadugo. Već u drugoj polovici 1990-ih Zagrebčani traže vraćanje komunističkog imena hrvatskom nogometnom klubu – Dinamo, a zatim sudjeluju na prosvjedima za Radio 101 i t.d. U igri mačke i miša tiekom tzv. Zagrebačke krize, Zagrebčani se opet vraćaju čežnji za Jugovinom. Nakon sivila i bezznačajnosti nekolicine zagrebačkih gradonačelnika od osamostaljenja, godine 2000. na čelno mjesto grada dolazi Milan Bandić. On, hercegovački Hrvat, navodni karizmatik, radoholičar, prorok koji je 1990-ih znao da će jugoslavenska opcija opet pobijediti (pa zato i ostao članom tada bezznačajnog SKH-SDP-a) vlada Zagrebom od 2000. do danas, uz prekid 2002.-2005. godine. Iza Bandića ostaju veliki gradski dugovi, učestale afere i skandali, neviđena korupcija i da ne nabrajam dalje griehe prvog čovjeka hrvatske prijestolnice.
Kao što se vidi iz rečenog, tako poštenog, vriednog i uistinu hrvatskog gradonačelnika, Zagreb nakon Wernera nije imao. Hoće li ga imati u skoro vrieme ili bi Matoš i danas mogao Zagrebu govoriti „otrcani, kraljski, banski Griču“?
Trpimir Gudar, Vinkovci
Objavljeno na www.Dragovoljac.com - portal razvojačenih hrvatskih branitelja
Tako blizu novih lokalnih izbora, a tako daleko od sreće i boljitka hrvatskog naroda. Sad će netko upitati čemu pesimizam s moje strane, reći da ima dobrih kandidata za Zagreb, da samo treba glasati za prave. A tko su pravi? Mogu li nam Bandić, Mesić ili Kregar dati ono što tražimo? Istina, mogu nam podariti nova radna mjesta, izgradnju, nove trgovačke centre, poneku vezu za upis na fakultet, i t.d. No pitanje je je li to „ono nešto“ što tražimo? Hoće li nam oni dati novi Zagreb koji se ne boji i ne srami staroga, Zagreb dostojan titule hrvatske prijestolnice, Zagreb kao uistinu glavni državni grad svih Hrvata? Nema više onog Zagreba kojeg je sa žarom opisivao August Šenoa u svojim Zagrebuljama, kroz svoje poviestne romane i pjesme. Nema onog Zagreba u kojem su se 5.XII.1918. hrvatski domobranci i građanstvo pobunili protiv novouzpostavljene jugoslavenske vlasti. Nema više onog Zagreba koji je 1920-ih bio središte hrvatske državotvorne borbe. Nema više Zagreba za koji se Ivan Werner borio i kojeg je gradio 1941.-1944. kao njegov gradonačelnik.
Zagreb 1940-ih znao je kazniti one koji su do 1941. ubijali njegove ugledne stanovnike na gradskim ulicama. Taj Zagreb 1940-ih znao je i nagraditi one koji su taj Zagreb izgrađivali (sjetimo se samo bezplatnih kuća za hrvatske radnike u novoizgrađenom Starčevićevom naselju 1942.). Zaustavimo se malo na ovom razdoblju u poviesti glavnog hrvatskog grada i pogledajmo koliko je Ivan Werner, njegov tadašnji gradonačelnik zaslužan za njegov razvoj. Ivan Werner rođen je 1889. godine u Zagrebu kao izdanak poznate i ugledne zagrebačke obitelji. Izučio je mesarski zanat te se tim obrtom bavio sve do 1941. kada je ukazom Poglavnika dr.Ante Pavelića imenovan zagrebačkim gradonačelnikom (t.j. gradskim načelnikom, tada je titula glasila drugčije, op.tg.). Dolazkom na čelnu poziciju glavnog državnog grada pokreće preustrojstvo gradskog poglavarstva i uprave. Uz pomoć gradskog donačelnika i vrstnog bankovnog stručnjaka Emila Dintera, te gradskog senatora dr.Zlatka Herkova, vrši i preustrojstvo gradskog rizničarstva i uspješno rješava problem prezaduženosti grada Zagreba. Preuzimanjem gradonačelničke dužnosti nasliedio je dug od 258 000 000 tadašnjih kuna, ali je sklapanjem dugoročnog zajma od 230 000 000 kuna gradska obćina riešila i taj problem te se dala u daljnji rad i izgradnju Zagreba. Izgrađena je cesta Zagreb-Žitnjak (tada Žitnjak nije bio dielom grada), nova tramvajska pruga do Dubrave, popravljena cesta Zagreb-Sljeme, znatno proširena tadašnja nova radiona električnog tramvaja na Vurovčici i dovršena nova zgrada tog poduzeća. Donesen je novi gradski statut (do tada je na snazi bio stari iz Austro-Ugarske Monarhije), preustrojeno gradsko poglavarstvo kojem su dodani novi odsjeci i službe. Werner je zaslužan i za veliko širenje gradske obćine i povećanje gradske imovine, pa je za njegovog vodstva osnovano gradsko vrtlarstvo, mljekarstvo, kupljena gradska ciglana na Kustošiji i ljekovito kupalište u Stubičkim toplicama te kompleks zemljišta na Kulmerovim Livadama. Unatoč ratnom stanju, u Zagrebu nije bilo velike gladi kao u dosta europskih većih gradova.
A sada, što je ostalo od toga? „Črleni lajbeki“ pustoše Zagreb u ljeto 1945., nestaje gradska imovina i nacionalno svjestni sloj stanovničtva. Nastupa mrak jugokomunizma tiekom kojeg dolazi do odredjene urbanizacije, ali koja je plaćena trajnom promjenom strukture gradskog stanovničtva. U osvit odcjepljenja Republike Hrvatske od Jugoslavije, Zagreb se budi, ali ne zadugo. Već u drugoj polovici 1990-ih Zagrebčani traže vraćanje komunističkog imena hrvatskom nogometnom klubu – Dinamo, a zatim sudjeluju na prosvjedima za Radio 101 i t.d. U igri mačke i miša tiekom tzv. Zagrebačke krize, Zagrebčani se opet vraćaju čežnji za Jugovinom. Nakon sivila i bezznačajnosti nekolicine zagrebačkih gradonačelnika od osamostaljenja, godine 2000. na čelno mjesto grada dolazi Milan Bandić. On, hercegovački Hrvat, navodni karizmatik, radoholičar, prorok koji je 1990-ih znao da će jugoslavenska opcija opet pobijediti (pa zato i ostao članom tada bezznačajnog SKH-SDP-a) vlada Zagrebom od 2000. do danas, uz prekid 2002.-2005. godine. Iza Bandića ostaju veliki gradski dugovi, učestale afere i skandali, neviđena korupcija i da ne nabrajam dalje griehe prvog čovjeka hrvatske prijestolnice.
Kao što se vidi iz rečenog, tako poštenog, vriednog i uistinu hrvatskog gradonačelnika, Zagreb nakon Wernera nije imao. Hoće li ga imati u skoro vrieme ili bi Matoš i danas mogao Zagrebu govoriti „otrcani, kraljski, banski Griču“?
Trpimir Gudar, Vinkovci
Objavljeno na www.Dragovoljac.com - portal razvojačenih hrvatskih branitelja