Longinus
12-25-2009, 01:05 AM
Sažetak: Teorija realizma je vrijedan pokušaj niza teoretičara da se izgradi jedinstvena teorija međunarodnih odnosa koja bi objasnila sva zbivanja u međunarodnim odnosima na temelju određenih načela. Polazeći od tvrdnje da su glavni akteri međunarodnih odnosa države koje nastoje ostvariti svoje interese u nesavršenom i anarhičnom svjetskom sustavu putem sile, naročito su se istakli renesansni mislilac Niccolo Machiavelli te američki teoretičari prošlog stoljeća Nicholas Spykman i Hans Morgenthau. I dok neki od njih iznose svoje misli o državnim interesima izvan konteksta moralnih i ideoloških normi, neki su pokušali opravdati državne politike sile nekom ideologijom.U suvremeno doba nastaje neorealistička škola koja prihvaća postavke realističke škole, ali uzima u obzir i nove okolnosti.
Uvod: Ovaj esej se bavi prikazom razmišljanja i teza mnogobrojnih mislilaca od najstarijih vremena do danas o državnoj politici i ulozi sile u međunarodnim odnosima, a koje se sve mogu svrstati u realističku školu i realističku teoriju međunarodnih odnosa. U eseju tvrdim da realistička teorija ima vrlo značajno mjesto u sklopu teoretskih razmatranja međunarodnih odnosa, ali da su neki njezini protagonisti pokušali ulogu sile opravdati ideološkim razlozima. Da bih opravdao ovaj zaključak, u prvom dijelu eseja sam izložio razmišljanja raznih mislilaca od starih vremena do renesanse, u drugom dijelu sam prikazao teze dva najizrazitija američka predstavnika te škole u prošlom stoljeću, a u trećem pojavu novih teoretičara, odnosno neorealista.
Međunarodni politički odnosi su silno raznoliki i isprepleteni zbog velike množine aktera koji u njima sudjeluju, od država kao primarnih subjekata međunarodnih odnosa preko međunarodnih organizacija, međunarodnih privrednih organizacija, vjerskih organizacija, nacija, do grupa i pojedinaca. Svi ti akteri se ponašaju različito zbog različitih elemenata i faktora koji na njih utječu. To su u novije doba „brz razvoj vojne tehnologije, razvoj međunarodnih kontakata u regionalnim i svjetskim okvirima, proces globalizacije te neravnomjerni ekonomski razvoj“. , iako postoje još mnogobrojni drugi faktori. Tijekom povjesti javljali su se razni mislioci, državnici i povjesničari koji su se bavili problemima međunarodnih odnosa. Jedno od prvih djela koja se bave analizom međunarodnih odnosa je „Povijest Peloponeskog rata“ grčkog povjesničara Tukidita (Vukadinović), ali prve savjete kako dobiti rat je dao kineski strateg i vojskovođa Sun Tzu u djelu „Umijeće ratovanja“. „Stari indijski mislilac Kautilya je također opisao djelovanja i ponašanja u međunarodnim odnosima“ U savjetima kako vladati istaknuo se Niccolo Machiavelli u svom djelu „Vladar“. Machiavellijeve ideje nalaze odjeka u politici kardinala de Richelieua, njegovom raison d'état tijekom Tridesetgodišnjeg rata. „U kasnijim stoljećima, osobito nakon francuske revolucije, nastaje veliki broj radova posvećenih pitanjima vojne vještine i vojne strategije i pojavljuju se brojni diplomatski memoari i radovi s područja međunarodnog prava.“ No, još uvijek se nije pojavilo neko sustavno razmišljanje o međunarodnim političkim odnosima. Tek početkom 20. stoljeća počeo se u S.A.D.-u predavati predmet „svjetska politika“. „Nakon 1. a naročito 2. svjetskog rata došlo je do jačanja znanosti o međunarodnim odnosima“. „U suvremenoj znanosti o međunarodnim odnosima dominiraju danas također različiti pristupi koji imaju svoju vrijednost, prije svega, u organiziranju i sistematizaciji podataka koji stoje na raspolaganje istraživaču međunarodnih odnosa.“ Među raznim pristupima proučavanja međunarodnih odnosa značajni su normativni pristupi „koji se zasnivaju na tvrdnji da je u međunarodnim odnosima bez obzira na njihovu razvijenost u pojedinoj fazi razvoja svijeta, uvijek postojao stanovit broj standarda, pravila i normi međunarodnog ponašanja“ Znanstvenici koji su zastupali takav pristup dijele se na one koji su imali idealistički koncept promatranja svijeta i one koji su imali realistički koncept. Iz niza djela raznih mislilaca razvile su se i dvije škole: idealistička i realistička. Ova potonja je kao primjer realističkog razmišljanja uzela Niccolu Machiavellija i njegovo djelo „Il Principe“. Machiavelli je živio u burnom 15. i 16. stoljeću kada su Apeninskim poluotokom bijesnili ratovi između talijanskih državica, ali i ratni pohodi tadašnjih velikih sila. U mnogim je takvim zbivanjima i sam sudjelovao što mu je donijelo veliko političko iskustvo. Svoje spoznaje o politici i vladanju državom crpio je iz stvarnih događaja koje je sam doživio i usporedivši ih s antičkim uzorima, naročito rimskim interpretirao i zatim ih ponudio vladaru Firence, Lorenzu de Medici. Pri tom mu nisu bila važna etička i religiozna načela, već samo očuvanje državnog interesa pod svaku cijenu. Jedan takav savijet vladaru odnosi se na zadržavanje vlasti u novoosvojenoj zemlji. „Vladar koji osvoji novu, posve različitu pokrajinu, mora se nametnuti za vođu i zaštitnika susjednim, od sebe slabijim velikašima, a velikaše novostečene pokrajine ne oslabiti i paziti da neki stranac ne postane moćan koliko i on sam. Jer uvijek će se događati da stranca dovedu oni koji su u državi nezadovoljni“ To ilustrira primjerom zaposjedanja Grčke od strane Rima. Na primjerima Otomanskog carstva i Francuske objašnjava kakav treba biti vladar ako želi sačuvati jedinstvo i vanjsku sigurnost države. Dok je u Otomanskom carstvu sultan apsolutni suveren, a svi ostali njegove sluge, uključivši sve niže upravne i vojne službenike, u Francuskoj kralj vlada okružen mnogobrojnom vlastelom koja ima svoja nasljedna idruga prava. U sultanovoj državi nitko ne može izazvati nerede ili pozvati nekog stranog zavojevača jer o sultanu svi ovise i teže ih je potkupiti. Država je jedinstvena i teško ju je osvojiti. U Francuskoj će se uvijek naći pokoji nezadovoljni velikaš koji će utrti put vanjskom zavojevaču, a onda i njemu praviti neprilike (Machiavelli). Dakle, iz ovog prepričanog odlomka je očito da se autor zalaže za apsolutističku vlast suverena. Kako najbolje zadržati vlast u novoosvojenim zemljama, autor objašnjava na primjerima Sparte i Rima. Kad su Spartanci osvojili neke gradove u Peloponeskom ratu, ostavili su im njihove zakone i nametnuli sebi odane upravljače. No, izgubili su te gradove. Isto su kasnije pokušali Rimljani, ali nisu uspjeli sve dok nisu porušili osvojene gradove kao ranije Kartagu. Dakle, najbolji je način da se neki grad trajno osvoji njegovo uništenje. U protivnom će se grad uvijek pobuniti pozivajući se na stare pravice (Machiavelli). I ovdje se vidi sva autorova beskrupuloznost u cilju ostvarenja državnog interesa. Kako se od običnog čovjeka postaje novi vladar, autor objašnjava na primjerima Mojsija, Kira velikog, Romula i Tezeja. Nova vladavina se može uspostaviti ili sposobnošću ili srećom novog vladara, ali se dulje održava onaj koji se oslanja na sposobnost. Da bi uspostavio novu vladavinu moraju postojati neke društveno-političke predpostavke i okolnosti (perzijansko i židovsko ropstvo). Zato novi vladar mora donijeti nove zakone, ali će mu tu biti neprijatelji svi oni koji su imali koristi u starom poretku. Vladar će nametnuti novu vladavinu samo uz pomoć sile, a nikako molbama. Zato mora biti naoružan jer su svi goloruki proroci propali, mora stvoriti novu vojsku i sklopiti nova prijateljstva. Pri svemu tome se mora osloniti samo na sebe samog. (Machiavelli) I ovdje autor naglašava potrebu za autoritarnošću i silom u vladanju. Govoreći o državnim temeljima Machiavelli kaže: „Glavni temelji svih država, i novih i starih i mješovitih, jesu dobri zakoni i vojska.“ Što se vojske tiće ima loše mišljenje o plaćeničkoj vojsci: „...plačenićka vojska je razjedinjena, častohlepna, bez stege, nevjerna; nema u nje straha pred Bogom ni vjere s ljudima.“ Autor smatra da je za vladara najbolja vlastita vojska. Dalje o dužnostima kaže: “vladar, dakle, ne smije imati druge brige i druge misli niti se ičim drugim baviti doli ratom, vojnim pravilima i stegom; ...kad su vladari više mislili na zabave negoli na oružje, gubili su države.“ Vladar, po Machiavelliju, mora biti umjereno blag, oprezan i nepovjerljiv u postupcima, razuman i ne previše plašljiv. Podanici se vladara moraju bojati, ali ne ga i mrziti. Što se tiće zadane vjere, odnosno obećanja, iako je pohvalno da ih se vladar drži, iskustvo pokazuje da su uspješniji bili oni vladari koji su se služili lukavošću, a nisu previše marili za zadanu vjeru. Iz svega navedenog očito je da je Mahiavelli u razmatranjima o državi, vladanju i međunarodnim odnosima polazio od stvarnih događaja i da je na prvo mjesto za ostvarenje državnih interesa stavljao silu ne obazirući se na etičke i religijske norme.
Nešto kasnije je engleski filozof Francis Bacon slično tvrdio „da su sila, ekspanzija i vještina ratovanja sastavni dio normalnog kretanja društva.“ Državu je usporedio s ljudskim tijelom koje da bi bilo zdravo mora se izlagati raznim naporima i stalno vježbati. Takva vježba je za državu rat koji eliminira slabe, a afirmira jake države. I kasnije su mnogi mislioci, teoretičari i državnici davali svoj obol teoriji o važnoj ulozi sile u međunarodnim odnosima, a mnogi su to pokazali u svojim međunarodnim djelovanjima, prvenstveno vođenjem ekspanzionističkih ratova ili nametanjem svoje političke volje drugim državama prikrivenim ili neprikrivenim oblicima sile.
Iz takvih i sličnih pojedinačnih stavova da države kao glavni akteri međunarodnih odnosa provode konstantnu politiku sile u postizanju svojih državnih ciljeva i interesa, formirala se u 19. stoljeću, a naročito u prvoj polovini 20 stoljeća realistička škola međunarodnih odnosa čiji su pripadnici nastojali teoretski definirati međunarodne odnose u okviru jedne sveobuhvatne, realističke teorije, ali u tome nisu potpuno uspjeli. „Jedan od prvih zagovornika politike sile, američki profesor Nicholas Spykman, isticao je prije stupanja S.A.D.-a u 2. svjetski rat da je očuvanje i unapređenje pozicije sile u odnosu spram drugih država glavni zadatak američke politike.“ Prema hrvatskoj općoj enciklopediji, Spykman je bio profesor međunarodnog prava na sveučilištu Yale, a isticao je važnost geografskih faktora u međunarodnoj politici i geopolitici te bio tvorac rimland doktrine, tj. o rubnom pojasu koji bi opkoljavao centralni euroazijski prostor (heartland) radi sigurnosti zapadnih demokracija. Ta njegova teza je imala odjeka u geostrategiji zapadnih sila na čelu s SAD-om nakon 2. svjetskog rata kada su S.S.S.R. i Kina opkoljeni nizom vojno-političkih paktova (NATO, SEATO i dr.) Svoje teze je iznio u djelima: „Američka strategija u svjetskoj politici“ i „Geografija mira“. Nekoliko citata iz njegove „Geografije mira“ najbolje će ilustrirati njegove stavove. „Danas (tj. početak 2. svjetskog rata) smo suočeni sa spektaklom u kojem velike nacije svijeta ulaze u strahovitu borbu za ništa drugo doli za fizičku moć. Milioni tona čelika, baruta, milijarde dolara i neizrecive količine ljudske energije se sučeljavaju u pokušaju suprotstavljenih naroda da uspostave svoje ideje i načela kao temelj svjetskog poretka. Sudeći po situaciji, niti samoočitost naših načela niti božanski temelj naših moralnih vrijednosti nisu dovoljni da osiguraju svijet izgrađen po slici naših nastojanja. Sila je očiti i neizbježni instrument kako za naš nacionalni opstanak, tako i za stvaranje boljeg svijeta.“ S druge strane, Spykman navodi mišljenja liberala i idealista koji su se zalagali za izbjegavanje sile u međunarodnim odnosima i pobija ih konstatacijom da političke ideje i vizije koje nisu podržane silom nemaju mnogo šansi za opstanak. Posljedicu zanemarivanja svoje moći osjetile su 1940. godine V. Britanija i Francuska te niz drugih manjih europskih zemalja koje su napadnute od njemačkog vođe. Dalje Spykman navodi da je primarna karakteristika svjetskog društva nezavisnost i suverenitet pojedinih država koje ne priznaju nadređeni autoritet. Iako države i nacije priznaju skup međunarodnih normi koje uređuju njihove međunarodne odnose (međunarodno pravo) ipak još uvijek odgovornost za sigurnost pojedine države ostaje na njoj samoj. I pored toga što je na prvom mjestu isticao važnost sile Spykman nije smatrao da je ona i jedini element međunarodnih odnosa, već je uvažavao ulogu veličine zemlje, broj njezinih stanovnika, stupanj ekonomske i tehničke razvijenosti, etničku homogenost i političku stabilnost. Zagovarao je na globalnom planu vodstvo S.A.D.-a u očuvanju svjetskog mira (Pax Americana). Ako bih htio komentirati Spykmanove stavove morao bih istaknuti da je on politiku ostvarenja državnih interesa S.A.D.-a opravdavao širenjem, odnosno nametanjem vlastitih ideja i načela drugima smatrajući da su ona sama po sebi očita i da imaju čak božanske temelje, a sve u cilju ostvarenja njihovih vizija boljeg svijeta.
No, glavni i najizrazitiji predstavnik realističke škole je Hans Morgenthau, američki profesor koji se naročito bavio potanjima državnih interesa i sile. Svoje poglede na međunarodne odnose izložio je u djelu: „Politika među nacijama“ i to u šest osnovnih načela koja predstavljaju temelj realističke teorije međunarodnih odnosa. Morgenthau u prvom načelu tvrdi da politika i društvo podliježu općim zakonima ljudske prirode, a ona se nije promijenila od najstarijih vremena. Isto tako se i neki politički modeli, kao balans sile, nisu mnogo promijenili. Teorija međunarodnih odnosa se temelji na razumu i iskustvu, a u međunarodnim odnosima ne postoje istine, već samo mišljenja. Za realiste, teorija se sastoji u utvrđivanju činjenica i davanja tim činjenicama pravo značenje. Treba analizirati donesene političke akte i posljedice koje su iz njih proizašle (Vukadinović). Kroz kompliciranost i šarolikost mežunarodnih odnosa jedini je putokaz koncept interesa definiranog terminima sile. To je glavna misao drugog načela. Morgenthau naglašava važnost održavanja politike kao autonomne sfere kao što su to i druge znanosti (ekonomija, etika itd.) I dalje, povijest je najbolja potvrda da državnici misle i djeluju u terminima interesa definiranog kao sila. Takva teorija međunarodnih odnosa izbjegava varku motiva i ideologija jer ne postoji veza između dobrih motiva i dobre politike. Zato kod procjene politike nekog državnika ne treba uzeti u obzir njegove motive nego samo njegovu sposobnost shvaćanja biti vanjske politike i pretvaranja tog shvaćanja u uspješnu političku akciju. No niti shvaćanje interesa kao nepromjenljive kategorije nije ispravno, ističe u trećem načelu Morgenthau. Interes treba gledati u političkom i kulturnom kontekstu. Nekada gruba fizička sila je danas zamijenjena suptilnim psihološkim metodama državne kontrole. U četvrtom načelu Morgenthau ističe da realizam zahtjeva da se univerzalni moralni principi ne primjenjuju na akcije država u njihovoj apstraktnoj univerzalnoj formulaciji, već da se filtriraju kroz konkretne uvjete mjesta i vremena (Vukadinović). Dakle očito je odvajanje političke akcije od apstraktne etike. Također se ne mogu identficirati lokalni moral sa univerzalnim, teza je petog načela. I u šestom načelu se uzima za održanje međunarodnih odnosa kao posebne političke sfere kao što su to pravnička, ekonomska ili moralna.
Realistička škola i realistička teorija svakako imaju zasluge zbog pokušaja da se izgradi jedinstvena teorija međunarodnih odnosa; da se istakne glavna uloga država u međunarodnim odnosima. Kritičari te teorije pak smatraju da je ta teorija previše fetišizirala silu ne uzimajući u obzir širi društveno-politički i ekonomski kontekst (Vukadinović). Pojava oružja masovnog uništenja kao i novih svjetskih središta ekonomske i političke moći stavila je pod znak upitnika teoriju da se međunarodni odnosi mogu rješavati samo polazeći od interesa i sile. Postoje i druge vrijednosti koje mogu pokretati narode i države u međunarodnim odnosima. Suvremeni procesi globalizacije i regionalnih integracija na ekonomskom planu sve više poprimaju i političke značajke. No i pored tih promjena, realistička teorija međunarodnih odnosa koja smatra da države u anarhičnom međunarodnom sustavu žele ostvariti svoje nacionalne interese definirane u sili, i danas je aktualna i ima svojih pobornika. Oni se nazivaju neorealistima i prihvaćaju osnovne ideje realizma, ali suočeni s promjenama u međunarodnim odnosima nastoje unijeti korektive (Vukadinović). Tako i Kenet Waltz državu smatra glavnim akterom međunarodnih odnosa, a silu važnim elementom za analizu, ali ona više nije isključivo vojnog karaktera. Također ističe ulogu balansa sile što spriječava države da ulaze u rat (Vukadinović). Neorealisti ističu nove promjene, ali priznaju i anarhični karakter međunarodnih odnosa. Tako Barry Buzan piše o formiranju „zrele anarhije“ u suvremenom svijetu, a koja je podložna reguliranju od strane zapadne demokracije (Vukadinović). I Robert Gilpin polazi od raspodjele sile među državama. Proučavajući povijest dolazi do zaključka da postoje povijesni ciklusi u kojima se smjenjuju rađanje, ekspanzija i slom dominantnih sila. Pridajući važnost ekonomskom aspektu smatra da su dva razloga propasti imperija: kretanja na rubovima imperija i tendencija da se više troši, a manje investira (Vukadinović).
Zaključak. Iz svega iznesenog proizlazi da je teorija realizma međunarodnih odnosa imala svoje začetnike od najstarijih vremena te da se sistematično uobličila u S.A.D.-u prošlog stoljeća. Iz povijesnih spoznaja o vođenju državne politike državnika i vođa značajnijih država možemo zaključiti da su oni postupali upravo onako kako je kasnije realistička teorija formulirala ponašanje država u anarhičnom svjetskom sustavu. Ipak, u nedavnoj pošlosti vidimo da je to bio glavni obrazac ponašanja država, a to se naročito događa i u suvremenim zbivanjima. No dok su neki najznačajniji predstanici te teorije (Macchiaveli i Morgenthau) smatrali da vladanje i vođenje politike s osloncem na silu treba odijeliti od bilo kakvih moralnih, religioznih ili ideoloških normi, neki (Spykman) su pokušali ideološkim tezama opravdati politike država zasnovane na sili. To su poznate liberalne teze o ljudskim pravima, savršenosti zapadnih demokracija i potrebi uspostave svjetskog mira pod pokroviteljstvom, naravno, S.A.D.-a. To je dovelo do teških ratova poslije Drugog svjetskog rata: u Vijetnamu, Iraku i Afganistanu te ozbiljnih prijetnji Iranu. Iako je jasno da te zemlje pripadaju sasvim drugom civilizacijskom kulturnom i religijskom krugu, njima se nastoji nametnuti zapadni liberalni model države koji je neprihvatljiv lokalnim političkim kulturama tih zemalja. Očito je da su zapadne liberalne vrijednosti samo paravan za postizanje državnih političkih i ekonomskih interesa. Sličnu je politiku provodio i S.S.S.R., ali sa drugih ideoloških pozicija, tj. potrebe uspostave svjetskog socijalističkog poretka pod vodstvom radničke klase. Rezultati i jednih i drugih bili su više-manje neuspješni. Osobno smatram da su postavke realističke teorije utemeljene u zbilji prošlog, sadašnjeg, a vjerojatno i budućeg svjetskog poretka, dok ideologije često predstavljaju utopijska zavaravanja i propagandnu kulisu pripadnim režimima.
1. Radovan Vukadinović: „Međunarodni politički odnosi“, Zagreb, Politička kultura, 2004: 10
2. Radovan Vukadinović: „Međunarodni politički odnosi“, Zagreb, Politička kultura, 2004: 13
3. Radovan Vukadinović: „Međunarodni politički odnosi“, Zagreb, Politička kultura, 2004: 12
4. Radovan Vukadinović: „Međunarodni politički odnosi“, Zagreb, Politička kultura, 2004: 13
5. Radovan Vukadinović: „Međunarodni politički odnosi“, Zagreb, Politička kultura, 2004: 34
6. Radovan Vukadinović: „Međunarodni politički odnosi“, Zagreb, Politička kultura, 2004: 40
7. Niccolo Machiavelli: „Vladar“, Zagreb, Grafički zavod Hrvatske, 1983: 14
8. Niccolo Machiavelli: „Vladar“, Zagreb, Grafički zavod Hrvatske, 1983: 50
9. Niccolo Machiavelli: „Vladar“, Zagreb, Grafički zavod Hrvatske, 1983: 50
10. Niccolo Machiavelli: „Vladar“, Zagreb, Grafički zavod Hrvatske, 1983: 59
11. Radovan Vukadinović: „Međunarodni politički odnosi“, Zagreb, Politička kultura, 2004: 41
12. Radovan Vukadinović: „Međunarodni politički odnosi“, Zagreb, Politička kultura, 2004: 42
13. Nicholas Spykman: „Geografija mira“, http://www.questia.com/read/503493?title=The%20Geography%20of%20the%20Peace 16.12. 2009.: 3-4
Uvod: Ovaj esej se bavi prikazom razmišljanja i teza mnogobrojnih mislilaca od najstarijih vremena do danas o državnoj politici i ulozi sile u međunarodnim odnosima, a koje se sve mogu svrstati u realističku školu i realističku teoriju međunarodnih odnosa. U eseju tvrdim da realistička teorija ima vrlo značajno mjesto u sklopu teoretskih razmatranja međunarodnih odnosa, ali da su neki njezini protagonisti pokušali ulogu sile opravdati ideološkim razlozima. Da bih opravdao ovaj zaključak, u prvom dijelu eseja sam izložio razmišljanja raznih mislilaca od starih vremena do renesanse, u drugom dijelu sam prikazao teze dva najizrazitija američka predstavnika te škole u prošlom stoljeću, a u trećem pojavu novih teoretičara, odnosno neorealista.
Međunarodni politički odnosi su silno raznoliki i isprepleteni zbog velike množine aktera koji u njima sudjeluju, od država kao primarnih subjekata međunarodnih odnosa preko međunarodnih organizacija, međunarodnih privrednih organizacija, vjerskih organizacija, nacija, do grupa i pojedinaca. Svi ti akteri se ponašaju različito zbog različitih elemenata i faktora koji na njih utječu. To su u novije doba „brz razvoj vojne tehnologije, razvoj međunarodnih kontakata u regionalnim i svjetskim okvirima, proces globalizacije te neravnomjerni ekonomski razvoj“. , iako postoje još mnogobrojni drugi faktori. Tijekom povjesti javljali su se razni mislioci, državnici i povjesničari koji su se bavili problemima međunarodnih odnosa. Jedno od prvih djela koja se bave analizom međunarodnih odnosa je „Povijest Peloponeskog rata“ grčkog povjesničara Tukidita (Vukadinović), ali prve savjete kako dobiti rat je dao kineski strateg i vojskovođa Sun Tzu u djelu „Umijeće ratovanja“. „Stari indijski mislilac Kautilya je također opisao djelovanja i ponašanja u međunarodnim odnosima“ U savjetima kako vladati istaknuo se Niccolo Machiavelli u svom djelu „Vladar“. Machiavellijeve ideje nalaze odjeka u politici kardinala de Richelieua, njegovom raison d'état tijekom Tridesetgodišnjeg rata. „U kasnijim stoljećima, osobito nakon francuske revolucije, nastaje veliki broj radova posvećenih pitanjima vojne vještine i vojne strategije i pojavljuju se brojni diplomatski memoari i radovi s područja međunarodnog prava.“ No, još uvijek se nije pojavilo neko sustavno razmišljanje o međunarodnim političkim odnosima. Tek početkom 20. stoljeća počeo se u S.A.D.-u predavati predmet „svjetska politika“. „Nakon 1. a naročito 2. svjetskog rata došlo je do jačanja znanosti o međunarodnim odnosima“. „U suvremenoj znanosti o međunarodnim odnosima dominiraju danas također različiti pristupi koji imaju svoju vrijednost, prije svega, u organiziranju i sistematizaciji podataka koji stoje na raspolaganje istraživaču međunarodnih odnosa.“ Među raznim pristupima proučavanja međunarodnih odnosa značajni su normativni pristupi „koji se zasnivaju na tvrdnji da je u međunarodnim odnosima bez obzira na njihovu razvijenost u pojedinoj fazi razvoja svijeta, uvijek postojao stanovit broj standarda, pravila i normi međunarodnog ponašanja“ Znanstvenici koji su zastupali takav pristup dijele se na one koji su imali idealistički koncept promatranja svijeta i one koji su imali realistički koncept. Iz niza djela raznih mislilaca razvile su se i dvije škole: idealistička i realistička. Ova potonja je kao primjer realističkog razmišljanja uzela Niccolu Machiavellija i njegovo djelo „Il Principe“. Machiavelli je živio u burnom 15. i 16. stoljeću kada su Apeninskim poluotokom bijesnili ratovi između talijanskih državica, ali i ratni pohodi tadašnjih velikih sila. U mnogim je takvim zbivanjima i sam sudjelovao što mu je donijelo veliko političko iskustvo. Svoje spoznaje o politici i vladanju državom crpio je iz stvarnih događaja koje je sam doživio i usporedivši ih s antičkim uzorima, naročito rimskim interpretirao i zatim ih ponudio vladaru Firence, Lorenzu de Medici. Pri tom mu nisu bila važna etička i religiozna načela, već samo očuvanje državnog interesa pod svaku cijenu. Jedan takav savijet vladaru odnosi se na zadržavanje vlasti u novoosvojenoj zemlji. „Vladar koji osvoji novu, posve različitu pokrajinu, mora se nametnuti za vođu i zaštitnika susjednim, od sebe slabijim velikašima, a velikaše novostečene pokrajine ne oslabiti i paziti da neki stranac ne postane moćan koliko i on sam. Jer uvijek će se događati da stranca dovedu oni koji su u državi nezadovoljni“ To ilustrira primjerom zaposjedanja Grčke od strane Rima. Na primjerima Otomanskog carstva i Francuske objašnjava kakav treba biti vladar ako želi sačuvati jedinstvo i vanjsku sigurnost države. Dok je u Otomanskom carstvu sultan apsolutni suveren, a svi ostali njegove sluge, uključivši sve niže upravne i vojne službenike, u Francuskoj kralj vlada okružen mnogobrojnom vlastelom koja ima svoja nasljedna idruga prava. U sultanovoj državi nitko ne može izazvati nerede ili pozvati nekog stranog zavojevača jer o sultanu svi ovise i teže ih je potkupiti. Država je jedinstvena i teško ju je osvojiti. U Francuskoj će se uvijek naći pokoji nezadovoljni velikaš koji će utrti put vanjskom zavojevaču, a onda i njemu praviti neprilike (Machiavelli). Dakle, iz ovog prepričanog odlomka je očito da se autor zalaže za apsolutističku vlast suverena. Kako najbolje zadržati vlast u novoosvojenim zemljama, autor objašnjava na primjerima Sparte i Rima. Kad su Spartanci osvojili neke gradove u Peloponeskom ratu, ostavili su im njihove zakone i nametnuli sebi odane upravljače. No, izgubili su te gradove. Isto su kasnije pokušali Rimljani, ali nisu uspjeli sve dok nisu porušili osvojene gradove kao ranije Kartagu. Dakle, najbolji je način da se neki grad trajno osvoji njegovo uništenje. U protivnom će se grad uvijek pobuniti pozivajući se na stare pravice (Machiavelli). I ovdje se vidi sva autorova beskrupuloznost u cilju ostvarenja državnog interesa. Kako se od običnog čovjeka postaje novi vladar, autor objašnjava na primjerima Mojsija, Kira velikog, Romula i Tezeja. Nova vladavina se može uspostaviti ili sposobnošću ili srećom novog vladara, ali se dulje održava onaj koji se oslanja na sposobnost. Da bi uspostavio novu vladavinu moraju postojati neke društveno-političke predpostavke i okolnosti (perzijansko i židovsko ropstvo). Zato novi vladar mora donijeti nove zakone, ali će mu tu biti neprijatelji svi oni koji su imali koristi u starom poretku. Vladar će nametnuti novu vladavinu samo uz pomoć sile, a nikako molbama. Zato mora biti naoružan jer su svi goloruki proroci propali, mora stvoriti novu vojsku i sklopiti nova prijateljstva. Pri svemu tome se mora osloniti samo na sebe samog. (Machiavelli) I ovdje autor naglašava potrebu za autoritarnošću i silom u vladanju. Govoreći o državnim temeljima Machiavelli kaže: „Glavni temelji svih država, i novih i starih i mješovitih, jesu dobri zakoni i vojska.“ Što se vojske tiće ima loše mišljenje o plaćeničkoj vojsci: „...plačenićka vojska je razjedinjena, častohlepna, bez stege, nevjerna; nema u nje straha pred Bogom ni vjere s ljudima.“ Autor smatra da je za vladara najbolja vlastita vojska. Dalje o dužnostima kaže: “vladar, dakle, ne smije imati druge brige i druge misli niti se ičim drugim baviti doli ratom, vojnim pravilima i stegom; ...kad su vladari više mislili na zabave negoli na oružje, gubili su države.“ Vladar, po Machiavelliju, mora biti umjereno blag, oprezan i nepovjerljiv u postupcima, razuman i ne previše plašljiv. Podanici se vladara moraju bojati, ali ne ga i mrziti. Što se tiće zadane vjere, odnosno obećanja, iako je pohvalno da ih se vladar drži, iskustvo pokazuje da su uspješniji bili oni vladari koji su se služili lukavošću, a nisu previše marili za zadanu vjeru. Iz svega navedenog očito je da je Mahiavelli u razmatranjima o državi, vladanju i međunarodnim odnosima polazio od stvarnih događaja i da je na prvo mjesto za ostvarenje državnih interesa stavljao silu ne obazirući se na etičke i religijske norme.
Nešto kasnije je engleski filozof Francis Bacon slično tvrdio „da su sila, ekspanzija i vještina ratovanja sastavni dio normalnog kretanja društva.“ Državu je usporedio s ljudskim tijelom koje da bi bilo zdravo mora se izlagati raznim naporima i stalno vježbati. Takva vježba je za državu rat koji eliminira slabe, a afirmira jake države. I kasnije su mnogi mislioci, teoretičari i državnici davali svoj obol teoriji o važnoj ulozi sile u međunarodnim odnosima, a mnogi su to pokazali u svojim međunarodnim djelovanjima, prvenstveno vođenjem ekspanzionističkih ratova ili nametanjem svoje političke volje drugim državama prikrivenim ili neprikrivenim oblicima sile.
Iz takvih i sličnih pojedinačnih stavova da države kao glavni akteri međunarodnih odnosa provode konstantnu politiku sile u postizanju svojih državnih ciljeva i interesa, formirala se u 19. stoljeću, a naročito u prvoj polovini 20 stoljeća realistička škola međunarodnih odnosa čiji su pripadnici nastojali teoretski definirati međunarodne odnose u okviru jedne sveobuhvatne, realističke teorije, ali u tome nisu potpuno uspjeli. „Jedan od prvih zagovornika politike sile, američki profesor Nicholas Spykman, isticao je prije stupanja S.A.D.-a u 2. svjetski rat da je očuvanje i unapređenje pozicije sile u odnosu spram drugih država glavni zadatak američke politike.“ Prema hrvatskoj općoj enciklopediji, Spykman je bio profesor međunarodnog prava na sveučilištu Yale, a isticao je važnost geografskih faktora u međunarodnoj politici i geopolitici te bio tvorac rimland doktrine, tj. o rubnom pojasu koji bi opkoljavao centralni euroazijski prostor (heartland) radi sigurnosti zapadnih demokracija. Ta njegova teza je imala odjeka u geostrategiji zapadnih sila na čelu s SAD-om nakon 2. svjetskog rata kada su S.S.S.R. i Kina opkoljeni nizom vojno-političkih paktova (NATO, SEATO i dr.) Svoje teze je iznio u djelima: „Američka strategija u svjetskoj politici“ i „Geografija mira“. Nekoliko citata iz njegove „Geografije mira“ najbolje će ilustrirati njegove stavove. „Danas (tj. početak 2. svjetskog rata) smo suočeni sa spektaklom u kojem velike nacije svijeta ulaze u strahovitu borbu za ništa drugo doli za fizičku moć. Milioni tona čelika, baruta, milijarde dolara i neizrecive količine ljudske energije se sučeljavaju u pokušaju suprotstavljenih naroda da uspostave svoje ideje i načela kao temelj svjetskog poretka. Sudeći po situaciji, niti samoočitost naših načela niti božanski temelj naših moralnih vrijednosti nisu dovoljni da osiguraju svijet izgrađen po slici naših nastojanja. Sila je očiti i neizbježni instrument kako za naš nacionalni opstanak, tako i za stvaranje boljeg svijeta.“ S druge strane, Spykman navodi mišljenja liberala i idealista koji su se zalagali za izbjegavanje sile u međunarodnim odnosima i pobija ih konstatacijom da političke ideje i vizije koje nisu podržane silom nemaju mnogo šansi za opstanak. Posljedicu zanemarivanja svoje moći osjetile su 1940. godine V. Britanija i Francuska te niz drugih manjih europskih zemalja koje su napadnute od njemačkog vođe. Dalje Spykman navodi da je primarna karakteristika svjetskog društva nezavisnost i suverenitet pojedinih država koje ne priznaju nadređeni autoritet. Iako države i nacije priznaju skup međunarodnih normi koje uređuju njihove međunarodne odnose (međunarodno pravo) ipak još uvijek odgovornost za sigurnost pojedine države ostaje na njoj samoj. I pored toga što je na prvom mjestu isticao važnost sile Spykman nije smatrao da je ona i jedini element međunarodnih odnosa, već je uvažavao ulogu veličine zemlje, broj njezinih stanovnika, stupanj ekonomske i tehničke razvijenosti, etničku homogenost i političku stabilnost. Zagovarao je na globalnom planu vodstvo S.A.D.-a u očuvanju svjetskog mira (Pax Americana). Ako bih htio komentirati Spykmanove stavove morao bih istaknuti da je on politiku ostvarenja državnih interesa S.A.D.-a opravdavao širenjem, odnosno nametanjem vlastitih ideja i načela drugima smatrajući da su ona sama po sebi očita i da imaju čak božanske temelje, a sve u cilju ostvarenja njihovih vizija boljeg svijeta.
No, glavni i najizrazitiji predstavnik realističke škole je Hans Morgenthau, američki profesor koji se naročito bavio potanjima državnih interesa i sile. Svoje poglede na međunarodne odnose izložio je u djelu: „Politika među nacijama“ i to u šest osnovnih načela koja predstavljaju temelj realističke teorije međunarodnih odnosa. Morgenthau u prvom načelu tvrdi da politika i društvo podliježu općim zakonima ljudske prirode, a ona se nije promijenila od najstarijih vremena. Isto tako se i neki politički modeli, kao balans sile, nisu mnogo promijenili. Teorija međunarodnih odnosa se temelji na razumu i iskustvu, a u međunarodnim odnosima ne postoje istine, već samo mišljenja. Za realiste, teorija se sastoji u utvrđivanju činjenica i davanja tim činjenicama pravo značenje. Treba analizirati donesene političke akte i posljedice koje su iz njih proizašle (Vukadinović). Kroz kompliciranost i šarolikost mežunarodnih odnosa jedini je putokaz koncept interesa definiranog terminima sile. To je glavna misao drugog načela. Morgenthau naglašava važnost održavanja politike kao autonomne sfere kao što su to i druge znanosti (ekonomija, etika itd.) I dalje, povijest je najbolja potvrda da državnici misle i djeluju u terminima interesa definiranog kao sila. Takva teorija međunarodnih odnosa izbjegava varku motiva i ideologija jer ne postoji veza između dobrih motiva i dobre politike. Zato kod procjene politike nekog državnika ne treba uzeti u obzir njegove motive nego samo njegovu sposobnost shvaćanja biti vanjske politike i pretvaranja tog shvaćanja u uspješnu političku akciju. No niti shvaćanje interesa kao nepromjenljive kategorije nije ispravno, ističe u trećem načelu Morgenthau. Interes treba gledati u političkom i kulturnom kontekstu. Nekada gruba fizička sila je danas zamijenjena suptilnim psihološkim metodama državne kontrole. U četvrtom načelu Morgenthau ističe da realizam zahtjeva da se univerzalni moralni principi ne primjenjuju na akcije država u njihovoj apstraktnoj univerzalnoj formulaciji, već da se filtriraju kroz konkretne uvjete mjesta i vremena (Vukadinović). Dakle očito je odvajanje političke akcije od apstraktne etike. Također se ne mogu identficirati lokalni moral sa univerzalnim, teza je petog načela. I u šestom načelu se uzima za održanje međunarodnih odnosa kao posebne političke sfere kao što su to pravnička, ekonomska ili moralna.
Realistička škola i realistička teorija svakako imaju zasluge zbog pokušaja da se izgradi jedinstvena teorija međunarodnih odnosa; da se istakne glavna uloga država u međunarodnim odnosima. Kritičari te teorije pak smatraju da je ta teorija previše fetišizirala silu ne uzimajući u obzir širi društveno-politički i ekonomski kontekst (Vukadinović). Pojava oružja masovnog uništenja kao i novih svjetskih središta ekonomske i političke moći stavila je pod znak upitnika teoriju da se međunarodni odnosi mogu rješavati samo polazeći od interesa i sile. Postoje i druge vrijednosti koje mogu pokretati narode i države u međunarodnim odnosima. Suvremeni procesi globalizacije i regionalnih integracija na ekonomskom planu sve više poprimaju i političke značajke. No i pored tih promjena, realistička teorija međunarodnih odnosa koja smatra da države u anarhičnom međunarodnom sustavu žele ostvariti svoje nacionalne interese definirane u sili, i danas je aktualna i ima svojih pobornika. Oni se nazivaju neorealistima i prihvaćaju osnovne ideje realizma, ali suočeni s promjenama u međunarodnim odnosima nastoje unijeti korektive (Vukadinović). Tako i Kenet Waltz državu smatra glavnim akterom međunarodnih odnosa, a silu važnim elementom za analizu, ali ona više nije isključivo vojnog karaktera. Također ističe ulogu balansa sile što spriječava države da ulaze u rat (Vukadinović). Neorealisti ističu nove promjene, ali priznaju i anarhični karakter međunarodnih odnosa. Tako Barry Buzan piše o formiranju „zrele anarhije“ u suvremenom svijetu, a koja je podložna reguliranju od strane zapadne demokracije (Vukadinović). I Robert Gilpin polazi od raspodjele sile među državama. Proučavajući povijest dolazi do zaključka da postoje povijesni ciklusi u kojima se smjenjuju rađanje, ekspanzija i slom dominantnih sila. Pridajući važnost ekonomskom aspektu smatra da su dva razloga propasti imperija: kretanja na rubovima imperija i tendencija da se više troši, a manje investira (Vukadinović).
Zaključak. Iz svega iznesenog proizlazi da je teorija realizma međunarodnih odnosa imala svoje začetnike od najstarijih vremena te da se sistematično uobličila u S.A.D.-u prošlog stoljeća. Iz povijesnih spoznaja o vođenju državne politike državnika i vođa značajnijih država možemo zaključiti da su oni postupali upravo onako kako je kasnije realistička teorija formulirala ponašanje država u anarhičnom svjetskom sustavu. Ipak, u nedavnoj pošlosti vidimo da je to bio glavni obrazac ponašanja država, a to se naročito događa i u suvremenim zbivanjima. No dok su neki najznačajniji predstanici te teorije (Macchiaveli i Morgenthau) smatrali da vladanje i vođenje politike s osloncem na silu treba odijeliti od bilo kakvih moralnih, religioznih ili ideoloških normi, neki (Spykman) su pokušali ideološkim tezama opravdati politike država zasnovane na sili. To su poznate liberalne teze o ljudskim pravima, savršenosti zapadnih demokracija i potrebi uspostave svjetskog mira pod pokroviteljstvom, naravno, S.A.D.-a. To je dovelo do teških ratova poslije Drugog svjetskog rata: u Vijetnamu, Iraku i Afganistanu te ozbiljnih prijetnji Iranu. Iako je jasno da te zemlje pripadaju sasvim drugom civilizacijskom kulturnom i religijskom krugu, njima se nastoji nametnuti zapadni liberalni model države koji je neprihvatljiv lokalnim političkim kulturama tih zemalja. Očito je da su zapadne liberalne vrijednosti samo paravan za postizanje državnih političkih i ekonomskih interesa. Sličnu je politiku provodio i S.S.S.R., ali sa drugih ideoloških pozicija, tj. potrebe uspostave svjetskog socijalističkog poretka pod vodstvom radničke klase. Rezultati i jednih i drugih bili su više-manje neuspješni. Osobno smatram da su postavke realističke teorije utemeljene u zbilji prošlog, sadašnjeg, a vjerojatno i budućeg svjetskog poretka, dok ideologije često predstavljaju utopijska zavaravanja i propagandnu kulisu pripadnim režimima.
1. Radovan Vukadinović: „Međunarodni politički odnosi“, Zagreb, Politička kultura, 2004: 10
2. Radovan Vukadinović: „Međunarodni politički odnosi“, Zagreb, Politička kultura, 2004: 13
3. Radovan Vukadinović: „Međunarodni politički odnosi“, Zagreb, Politička kultura, 2004: 12
4. Radovan Vukadinović: „Međunarodni politički odnosi“, Zagreb, Politička kultura, 2004: 13
5. Radovan Vukadinović: „Međunarodni politički odnosi“, Zagreb, Politička kultura, 2004: 34
6. Radovan Vukadinović: „Međunarodni politički odnosi“, Zagreb, Politička kultura, 2004: 40
7. Niccolo Machiavelli: „Vladar“, Zagreb, Grafički zavod Hrvatske, 1983: 14
8. Niccolo Machiavelli: „Vladar“, Zagreb, Grafički zavod Hrvatske, 1983: 50
9. Niccolo Machiavelli: „Vladar“, Zagreb, Grafički zavod Hrvatske, 1983: 50
10. Niccolo Machiavelli: „Vladar“, Zagreb, Grafički zavod Hrvatske, 1983: 59
11. Radovan Vukadinović: „Međunarodni politički odnosi“, Zagreb, Politička kultura, 2004: 41
12. Radovan Vukadinović: „Međunarodni politički odnosi“, Zagreb, Politička kultura, 2004: 42
13. Nicholas Spykman: „Geografija mira“, http://www.questia.com/read/503493?title=The%20Geography%20of%20the%20Peace 16.12. 2009.: 3-4