slobodagovora
12-19-2009, 07:37 PM
Lorković, Vokić i Alajbegović su planirali pučističku smjenu Pavelića
Piše: Josip Miljak, Hrvatski list, 29. listopada 2009.
Bože Vukušić u feljtonu „Rat prije rata“ u Hrvatskom listu od 8. listopada 2009. obrađuje hrvatske revolucionarne pokrete i pokušaje te tako tu svrstava i misteriozni i nerazjašnjeni pokušaj Lorković i Vokić 1944. godine.
Kao prvo potpuno je pogrješno uz Urotu Zrinsko – Frankopana, Rakovičku bunu, akciju Feniks i druge akcije kada nismo imali nikakvu hrvatsku državu, miješati pokušaj Lorković . Vokić, jer je tada država postojala. Pa slijedom toga to je jedino mogla biti pobuna protiv vlastite države ili protiv vlasti vlastite države, što svakako treba uvažiti i izdvojiti taj slučaj od ovih drugih. Kako i sam Vukušić navodi da postoje mnoge verzije o znanju ili neznanju Pavelića za pripremu toga pothvata, ja ovdje želim iznijeti verziju po kojoj Pavelić nije nikako dao njima mandat niti odobrenje za tu njihovu djelatnost. Jedino što je Pavelić mogao odobriti jest možebitni kontakt s Amerikancima i Englezima te ispitivanje terena, ali tek 1945. kada je i poslao ministra dr Vjekoslava Vrančića da stupi u vezu s njima, a ne 1942. kada je Lorković uspostavio vezu s Englezima i s izbjegličkom jugoslavenskom vladom. Ono što je uslijedilo to je bila notorna izdaja NDH i Poglavnika i držim da je vrijeme da se pučisti Lorković, Vokić, Alajbegović i neki njihovi pomagači demistificiraju kao neupitni pozitivci jer su tobože nudili nekakav spas za NDH kojega u stvarnosti nije bilo. Oni su nudili vlast HSS-u koji je stalno bio u vezi s jugoslavenskom izbjegličkom vladom i četničkim pokretom, a Maček i u travnju 1945. poziva na borbu za Kraljevinu Jugoslaviju. Evo nekih činjenica koje je otkrila njemačka obavještajna služba, i koja je očito i Poglavniku dojavila namjere pučista, a nije isključeno da je netko i od Lorkovićevih suradnika ili agenata, uvidjevši njegove krajnje namjere Lorkovića prijavio Paveliću koji je onda dao nalog o internaciji njega i Vokića..
Glavni agent ustanove policijskoga ataschea njemačkoga veleposlanika u Zagrebu, Konrad Klasser u svomu izviješću od 31. srpnja 1944. godine, po predmetu hrvatske obavještajne službe, među ostalim navodi. Da su ministri Mehmed Alajbegović i ministar unutarnjih poslova Mladen Lorković u svojoj zbunjenosti, misleći da je Hitler prilikom pokušaja atentata 20. srpnja 1944. ubijen izdali hrvatskoj obavještajnoj službi po agentima Branku Rukavini i Đuri Pavloviću zapovijed da se odmah uspostavi kontakt s Mačekovom strankom, Šubašićem, Krnjevićem i ostalima. Da je pred četiri tjedna bilo otvoreno, već prije raspušteno odjeljenje koje će nadzirati Đuro Pavlović, a čiji je zadatak postaviti svoje povjerenike kod vodećih njemačkih ličnosti. To odjeljenje je osnovano u potpunoj tajnosti i imalo je zadaću neutralizirati njemačku obavještajnu službu i kod zvaničnih njemačkih ureda proturiti hrvatske obavještajce.1
Lorković je 1942. uspostavio odnose s Englezima
Lorković je svoje kontakte s Englezima ostvarivao preko dr Šime Debelića (veterinar) koji mu je bio šogor a koji je bio u dobrim odnosima s Šubašićem i njegovim zamjenikom Krbekom.
U svomu izvješću o Debeliću agent Petar Hauck iznosi slijedeće.
Šime Debelić je šef sekcije u ministarstvu unutarnjih poslova i obrađuje veterinarsko – medicinska pitanja. On se označuje kao intimni prijatelj bana Šubašića i njegovog zamjenika Krbeka, te da je šogor ministra unutarnjih poslova Lorkovića. Zagreb, 18. lipnja 1941. 2 Izviješće od 18. srpnja 1941. zaključna opaska u predmetu Debelić, rodbinski odnosi s ministrom vanjskih poslova Lorkovićem, i prijateljski odnosi sa komunistom prof. Štamparom, a preko ovog kontakt sa Englezima i Amerikancima. 3
Izviješće iz Berlina od 23. ožujka 1943. policijskom atascheu SS stumbafireru Helmu, u predmetu o Debeliću. Debelić je koncem prošle godine ilegalno putovao u Ženevu, da se sastane s jednim jugoslavenom koji je došao iz Londona, po imenu Atanasević, da se kod njega informira o političkom položaju Hrvatske. Prema jednom drugom izvješću iz drugoga izvora, šogor Lorkovića, Debelić po nalogu Lorkovića održava veze s Londonom. Veze idu preko generalnoga konzulata u Švicarskoj k Debeliću i članu jugoslavenske vlade u Londonu Lukiću. Preko ove veze London je bio stalno informiran o unutarnjim hrvatskim prilikama.4
Iz ovoga se vidi da je Lorković već krajem 1942. uspostavio vezu s Englezima i s jugoslavenskom vladom, pa se gotovo sa sigurnošću može tvrditi da je to učinio bez znanja Poglavnika, jer kao prvo nije bilo nikakva suvisla razloga da Pavelić ostvaruje bilo kakve veze s bivšom vladom države koju smo netom srušili, a i tajno putovanje Debelića u Ženevu govori o nekim planovima za koje Poglavnik nije znao, a pogotovo nije onda ni davao instrukcije Lorkoviću, da ostvaruje veze ni sa HSS-om ni s Englezima, a posebno ne s jugoslavenskom vladom.
Izviješće od 31. srpnja 1944. o hrvatskoj obavještajnoj službi: U toku su pojačani napori hrvatske obavještajne službe da stupi u vezu s ljudima iz emigrantske jugoslavenske vlade i sa hrvatskim emigrantima (HSS op. J.M.). Po ovomu pitanju nakon svečanosti osnivanja njemačko – hrvatskoga društva 11. srpnja 1944. bio je dogovor u vili ministra unutarnjih poslova Lorkovića a koji je trajao do pola dva sata u noći. Kod ovog dogovora su uzeli učešće: Glavni direktor Jurčić, Branko Rukavina, Đuro Pavlović, zamjenik Pavlovića po imenu Laktić, dr. Belobrajdić i tajnik glavnog direktora Jurčića, Marković. Za primijetiti je da novoimenovani šef hrvatske obavještajne službe i političke policije Štitić, nije bio pozvan na ovaj sastanak, a što je kasnije ustanovljeno on nije ni znao za njega. Lorković je tada tvrdio da treba vjerovati u njemačku pobjedu, ali da svakako treba uhvatiti političku i informativnu vezu s protivničkom stranom, te da treba svim sredstvima pokušati stvoriti potreban kontakt i za to je stavio na raspolaganje neograničena novčana sredstva. U okviru zadataka hrvatskoj obavještajnoj službi stajala su i slijedeća pitanja. 1) Kakvo je gledište Nijemaca na notu koju je predao dr. Sekula Drljević o pitanju nezavisnosti Crne Gore. Kako bi se u tom pravcu vodila propaganda za crnogorsku nezavisnost. 2) Kako se u njemačkim krugovima ocjenjuje djelatnost dr. Košaka u Berlinu? 3) Postoje li simpatije za Mačekov pokret u njemačkim krugovima? 4) Njemačko mišljenje o ličnosti Poglavnika? 5) Izvještaji iz njemačkih krugova o djelatnosti i budućnosti maršala Slavka Kvaternika? 6) Jedan niz pitanja u svezi 20. 7. 1944. (atentat na Hitlera op.J.M.) , kako je to djelovalo na njemački narod? 7) Jedan niz pitanja o politici njemačkoga Wermachta prema četnicima? 8) Suzbijanje svih neprijatelja Hrvatske koji rade s Nijemcima. Tako moraju ovih dana biti upućena dva agenta hrvatske obavještajne službe da likvidiraju četničkoga vojvodu Dobroslava Jevđevića, koji se nalazi pod zaštitom Nijemaca, a da atentat izgleda kao da su ga izvršili komunisti. Inicijativa za ove zadatke tajnoj službi sigurno leži u rukama ministra unutarnjih poslova Lorkovića čije osobno razmimoilaženje s Glavnim ustaškim stanom i s ustaškom pukovničkom grupom, utječe na rad hrvatske obavještajne službe. Sve to ukazuje da se od službe želi stvoriti politički instrument. Posljednjih četrnaest dana bile su velike trzavice između Lorkovića i ustaških pukovnika Pećnikara i Herenčića, što se saznalo prisluškujući im telefone. Iz strogo povjerljivoga izvješća saznaje se da novi šef obavještajne službe i političke policije Štitić, uklanja iz službe Branka Rukavinu i njegov aparat i utemeljuje novi s najboljim drugim obavještajcima. Strogo pov. od prije nekoliko dana žena Poglavnika bila je prekinuta u telefonskom razgovoru i na njeno pitanje tko je ukopčan u liniju dobila odgovor, ovdje je glavni ured za sigurnost i red, gospođo Poglavnik. Zbog toga je izbila velika svađa u obavještajnoj službi a Poglavniku se morao podnijeti izvještaj. Agent Konrad 5
Bila je to priprema puča
Iz ovih izvješća je vidljivo da je Lorković u stvari stvorio svoju jaku mrežu i gotovo preuzeo kontrolu nad obavještajnom službom, a slučaj Štitića koji je bio šef obavještajne službe i političke policije imenovan od Poglavnika kazuje da je Lorković radio njemu iza leđa i da Pavelić nije znao za njegovu djelatnost, a incident s gospođem Pavelić dokazuje da se čak i Pavelića prisluškivalo i to nitko drugi nego agenti NDH pod kontrolom Lorkovića. U stvari, Lorković je pripremao puč i svrgavanje Pavelića, a da je Pavelić htio odstupiti s dužnosti to bi uradio svojevoljno, a ne uz „pomoć“ Lorkovića. Zanimljivo je da Helm u ovom izvješću uopće ne spominje Vokića, nego se najviše fokusira na Lorkovića i Alajbegovića tadašnjeg ministra vanjskih poslova a kojega je podržavao i dr. Nikola Mandić, predsjednik vlade NDH, ali koji nije ništa znao o pučističkim namjerama te grupe oko Lorkovića. Ova inicijativa Lorkovića je bila potpuno besmislena, jer je on htio predati vlast HSS-u, koji je stalno držao čvrstu vezu s četničkim pokretom i izbjegličkom jugoslavenskom vladom u Londonu. Samo u Zagrebu četnički pokret je imao preko petsto članova u klubu DM (Draža Mihajlović) 133 sa sjedištem Srebrnjak 25 na prvom katu. Sve je razotkriveno kada je BDS (njemačka ob. služba) uhitila majora Žarka Todorovića koji je bio vođa četničke grupe Walter, i kasniji šef štaba DM 133 u Zagrebu. Kod njega je pronađena dokumentacija i popisi ljudi koji su činili pokret DM u Zagrebu, a bilo ih je i u vrhovima vlasti i u vojsci osobito u zrakoplovstvu. Bilo je dosta i Hrvata, uglavnom časnici bivše jugoslavenske vojske na službi u vojsci NDH i dužnosnici HSS-a, pa čak i jedan svećenik dr. Hohnjec oko kojega se okupljala grupa koju su činili većinom Slovenci i nešto Hrvata.
Lorkovićeva inicijativa nikako nije mogla imati uspjeha, a da bi se sačuvala NDH, ona je bila usmjerena na svrgavanje vlasti NDH, i put u novu neizvjesnost i gotovo siguran gubitak države. Puč Lorković – Vokić je samo uzdrmao i oslabio NDH, i treba prestati s glupostima i njih prikazivati kao nekakve spasitelje. Vokić je 30. kolovoza 1944. prenosio vijest da ga je internirao Wermacht, te tako nastojao stvoriti neprijateljstvo između Wermachta i Ustaškog pokreta, međutim intervenirao je dopukovnik Luburić s tvrdnjom da su Ustaše čvrsto uz Poglavnika i Njemačku te smirio situaciju. A da Pavelić nije ništa ni slutio o namjerama Vokića dokazuje njegovo unaprjeđenje u čin ustaškog krilnika od 14. srpnja 1944. dakle samo mjesec i pol prije internacije. Takvi pokušaji samo su mogli rezultirati nejedinstvom i razdorom unutar NDH, i ništa pozitivnoga za nju se iz toga nije moglo izroditi. Oni su bili politički naivci koji su okrenuli leđa vlastitom političkom vodstvu, a teren za to Lorković je počeo pripremati već krajem 1942.
Stoga je besmisleno Vukušićevo uvrštavanje ove dvojice u ovaj feljton o svijetlim i časnim povijesnim događajima koji su imali revolucionarni karakter.
Svi ovi pothvati koje Vukušić navodi imali su za cilj stvaranje hrvatske države, a puč Lorković – Vokić je trebao NDH ponovno izručiti u ralje jugoslavenstva. Pa da su i dobili potporu Engleza za svoju ludoriju, NDH nikako ne bi mogla opstati i nastaviti život. A njihovu beskrajnu političku naivnost potvrđuje i nalog da se likvidira četnički vojvoda Jevđević, koji je uživao zaštitu Njemaca, a oni kojima su nudili vlast bili su u čvrstoj vezi s Jevđevićem i njegovim kraljem i samo ih je zanimala obnova Kraljevine Jugoslavije.
Držim da se slučaj Lorkovića i Vokića može svrstati u antologiju hrvatske političke naivnosti i sljepila, kada smo po tko zna koji put tražili rješenja u tuđoj kući, a odrekli se svoje kuće i snage vlastitoga naroda i okrenuli mu leđa.
Lako je biti jedinstven i podržavati to jedinstvo kada je dobro. Čim je NDH upala u probleme zbog srbočetničkoga i komunističkoga ustanka našli su se ljudi u vrhu vlasti koji su joj dodatno otežavali položaj.
1. HDA (Hrvatski državni arhiv) fond policijskoga ataschea pri veleposlanstvu Njemačke u Zagrebu SS stumbafirera Hansa Helma, kutija
33. koja sadrži i obradu četničkog pokreta u Hrvatskoj.
2. HDA, fond Hans Helm, kutija 27, gdje se nalaze podatci o svim dužnostnicima NDH.
3. Isto
4. HDA, fond Hans Helm, kutija 33, četnički pokret u Zagrebu.
5. HDA, fond Hans Helm, kutija 27, dužnostnici NDH, izviješća agenta Konrada Klassera.
Iz još neobjavljene knjige „Nemoguća misija“ koju priprema autor Josip Miljak.
Hrvatski list, 29. listopada 2009.
http://www.hcsp.hr/index.php?subaction=showfull&id=1256853231&archive=&start_from=&ucat=3&
Piše: Josip Miljak, Hrvatski list, 29. listopada 2009.
Bože Vukušić u feljtonu „Rat prije rata“ u Hrvatskom listu od 8. listopada 2009. obrađuje hrvatske revolucionarne pokrete i pokušaje te tako tu svrstava i misteriozni i nerazjašnjeni pokušaj Lorković i Vokić 1944. godine.
Kao prvo potpuno je pogrješno uz Urotu Zrinsko – Frankopana, Rakovičku bunu, akciju Feniks i druge akcije kada nismo imali nikakvu hrvatsku državu, miješati pokušaj Lorković . Vokić, jer je tada država postojala. Pa slijedom toga to je jedino mogla biti pobuna protiv vlastite države ili protiv vlasti vlastite države, što svakako treba uvažiti i izdvojiti taj slučaj od ovih drugih. Kako i sam Vukušić navodi da postoje mnoge verzije o znanju ili neznanju Pavelića za pripremu toga pothvata, ja ovdje želim iznijeti verziju po kojoj Pavelić nije nikako dao njima mandat niti odobrenje za tu njihovu djelatnost. Jedino što je Pavelić mogao odobriti jest možebitni kontakt s Amerikancima i Englezima te ispitivanje terena, ali tek 1945. kada je i poslao ministra dr Vjekoslava Vrančića da stupi u vezu s njima, a ne 1942. kada je Lorković uspostavio vezu s Englezima i s izbjegličkom jugoslavenskom vladom. Ono što je uslijedilo to je bila notorna izdaja NDH i Poglavnika i držim da je vrijeme da se pučisti Lorković, Vokić, Alajbegović i neki njihovi pomagači demistificiraju kao neupitni pozitivci jer su tobože nudili nekakav spas za NDH kojega u stvarnosti nije bilo. Oni su nudili vlast HSS-u koji je stalno bio u vezi s jugoslavenskom izbjegličkom vladom i četničkim pokretom, a Maček i u travnju 1945. poziva na borbu za Kraljevinu Jugoslaviju. Evo nekih činjenica koje je otkrila njemačka obavještajna služba, i koja je očito i Poglavniku dojavila namjere pučista, a nije isključeno da je netko i od Lorkovićevih suradnika ili agenata, uvidjevši njegove krajnje namjere Lorkovića prijavio Paveliću koji je onda dao nalog o internaciji njega i Vokića..
Glavni agent ustanove policijskoga ataschea njemačkoga veleposlanika u Zagrebu, Konrad Klasser u svomu izviješću od 31. srpnja 1944. godine, po predmetu hrvatske obavještajne službe, među ostalim navodi. Da su ministri Mehmed Alajbegović i ministar unutarnjih poslova Mladen Lorković u svojoj zbunjenosti, misleći da je Hitler prilikom pokušaja atentata 20. srpnja 1944. ubijen izdali hrvatskoj obavještajnoj službi po agentima Branku Rukavini i Đuri Pavloviću zapovijed da se odmah uspostavi kontakt s Mačekovom strankom, Šubašićem, Krnjevićem i ostalima. Da je pred četiri tjedna bilo otvoreno, već prije raspušteno odjeljenje koje će nadzirati Đuro Pavlović, a čiji je zadatak postaviti svoje povjerenike kod vodećih njemačkih ličnosti. To odjeljenje je osnovano u potpunoj tajnosti i imalo je zadaću neutralizirati njemačku obavještajnu službu i kod zvaničnih njemačkih ureda proturiti hrvatske obavještajce.1
Lorković je 1942. uspostavio odnose s Englezima
Lorković je svoje kontakte s Englezima ostvarivao preko dr Šime Debelića (veterinar) koji mu je bio šogor a koji je bio u dobrim odnosima s Šubašićem i njegovim zamjenikom Krbekom.
U svomu izvješću o Debeliću agent Petar Hauck iznosi slijedeće.
Šime Debelić je šef sekcije u ministarstvu unutarnjih poslova i obrađuje veterinarsko – medicinska pitanja. On se označuje kao intimni prijatelj bana Šubašića i njegovog zamjenika Krbeka, te da je šogor ministra unutarnjih poslova Lorkovića. Zagreb, 18. lipnja 1941. 2 Izviješće od 18. srpnja 1941. zaključna opaska u predmetu Debelić, rodbinski odnosi s ministrom vanjskih poslova Lorkovićem, i prijateljski odnosi sa komunistom prof. Štamparom, a preko ovog kontakt sa Englezima i Amerikancima. 3
Izviješće iz Berlina od 23. ožujka 1943. policijskom atascheu SS stumbafireru Helmu, u predmetu o Debeliću. Debelić je koncem prošle godine ilegalno putovao u Ženevu, da se sastane s jednim jugoslavenom koji je došao iz Londona, po imenu Atanasević, da se kod njega informira o političkom položaju Hrvatske. Prema jednom drugom izvješću iz drugoga izvora, šogor Lorkovića, Debelić po nalogu Lorkovića održava veze s Londonom. Veze idu preko generalnoga konzulata u Švicarskoj k Debeliću i članu jugoslavenske vlade u Londonu Lukiću. Preko ove veze London je bio stalno informiran o unutarnjim hrvatskim prilikama.4
Iz ovoga se vidi da je Lorković već krajem 1942. uspostavio vezu s Englezima i s jugoslavenskom vladom, pa se gotovo sa sigurnošću može tvrditi da je to učinio bez znanja Poglavnika, jer kao prvo nije bilo nikakva suvisla razloga da Pavelić ostvaruje bilo kakve veze s bivšom vladom države koju smo netom srušili, a i tajno putovanje Debelića u Ženevu govori o nekim planovima za koje Poglavnik nije znao, a pogotovo nije onda ni davao instrukcije Lorkoviću, da ostvaruje veze ni sa HSS-om ni s Englezima, a posebno ne s jugoslavenskom vladom.
Izviješće od 31. srpnja 1944. o hrvatskoj obavještajnoj službi: U toku su pojačani napori hrvatske obavještajne službe da stupi u vezu s ljudima iz emigrantske jugoslavenske vlade i sa hrvatskim emigrantima (HSS op. J.M.). Po ovomu pitanju nakon svečanosti osnivanja njemačko – hrvatskoga društva 11. srpnja 1944. bio je dogovor u vili ministra unutarnjih poslova Lorkovića a koji je trajao do pola dva sata u noći. Kod ovog dogovora su uzeli učešće: Glavni direktor Jurčić, Branko Rukavina, Đuro Pavlović, zamjenik Pavlovića po imenu Laktić, dr. Belobrajdić i tajnik glavnog direktora Jurčića, Marković. Za primijetiti je da novoimenovani šef hrvatske obavještajne službe i političke policije Štitić, nije bio pozvan na ovaj sastanak, a što je kasnije ustanovljeno on nije ni znao za njega. Lorković je tada tvrdio da treba vjerovati u njemačku pobjedu, ali da svakako treba uhvatiti političku i informativnu vezu s protivničkom stranom, te da treba svim sredstvima pokušati stvoriti potreban kontakt i za to je stavio na raspolaganje neograničena novčana sredstva. U okviru zadataka hrvatskoj obavještajnoj službi stajala su i slijedeća pitanja. 1) Kakvo je gledište Nijemaca na notu koju je predao dr. Sekula Drljević o pitanju nezavisnosti Crne Gore. Kako bi se u tom pravcu vodila propaganda za crnogorsku nezavisnost. 2) Kako se u njemačkim krugovima ocjenjuje djelatnost dr. Košaka u Berlinu? 3) Postoje li simpatije za Mačekov pokret u njemačkim krugovima? 4) Njemačko mišljenje o ličnosti Poglavnika? 5) Izvještaji iz njemačkih krugova o djelatnosti i budućnosti maršala Slavka Kvaternika? 6) Jedan niz pitanja u svezi 20. 7. 1944. (atentat na Hitlera op.J.M.) , kako je to djelovalo na njemački narod? 7) Jedan niz pitanja o politici njemačkoga Wermachta prema četnicima? 8) Suzbijanje svih neprijatelja Hrvatske koji rade s Nijemcima. Tako moraju ovih dana biti upućena dva agenta hrvatske obavještajne službe da likvidiraju četničkoga vojvodu Dobroslava Jevđevića, koji se nalazi pod zaštitom Nijemaca, a da atentat izgleda kao da su ga izvršili komunisti. Inicijativa za ove zadatke tajnoj službi sigurno leži u rukama ministra unutarnjih poslova Lorkovića čije osobno razmimoilaženje s Glavnim ustaškim stanom i s ustaškom pukovničkom grupom, utječe na rad hrvatske obavještajne službe. Sve to ukazuje da se od službe želi stvoriti politički instrument. Posljednjih četrnaest dana bile su velike trzavice između Lorkovića i ustaških pukovnika Pećnikara i Herenčića, što se saznalo prisluškujući im telefone. Iz strogo povjerljivoga izvješća saznaje se da novi šef obavještajne službe i političke policije Štitić, uklanja iz službe Branka Rukavinu i njegov aparat i utemeljuje novi s najboljim drugim obavještajcima. Strogo pov. od prije nekoliko dana žena Poglavnika bila je prekinuta u telefonskom razgovoru i na njeno pitanje tko je ukopčan u liniju dobila odgovor, ovdje je glavni ured za sigurnost i red, gospođo Poglavnik. Zbog toga je izbila velika svađa u obavještajnoj službi a Poglavniku se morao podnijeti izvještaj. Agent Konrad 5
Bila je to priprema puča
Iz ovih izvješća je vidljivo da je Lorković u stvari stvorio svoju jaku mrežu i gotovo preuzeo kontrolu nad obavještajnom službom, a slučaj Štitića koji je bio šef obavještajne službe i političke policije imenovan od Poglavnika kazuje da je Lorković radio njemu iza leđa i da Pavelić nije znao za njegovu djelatnost, a incident s gospođem Pavelić dokazuje da se čak i Pavelića prisluškivalo i to nitko drugi nego agenti NDH pod kontrolom Lorkovića. U stvari, Lorković je pripremao puč i svrgavanje Pavelića, a da je Pavelić htio odstupiti s dužnosti to bi uradio svojevoljno, a ne uz „pomoć“ Lorkovića. Zanimljivo je da Helm u ovom izvješću uopće ne spominje Vokića, nego se najviše fokusira na Lorkovića i Alajbegovića tadašnjeg ministra vanjskih poslova a kojega je podržavao i dr. Nikola Mandić, predsjednik vlade NDH, ali koji nije ništa znao o pučističkim namjerama te grupe oko Lorkovića. Ova inicijativa Lorkovića je bila potpuno besmislena, jer je on htio predati vlast HSS-u, koji je stalno držao čvrstu vezu s četničkim pokretom i izbjegličkom jugoslavenskom vladom u Londonu. Samo u Zagrebu četnički pokret je imao preko petsto članova u klubu DM (Draža Mihajlović) 133 sa sjedištem Srebrnjak 25 na prvom katu. Sve je razotkriveno kada je BDS (njemačka ob. služba) uhitila majora Žarka Todorovića koji je bio vođa četničke grupe Walter, i kasniji šef štaba DM 133 u Zagrebu. Kod njega je pronađena dokumentacija i popisi ljudi koji su činili pokret DM u Zagrebu, a bilo ih je i u vrhovima vlasti i u vojsci osobito u zrakoplovstvu. Bilo je dosta i Hrvata, uglavnom časnici bivše jugoslavenske vojske na službi u vojsci NDH i dužnosnici HSS-a, pa čak i jedan svećenik dr. Hohnjec oko kojega se okupljala grupa koju su činili većinom Slovenci i nešto Hrvata.
Lorkovićeva inicijativa nikako nije mogla imati uspjeha, a da bi se sačuvala NDH, ona je bila usmjerena na svrgavanje vlasti NDH, i put u novu neizvjesnost i gotovo siguran gubitak države. Puč Lorković – Vokić je samo uzdrmao i oslabio NDH, i treba prestati s glupostima i njih prikazivati kao nekakve spasitelje. Vokić je 30. kolovoza 1944. prenosio vijest da ga je internirao Wermacht, te tako nastojao stvoriti neprijateljstvo između Wermachta i Ustaškog pokreta, međutim intervenirao je dopukovnik Luburić s tvrdnjom da su Ustaše čvrsto uz Poglavnika i Njemačku te smirio situaciju. A da Pavelić nije ništa ni slutio o namjerama Vokića dokazuje njegovo unaprjeđenje u čin ustaškog krilnika od 14. srpnja 1944. dakle samo mjesec i pol prije internacije. Takvi pokušaji samo su mogli rezultirati nejedinstvom i razdorom unutar NDH, i ništa pozitivnoga za nju se iz toga nije moglo izroditi. Oni su bili politički naivci koji su okrenuli leđa vlastitom političkom vodstvu, a teren za to Lorković je počeo pripremati već krajem 1942.
Stoga je besmisleno Vukušićevo uvrštavanje ove dvojice u ovaj feljton o svijetlim i časnim povijesnim događajima koji su imali revolucionarni karakter.
Svi ovi pothvati koje Vukušić navodi imali su za cilj stvaranje hrvatske države, a puč Lorković – Vokić je trebao NDH ponovno izručiti u ralje jugoslavenstva. Pa da su i dobili potporu Engleza za svoju ludoriju, NDH nikako ne bi mogla opstati i nastaviti život. A njihovu beskrajnu političku naivnost potvrđuje i nalog da se likvidira četnički vojvoda Jevđević, koji je uživao zaštitu Njemaca, a oni kojima su nudili vlast bili su u čvrstoj vezi s Jevđevićem i njegovim kraljem i samo ih je zanimala obnova Kraljevine Jugoslavije.
Držim da se slučaj Lorkovića i Vokića može svrstati u antologiju hrvatske političke naivnosti i sljepila, kada smo po tko zna koji put tražili rješenja u tuđoj kući, a odrekli se svoje kuće i snage vlastitoga naroda i okrenuli mu leđa.
Lako je biti jedinstven i podržavati to jedinstvo kada je dobro. Čim je NDH upala u probleme zbog srbočetničkoga i komunističkoga ustanka našli su se ljudi u vrhu vlasti koji su joj dodatno otežavali položaj.
1. HDA (Hrvatski državni arhiv) fond policijskoga ataschea pri veleposlanstvu Njemačke u Zagrebu SS stumbafirera Hansa Helma, kutija
33. koja sadrži i obradu četničkog pokreta u Hrvatskoj.
2. HDA, fond Hans Helm, kutija 27, gdje se nalaze podatci o svim dužnostnicima NDH.
3. Isto
4. HDA, fond Hans Helm, kutija 33, četnički pokret u Zagrebu.
5. HDA, fond Hans Helm, kutija 27, dužnostnici NDH, izviješća agenta Konrada Klassera.
Iz još neobjavljene knjige „Nemoguća misija“ koju priprema autor Josip Miljak.
Hrvatski list, 29. listopada 2009.
http://www.hcsp.hr/index.php?subaction=showfull&id=1256853231&archive=&start_from=&ucat=3&