CantRepeat
04-26-2006, 01:00 PM
Neznam sta da recem o ovom, mozda, zbog ovakvih tekstova nisam vise ekstreman kao sto sam bio nekad..... :
Dubravko Lovrenović, povjesničar
Deratizacija historiografije
Živimo recidive nedovršene povijesti, nesposobni da sami konstruktivno odlučujemo o vlastitoj budućnosti
Katarina Luketić
Dubravko Lovrenović rođen je u Jajcu 30. kolovoza 1956. godine. Docent je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za povijest, gdje predaje Opću povijest srednjeg vijeka. Specijalist je za povijest srednjovjekovne Bosne, a doktorirao je na temi Ugarska i Bosna (1387.-1463.). Osim u stručnim časopisima, objavljuje publicističke tekstove s povijesnom pozadinom, najviše u sarajevskom magazinu Dani. Voditelj je Centra za istraživanje historije pri Međunarodnom forumu Bosna iz Sarajeva. Nedavno je imenovan za doministra u Vladi Federacije BiH.
Komentirajući aktualno stanje u Bosni i Hercegovini za Glas Amerike izjavili ste da se "demokracija izmetnula u demokraturu" te da su "nacionalni osjećaji prerasli u paranoični etnonacionalizam". Na koji se način po vašem mišljenju - i kao povjesničara i kao političara (s obzirom da ste nedavno postali doministar u Vladi Federacije) - takvo stanje može prevladati?
- Za koji se god pristup opredijelili, moramo znati da ćemo se još dugo vremena baviti posljedicama. Brza, efikasna rješenja, prokockana su.
Demokratura i paranoični etnonacionalizam logičan su rezultat nelogičnog stanja u koje su političke i intelektualne pseudoelite uvele BiH početkom posljednje decenije 20. stoljeća. Odgovor na pitanje kako se to moglo desiti, kao i odgovor na pitanje kako se takvo stanje može prevladati, nudi naša povijest koja u posljednjih 150 godina nije ništa drugo nego sinonim za smjenu autoritarnih ideologijskih režima. Nismo navikli da se rađamo i da živimo kao slobodni ljudi, i to je s vremenom postao naš bazični (robovski) identitet. Jedno od najdinamičnijih razdoblja europske povijesti BiH pa i čitav Balkan proveli su kao statisti, izolirani od modernih procesa odlučujućih u uspostavi civilnoga društva i tržišne ekonomije - društva kojim vladaju institucije a ne tribalni patrijarsi. Zato imamo institucije bez sadržaja, i feudalne etno-konfesije umjesto nacija. U golemom smo zaostatku s "gradivom", u magarećoj klupi povijesti.
Živimo recidive nedovršene povijesti, nesposobni da sami konstruktivno odlučujemo o vlastitoj budućnosti, fokusirani više na "neprobavljenu" prošlost nego na sadašnjost i budućnost. Istina je i to da postoji pozitivna politička energija, ali da bi se ona oslobodila i oblikovala našu stvarnost u ovom je trenutku potreban najmanje četverostruki politički konsenzus:
1. Unutarbosanski: srpsko-hrvatsko-bošnjački
2. Unutareuropski: englesko-francusko-njemački
3. Europsko-američki
4. Europsko-američko-islamski (država Islamske konferencije)
Tezgarenje sa znanošću
Nastavlja se prastara priča o Balkanu kao oglednom polju suprotnosti europskih politika, gdje svako vuče na svoju stranu, gdje stari kolonijalni antagonizmi još nisu rekli posljednju riječ. Moja je teza sljedeća: ujedinjenje Europe, prevladavanje njezinih rivaliteta i antagonizama čiji korijeni sežu u daleku prošlost, neće biti moguće sve dok se europske politike na Balkanu ne preobraze u europsku politiku. Sve rasprave - a raspravljati se može unedogled - svedive su na izjavu Christiana Schwarz-Schillinga prilikom podnošenja ostavke na mjesto saveznog ministra 1993. u znak protesta protiv nedjelotvornosti zapadnih politika: "Katastrofa na Balkanu sa svojim posljedicama za Europu i svijet bit će najteže opterećenje Europe, koje je stvoreno našom krivicom, i bit će predano 21. stoljeću kao hipoteka". Kod nas je to već postalo "normalno", ali je očito da ni među europskim političarima nema vizionara. Vraća li se Europa u doba srednjovjekovne konfesionalizacije?
Kada govorimo o nacifikaciji teritorija BiH, čini se, da su na drugoj razini, ne direktno dnevno-političkoj, još vrlo živi pokušaji falsificiranja povijesti i kreiranja novih mitova. Tako prenošenjem posmrtnih ostataka pjesnika Jovana Dučića u Trebinje dio srpskog rukovodstva i Pravoslavne crkve ponovno nastoji obilježiti jedan teritorij Bosne. Svojatanjem dijela srednjovjekovne povijesti i događajima oko prenošenja kostiju kralja Stjepana Tomaševića neki hrvatski političari i također dio Crkve nastoje utemeljiti ideju o Bosni kao "nekadašnjoj hrvatskoj državi". Primjera ima mnogo i to na sve "tri strane". Kako komentirate te slučajeve? Mislite li da se proces mitologizacije prošlosti postupno obustavlja ili pak on poprima neke druge dimenzije?
- Dozvolite, najprije, da primijetim ogromnu razliku između dva događaja koji se - premda oba podjednako egzotična - po svojim osnovnim porukama ne mogu izjednačavati. "Priredba" s Jovanom Dučićem u "glavnoj" ulozi imala je puno elemenata etno-šovinističke farse već samim tim - drugo da se ne spominje - što se odvijala u gradu etnički potpuno očišćenom od Bošnjaka i pripadnika drugih naroda. Prijenos posmrtnih ostataka kralja Stjepana Tomaševića iz Splita u Jajce, međutim, od samih organizatora bosanskih franjevaca - ni po čemu nije bio politiziran i imao je sasvim drukčije - eminentno bosanske etičke - poruke. To što je dan ranije HDZ BiH uz asistenciju nekih opskurnih tipova iz Hrvatske u Jajcu upriličio etno-nacionalistički "dernek" od stoljeća sedmog priča je za sebe i ne pripada onom dijelu ceremonije u kojem sam i ja sudjelovao. Sredstva javnog informiranja dobro su uočila tu razliku.
Proces mitologizacije prošlosti, međutim, nastavlja se punom parom, a tezgarenje sa znanošću već je odavno prešlo zadnju granicu društvene patologije. Primjera je bezbroj, ali mjesto šampiona u proizvodnji šovinističkih mitova i ideologema, barem u onom dijelu BiH koji se naziva Federacijom, posljednjih godina čvrsto i nepokolebljivo drži profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu dr. Enver Imamović. U jednom od zadnjih brojeva magazina Dani ponovno sam na to upozorio, ali potpuno svjestan da je to samo udaranje štapom po vodi. Komentar je, u suštini, jednostavan: bosanskohercegovačka inteligencija stasala je pod skutima ideologije i politike, a taj morbidni "brak" između političara i znanstvenika - izuzimajući malobrojne pojedince (čitaj društvene marginalce) - i danas određuje javni diskurs. Drugim riječima: misliti svojom glavom, okrenuti leđa stereotipima, ovdje znači svjesno pristajati na poziciju autsajdera. Takvih pojedinaca ima, i to na svim stranama, a hrvatska intelektualna elita u BiH - uzevši u cjelini - imala je i ima najkonzistentnije držanje.
Hrvatsko svetosavlje
U nekoliko ste navrata vrlo o{tro kritizirali Katoličku crkvu u BiH i Hrvatskoj, a poznata je i vaša polemika sa Živkom Kustićem. Među ostalim, jednom ste kazali da Katolička crkva drži "ključeve hrvatstva u BiH". Što ste pod time mislili? Kako ocjenjujete ponašanje Katoličke crkve u vezi s odlukama na nedavnom Hrvatskom saboru, proglašenjem hrvatske samouprave i uopće Jelavićevom politikom?
- Kritizirao sam, prije svega, crkvenu hijerarhiju koja do dana današnjeg ne samo što nije našla primjeren model djelovanja u novim političkim okolnostima, nego se nije ni potrudila da ga pronađe. Ostajući odana unitarnom katoličkom hrvatstvu ona je, zapravo, još jednom ovjerila vlastiti nesporazum s poviješću, pokazujući da ne razumijeva pitanje napetoga dualizma između države i nacije koje nije jednom zauvijek riješeno, nego problem koji uvijek iznova treba postavljati i primjereno povijesnim okolnostima rješavati. Takvim feudalnim konceptom nacije bosanskohercegovačkim Hrvatima već je u samom startu oduzeta svaka mogućnost političke realizacije unutar državnog okvira Bosne i Hercegovine. Zato su naše nacionalne "ikone" - jer ima ih svaka nacija - izmještene izvan BiH, dok po kulturnom blagu neprocjenjive vrijednosti bosanskoga imena i prezimena, tu, na dohvat ruke, pada prašina zaborava. Posvađani smo i gledamo se poprijeko s vlastitom poviješću, umjesto da je razumijemo i nešto od nje naučimo, uporno je i naivno nastojimo prevariti. Ako je Sartre bio u pravu rekavši da možemo birati svoju povijest, onda smo mi svoju odavno izabrali. Amputirali joj ruke i noge, preko očiju stavili povez, na usta flaster.
Crkvena hijerarhija zaigrala je na pogrešnu kartu unitarnog hrvatstva - jedne forme "nereligioznog kršćanstva" - a ovo "hrvatsko svetosavlje" (dr. fra Špiro Marasović) - jasno je to već i slijepcu - i nju i narod vodi iz tragedije u tragediju. Budući da je taj isti narod - stjecajem realnih povijesnih okolnosti - politički zapušten i neobrazovan, na odgovornost se može pozvati samo crkveno vodstvo. Ako Crkva uistinu želi biti ono što proklamativno zastupa - duhovna snaga i orijentir naroda - onda će njezini poglavari na dnevni red hitno morati staviti pitanje integracije vlastite povijesti, tj. morat će se pozabaviti raskolom koji nju samu iznutra razara i degradira već više od jednoga stoljeća.
Neuralgično pitanje povijesti Crkve u BiH jest pitanje njezine biskupije, pitanje koje još od pradavne dislokacije bosanske biskupije u Đakovo sredinom 13. stoljeća nije izgubilo na aktualnosti. Od tada do danas - uvažavajući sve promjene koje su se u međuvremenu dogodile -(vrh)bosanska biskupija ostala je "posvađana" sa svojom matičnom državom. Kada se oktroiranjem Beča 1881. godine - šest i više stoljeća nakon što je biskup napustio Bosnu - njegov "nasljednik" vratio svome stadu - problem ne samo da nije riješen, nego je i dodatno zakompliciran. Čudim se, i načudit se ne mogu, da crkveni oci ne pokazuju ni minimalnu spremnost za otvorenu raspravu o ovom pitanju nego - jer je to, tobože, nešto jako komplicirano - stvari prepuštaju stihiji a goruće probleme guraju pod tepih. Kad neko kritički progovori, onda u pravilu iz kuloara (!) dobije etiketu da nije dobar Hrvat i katolik. To samo potvrđuje da mi živimo jedan oblik degeneriranog srednjovjekovlja i da nismo izišli iz staleško-hijerarhijskih i ušli u funkcionalne strukture. Tako je to s pozadincima povijesti, njezinu originalnu sliku vlastitim očima oni nikad nisu vidjeli.
Zato upravo crkvena hijerahija drži ključeve hrvatstva u BiH i, ma koliko se trudila dokazati suprotno, stvarnost je na svakom koraku demantira. Računi neprestano pristižu, glavnica duga Bogu i narodu vrtoglavo se povećava. Otići na Jelavićevo populističko-stranačko-interesno saborovanje u Novi Travnik, što je učinio kardinal Puljić, podržati Jelavića, što je učinila Biskupska konferencija BiH, jasni su indikatori o tome kako razmišlja crkvena hijerarhija i kakva rješenja zagovara. U ovoj koncepciji individualno mišljenje je ekskomunicirano, ali patrijarhalni kolektivizam ne treba brinuti za budućnost. Pri tome se često naglašava da su Hrvati sekularizirana nacija, a Bošnjaci kao muslimani nisu. Najnoviji dokaz sekularne svijesti nacije daje udruga boraca domovinskog rata iz središnje Bosne koja hrvatskom članu Predsjedništva BiH Jozi Križanoviću odriče hrvatstvo zato što je oženjen muslimankom.
Na početku mise, u katoličkim se crkvama moli: "Braćo i sestre, priznajmo svoje grijehe da dostojno mognemo proslaviti ova sveta otajstva". Dakle, braćo i sestre, priznajmo grijehe, a ne kao što se to moglo čuti na jednom nedavnom crkveno-političkom skupu u Zenici, kada su poslije mise zapaljivim političkim govorima - nije nedostajalo ni ono tipično hrvatski: "Ako treba, ići ćemo i u zatvor" - tercirale ustaške pjesme i gange-rugalice Mesiću. Ustašija i katoličanstvo ne mogu se rimovati.
Politika šestorke - šminkanje mrtvaca
Vrlo ste kritični i prema povjesničarima te uopće načinu uspostavljanja historiografskog diskursa na ovim prostorima posljednjih godina. Koliko su i danas u BiH političke odluke potpomognute raznim (kvazi)historiografskim tezama?
- "Salonska" historiografija odavno je postala opće mjesto političkih planova i govora, naravno, i onih u Crkvi. Ovdje vi{e nije potrebno izučavati povijest, prije toga nužna je "deratizacija" historiografije. Treba se, za ilustraciju, prisjetiti akcije koja se na sve tri strane odvijala u ratu, dok se još prolijevala krv. Akcija nosi radni naslov: mijenjanje imena ulica i institucija. U nju je, naravno, bio uključen velik broj dvorskih historičara, koji su svojim akademskim titulama davali ozbiljnost ovoj psihologiji podzemlja. Koliko je u to ugrađeno elementarnog neznanja - o etičkoj strani suvišno je i razmišljati - najbolje govori novokomponirani naziv Hrvatskoga doma u Mostaru: Stjepan Vukčić Kosača. Ličnost je to koju je sam rimski papa svojedobno ekskomunicirao, koja je u svoju hercešku titulu ugradila ime najvećeg srpsko-pravoslavnog svetitelja Save Nemanjića. Danas on slovi kao zaštitni znak etno-konfesionalnog hrvatstva u BiH. Ili se možda varam, pa bi o hrvatskoj kulturi trebalo govoriti kao o otvorenoj, kozmopolitskoj vrijednosti? Istina je i to da kandidata za ekskomunikaciju ovdje ni danas ne manjka. Neki kontinuitet ipak postoji. Kakav je, takav je, naš je: hrvatski. Spajanje ničeg s ničim, uz poziv na Boga kao na fusnotu.
Zbog svoje izjave da je Hrvatska bila agresor u BiH, Vesna Pusić nedavno je žestoko kritizirana u Hrvatskom saboru, i to kako od HDZ-ove opozicije, tako i od svojih stranačkih kolega. Kako ocjenjujete politiku šestorke prema BiH i koliko je nova hrvatska vlast spremna istražiti i procesuirati ono što je Tuđmanov režim u BiH napravio?
- Ne čude me reakcije na izjavu Vesne Pusić, pa ni one od strane njezinih stranačkih kolega. Generalno govoreći, odnos Republike Hrvatske prema BiH, prema ovdašnjim Hrvatima posebno, još nije daleko od katastrofalnoga. Iznimke tipa predsjednika Stipe Mesića to samo potvrđuju. Politika šestorke prema BiH - usprkos vidljivim promjenama - još ne zaslužuje prolaznu ocjenu - sve je to ipak samo šminkanje mrtvaca - a to se među ostalim ogleda i u nespremnosti da se istraži i procesuira ono što je uradio Tuđmanov režim. Nedavno, ne znam da li više nes(p)retno ili karikaturalno, vršljanje Zdravka Tomca po BiH i pokušaj pružanja logističke podrške HDZ-u upozorava da ni nova politička garnitura u Hrvatskoj nije mnogo naučila iz katastrofe koju je režirao Tuđman. Ohrabruje izjava gospodina Mesića - a kada će to shvatiti drugi, ostaje da se vidi - da se iz Hrvatske ovdašnjim Hrvatima može pomoći na najbolji način tako da izgrađuju institucije države BiH, a paralelno s njima i svoj autentični politički i državni identitet. Izgleda, zapravo, da i nove političke strukture Republike Hrvatske prati smiješna predrasuda o ovdašnjim Hrvatima kao "turskim" katolicima koje, tobože, treba nacionalno osvijestiti i voditi brigu o njima. Ako će se ta briga i pomoć iskazati kao do sada, onda molim da mi se više ne pomaže. Ne znam kako ću se oporaviti i od ove dosadašnje pomoći. Međutim, bilo kako bilo, kockice se slažu: dok mi vodimo ovaj razgovor (1. travnja 2001.) iz Beograda stiže vijest o hapšenju Slobodana Miloševića. Izgleda da povijesti političkog džeparenja na Balkanu ističe vrijeme. Iz svega bi trebalo naučiti sljedeću lekciju: u svjetskoj političkoj areni malim narodima preostaje jedino voditi transparentnu, na etičkim normama zasnovanu politiku. Luksuz zločina nije za male narode jer ih vodi u propast.
Evolucija unatrag
Posljedica Tuđmanove politike i raznorodnih manipulacija od strane političara, dijela Crkve, intelektualaca... u BiH jest da je unutar hrvatskoga dijela stanovništva stvorena kolektivna predodžba da oni ne mogu ostvariti svoje političke interese i građanska prava unutar jedinstvene Bosne i Hercegovine. Koliko neke druge političke opcije danas, osim one HDZ-a i Ante Jelavića, imaju izgleda da pridobiju glasove hrvatskoga dijela stanovništva i na koji se način može promijeniti takva pogubna, ali trenutačno dominantna psihologija?
- Dio odgovora na to pitanje pruža nedavno objavljen dokument tzv. Krizne grupe, koji govori o načinima integracije Hrvata u Bosnu i Hercegovinu. Mala je utjeha da se glavne teze tog dokumenta u cjelini poklapaju s tezama koje i sam zagovaram već nekoliko godina. Sve je već rečeno, i sve je uglavnom napisano. Ostaje još samo to da crkveni poglavari svome narodu kažu punu istinu i da sami shvate da je vrijeme unitarnog hrvatskog sna odavno prošlo. To je naš najbolji i, bojim se, na dulje, jedini politički program. Konačno se probuditi i vidjeti da ne živimo u 19., već na početku 21. stoljeća. Povijest nas, kao ni dosad, neće čekati i vući za rukav. A sama činjenica da se Krizna grupa bavi upravo Hrvatima - samoproglašenim europejcima, dionicama zapadnoeuropske civilizacije - o našoj civiliziranosti i kompatibilnosti s europskim standardima govori dovoljno. "Usamljenost je, izgleda, cijena koju treba platiti za spoznaju zbilje", kaže J. Ludin. Još nismo stigli ni do predsoblja povijesti. Ima li danas ikog među crkvenim očima da ponovi misao Adelarda iz Batha, strasnog prevodioca arapskih znanstvenih djela, koji je godine 1100. tvrdio da "treba vjerovati ljudskoj spoznaji donle dokle je doprla; samo onda kada je nemoćna treba se obratiti Bogu". Sukobi između razuma i vjere ne mogu se riješiti piljarskim politikanstvom. Nekad je Crkva ispisivala indulgencije, tko međutim da ih danas ispiše Crkvi?
Ante Jelavić je prilikom vašeg ulaska u Vladu Federacije izjavio da "vas uvažava kao Hrvata, ali ne i kao predstavnika hrvatskog naroda u BiH". Kako to komentirate?
- Već sam to prokomentirao na stranicama magazina Dani. Potporučnička pamet - na desno ravnajs' - školovana iz brošura bivše JNA određuje tko jest a tko nije dobar Hrvat - Hrvat s garancijom na rok upotrebe. Ne treba bolji dokaz o tome dokle smo stigli: sve mjere i svi orijentiri (ako su ikad i postojali) obezvrijeđeni su i zato polupismena partijska soldateska - pri tome obilno profitirajući - istupa kao glasnogovornik nacije. Sve to, zapravo, govori koliko je cijela naša povijest ništa više od posljedice one povijesti koju su stvarali i nametali drugi, moćniji. Bili smo i ostali potrošni materijal povijesti. Od Ante do Ante promijenilo se nije ništa ni za milimetar. Ili, možda ipak jest: evolucija unatrag.
Juriš na civilizaciju
O devastaciji srednjovjekovne nekropole stećaka Radimlje i "Slučaju Stolac"
Katarina Luketić
Sredinom 1999. godine uz sam lokalitet nekropole Radimlje Ante Raguž (inače brat Martina Raguža, najbližeg suradnika Ante Jelavića) počeo je graditi skladište, proglasivši prethodno to područje industrijskom zonom. Vlada BiH tada je na inicijativu ministra Rizvanbegovića uništavanje Radimlje stavila na dnevni red svoje sjednice te osnovala posebnu komisiju za ispitivanje razine devastacije. Što je utvrdila ta komisija, kojoj ste i vi bili član? Kakvo je danas stanje na lokalitetu?
- Komisija, koja je radila vi{e od pola godine, jednoglasno je zaključila da se u radijusu od dva kilometra od centra nekropole isključuje svaka građevinska i druga intervencija. Sticajem okolnosti - jer je gospođa Marijan Wenzel iz Londona, koja je ispred grupe trebala to pojasniti na sjednici tadašnje Vlade, bila odsutna - ta je uloga pripala meni. Tako sam morao slušati nesuvisla objašnjenja tadašnjih hrvatskih članova Vlade, koji su dovodili u pitanje zaključke Komisije. Bošnjački dio Vlade zaključke je usvojio, hrvatski odbacio, gradnja se nastavlja: to je rezime. Kakvo je danas stanje nekropole, ne mogu reći jer sam pored nje prošao još novembra 1999., kada je Komisija išla na razgovor s tadašnjim gradonačelnikom Stoca Perom Pažinom. Primio nas je cijelu minutu, tek toliko da nam kaže da nas ne može primiti. Nakon dva dana gospodin Petritch ga je smijenio.
To što je izvjesni Ante Raguž područje unikatne nekropole čija kulturna vrijednost daleko nadrasta Stolac i BiH proglasio industrijskom zonom, ne treba čuditi. Slijedeći njegovu tajkunsku logiku, danas cijelu BiH možemo proglasiti industrijskom zonom; cijela je ova zemlja jedno veliko groblje (nekropola) civilizacije. Istok i Zapad ponovno se - i opet preko naših leđa - ovdje hvataju za vratove. U međuvremenu se podižu skladišta uza sama groblja. O Hrvatima se govori kao o drevnim kršćanima. Raguž mora da je pripadnik neke nekršćanske sekte jer koliko se ja razumijem u kršćanstvo, ono to ne dopušta. Dok ideolozi kroje svijet fikcija i utvara, naša stvarnost je stravična. Kršćanstvo posrće pod teretom profita i mamonizma. Dok demonstranti u Njemačkoj tijelima zaprečavaju prolazak vlaka s nuklearnim otpadom, kod nas se područje nekropole proglašava industrijskom zonom. Barbarstvo je, izgleda, neuništivo. Stoljećima smo već s druge strane limesa civilizacije. Zato mi s civilizacijom ne možemo voditi dijalog, mi jurišamo na nju jer je shvaćamo kao neprijatelja.
Epska historijska svijest
Zna li se što je s ostalim srednjovjekovnim nekropolama stećaka na tom području, posebice u Boljunima?
- Konkretne informacije zasad nemam - ali imat ću ih uskoro. Međutim, ne treba imati iluzija o tome da je situacija mnogo bolja. Kada to kažem u vidu imam stanje nekropola u bližoj okolici Kraljeve Sutjeske - potpuno zapuštenim, prepuštenim nebrizi i propadanju. Sve je to, u prvom redu, ogledalo vlasti koja je po logici stvari morala nešto učiniti. Naša sirotinja jest neko opravdanje, ali mnogo teže i dugoročno pogubnije od sirotinje pomanjkanje je svijesti da se nešto učini. Na posljednjoj sjednici Vlade (29. 4. 2001.) usvojen je program zaštite jedne nekropole, s tim što je prihvaćen moj prijedlog da se tim pitanjima Vlada kontinuirano bavi. I naravno: da provodi svoje zaključke.
Po nekima devastacija Radimlje nije sasvim spriječena ponajprije zbog političkih razloga. Kako to komentirate?
- Dijelom sam već odgovorio na to pitanje. U prijašnjem sazivu Vlade svi su resori bili etnički strogo podijeljeni i nitko se nikom nije miješao u područje. Istine radi, treba reći da se u ovom slučaju nije radilo o namjernoj devastaciji Radimlje, nego o građevinskim radovima koji ugrožavaju prirodni ambijent nekropole i njezin integritet. Nešto slično je bilo urađeno kod Rimskog mosta na Ilidži, ali je objekt srušen i most zaštićen.
Danas u BiH postoji više zakona o zaštiti spomenika, gotovo da svaki kanton ima svoj zakon, a primjerice u Mostaru postoje i dva Zavoda za zaštitu - hrvatski i bošnjački. Po mnogima zaštita i obnova spomenika odvijaju se također prema nacionalnom ključu triju različitih entiteta, kao uostalom i mnogo toga drugoga. Slažete li se s time?
- Apsurdno je da postoji nekoliko legislativnih razina o zaštiti spomenika, a da se spomenici i dalje sustavno uništavaju i prepuštaju stihiji. Volio bih reći da se zaštita spomenika odvija bar po nacionalnom ključu, međutim, bojim se da zaštita - pa ni ta "nacionalna" - uopće ne postoji. Ilustrirat ću to jednim primjerom. Već nekoliko godina upozoravam vlasti grada Jajca na kritično stanje tornja Sv. Luke - jedinog crkvenog tornja u BiH iz srednjeg vijeka - ali na njegovoj zaštiti nije urađeno ništa. To je još jedan u nedoglednoj koloni primjera koji govori o našoj epskoj historijskoj svijesti. Upravo ovih dana, u suradnji s Društvom za zaštitu kulturne baštine u međuvremenu osnovanim u Jajcu, Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta poduzima mjere na sanaciji i zaštiti tornja Sv. Luke.
Na šavu povijesti
Osim današnje devastacije Radimlje, jedno od najvećih razaranja u ratu u Bosni pretrpio je grad Stolac, i to nakon što je 1993. HVO ušao u grad. Većina muslimanskih stanovnika odvedena je u logore; srušene su gotovo sve džamije, redom prvorazredni spomenici kulture; razorena begovina, stari dio grada itd. O razaranjima Stoca se tada kao i danas malo i nedovoljno govorilo. Koji je po vama uzrok takvoj šutnji? Postoje li s hrvatske strane bilo kakvi pomaci u osvještavanju i istraživanju onoga što se tamo dogodilo?
- Stolac je samo jedan slučaj, ali takav da vjerno odražava princip. A princip je sljedeći: ako su to učinili "naši", onda je zločin a priori "zaštićen" i nije poželjno o njemu govoriti. Ali o onome što nisu uradili "naši", o tome je i te kako poželjno trubiti na sve strane. Tako to vidi i o tome sudi epska svijest, svijest plemena. Ne mislim da s hrvatske strane postoje važniji pomaci u osvještavanju i istraživanju onoga što se tamo dogodilo. Naravno, to ne funkcionira izdvojeno iz opće sheme prisutne na svim stranama, srpskoj ponajprije.
Povjesničar Ivo Banac smatra da je Stolac na neki način "paradigma Bosne i Hercegovine" - njezina povijesnog suživota i kulturalne isprepletenosti te izrazite urbanizacije malih sredina. Stolac je nažalost postao i paradigma onoga što se u ovome ratu događalo - političkih manipulacija, lažiranja povijesti, plasiranja teza o nekom navodno vjekovnom "sukoba civilizacija"...
- Dijelim mišljenje profesora Banca, jednog od iznimnih pojedinaca iz političkog miljea Hrvatske koji ima konzistentan i izoštren stav o ratu u BiH. Rat za čista etnička područja bio je rat protiv BiH i njezine povijesti koja, uostalom kao i svaka druga, jest bremenita brojnim balastima, među ostalim i pokušajima njezine idealizacije. Bosanskohercegovačko multikulturno društvo - onakvo kakvim ga je zatekao rat - nije nastajalo i nastalo kao odraz svjesnog političkog koncepta. Bosanci nikad nisu bili subjekt nego prije objekt povijesti. U suštini BiH je povijesni epifenomen - zemlja na šavu povijesti, kako se precizno izrazio Srećko M. Džaja - neka vrsta stalnog uloga u borbi za prevlast između velikih sila. Prvi put u svojoj povijesti ona se našla pred izborom puta u budućnost i taj je izbor, uz asistenciju izvana, zemlju odveo u tragediju. S druge strane, neporeciva je činjenica da su njezini ljudi, usprkos svim razlikama, oscilacijama i objektivnim zaprekama, između sebe ipak razvili jedan zavidan stupanj komunikacije - kulturu zajedničkog življenja - koji ne zaslužuje da bude zaboravljen i surovo maknut u stranu. To jest vrijednost i zato što je ta vrijednost ciljano i
http://www.zarez.hr/53/temabroja2.htm
Dubravko Lovrenović, povjesničar
Deratizacija historiografije
Živimo recidive nedovršene povijesti, nesposobni da sami konstruktivno odlučujemo o vlastitoj budućnosti
Katarina Luketić
Dubravko Lovrenović rođen je u Jajcu 30. kolovoza 1956. godine. Docent je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za povijest, gdje predaje Opću povijest srednjeg vijeka. Specijalist je za povijest srednjovjekovne Bosne, a doktorirao je na temi Ugarska i Bosna (1387.-1463.). Osim u stručnim časopisima, objavljuje publicističke tekstove s povijesnom pozadinom, najviše u sarajevskom magazinu Dani. Voditelj je Centra za istraživanje historije pri Međunarodnom forumu Bosna iz Sarajeva. Nedavno je imenovan za doministra u Vladi Federacije BiH.
Komentirajući aktualno stanje u Bosni i Hercegovini za Glas Amerike izjavili ste da se "demokracija izmetnula u demokraturu" te da su "nacionalni osjećaji prerasli u paranoični etnonacionalizam". Na koji se način po vašem mišljenju - i kao povjesničara i kao političara (s obzirom da ste nedavno postali doministar u Vladi Federacije) - takvo stanje može prevladati?
- Za koji se god pristup opredijelili, moramo znati da ćemo se još dugo vremena baviti posljedicama. Brza, efikasna rješenja, prokockana su.
Demokratura i paranoični etnonacionalizam logičan su rezultat nelogičnog stanja u koje su političke i intelektualne pseudoelite uvele BiH početkom posljednje decenije 20. stoljeća. Odgovor na pitanje kako se to moglo desiti, kao i odgovor na pitanje kako se takvo stanje može prevladati, nudi naša povijest koja u posljednjih 150 godina nije ništa drugo nego sinonim za smjenu autoritarnih ideologijskih režima. Nismo navikli da se rađamo i da živimo kao slobodni ljudi, i to je s vremenom postao naš bazični (robovski) identitet. Jedno od najdinamičnijih razdoblja europske povijesti BiH pa i čitav Balkan proveli su kao statisti, izolirani od modernih procesa odlučujućih u uspostavi civilnoga društva i tržišne ekonomije - društva kojim vladaju institucije a ne tribalni patrijarsi. Zato imamo institucije bez sadržaja, i feudalne etno-konfesije umjesto nacija. U golemom smo zaostatku s "gradivom", u magarećoj klupi povijesti.
Živimo recidive nedovršene povijesti, nesposobni da sami konstruktivno odlučujemo o vlastitoj budućnosti, fokusirani više na "neprobavljenu" prošlost nego na sadašnjost i budućnost. Istina je i to da postoji pozitivna politička energija, ali da bi se ona oslobodila i oblikovala našu stvarnost u ovom je trenutku potreban najmanje četverostruki politički konsenzus:
1. Unutarbosanski: srpsko-hrvatsko-bošnjački
2. Unutareuropski: englesko-francusko-njemački
3. Europsko-američki
4. Europsko-američko-islamski (država Islamske konferencije)
Tezgarenje sa znanošću
Nastavlja se prastara priča o Balkanu kao oglednom polju suprotnosti europskih politika, gdje svako vuče na svoju stranu, gdje stari kolonijalni antagonizmi još nisu rekli posljednju riječ. Moja je teza sljedeća: ujedinjenje Europe, prevladavanje njezinih rivaliteta i antagonizama čiji korijeni sežu u daleku prošlost, neće biti moguće sve dok se europske politike na Balkanu ne preobraze u europsku politiku. Sve rasprave - a raspravljati se može unedogled - svedive su na izjavu Christiana Schwarz-Schillinga prilikom podnošenja ostavke na mjesto saveznog ministra 1993. u znak protesta protiv nedjelotvornosti zapadnih politika: "Katastrofa na Balkanu sa svojim posljedicama za Europu i svijet bit će najteže opterećenje Europe, koje je stvoreno našom krivicom, i bit će predano 21. stoljeću kao hipoteka". Kod nas je to već postalo "normalno", ali je očito da ni među europskim političarima nema vizionara. Vraća li se Europa u doba srednjovjekovne konfesionalizacije?
Kada govorimo o nacifikaciji teritorija BiH, čini se, da su na drugoj razini, ne direktno dnevno-političkoj, još vrlo živi pokušaji falsificiranja povijesti i kreiranja novih mitova. Tako prenošenjem posmrtnih ostataka pjesnika Jovana Dučića u Trebinje dio srpskog rukovodstva i Pravoslavne crkve ponovno nastoji obilježiti jedan teritorij Bosne. Svojatanjem dijela srednjovjekovne povijesti i događajima oko prenošenja kostiju kralja Stjepana Tomaševića neki hrvatski političari i također dio Crkve nastoje utemeljiti ideju o Bosni kao "nekadašnjoj hrvatskoj državi". Primjera ima mnogo i to na sve "tri strane". Kako komentirate te slučajeve? Mislite li da se proces mitologizacije prošlosti postupno obustavlja ili pak on poprima neke druge dimenzije?
- Dozvolite, najprije, da primijetim ogromnu razliku između dva događaja koji se - premda oba podjednako egzotična - po svojim osnovnim porukama ne mogu izjednačavati. "Priredba" s Jovanom Dučićem u "glavnoj" ulozi imala je puno elemenata etno-šovinističke farse već samim tim - drugo da se ne spominje - što se odvijala u gradu etnički potpuno očišćenom od Bošnjaka i pripadnika drugih naroda. Prijenos posmrtnih ostataka kralja Stjepana Tomaševića iz Splita u Jajce, međutim, od samih organizatora bosanskih franjevaca - ni po čemu nije bio politiziran i imao je sasvim drukčije - eminentno bosanske etičke - poruke. To što je dan ranije HDZ BiH uz asistenciju nekih opskurnih tipova iz Hrvatske u Jajcu upriličio etno-nacionalistički "dernek" od stoljeća sedmog priča je za sebe i ne pripada onom dijelu ceremonije u kojem sam i ja sudjelovao. Sredstva javnog informiranja dobro su uočila tu razliku.
Proces mitologizacije prošlosti, međutim, nastavlja se punom parom, a tezgarenje sa znanošću već je odavno prešlo zadnju granicu društvene patologije. Primjera je bezbroj, ali mjesto šampiona u proizvodnji šovinističkih mitova i ideologema, barem u onom dijelu BiH koji se naziva Federacijom, posljednjih godina čvrsto i nepokolebljivo drži profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu dr. Enver Imamović. U jednom od zadnjih brojeva magazina Dani ponovno sam na to upozorio, ali potpuno svjestan da je to samo udaranje štapom po vodi. Komentar je, u suštini, jednostavan: bosanskohercegovačka inteligencija stasala je pod skutima ideologije i politike, a taj morbidni "brak" između političara i znanstvenika - izuzimajući malobrojne pojedince (čitaj društvene marginalce) - i danas određuje javni diskurs. Drugim riječima: misliti svojom glavom, okrenuti leđa stereotipima, ovdje znači svjesno pristajati na poziciju autsajdera. Takvih pojedinaca ima, i to na svim stranama, a hrvatska intelektualna elita u BiH - uzevši u cjelini - imala je i ima najkonzistentnije držanje.
Hrvatsko svetosavlje
U nekoliko ste navrata vrlo o{tro kritizirali Katoličku crkvu u BiH i Hrvatskoj, a poznata je i vaša polemika sa Živkom Kustićem. Među ostalim, jednom ste kazali da Katolička crkva drži "ključeve hrvatstva u BiH". Što ste pod time mislili? Kako ocjenjujete ponašanje Katoličke crkve u vezi s odlukama na nedavnom Hrvatskom saboru, proglašenjem hrvatske samouprave i uopće Jelavićevom politikom?
- Kritizirao sam, prije svega, crkvenu hijerarhiju koja do dana današnjeg ne samo što nije našla primjeren model djelovanja u novim političkim okolnostima, nego se nije ni potrudila da ga pronađe. Ostajući odana unitarnom katoličkom hrvatstvu ona je, zapravo, još jednom ovjerila vlastiti nesporazum s poviješću, pokazujući da ne razumijeva pitanje napetoga dualizma između države i nacije koje nije jednom zauvijek riješeno, nego problem koji uvijek iznova treba postavljati i primjereno povijesnim okolnostima rješavati. Takvim feudalnim konceptom nacije bosanskohercegovačkim Hrvatima već je u samom startu oduzeta svaka mogućnost političke realizacije unutar državnog okvira Bosne i Hercegovine. Zato su naše nacionalne "ikone" - jer ima ih svaka nacija - izmještene izvan BiH, dok po kulturnom blagu neprocjenjive vrijednosti bosanskoga imena i prezimena, tu, na dohvat ruke, pada prašina zaborava. Posvađani smo i gledamo se poprijeko s vlastitom poviješću, umjesto da je razumijemo i nešto od nje naučimo, uporno je i naivno nastojimo prevariti. Ako je Sartre bio u pravu rekavši da možemo birati svoju povijest, onda smo mi svoju odavno izabrali. Amputirali joj ruke i noge, preko očiju stavili povez, na usta flaster.
Crkvena hijerarhija zaigrala je na pogrešnu kartu unitarnog hrvatstva - jedne forme "nereligioznog kršćanstva" - a ovo "hrvatsko svetosavlje" (dr. fra Špiro Marasović) - jasno je to već i slijepcu - i nju i narod vodi iz tragedije u tragediju. Budući da je taj isti narod - stjecajem realnih povijesnih okolnosti - politički zapušten i neobrazovan, na odgovornost se može pozvati samo crkveno vodstvo. Ako Crkva uistinu želi biti ono što proklamativno zastupa - duhovna snaga i orijentir naroda - onda će njezini poglavari na dnevni red hitno morati staviti pitanje integracije vlastite povijesti, tj. morat će se pozabaviti raskolom koji nju samu iznutra razara i degradira već više od jednoga stoljeća.
Neuralgično pitanje povijesti Crkve u BiH jest pitanje njezine biskupije, pitanje koje još od pradavne dislokacije bosanske biskupije u Đakovo sredinom 13. stoljeća nije izgubilo na aktualnosti. Od tada do danas - uvažavajući sve promjene koje su se u međuvremenu dogodile -(vrh)bosanska biskupija ostala je "posvađana" sa svojom matičnom državom. Kada se oktroiranjem Beča 1881. godine - šest i više stoljeća nakon što je biskup napustio Bosnu - njegov "nasljednik" vratio svome stadu - problem ne samo da nije riješen, nego je i dodatno zakompliciran. Čudim se, i načudit se ne mogu, da crkveni oci ne pokazuju ni minimalnu spremnost za otvorenu raspravu o ovom pitanju nego - jer je to, tobože, nešto jako komplicirano - stvari prepuštaju stihiji a goruće probleme guraju pod tepih. Kad neko kritički progovori, onda u pravilu iz kuloara (!) dobije etiketu da nije dobar Hrvat i katolik. To samo potvrđuje da mi živimo jedan oblik degeneriranog srednjovjekovlja i da nismo izišli iz staleško-hijerarhijskih i ušli u funkcionalne strukture. Tako je to s pozadincima povijesti, njezinu originalnu sliku vlastitim očima oni nikad nisu vidjeli.
Zato upravo crkvena hijerahija drži ključeve hrvatstva u BiH i, ma koliko se trudila dokazati suprotno, stvarnost je na svakom koraku demantira. Računi neprestano pristižu, glavnica duga Bogu i narodu vrtoglavo se povećava. Otići na Jelavićevo populističko-stranačko-interesno saborovanje u Novi Travnik, što je učinio kardinal Puljić, podržati Jelavića, što je učinila Biskupska konferencija BiH, jasni su indikatori o tome kako razmišlja crkvena hijerarhija i kakva rješenja zagovara. U ovoj koncepciji individualno mišljenje je ekskomunicirano, ali patrijarhalni kolektivizam ne treba brinuti za budućnost. Pri tome se često naglašava da su Hrvati sekularizirana nacija, a Bošnjaci kao muslimani nisu. Najnoviji dokaz sekularne svijesti nacije daje udruga boraca domovinskog rata iz središnje Bosne koja hrvatskom članu Predsjedništva BiH Jozi Križanoviću odriče hrvatstvo zato što je oženjen muslimankom.
Na početku mise, u katoličkim se crkvama moli: "Braćo i sestre, priznajmo svoje grijehe da dostojno mognemo proslaviti ova sveta otajstva". Dakle, braćo i sestre, priznajmo grijehe, a ne kao što se to moglo čuti na jednom nedavnom crkveno-političkom skupu u Zenici, kada su poslije mise zapaljivim političkim govorima - nije nedostajalo ni ono tipično hrvatski: "Ako treba, ići ćemo i u zatvor" - tercirale ustaške pjesme i gange-rugalice Mesiću. Ustašija i katoličanstvo ne mogu se rimovati.
Politika šestorke - šminkanje mrtvaca
Vrlo ste kritični i prema povjesničarima te uopće načinu uspostavljanja historiografskog diskursa na ovim prostorima posljednjih godina. Koliko su i danas u BiH političke odluke potpomognute raznim (kvazi)historiografskim tezama?
- "Salonska" historiografija odavno je postala opće mjesto političkih planova i govora, naravno, i onih u Crkvi. Ovdje vi{e nije potrebno izučavati povijest, prije toga nužna je "deratizacija" historiografije. Treba se, za ilustraciju, prisjetiti akcije koja se na sve tri strane odvijala u ratu, dok se još prolijevala krv. Akcija nosi radni naslov: mijenjanje imena ulica i institucija. U nju je, naravno, bio uključen velik broj dvorskih historičara, koji su svojim akademskim titulama davali ozbiljnost ovoj psihologiji podzemlja. Koliko je u to ugrađeno elementarnog neznanja - o etičkoj strani suvišno je i razmišljati - najbolje govori novokomponirani naziv Hrvatskoga doma u Mostaru: Stjepan Vukčić Kosača. Ličnost je to koju je sam rimski papa svojedobno ekskomunicirao, koja je u svoju hercešku titulu ugradila ime najvećeg srpsko-pravoslavnog svetitelja Save Nemanjića. Danas on slovi kao zaštitni znak etno-konfesionalnog hrvatstva u BiH. Ili se možda varam, pa bi o hrvatskoj kulturi trebalo govoriti kao o otvorenoj, kozmopolitskoj vrijednosti? Istina je i to da kandidata za ekskomunikaciju ovdje ni danas ne manjka. Neki kontinuitet ipak postoji. Kakav je, takav je, naš je: hrvatski. Spajanje ničeg s ničim, uz poziv na Boga kao na fusnotu.
Zbog svoje izjave da je Hrvatska bila agresor u BiH, Vesna Pusić nedavno je žestoko kritizirana u Hrvatskom saboru, i to kako od HDZ-ove opozicije, tako i od svojih stranačkih kolega. Kako ocjenjujete politiku šestorke prema BiH i koliko je nova hrvatska vlast spremna istražiti i procesuirati ono što je Tuđmanov režim u BiH napravio?
- Ne čude me reakcije na izjavu Vesne Pusić, pa ni one od strane njezinih stranačkih kolega. Generalno govoreći, odnos Republike Hrvatske prema BiH, prema ovdašnjim Hrvatima posebno, još nije daleko od katastrofalnoga. Iznimke tipa predsjednika Stipe Mesića to samo potvrđuju. Politika šestorke prema BiH - usprkos vidljivim promjenama - još ne zaslužuje prolaznu ocjenu - sve je to ipak samo šminkanje mrtvaca - a to se među ostalim ogleda i u nespremnosti da se istraži i procesuira ono što je uradio Tuđmanov režim. Nedavno, ne znam da li više nes(p)retno ili karikaturalno, vršljanje Zdravka Tomca po BiH i pokušaj pružanja logističke podrške HDZ-u upozorava da ni nova politička garnitura u Hrvatskoj nije mnogo naučila iz katastrofe koju je režirao Tuđman. Ohrabruje izjava gospodina Mesića - a kada će to shvatiti drugi, ostaje da se vidi - da se iz Hrvatske ovdašnjim Hrvatima može pomoći na najbolji način tako da izgrađuju institucije države BiH, a paralelno s njima i svoj autentični politički i državni identitet. Izgleda, zapravo, da i nove političke strukture Republike Hrvatske prati smiješna predrasuda o ovdašnjim Hrvatima kao "turskim" katolicima koje, tobože, treba nacionalno osvijestiti i voditi brigu o njima. Ako će se ta briga i pomoć iskazati kao do sada, onda molim da mi se više ne pomaže. Ne znam kako ću se oporaviti i od ove dosadašnje pomoći. Međutim, bilo kako bilo, kockice se slažu: dok mi vodimo ovaj razgovor (1. travnja 2001.) iz Beograda stiže vijest o hapšenju Slobodana Miloševića. Izgleda da povijesti političkog džeparenja na Balkanu ističe vrijeme. Iz svega bi trebalo naučiti sljedeću lekciju: u svjetskoj političkoj areni malim narodima preostaje jedino voditi transparentnu, na etičkim normama zasnovanu politiku. Luksuz zločina nije za male narode jer ih vodi u propast.
Evolucija unatrag
Posljedica Tuđmanove politike i raznorodnih manipulacija od strane političara, dijela Crkve, intelektualaca... u BiH jest da je unutar hrvatskoga dijela stanovništva stvorena kolektivna predodžba da oni ne mogu ostvariti svoje političke interese i građanska prava unutar jedinstvene Bosne i Hercegovine. Koliko neke druge političke opcije danas, osim one HDZ-a i Ante Jelavića, imaju izgleda da pridobiju glasove hrvatskoga dijela stanovništva i na koji se način može promijeniti takva pogubna, ali trenutačno dominantna psihologija?
- Dio odgovora na to pitanje pruža nedavno objavljen dokument tzv. Krizne grupe, koji govori o načinima integracije Hrvata u Bosnu i Hercegovinu. Mala je utjeha da se glavne teze tog dokumenta u cjelini poklapaju s tezama koje i sam zagovaram već nekoliko godina. Sve je već rečeno, i sve je uglavnom napisano. Ostaje još samo to da crkveni poglavari svome narodu kažu punu istinu i da sami shvate da je vrijeme unitarnog hrvatskog sna odavno prošlo. To je naš najbolji i, bojim se, na dulje, jedini politički program. Konačno se probuditi i vidjeti da ne živimo u 19., već na početku 21. stoljeća. Povijest nas, kao ni dosad, neće čekati i vući za rukav. A sama činjenica da se Krizna grupa bavi upravo Hrvatima - samoproglašenim europejcima, dionicama zapadnoeuropske civilizacije - o našoj civiliziranosti i kompatibilnosti s europskim standardima govori dovoljno. "Usamljenost je, izgleda, cijena koju treba platiti za spoznaju zbilje", kaže J. Ludin. Još nismo stigli ni do predsoblja povijesti. Ima li danas ikog među crkvenim očima da ponovi misao Adelarda iz Batha, strasnog prevodioca arapskih znanstvenih djela, koji je godine 1100. tvrdio da "treba vjerovati ljudskoj spoznaji donle dokle je doprla; samo onda kada je nemoćna treba se obratiti Bogu". Sukobi između razuma i vjere ne mogu se riješiti piljarskim politikanstvom. Nekad je Crkva ispisivala indulgencije, tko međutim da ih danas ispiše Crkvi?
Ante Jelavić je prilikom vašeg ulaska u Vladu Federacije izjavio da "vas uvažava kao Hrvata, ali ne i kao predstavnika hrvatskog naroda u BiH". Kako to komentirate?
- Već sam to prokomentirao na stranicama magazina Dani. Potporučnička pamet - na desno ravnajs' - školovana iz brošura bivše JNA određuje tko jest a tko nije dobar Hrvat - Hrvat s garancijom na rok upotrebe. Ne treba bolji dokaz o tome dokle smo stigli: sve mjere i svi orijentiri (ako su ikad i postojali) obezvrijeđeni su i zato polupismena partijska soldateska - pri tome obilno profitirajući - istupa kao glasnogovornik nacije. Sve to, zapravo, govori koliko je cijela naša povijest ništa više od posljedice one povijesti koju su stvarali i nametali drugi, moćniji. Bili smo i ostali potrošni materijal povijesti. Od Ante do Ante promijenilo se nije ništa ni za milimetar. Ili, možda ipak jest: evolucija unatrag.
Juriš na civilizaciju
O devastaciji srednjovjekovne nekropole stećaka Radimlje i "Slučaju Stolac"
Katarina Luketić
Sredinom 1999. godine uz sam lokalitet nekropole Radimlje Ante Raguž (inače brat Martina Raguža, najbližeg suradnika Ante Jelavića) počeo je graditi skladište, proglasivši prethodno to područje industrijskom zonom. Vlada BiH tada je na inicijativu ministra Rizvanbegovića uništavanje Radimlje stavila na dnevni red svoje sjednice te osnovala posebnu komisiju za ispitivanje razine devastacije. Što je utvrdila ta komisija, kojoj ste i vi bili član? Kakvo je danas stanje na lokalitetu?
- Komisija, koja je radila vi{e od pola godine, jednoglasno je zaključila da se u radijusu od dva kilometra od centra nekropole isključuje svaka građevinska i druga intervencija. Sticajem okolnosti - jer je gospođa Marijan Wenzel iz Londona, koja je ispred grupe trebala to pojasniti na sjednici tadašnje Vlade, bila odsutna - ta je uloga pripala meni. Tako sam morao slušati nesuvisla objašnjenja tadašnjih hrvatskih članova Vlade, koji su dovodili u pitanje zaključke Komisije. Bošnjački dio Vlade zaključke je usvojio, hrvatski odbacio, gradnja se nastavlja: to je rezime. Kakvo je danas stanje nekropole, ne mogu reći jer sam pored nje prošao još novembra 1999., kada je Komisija išla na razgovor s tadašnjim gradonačelnikom Stoca Perom Pažinom. Primio nas je cijelu minutu, tek toliko da nam kaže da nas ne može primiti. Nakon dva dana gospodin Petritch ga je smijenio.
To što je izvjesni Ante Raguž područje unikatne nekropole čija kulturna vrijednost daleko nadrasta Stolac i BiH proglasio industrijskom zonom, ne treba čuditi. Slijedeći njegovu tajkunsku logiku, danas cijelu BiH možemo proglasiti industrijskom zonom; cijela je ova zemlja jedno veliko groblje (nekropola) civilizacije. Istok i Zapad ponovno se - i opet preko naših leđa - ovdje hvataju za vratove. U međuvremenu se podižu skladišta uza sama groblja. O Hrvatima se govori kao o drevnim kršćanima. Raguž mora da je pripadnik neke nekršćanske sekte jer koliko se ja razumijem u kršćanstvo, ono to ne dopušta. Dok ideolozi kroje svijet fikcija i utvara, naša stvarnost je stravična. Kršćanstvo posrće pod teretom profita i mamonizma. Dok demonstranti u Njemačkoj tijelima zaprečavaju prolazak vlaka s nuklearnim otpadom, kod nas se područje nekropole proglašava industrijskom zonom. Barbarstvo je, izgleda, neuništivo. Stoljećima smo već s druge strane limesa civilizacije. Zato mi s civilizacijom ne možemo voditi dijalog, mi jurišamo na nju jer je shvaćamo kao neprijatelja.
Epska historijska svijest
Zna li se što je s ostalim srednjovjekovnim nekropolama stećaka na tom području, posebice u Boljunima?
- Konkretne informacije zasad nemam - ali imat ću ih uskoro. Međutim, ne treba imati iluzija o tome da je situacija mnogo bolja. Kada to kažem u vidu imam stanje nekropola u bližoj okolici Kraljeve Sutjeske - potpuno zapuštenim, prepuštenim nebrizi i propadanju. Sve je to, u prvom redu, ogledalo vlasti koja je po logici stvari morala nešto učiniti. Naša sirotinja jest neko opravdanje, ali mnogo teže i dugoročno pogubnije od sirotinje pomanjkanje je svijesti da se nešto učini. Na posljednjoj sjednici Vlade (29. 4. 2001.) usvojen je program zaštite jedne nekropole, s tim što je prihvaćen moj prijedlog da se tim pitanjima Vlada kontinuirano bavi. I naravno: da provodi svoje zaključke.
Po nekima devastacija Radimlje nije sasvim spriječena ponajprije zbog političkih razloga. Kako to komentirate?
- Dijelom sam već odgovorio na to pitanje. U prijašnjem sazivu Vlade svi su resori bili etnički strogo podijeljeni i nitko se nikom nije miješao u područje. Istine radi, treba reći da se u ovom slučaju nije radilo o namjernoj devastaciji Radimlje, nego o građevinskim radovima koji ugrožavaju prirodni ambijent nekropole i njezin integritet. Nešto slično je bilo urađeno kod Rimskog mosta na Ilidži, ali je objekt srušen i most zaštićen.
Danas u BiH postoji više zakona o zaštiti spomenika, gotovo da svaki kanton ima svoj zakon, a primjerice u Mostaru postoje i dva Zavoda za zaštitu - hrvatski i bošnjački. Po mnogima zaštita i obnova spomenika odvijaju se također prema nacionalnom ključu triju različitih entiteta, kao uostalom i mnogo toga drugoga. Slažete li se s time?
- Apsurdno je da postoji nekoliko legislativnih razina o zaštiti spomenika, a da se spomenici i dalje sustavno uništavaju i prepuštaju stihiji. Volio bih reći da se zaštita spomenika odvija bar po nacionalnom ključu, međutim, bojim se da zaštita - pa ni ta "nacionalna" - uopće ne postoji. Ilustrirat ću to jednim primjerom. Već nekoliko godina upozoravam vlasti grada Jajca na kritično stanje tornja Sv. Luke - jedinog crkvenog tornja u BiH iz srednjeg vijeka - ali na njegovoj zaštiti nije urađeno ništa. To je još jedan u nedoglednoj koloni primjera koji govori o našoj epskoj historijskoj svijesti. Upravo ovih dana, u suradnji s Društvom za zaštitu kulturne baštine u međuvremenu osnovanim u Jajcu, Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta poduzima mjere na sanaciji i zaštiti tornja Sv. Luke.
Na šavu povijesti
Osim današnje devastacije Radimlje, jedno od najvećih razaranja u ratu u Bosni pretrpio je grad Stolac, i to nakon što je 1993. HVO ušao u grad. Većina muslimanskih stanovnika odvedena je u logore; srušene su gotovo sve džamije, redom prvorazredni spomenici kulture; razorena begovina, stari dio grada itd. O razaranjima Stoca se tada kao i danas malo i nedovoljno govorilo. Koji je po vama uzrok takvoj šutnji? Postoje li s hrvatske strane bilo kakvi pomaci u osvještavanju i istraživanju onoga što se tamo dogodilo?
- Stolac je samo jedan slučaj, ali takav da vjerno odražava princip. A princip je sljedeći: ako su to učinili "naši", onda je zločin a priori "zaštićen" i nije poželjno o njemu govoriti. Ali o onome što nisu uradili "naši", o tome je i te kako poželjno trubiti na sve strane. Tako to vidi i o tome sudi epska svijest, svijest plemena. Ne mislim da s hrvatske strane postoje važniji pomaci u osvještavanju i istraživanju onoga što se tamo dogodilo. Naravno, to ne funkcionira izdvojeno iz opće sheme prisutne na svim stranama, srpskoj ponajprije.
Povjesničar Ivo Banac smatra da je Stolac na neki način "paradigma Bosne i Hercegovine" - njezina povijesnog suživota i kulturalne isprepletenosti te izrazite urbanizacije malih sredina. Stolac je nažalost postao i paradigma onoga što se u ovome ratu događalo - političkih manipulacija, lažiranja povijesti, plasiranja teza o nekom navodno vjekovnom "sukoba civilizacija"...
- Dijelim mišljenje profesora Banca, jednog od iznimnih pojedinaca iz političkog miljea Hrvatske koji ima konzistentan i izoštren stav o ratu u BiH. Rat za čista etnička područja bio je rat protiv BiH i njezine povijesti koja, uostalom kao i svaka druga, jest bremenita brojnim balastima, među ostalim i pokušajima njezine idealizacije. Bosanskohercegovačko multikulturno društvo - onakvo kakvim ga je zatekao rat - nije nastajalo i nastalo kao odraz svjesnog političkog koncepta. Bosanci nikad nisu bili subjekt nego prije objekt povijesti. U suštini BiH je povijesni epifenomen - zemlja na šavu povijesti, kako se precizno izrazio Srećko M. Džaja - neka vrsta stalnog uloga u borbi za prevlast između velikih sila. Prvi put u svojoj povijesti ona se našla pred izborom puta u budućnost i taj je izbor, uz asistenciju izvana, zemlju odveo u tragediju. S druge strane, neporeciva je činjenica da su njezini ljudi, usprkos svim razlikama, oscilacijama i objektivnim zaprekama, između sebe ipak razvili jedan zavidan stupanj komunikacije - kulturu zajedničkog življenja - koji ne zaslužuje da bude zaboravljen i surovo maknut u stranu. To jest vrijednost i zato što je ta vrijednost ciljano i
http://www.zarez.hr/53/temabroja2.htm