Prof. dr. sc. Josip Jurčević: Korupcijska vertikala u pravosuđu RH

[slobodagovora]

Srijeda, 26. siječnja 2011.

LORA X:
Mladen Bajić protiv Mladena Bajića
Korupcijska vertikala u pravosuđu Republike Hrvatske

U Hrvatskoj se sve učestalije propitujemo je li zaista moguće sve to, što nam se događa. Ili je to samo duži ružan san, ili teška noćna mora. Dok se ne probudimo Pitamo se jesmo li to zaslužili, ili se radi o nesretnim slučajevima. Ili se radi o sustavnim djelovanjima neke tajanstvene sile.

Pljačkaju nas i osiromašuju „naši", uz povike kako je to u našem interesu. „Naši" izdaju naše nacionalne interese uz povike kako je to naš nacionalni interes. Agresore i ratne zločince, i „naši" sudovi, politika i mediji uporno pretvaraju u žrtve, a žrtve i heroje pretvaraju u ratne zločince. I traže da mi, žrtve i branitelji, budemo svjedoci toga sramotnoga, protupravnog čina, jer to je navodno naš interes.

Drama hrvatskog društva i države

Najkonkretnije suočavanje s time što nam se događa predstavlja slučaj Lora1 i slučaj Lora2. Radi se o pravim pravosudnim procesima koji su započeli u prvoj polovici 1992. godine i traju do danas. Vremenskom završetku se ne vidi skori kraj, ako se događanja nastave na dosadašnji način. To vrijedi i za slučaj Lora1, usprkos tome što je Ustavni sud Republike Hrvatske (RH) prije 22 mjeseca donio Presudu i Rješenje „u ime Republike Hrvatske", što bi trebalo značiti da su iscrpljene redovite pravosudne mogućnosti u Hrvatskoj.

No, slučajevi Lora1 i Lora2 nisu samo pravosudni procesi čije se trajanje približava dvadesetoj godini. To su i životne drame osam obitelji nedužnih osoba koje su pravosudno, politički i javno osuđene da su navodno počinile ratne zločine. Ali, to je i povijesna drama hrvatskog društva i države, jer ovi slučajevi - ne slučajno - otkrivaju i korupcijsku vertikalu u mreži pravosudnog sustava RH. Budući je pravosuđe srce funkcioniranja svake države, pobjeda korupcije u pravosuđu znači slom i društva i države.

Zastrašujuće kontradiktorna uloga Mladen Bajića

Središnja i najznakovitija pravosudna institucija u ovim procesima je g. Mladen Bajić koji već devet godina obnaša dužnost Glavnog državnog odvjetnika RH. On, Glavni državni odvjetnik, nije postao ključan samo u slučajevima Lora1 i Lora2, nego i u svim sudskim procesima koji se protiv hrvatske države i hrvatskih branitelja vode i u Hagu i u Hrvatskoj. On kao institucija bi trebao biti ključan i u krajnje neizvjesnoj bitki koju Hrvatska mora dobiti protiv zastrašujućih razmjera korupcije.

Međutim, pravno i moralno, zastrašujuće kontradiktorna uloga koju Mladen Bajić igra u slučajevima Lora1 i Lora2, nedvojbeno svjedoči da Hrvatskoj nema spasa ako to opstane i ako se ta igra dalje nastavi. Ne radi se ovdje samo o instituciji Glavnog državnog odvjetnika, nego se radi o činjenici da je on u očiglednim krajnjim protupravnostima pronalazio pravosudnu zaštitu u svim ključnim pravosudnim institucijama; od DORH-a i Vrhovnog suda do Državnog sudbenog vijeća i Ustavnog suda.

Nada u pravdu i Dobro

Žrtve protupravnosti, koje su osuđene za navodno počinjeni ratni zločin, nisu u nijednoj od tih institucija dobile zaštitu. Za žrtve protivpravnosti je veoma malo utješno što je njihova žrtva ipak omogućila barem dvije pozitivne činjenice. Prva: na svakom naznačenom pravosudnom stupnju i instituciji se jasno mogu identitficirati – imenom i prezimenom – osobe koje su sudjelovale u toj korupcijskoj i diskriminatorskoj mreži, te će ta identifikacija pružiti mogućnost da pravda na koncu ipak pobijedi, što bi bilo malo dobro za žrtve protupravnosti, a veliko Dobro za hrvatsko društvo.

Nadu da bi se to moglo ostvariti čini realnom druga činjenica. Na gotovo svakom pravosudnom stupnju slučaja Lore 1 bilo je osoba koje su na različite načine odbile ili izbjegle sudjelovati u očiglednim i golemim protivpravnostima. To potvrđuje da je većina hrvatskog pravosudnog tkiva zdrava, te da će se – nadajmo se – uskoro učinkovito pravosudno suočiti s korupcijskom vertikalom, koja osvaja i paralizira hrvatski pravosudni sustav, te hrvatsku državu i društvo. U protivnom nestat će i hrvatskog pravosuđa i države, a hrvatsko društvo će se utopiti u beznađu socijalnog kaosa.

Osim nedvojbenog prepoznavanja korupcijske mreže u hrvatskom pravosudnom sustavu, slučajevi Lora1 i Lora2 istovremeno ukazuju i na krakove korupcijske hobotnice u političkoj, obavještajnoj, medijskoj i civilnodruštvenoj strukturi u Republici Hrvatskoj. No, to se u ovom feljtonu neće detaljnije prezentirati. Tek će usput biti otvoreno.

Tko su organizatori, a tko izvršitelji zločina u Lori?

Ovo istraživanje slučajeva Lora1 i Lora2 rađeno je interdisciplinarnom metodologijom društveno-humanističkih znanosti, a temelji se na opsežnoj pravosudnoj dokumentaciji slučajeva Lora1 i Lora2, te nizu drugih povijesnih i pravosudnih izvora.

Prezentacija ove teme će uglavnom slijediti kronološki ritam ovih pravosudnih procesa, a druge povijesne društvene i političke okolnosti biti će iskazivane kraće, tj. u mjeri koja omogućuje razumijevanje šireg događajnog konteksta, koji je također i jedna od nužnih sastavnica objektivnosti prosuđivanja u konkretnim pravosudnim procesima.

Uvodno je potrebno naglasiti, da je i ovo istraživanje nedvojbeno pokazalo da su se u Vojnoistražnom centru Lora u Splitu događale različite protupravnosti, uključujući i pojedina kaznena djela. No, u kojim se okolnostima to događalo, na koji način, u čijoj organizaciji, te tko su neposredni izvršitelji, ostalo je i nadalje otvoreno pitanje. U zaključnom dijelu feljtona, a tragom činjenica, naznačit će se utemeljeni smjerovi u kojima bi daljnja istraživanja mogla dovesti do pouzdanih – povijesnih i pravosudnih - odgovora i na ta najvažnija pitanja u slučajevima Lora1 i Lora2, ali i šire.

Što je Lora

Lora je višenamjenska vojnopomorska luka u sjevernom dijelu Splita, s pogledom na Kaštelanski zaljev. Vojnu luku Lora, na velikoj površini od 23 hektara, izgradila je Jugoslavenska narodna armija (JNA), za potrebe Jugoslavenske ratne mornarice (JRM). Hrvatska vojska je Loru preuzela u siječnju 1992. g., nakon što ju je napustila JRM. Danas je Lora sjedište Hrvatske ratne mornarice (HRM), koja se počela ustrojavati krajem rujna 1991. godine.

U prvim mjesecima 1992. g., neutvrđenog datuma, objekt u istočnom dijelu Lore počela je Hrvatska vojska koristiti kao Vojnoistražni centar s pritvorom za hrvatske vojnike koji su počinili različite disciplinske prekršaje. Vojnoistražni centar je bio u nadležnosti 72. bojne Vojne policije, koja bojna je osnovana 23. prosinca 1991. g., a njeno sjedište je bilo u Dračevcu.

Postupno su, od proljeća 1992. g., u Lori pritvarani i ratni zarobljenici i različiti civili, prema nalozima nadležnih tijela vojne i civilne vlasti. O svemu tome postoje poimenični, iscrpni i različiti službeni podaci. Dakle, u isto vrijeme u pritovru u Lori nalazili su se hrvatski vojnici, neprijateljski zarobljenici i različiti civili.

Vojnoistražni centar je samo jedna, jednoetažna, zgrada u obliku slova „T". Unutar zgrade nalaze se kancelarije, kuhinja, sanitarni čvor, prateće prostorije i 10 pritvorskih ćelija. Svaka ćelija ima površinu 7m kvadratnih, što je ukupno 70m kvadratnih. Objekt, zajedno s dvorištem, bio je još za postojanja Jugoslavije ograđen bodljikavom žicom, visine 170 centimetara.

Ovi i drugi podaci točno su utvrđeni stručnim sudskim očevidom sredinom lipnja 1992. godine. Očevid su provela četiri vojnosudska djelatnika, na čelu s Mladenom Bajićem, tadašnjim zamjenikom vojnog tužitelja za splitsko područje, koji je 2002. g. postao Glavni državni odvjetnik RH. Isto je utvrđeno i sudskim očevidom (2002. g.) Županijskog suda u Splitu, na čelu sa sucem Slavkom Lozinom.

Ovo je važno naglasiti, jer je koprupcijska promidžba od Lore napravila golemi logorski fenomen, iako Lora to nikada nije bila. Ograđeni objekt, s 10 malih ćelija i drugim navedenim prostorijama, nasljeđen je iz jugoslavenskog razdoblja, a drugi dijelovi Lore nisu nikada korišteni ni kao logor niti kao zatvor, a to su potvrdili i brojni pritvorenici koje su saslušavala državna tijela u Hrvatskoj i u Srbiji. Nakon preuzimanja Lore, Hrvatska vojska niz godina nije radila nikave gradnje ili preinake, uključujući i objekt vojnoistražnog centra.

Inkriminirano razdoblje

Prema optužnici, u slučaju Lora1 inkriminirano razdoblje je trajalo „od 12. lipnja, pa do početka rujna 1992. godine". U slučaju Lora2, prema optužnici, inkriminirano razdoblje je trajalo „od ožujka do kolovoza 1992." Znači ukupno inkriminirano razdoblje je trajalo šest mjeseci; od ožujka do početka rujna 1992. godine.

To je razdoblje u kojem je u Hrvatsku počeo dolaziti UNPROFOR, koji je praktično srbijanskom agresoru čuvao okupirane dijelove Hrvatske, a srbijanska agresija je većinu snage usmjerila na krvavi pohod u Bosnu i Hercegovinu. Više od četvrtine hrvatskog teritorija bilo je okupirano.

Posebno teško – sigurnosno i s motrišta svakodnevnog života - bilo je u južnoj Hrvatskoj, koja je kopneno bila potpuno odsječena na Maslenici, kod Zadra. Veza s ostalim dijelovima Hrvatske odvijala se trajektom do Paga, te s Paga jednom voznom trakom preko napola probušenog mosta, koji je bio na dometu neprijateljskog topništva.

Južna Hrvatska bila je na rubu socijalnog kolapsa zbog golemog nedostatka energije i svih životnih potrepština. Uz to, srbijanski agresor je neprekidno zrakolovnim bombama i topništvom razarao gradove i sela u južnoj Hrvatskoj. Katastrofa je prijetila i od agresorskog miniranja brane Peruče.

Prof. dr. sc. Josip Jurčević
Hrvatski list, feljton „Lora X", 1. nastavak

IZVOR: www.hakave.org (http://hakave.org/index.php?option=com_content&view=article&id=7601:prof-dr-sc-josip-jurevi-korupcijska-vertikala-u-pravosuu-rh-baji-protiv-bajia&catid=181:josip-jurevi&Itemid=159)

[slobodagovora]

Prof. dr. sc. Josip Jurčević: Feljton "LORA X", 2. dio

Utorak, 08. veljače 2011.

Mladen Bajić protiv Mladena Bajića
Korupcijska vertikala u pravosuđu RH
Lora: glavno zločinačko mjesto srbijanskog agresora

Tijekom jeseni 1991. i tijekom cijele 1992. g. u južnoj Hrvatskoj je najdramatičnije bilo na području Splita i srednje Dalmacije. Od sredine rujna 1991. u Hrvatskoj je započeo tzv. rat za vojarne u kojem se presudno naoružavala hrvatska obrana. Na prostoru od Šibenika do Ploča dragovoljci i postrojbe ZNG-a su osvajali velike količine svih vrsta oružja te zaposjedali brojne objekte koje je držala neprijateljska vojska.

Ratni brodovi neprijateljske vojske su blokirali sve hrvatske luke i pomorski promet na Jadranu, a raketne topovnjače i borbeni zrakoplovi tukli su po nizu civilnih objekata na obali i otocima. Tako je, između ostalih, učestalo raketirano i bombardirano šire splitsko područje i srednjedalmatinski otoci.

Raketirana je civilna zračna luka u Resniku, odašiljač na Labišnici, hotel „Resnik" i okolne civilne zgrade. Napadnuti su Brač i Šolta te poljoprivredna zrakoplovna luka na Hvaru. Bombe su padale na Čiovo i Kaštela. Napadnut je britanski trgovački brod koji je pokušao napustiti splitsku luku.

Tada se pokrenula i neprijateljska vojska u Hercegovini i Crnoj Gori s ciljem pomaganja u presjecanju hrvatske obale i okupaciji južne Hrvatske. Srbijanska vojska iz Bileće i Trebinja krenula je prema Čapljini. Napadnut je Stolac. Započelo je razaranje Ravnog. Krenuli su napadi i razaranje Dubrovnika. Neprijateljski zrakoplovi iz Mostara sudjelovali su u svim napadima na južnu Hrvatsku

Stanovnici Splita, Solina, Kaštela i Trogira učestalo su bježali u skloništa kako zbog neprijateljskog raketiranja, tako i zbog straha od neprijateljskih snajperista koji su djelovali unutar samih gradova. Hrvatska protuzračna obrana srušila je dva i oštetila jedan neprijateljski zrakoplov.

Glavno pomorsko ratno uporište srbijanske agresorske vojske bila je splitska ratna luka Lora. Iz nje su, pored ratnih brodova, u brojnim ratnim zločinima sudjelovale i kopnene snage – od snajperista do postavljača eksplozivnih naprava. Primjerice, neeksplodirane bombe su pronađene na Kašjunima, ali i na udaljenom nenaseljenom otočiću Brusniku koji je zaštićeno endemsko područje. O svemu tome detaljnije će se saznati iz narednih nastavaka ovoga istraživačkog feljtona.

Tek sredinom studenog 1991. g. splitsko područje je oslobođeno neprijateljske pomorske blokade, ratnih brodova i neprijateljskih vojarni. To se dogodilo nakon što je hrvatska obrana s otoka i obale teško oštetila razarač „Split" i nanijela druge gubitke neprijatelju. No, pomorska opasnost za splitsko područje ni tada nije prestala, jer su neprijateljski brodovi do kraja svibnja 1992. g. ostali na Visu i Lastovu. Nekoliko dana prije toga, cijeli svijet je potresla video vijest o desecima masakriranih stanovnika Sarajeva, koje je pogodila srbijanska granata dok su stajali u redu za kruh.

Dvostruka ratna drama Splita od travnja 1992. g.

Još ranije, od travnja 1992. g., počela je nova, dvostruka, ratna drama Splita vezano za početak totalne srbijanske oružane agresije na BiH. Prvo, u strateškim planovima i ratnim operacijama srbijanske vojske u BiH jedan od glavnih ciljeva i nadalje je bilo presijecanje Hrvatske u smjeru Splita. To su također su potvrđivali i daljnji stalni srbijanski topnički napadi na srednju Dalmaciju s okupiranih područja Hrvatske.

Drugo, Split je postao jedna od glavnih logističkih baza za pružanje pomoći obrambenim snagama BiH; i Armiji BiH i HVO-u. U Splitu su nicale brojne službene i neslužbene, domaće i strane, baze i štabovi za pružanje pomoći BiH; u oružju, streljivu, vojnicima i svim vrstama humanitarne pomoći.

Osim toga, prema Splitu su se slijevali deseci tisuća izbjeglica iz BiH i tisuće ranjenika; civila Bošnjaka i Hrvata iz BiH te vojnika Armije BiH i HVO-a. Prema do sada poimenice utvrđenim podacima, Split je bio najveća ratna bolnica Armije BiH, u kojoj je liječeno približno četiri tisuće vojnika Armije BiH.

Sve naznačeno, samo je najkraći sažetak općeg ozračja i događajnog konteksta iz kojeg se nedvojbeno zaključuje da je Split 1991. i narednih nekoliko godina funkcionirao na rubu izdržljivosti i kaosa. A to je bitno i za razumijevanje svih detalja konkretnih, procesuiranih, slučajeva Lora.

Izvorni državni dokumenti o početnim događajima slučaja Lora 1

http://hakave.org/images/stories/slike12/lora1.jpg-v.jpg

Ministarstvo obrane Republike Hrvatske – Vojna policija (V. P. 2135/27 Šibenik) je 09. lipnja 1992. g. podnijela kaznenu prijavu protiv 44 osobe „zbog postojanja osnovane sumnje da su počinjili krivično djelo oružane pobune iz člana 236. f. stav 1. krivičnog zakona Republike Hrvatske."

Radilo se o Šuša Đuri iz Kaštel Starog, Mrđa Nikoli iz Šibenika, Tutuš Savi iz Dicma, Paradžina Nikoli iz Broćanca, Vujić Marku iz Broćanca, Krivić Petru iz Kaštel Starog, Sušak Mirku iz Splita, Stojanac Milošu iz Dicma, Borović Nenadu iz Broćanca, Borović Goranu iz Broćanca, Beara Marku iz Ubla, Škaro Nediljku iz Radošića, Škaro Milanom iz Radošića, Ostojić Lazi iz Ubla, Borović Neni iz Splita, Borović Branku iz Splita, Borović Dušanu iz Splita, Vujić Branku iz Broćanca, Borković Đuri iz Otišića, Borković Petru iz Otišića, Borković Jovi iz Otišića, Ostojić Lazi iz Ubla, Prkut Đuri iz Ubla, Prkut Jovi iz Ubla, Papura Dušanu iz Splita, Maksimović Vojislavu iz Splita, Škaro Iliji iz Splita, Ivić Milanu iz Splita, Knežević Nenadu iz Kaštel Lukšića, Krivić Radi iz Ubla Beara Nikoli iz Kaštel Štafilića, Prosenica Dušanu iz Broćanca, Šarac Milanu iz Solina, Trzin Milanu iz Solina, Trzin Petru iz Solina, Bulović Momčilu iz Bitelića, Bulović Uglješi iz Bitelića, Bulović Gojku iz Bitelića, Bojadić Mirku iz Broćanca, Karanović Nikoli iz Broćanca, Rašković Draganu iz Broćanca, Krivić Tomi iz Ubla, Galić Stanku iz Kaštel Lukšića i Galić Dušanu iz Kaštel Lukšića.

Na temelju prijave Vojne policije, Mladen Bajić, zamjenik vojnog tužitelja u Splitu, je tri dana kasnije (12. 06. 1992.) podnio Vojnom sudu u Splitu „Zahtjev za provođenje istrage " protiv poimence navedene 44 osobe, uz naznaku mjesta njihova prebivališta.

U tom zahtjevu Mladen Bajić navodi da su te 44 osobe osnovano sumnjive jer su „u razdoblju od početka kolovoza 1990. pa nadalje, iz neprijateljskih pobuda prema demokratskoj vlasti i uopće političkom sustavu Republike Hrvatske, na širem području sela Dicma, Broćanca, Radošića, Ubla, Bitelića i drugih mjesta u kojima pretežito živi srpsko pučanstvo, pristupili organiziranju ilegalnih oružanih skupina sa zadatkom neprijateljskog djelovanja protiv Republike Hrvatske."

Zatim Mladen Bajić obrazlaže da su, za postizanje tih ciljeva, svi osumnjičeni „najprije organizirali više sastanaka mještana srpske nacionalnosti na kojim sastancima su lažno prikazivali da im prijeti opasnost od legalnih organa vlasti Republike Hrvatske, da su ugroženi svi mještani srpske nacionalnosti, da će ih hrvatske vlasti sve ubiti, pozivajući ih pritom da zbog toga svi moraju nabaviti oružje, te se uopće organizirati radi neprijateljskog djelovanja."

Nadalje zamjenik vojnog tužitelja Mladen Bajić u svojem Zahtjevu navodi da su svi osumnjičenici „od tzv. ̔JNA̓ nabavili znatne količine pješačkog oružja i to pištolje, poluautomatske puške, automatske puške i puškomitraljeze, te veću količinu vojne opreme, medicinskog materijala i lijekova, koje su potom međusobno podijelili i organizirali se u oružane skupine radi oružane kontrole ovog područja i napada nasela i gradove sa hrvatskim pučanstvom, a sve radi uspostave i provođenja vlasti tzv. SAO Krajina i na ovom području."

Na temelju takvih nalaza Mladen Bajić je u Zahtjevu logički zaključio da su svi osumnjičenici „sudjelovali u oružanoj pobuni koja je upravljena na ugrožavanje Ustavom utvrđenog državnog i društvenog ustrojstva ili sigurnosti Republike Hrvatske, pa su time počinili krivično djelo protiv Republike Hrvatske – oružane pobune – djelo označeno i kažnjivo po članu 236. f. stav 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske.

Stoga je Mladen Bajić, sukladno svojim tužiteljskim ovlastima predložio da nad svim opet poimenice navedenim osumnjičenicima „bude određen pritvor temeljem člana 191. stav 2 točka 1, 2. i 3. ZKP" te „ da od osumnjičenika bude uzeta obrana", „da njihovva obrana bude provjerena saslušanjem svjedoka: Novaković Petra iz Broćanca, Vujić Mare iz Broćanca, kao i drugih svjedoka."

U obrazloženju, zamjenik vojnog tužitelja Mladen Bajić utemeljenost svojeg Zahtjeva za provođenje istrage i određivanja pritvora nad osumnjičenicima dokazuje pozivanjem na kaznenu prijavu Vojne policije i posebno na iskaz „Novaković Petra datog kako radnicima Vojne policije Šibenik, tako i istražnom sucu Vojnog suda u Splitu". Pritom Mladen Bajić još dodatno ističe da su, pored ostalog, osumnjičenici „organizirali sistem radio veza sa zadatkom da prikupljaju podatke o položajima, sastavu, opremi, naoružanju i akcijama hrvatske vojske".

Na kraju zahtjeva Mladen Bajić upozorava da će osumnjičenici, ako ih se ne pritvori, „boravkom na slobodi nastaviti s kriminalnom djelatnošću, te ometati istragu utjecajem na svjedoke i suizvršitelje."

Zbog ozbiljnosti situacije i nedvojbenosti dokaza, Boško Jurišić - vojni istražni sudac Vojnog suda u Splitu – istog dana (12. 06. 1992. g.), kada je zaprimio navedeni zahtjev Mladena Bajića, napisao je rješenje o provođenju istrage i određivanju pritvora nad osumnjičenicima, te je izdao i tjeralicu. Sve to je istoga dana (12. 06. 1992. g.) Boško Jurišić dostavio Vojnoj policiji Split na postupanje.

Ključne činjenice do 12. 06. 1992.

Prema tome izvorni dokumenti nekolicine državnih institucija Republike Hrvatske, koji su nastali u tijeku samih događanja potvrđuju nekoliko ključnih činjenica koje su tada neupitno utvrđene, a koje su presudne za razumijevanje kasnijih korupcijskih i diskriminacijskih protupravnosti koje se desetak proteklih godina događaju u hrvatskom pravosudnom sustavu glede slučajeva Lora.

http://hakave.org/images/stories/slike12/lora03.jpg

Prvo, sukladno pozitivnim pravnim propisima Republike Hrvatske događala se cijela procedura otkrivanja i utvrđivanja osnovane sumnje da postoji skupina od 44 neprijateljska vojnika koji duže vremena ratno i oružano djeluju protiv Republike Hrvatske. Glede toga da se radi o agresorskim vojnicima ne postoji ni najmanji tračak sumnje kod nijednog državnog tijela koje je o tome donosilo odluke; od Vojne policije, preko Vojnog tužiteljstva do Vojnog suda. Naprotiv, sve tri institucije su postupale promptno i odgovorno, obzirom na jasnoću opasnosti.

Drugo, nijedna od ovih institucija (Vojna policija, Vojno tužiteljstvo i Vojni sud), nije u svojem postupanju, na bilo koji način, prekršila svoje ovlasti.

Treće, redosljed i koordinacija postupanja između ovih institucija događala u potpunom skladu s pravnim propisima, uključujući i prateću pisanu dokumentaciju.

I četvrto, najvažnije. Glavni lik kasnijih slučajeva Lora, osobno g. Mladen Bajić (tada zamjenik vojnog tužitelja u Splitu, a danas Glavni državni odvjetnik RH) je unutar do sada naznačene procedure (do 12. 06. 1992.) postupao u potpunosti profesionalno i odgovorno. U dostupnim dokumentima iz toga vremena nema nikave naznake da nije bilo tako. Dakle Mladen Bajić je tada (12. 06. 1992.), bez tračka ikakve sumnje, podnio Zahtjev kojim je zatražio provođenje istrage i određivanje pritvora nad skupinom agresorskih vojnika.

(nastavlja se)

prof. dr. sc. Josip Jurčević
Hrvatski list

IZVOR: www.hakave.org (http://hakave.org/index.php?option=com_content&view=article&id=7681:prof-dr-sc-josip-jurevi-feljton-qlora-xq-2-dio&catid=181:josip-jurevi&Itemid=159)

[slobodagovora]

Prof. dr. sc. Josip Jurčević: Feljton "LORA X", 3. dio

Petak, 25. veljače 2011.

I Mladen Bajić (zamjenik vojnog tužitelja u Splitu) i Boško Jurišić (vojni istražni sudac Vojnog suda u Splitu) postupali su veoma žurno. Istoga su dana (12. 06. 1992. g.) izradili Zahtjev za provođenje istrage i određivanje pritvora (Bajić), kao i Rješenje o provođenju istrage i tjeralicu (Jurišić), te je također toga dana cijeli spis dostavljen Vojnoj policiji.

Pod utjecajem te brzine, kao i činjenice da se radilo o čak 44 osumnjičena neprijateljska vojnika, Vojna policija Split je također postupila promptno i već je narednog dana (13. 06. 1992. g.) uspjela uhititi devetoricu neprijateljskih vojnika navedenih u tjeralici: Sušak Mirka, Borović Branka, Papura Dušana, Knežević Nenada, Krivić Radu, Bulović Uglješu, Bulović Gojka, Krivić Tomu i Galić Dušana.

Takva uhićenja bila su u to ratno doba uobičajena i na splitskom i na cijelom hrvatskom prostoru, pa se i ovo uhićenje događalo rutinski. Prema Službenoj bilješki koju je 16. 06. 1992. g. napisao vojni istražni sudac Jurišić, on je u Rješenju o provođenju istrage i određivanju pritvora te u tjeralici izričito „stavio da osumnjičenici po uhićenju budu privedeni u Okružni zatvor Split, te da o tome ovaj sud (Vojni, op. a.) odmah bude obaviješten."

Međutim, prema kasnijim iskazima brojnih svjedoka, toga puta, kao i u nizu drugih slučajeva, zatvor Općinskog suda na Bilicam u Splitu bio je pretrpan, pa su devetorica uhićenih srbijanskih vojnika odvedena u pritvor Vojno istražnog centra u Lori.

Tako su stjecajem okolnosti stvoreni preduvjeti za događaj koji je tek desetak godina kasnije pretvoren u slučajeve Lora, koji još uvijek traju.

Ključni događaj

Nakon privođenja devet uhićenih srbijanskih vojnika u pritvor u Lori nije se dugo čekalo na ključni događaj. On se zbio već 14. 06. 1992. godine, u večernjim satima. Tada je smrtno stradao jedan pritvoreni srbijanski vojnik, a drugi je umro tjedan dana kasnije u bolnici od zadobivenih prostrijelnih rana i povreda.

O ključnom su događaju usmeno i pismeno svjedočile brojne osobe; pritvorenici, pritvorski čuvari, vojni policajci, različiti vojni zapovjednici, patolozi, liječnici vještaci i drugi svjedoci. No, svi oni su svjedočili deset i više godina nakon završetka samog događaja, pa je protok dugog vremena sigurno utjecao na kakvoću sjećanja.

http://hakave.org/images/stories/slike13/ocevid.jpg

Najvjerojatnije su na vjerodostojnost iskaza svjedoka u zakašnjelom sudskom procesu utjecale i neke druge okolnosti, motivi i interesi koji su uobičajeni tijekom takvih sudskih procesa. To zorno pokazuju i brojne kontradiktornosti među iskazima svjedoka iz iste skupine, bilo da se radilo o bivšim pritvorenicima, ili pripadnicima vojne policije. O tome će biti više riječi u nardnim nastavcima ovoga feljtona.

U takvoj situaciji, kao i zbog drugih razloga, logično je da se za rekonstrukciju ključnog događaja u Lori treba najveće pouzdanje pridavati službenim dokumentima, koji su nastali kada i sam događaj, a to znači 14. 06. 1992. i narednih dana.

U prilog tome - a napose za temu Mladen Bajić protiv Mladena Bajića; korupcijska vertikala u pravosuđu Republike Hrvatske – najznačajnija je činjenica što je istu večer (14. 06. 1992. g.) u Lori obavljen očevid od strane Vojnog suda u Splitu, a među petoricom nazočnih u ime suda nalazio se i Mladen Bajić. Ostali nazočni bili su: Boško Jurišić - vojni istražni sudac; Luka Oršulić – djelatnik Vojne policije; Marko Buljan – kriminalistički tehničar; i ing. Berislav Tomašević – sudski vještak za balistiku.

Oni su te večeri „u ime suda" sastavili „Zapisnik o očevidu od 14. 6. 1992. na mjestu događaja u Vojnoj bazi Lora Split u krugu Vojnog zatvora, a povodom tjelesnih ozljeda koje je zadobio pritvorenik Knežević Nenad."

Vojni policajac Oršulić je u 22,20 sati obavijestio vojnog suca Jurišića „ da je pritovrenik Knežević Nenad pokušao bijeg iz vojnog zatvora ... te da je pri pokušaju bijega ranjen iz vatrenog oružja, a zatim da je sa ozbiljnim tjelesnim ozljedama prebačen na liječenje u KBC Split".

Uviđaj je započeo u 23,20 sati. U sudskom Zapisniku o očevidu, sudac Jurišić je najprije opisao šire mjesto događaja u Lori, a potom je naveo da ga je nadzornik zatvora Vrkić Tonći upoznao s tijekom događaja. Čuvari Botić Anđelko i Gudić Ante vodili su pritvorenika Kneževića sa kruga za šetnju prema ćeliji.

No, pritvorenik Knežević (športaš judaš) je „naglo udario nogom jednog čuvara, a zatim pobjegao prema ogradi od bodljikave žice sa južne strane, preskočio istu, te se dao u bijeg u pravcu juga. Da se sve to dešavalo za danjeg svjetla oko 20,30 sati. Na pritvorenika da je pucao stražar Botić Andjelko, a zatim da je on /Tonći Vrkić/ pucao prema pritvoreniku koji je bio u bjegstvu, ali kako pritvorenik nije odmah pogođen da se on zajedno sa još nekim stražarima dao u potjeru za pritvorenikom, da su usput pucali na njega, te da su ga konačno pronašli otprilike 200 m od zatvora ... u jednom grmu, da su pritvorenika izvukli iz grma i tada su uočili da je ranjen u ruku i rame".

Uviđaj cijelog terena na kojem se odvijao događaj vršen je uz pomoć baterijskih lampi, te je na ogradi od bodljikave žice pronađen komad sivkaste pamučne tkanine „s hlača pritvorenika". Pronađene su i „četiri čahure, kalibra 9x18", te udubljenje od zrna metka na metalnim vratima. U Zapisniku je navedeno da „drugih tragova na mjestu događaja nije ponađeno", te da je uviđaj „na mjestu događaja dovršen u 00,20 sati."

U završnom dijelu Zapisnika je navedeno da je s mjesta događaja obavljen „telefonski razgovor sa dr. Tociljem sa Hitnog kirurškog prijema, koji me je izvjestio da pritvorenik Knežević Nenad je doista primljen na Hitni kirurški". Potom je momčad za provođenje sudskog uviđaja otišla u bolnicu gdje su u razgovoru s liječnikom Božidarom Bulovićem i dr. Petričevićem saznali za vrste rana i ozljeda pritvorenika, a krim-tehničar „je preuzeo odjeću pritvorenika Knežević Nenada u svrhu vještačenja."

http://hakave.org/images/stories/slike13/biljeska.jpg

Neutvrđenog sata iste noći (14./15. 06. 1992. g.) u pritvoru u Lori je pod slabo razjašnjenim okolnostima smrtno stradao Gojko Bulović, jedan od devet pritvorenih srbijanskih vojnika. No, prema dokumentu „Službena bilješka od 16. 6. 1992. g." vojni istražni sudac Jurišić za to je saznao tek ujutro 15. 06. u telefonskom „razgovoru sa djelatnikom Vojne policije Abram Zvonimirom"

Budući je dežurstvo Jurišića isticalo, on je o tome „obavijestio Vojnog tužitelja Šimić Ivana, dežurnog istražnog suca Vojnog suda Matulović Zorana, te predsjednika Vojnog suda Barbić Antu." Sutra ujutro (16. 06. 1992. g.) Jurišić je na sudu pitao suca Matulovića za slučaj smrti Bulovića, na što je ovaj odgovorio „da nikakvu oficijelnu obavijest nije dobio pa da stoga nije ni pristupio vršenju uviđaja."

Takav razvoj događaja naveo je Jurišića da napiše spomenutu Službenu bilješku u kojoj kaže: „Smatram svojom obvezom da o navedenim događajima obavijestim predsjednike Vojnog suda i Okružnog suda Split."

Vanjski pregled i obdukciju mrtvog tijela Gojka Bulovića izvršio je, 25. 06. 1992. g., dr. Šimun Anđelinović, liječnik vještak koji je zaključio da je smrt nastupila nasilnim putem „zbog zadobivenih višestrukih ozljeda ... djelovanjem tupo tvrdog predmeta."

Isti je liječnik vještak, 25. 06. 1994. g. (dva dana nakon što je u bolnici umro Nenad Knežević) izvršio vanjski pregled i obdukciju tijela Kneževića, te je zaključio da je i ova smrt bila nasilna, a povrede koje su dovele do smrti „su uglavnom nastale kao posljedica djelovanja tupo tvrde sile, ali se sa sigurnošću ne može isključiti ni pad."

Tada, 1992. g., za ove dvije smrti srbijanskih vojnika nitko nije bio procesuiran, što znači da nitko nije bio niti osuđen ili oslobođen optužbe. Ni jedno državno tijelo nije tada pokrenulo bilo kakve postupke protiv zatvorskih stražara, niti su oni disciplinski odgovarali.

Isto je bilo i s mnogobrojnim drugim nasilnim smrtima koje su se diljem Hrvatske događale tijekom srbijanske oružane agresije. To se odnosi i na hrvatske i na agresorske smrtno stradale. S tim što je daleko veći broj i nasilnih i neprocesuiranih ratnih smrti pretrpjela Hrvatska. Ovaj podatak ne opravdava ni jednu nasilnu smrt niti neprocesuiranje bilo koje nasilne smrti. Ali je taj podatak važan za razumijevanje i konteksta općeg događanja i pojedinačnih slučajeva.

Pravoslavni svećenici predvode i naoružavaju srbijanske vojnike

Za pravosudno korupcijsku temu Mladen Bajić protiv Mladena Bajića posebno je zančajno pitanje jesu li smrtno stradali srbijanski vojnici Gojko Bulović i Nenad Knežević bili vojnici ili civili.

U prošlom nastavku feljtona, koji je došao do 12. 06. 1992. g., svi službeni dokumenti državnih tijela - uključujući i dokumente zamjenika vojnog tužitelja Mladena Bajića – bez trunke dvojbe dokazuju da su i Bulović i Knežević bili dio neprijateljske vojne skupine, dakle srbijanski vojnici

S još većom upornošću i neupitnošću je Mladen Bajić potvrđivao tu činjenicu i mjesecima nakon smrti Bulovića i Kneževića, kada je tužiteljski nastavio postupati prema vojnoj skupini kojoj su pripadali Bulović i Knežević

Nakon prikupljanja daljnjih dokaza i iskaza dvadesetak novih svjedoka, Mladen Bajić zamjenik vojnog tužitelja u Splitu uputio je (11. 09. 1992. g.) Vojnom sudu u Splitu „Optužnicu" protiv skupine od 29 srbijanskih vojnika, a koje su do smrtnog stradavanja Bulović i Knežević bili dio. Do podizanja optužnice državna tijela su prikupila i saznanje da tu neprijateljsku skupinu predvode i naoružavaju tri pravoslavna svećenika (Đuro Šuša, Nikolaj Mrđa i Savo Tutuš), koji su bili u bijegu.

http://hakave.org/images/stories/slike13/optuznica.jpg

Optužnica je protiv 29-orice proširena i za oružana nedjela kojima je bio cilj okupirane dijelove Hrvatske pripojiti Republici Srbiji. Iz optužnice se također saznaje da je dio skupine (koji se ranije nalazio u pritvoru u Lori) razmijenjen te da su potom opet nastavili oružano djelovati protiv Republike Hrvatske.

Dva hrvatska vojnika (Ante Topić i Ante Cvitković) - koji su bili zarobljeni kod Kijeva i zatvoreni u Kninu te potom razmijenjeni - posvjedočili su da su se dva optuženika (Nikola Beara i Petar Krivić) „isticali u njihovom zlostavljanju i maltretiranju" tijekom boravka u kninskom zatvoru.

Oprost zločincima

Međutim, Sabor RH je tada donio „Zakon o oprostu od krivičnog progona i postupka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i ratu protiv Republike Hrvatske", i taj zakon je stupio na snagu 25. 09. 1992. godine. Stoga je, 12. 11. 1992. g., Vojni sud u Splitu (u sudskom vijeću su bili suci Zdravko Bilan, Ante Barbić i Boško Jurišić) donio Rješenje „Obustavlja se krivični postupak" protiv 27 pripadnika navedene skupine srbijanskih vojnika, a dvojica su već prije bili obuhvaćeni oprostom.

No, Mladen Bajić je ostao veoma dosljedan te je već 18. 11. 1992. g., Vrhovnom sudu uložio „Žalbu" na ovo Rješenje, navodeći da spomenuta srbijanska vojna skupina i dalje čini nedjela koja ne obuhvaća Zakon o oprostu, te „da je Republika Hrvatska prema normama međunarodnog prava dužna goniti počinitelja ovog krivičnog djela."

Mjesec dana kasnije Vrhovni sud RH (u vijeću su bili Novoselec dr. Petar, Horvatinović mr. Ružica i Mikor Milivoj) je riješio: „Odbija se kao neosnovana žalba vojnog tužitelja", obrazlažući svoju odluku tautološkom pravnom gimnastikom kako je „žalbeni razlog, zapravo, promašen."

(nastavlja se)

Prof. dr. sc. Josip Jurčević
Hrvatski list

IZVOR: www.hakave.org (http://hakave.org/index.php?option=com_content&view=article&id=7807:prof-dr-sc-josip-jurevi-feljton-qlora-xq-3-dio&catid=181:josip-jurevi&Itemid=159)

[slobodagovora]

LORA X (IV): Mladen Bajić protiv Mladena Bajića

KORUPCIJSKA VERTIKALA

U PRAVOSUĐU REPUBLIKE HRVATSKE



Za razumijevanje 19 godina trajanja slučaja Lora te korupcijskih problema u pravosuđu Republike Hrvatske važno je znati i činjenice o suđenju za ratne zločine koje je - od proljeća do kraja ljeta 1993. g. – održano u Splitu. Radi se o suđenju koje je održano u splitskom Okružnom sudu, pred Krivičnim vijećem kojem je predsjedavala sutkinja Marica Šćepanović. Optužnicu je zastupao Slavko Mršić, zamjenik okružnog državnog odvjetnika.

Optužnica je teretila 31 oficira i podoficira Jugoslavenske narodne armije (JNA) za ratni zločin nad civilnim stanovništvom, koji je počinjen na području srednje Dalmacije od kraja ljeta 1991. do siječnja 1992. godine. Većina optuženih oficira JNA bili su iz Lore i na visokim zapovjednim položajima agresorske vojske. Na teret im se stavljalo izravno zapovijedanje, prenošenje zapovjedi ili provođenje zapovjedi, zbog kojih je smrtno stradalo petero ljudi a 22 ih je ranjeno. Osim toga, vojnim djelovanjem agresora prouzročena je golema materijalna šteta na civilnim stambenim i gospodarskim objektima, koja je procijenjena na tadašnja 32 milijuna njemačkih maraka (približno 16 milijuna eura).

Samo dvojica optuženih – drugookrivljeni general-major Nikola Mladenić, zamjenik komandanta Vojnopomorske oblasti (VPO) Split i predsjednik Komisije za nadzor otvaranja i prekidanja vatre; te posljednji s liste optuženih zastavnik Ivan Tomaić, administrator na razaraču „Pula“ - su izvedeni pred sud. Preostalih 29 optuženih nalazili su se izvan Hrvatske i nisu bili dostupni pa im se sudilo u odsutnosti, a za njima je bila raspisana međunarodan tjeralica.

Samo trojica optuženih, uključujući Mladenića i Tomajića, bili su Hrvati, a ostali su po narodnosti bili su Srbi ili Crnogorci, a to je bio i odraz zastupljenosti Hrvata u zapovjednoj strukturi JNA.

Ratni zločinci iz Lore

Prvookrivljeni je bio admiral Mile Kandić, zapovjednik VPO. Ostali optuženi bili su: kontraadmiral Nikola Ercegović, zapovjednik flote ratnih brodova; kapetan bojnog broda Dojčilo Isaković, zamjenik zapovjednika vojnog kompleksa Lora; pukovnik Ljubiša Beara, načelnik Kontraobavještajne službe (KOS) VPO; pukovnik Jovo Strugar, zapovjednik vojarne u divuljama; Tomislav Stamatović, načelnik civilne i vojne kontrole letenja u zračnoj luci u Kaštelima; kapetan fregate Slobodan Tejić, načelnik KOS-a u Lori; kapetan prve klase Slobodan Šekuljica; kapetan bojnog broda Pavle Pantić; kapetan bojnog broda Mladen Vučeljić; kapetan bojnog broda Petar Koljanin; kapetan bojnog broda Milan Urošević; kapetan fregate Ilija Brčić, zapovjednik razarača „Pula“; kapetan fregate Dragan Jovin, zapovjenik eskadre ratnih brodova; Nediljko Stolić, zapovjednik raketnog odreda na razaraču „Split“; major Branislav Crnić; Dragiša Lekić, pomoćnik zapovjednika razarača „Split“; Zoran Gilić, zapovjednik brigade torpednih čamaca; Milomir Šuka, zapovjednik diviziona torpednih čamaca; Miroslav Pejčić, zapovjednik minskog borbenog odreda; kapetan bojnog broda Miljenko Jakovljević, zapovjednik snajperista u Lori; kapetan bojnog broda Dane Kokotović, zapovjednik školskih brodova u Lori; Dragan Tarbuk, vođa pitomaca snajperista u Lori; Radovan Šepina, zapovjednik baterije u Lori; Risto Zekanović, zapovjednik baterije u Lori; Dragutin Horvat, zapovjednik topovnjače; zastavnik Milan Kovač; zastavnik Radoslav Manojlović.

U kolovozu 1993. g. u optužnicu je uključen i potpukovnik Živorad Ninković, koji je 1991. g. bio zapovjednik 97. zrakoplovne brigade u Mostaru. Optužen je za rukovođenje i sudjelovanje u napadima na Ploče, Hvar, Brač, Kaštela, Solin i Špltu. Prilikom napada na Šoltu oboren mu je zrakoplov, a Ninković se katapultirao i pao u more. No, potom ga je spasio helikopter JNA. U trenutku podizanja optužnice Ninković se nalazio u BiH i bio je zapovjednik „Vazdušnih sanga Republike Srpske“, te je bio izravno podređen Ratku Mladiću, s kojim je pred TV kamerama prijetio zrakoplovima NATO-a ukoliko napadnu srbijanske položaje.

I niz drugih nedostupnih optuženika se u vrijeme suđenja nalazio na visokim položajima u srbijanskoj vojsci koja je vršila agresiju i ratne zločine na BiH, a neki od njih su znatno kasnije završili i kao osuđenici Haškog tribunala. Posebno je zanimljiv Lj. Beara, jedan od najteže osuđenih ratnih zločina u Hagu, a protiv kojeg je (kao i ostalih) pravosuđe RH (2006. g.) obustavilo daljnji progon, temeljem Zakona o oprostu.

Beskrupulozne ratne operacije protiv civila

Tijekom suđenja u Splitu je saslušano i 40-ak svjedoka, a među njima su bili i bivši pripadnici JNA iz Lore, koji su prebjegli u Hrvatsku vojsku. Oni su svjedočili o ratnim planovima srbijanske vojske prema kojima je „Split trebao biti sravnjen sa zemljom“ kombiniranim napadima topništva, ratnog zrakoplovstva i ratne mornarice. Zbog neslaganja s tim planovima dio nastavnika i zaposlenika u školskome centru i ratnoj luci Lora je pobjegao iz JNA.

Optuženi Mladenić je naveo i svoj telefonski razgovor s Mladićem, koji je bio nezadovoljan srbijanskim akcijama na splitskom području te je zaprijetio: „Srušit ćemo vam branu Peruču i svi ćete se na kraju naći u Sredozenom moru!“

U sudnici je pušten i tonski zapis razgovora između kontrole leta i vojnog zrakoplova, u kojem je navedeno: „Ako vidiš bilo koje vozilo na cesti tipa kamion, to je sigurno njihovo, to možeš. Bilo bi dobro da napalmom počistiš ... U ribnjacima su sanjperisit. Ne bi bilo loše jedan napad tamo. Gro snaga je u njihovoj putničkoj zgradi na aerodromu. Deri putničku zgradu, a rt Marjana mitraljezima ...“

Na suđenju su izneseni dokazi koji su nedvojbeno potvrdili da je vojno pomorska baza Lora bila glavno uporište, ishodište i zapovjedništvo svih ratnih zločina koje je srbijanska vojska počinila na prostoru srednje Dalmacije. O tome je razvidno pred sudom govorio i drugooptuženi Mladenić: „Crnogorcima u Lori nitko ništa nije mogao narediti. Oni su radili što su htjeli i vrijeđali nas da nedovoljno ubijamo. U Split su dovedni u zamjenu za redovne vojnike ... Kada je iz Lore otišao dio vojnika, Bocinov je zatražio da dođu novi. Umjesto vojske u generalštabu u Beogradu su odlučili da mu pošalju rezerviste, dobrovoljce koji su čak i za nas značili strah i trepet. Jedna skupina od njih 36 bila je i na Kozjaku...“

Sredinom rujna 1993. g. Veliko krivično vijeće Okružnog suda u Splitu donijelo je presudu u kojoj zaključuje da je „nizom radnji u tijeku dokaznog postupka nepobitno utvrđeno da su optuženi sudjelovali u beskrupuloznim ratnim operacijama protiv civilnog stanovništva i Republike Hrvatske ... na prostoru od Ploča do Trogira ... izdavali su zapovijedi, prenosili zapovijedi o otvaranju vatre, ili pak samostalno vatreno djelovali.“

Predsjednica sudskog vijeća (M. Šćepanović) je posebno naglasila da „neprijateljski žestoki vatreni napadi na mnoge objekte na području srednje Dalmacije nisu bili nipošto izvedeni stihijski ... već je to bio smišljeni dio paklenog plana okupatorske velikosrpske vojske da ostvari san o granicama velike Srbije, čemu su svoj obilat prilog dali u većoj ili manjoj mjeri svi optuženi.“ Zbog toga je sudsko vijeće za 31 optuženog izreklo ukupno 247 godina zatvora, u pojedinačnim rasponima od 15 do 7 godina, a jedan optuženi (Tomaić) je oslobođen optužbe.

Svi optuženi su tijekom suđenja imali i odvjetnike po službenoj dužnosti. Jedino je N. Mladenić sebi uzeo i dodatnog odvjetnika Silvija Degena, koji je u završnoj riječi izrekao i znakovit političko-pravni „biser“: „Preuranjeno je, dok faktički rat još traje, suditi za ratne zločine.“

Uporni ratni zločinac

Za opće tranzicijske procese u Hrvatskoj karakterističan je životni i ratni put drugookrivljenog N. Mladenića, koji je rođen kod Kukuljanova kod Rijeke i prema rođenju je Hrvat. Do svibnja 1991. g. bio je u Banja Luci, a tada ga srbijanski vojni vrh unaprjeđuje i poremješta u Split, u Loru na mjesto zamjenika zapovjednika i predsjednika Komisije za nadziranje otvaranja i prekida vatre. Mladenić je istovremeno bio i ovlašteni predstavnik za pregovore s predstavnicima RH glede napuštanja neprijateljske vojske s teritorija RH.

Tijekom tih pregovora Mladeniću su njegovi dojučerašnji kolege koji su prešli u Hrvatsku vojsku (npr. Sveto Letica) nudili prijelaz u HV i to – vjerovali ili ne - na mjesto zapovjednika obrane Splita. Međutim, Mladenić nije na to pristajao jer je bio uvjeren da će Srbija pobijediti, te se sa srbijanskom vojskom najprije povukao iz Lore na Vis, a potom u Boku. Potom, kad se - zbog opasnosti po svoj život u Boki - ipak odlučio vratiti u Hrvatsku, svoj odlazak je Mladenić naivno opravdavao navodnim čekanjem mirovine do koje mu je bilo preostalo dva mjeseca, te „lošom“ ponudom od strane HV-a.

Mladenić je kaznu zatvora izdržavao u Lepoglavi, a u svibnju 1997. g. – iako je bio osuđen za ratni zločin – pušten je iz zatvora Uredbom Predsjednika F. Tuđmana, koja se pozivala na Zakon o oprostu.

Međutim, tu nije kraj priče, jer je Mladenić najprije (1995. g.) podnio tužbu Ustavnom sudu RH protiv presude Vrhovnog suda kojom je Vrhovni sud (1994. g.) učinio pravomoćnom presudu Okružnog suda u Splitu. A u ožujku 1999. g. Mladenić je – iako je dvije godine ranije pušten iz zatvora - tužio Republiku Hrvatsku Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. U lipnju 2001. g. Sud u Strasbourgu je dovršio pravosudni dio priče donošenjem jednoglasne konačne odluke o odbacivanju zahtjeva (tužbe) N. Mladenića protiv Republike Hrvatske.

Porijeklo pravosudnih protupravnosti

Prije nego ovaj feljton prijeđe na središnji događaj – slučaj Lora 1 – potrebno je navesti nekoliko osnovnih povijesnih značajki pravosudnog sustava u splitsko-dalmatinskoj regiji, jer će to omogućiti razumijevanje složenosti korijena protupravnog i naizgled kontradiktornog postupanja pojedinih „splitskih“ pravosudnih djelatnika.

Krajem Drugog svjetskog rata i u neposrednom poraću cjelokupni pravosudni sustav komunističke Jugoslavije bio je stavljen pod potpuni nadzor Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), kako bi se i na taj način osiguralo ostvarivanje revolucionarnih ciljeva totalitarnog režima. Ključnu ulogu u tome je imala sveomoćna obavještajno-kontraobavještajna služba „Odjeljenje zaštite naroda“ (OZN-a), O tome najzornije svjedoče brojne tadašnje presude jugoslavenskih vojnih i „narodnih“ sudova te tzv. „sudova za zaštitu nacionalne časti“, koji su presude donosili prema izravnim nalozima OZN-e., kojoj je načelnik bio član Politbiroa KPJ Aleksandar Ranković, a njemu je jedini nadređeni bio Josip Broz Tito.

Tako je i pravosuđe u splitsko-dalmatinskoj regiji već od kraja 1944. bilo pod nadzorom OZN-e. Uskoro, 1946. g., OZNA-a je podijeljena na civilni dio (Uprava državne bezbjednosti – UDB-a) i vojni dio (Kontraobavještajna služba – KOS), te je podijeljen i utjecaj tih službi na pravosudni sustav; UDB-a je uglavnom brinula o sucima i sudovima, a KOS o javnom tužiteljstvu. Sukladno tome, glavni pravosudni kadrovici na širem splitskom području desetljećima su bile dvije osobe, preko kojih su djelovale obajveštajne službe.

U splitskom tužiteljstvu je ključna osoba i kadrovik bio javni tužitelj Ljubo Pervan, a u sudsktvu je ključna osoba i kadrovik bio vojni sudac Jugoslavenske ratne mornarice (JRM) – Aleksa Bilan, koji se istakao i kao predsjednik vojnog sudskog vijeća koje je 1972. u Sarajevu na smrt osudilo četvoricu pripadnika skupine Hrvatski Feniks, uključujući i Ludviga Pavlovića, kojem je kazna preinačena u 20 godina zatvora. O svemu tome je nedavno detaljno pisao i Hrvatski list.

Pravosudni kadrovi iz „tvornice“ Lj. Pervana i A. Bilana su na splitskom području upravljali pravosudnim sustavom i sudskim procesima, kako u razdoblju raspada totalitarne komunističke Jugoslavije, tako i u razdobljima nastanka i daljnjeg razvoja samostalne demokratske države Republike Hrvatske. U tom kontekstu nikako nije zanemariva ni činjenica da je glavni lik ovog feljtona – Mladen Bajić (sadašnji Glavni državni odvjetnik RH, a početkom 1990-ih zamjenik vojnog tužitelja u Splitu) potekao unutar toga jugoslavenskog obavještajnog kruga.

Isto tako je znakovito, da je Bajić za svojega nasljednika u Splitu odabrao Michelea Squiccimarra posinka Bogdana Petrovića jugoslavenskog oficira i vojnog liječnika u Vojnoj bolnici JNA u Splitu. O svemu tome u više navrata su u proteklih godina povremeno pisali pojedini hrvatski mediji, uključujući i Hrvatski list.

Squiccimarro je od Bajića preuzeo tužiteljsku (državno odvjetničku) brigu o slučaju Lora, tj. nastavku procesa u kojem su se događale gotovo nevjerojatne manipulacije, nelogičnosti i kontradiktornosti, a o čemu će se detaljno govoriti u daljnjim nastavcima ovoga feljtona. Nadalje, usput je zanimljivo navesti da je jedna od zamjenica Squiccimarra, Marina Matušan (također kći vojnog lječnika iz Vojne bolnice JNA u Splitu) oslobodila pravne odgovornosti ubojice Ambroza Andrića i Pave Vegara (vođe skupine Hrvatski Feniks) koji su likvidirani u Trnbusima u srpnju 1972. godine. I o ovome je nedavno detaljno pisao Hrvatski list.



Članak je objavljen u Hrvatskom listu.

IZVOR: www.h-rast.hr (http://www.h-rast.hr/od-lanova/josip-jurevi/item/302-lora-x-iv-mladen-baji%C4%87-protiv-mladena-baji%C4%87a.html)

[slobodagovora]

LORA X (V): Mladen Bajić protiv Mladena Bajića

KORUPCIJSKA VERTIKALA

U PRAVOSUĐU REPUBLIKE HRVATSKE



Slučaj Lora je složen, ali i cjelovit slučaj koji sadrži više međosobno isprepletenih dimenzija: pravosudnu, medijsku, političku, obavještajnu, povijesnu, hrvatsku, međunarodnu, civilnodruštvenu, osobnu. No, najjasnija, najsvrhovitija i središnja jest pravosudna dimenzija slučaja Lora. Budući slučaj Lora traje već 19 godina i ne nazire mu se skori pravosudni i drugačiji rasplet, za praćenje, razumijevanje sadržaja i periodizaciju cijelog slučaja najprimjerenija je pravosudna dimenzija.

U javnosti se udomaćio naziv slučaj Lora 1, koji se odnosi na procesuiranje osmorice pritvorskih čuvara Vojno istražnog centra Lora, zbog navodnog ratnog zločina kojeg su počinili 1992. g. nad „srpskim civilima“. Pravosudni slučaj Lora 1 je formalno započeo 2001. godine, a redovite pravne mogućnosti u Hrvatskoj su iscrpljene 2009. godine, te je pravosudni proces nastavljen pred Međunarodnim sudom za ljudska prava u Strasbourgu.

Međutim, usprkos nazivu Lora 1, to stvarno nije prvi sudski proces koji se odnosi na Loru u proteklih 20-ak godina. U prošlom nastavku ovog feljtona je ukratko prikazan javno „zaboravljeni“ slučaj suđenja (1993. g.) za ratne zločine srbijanskim zapovjednicima koji su do početka 1992. g. imali sjedište u vojnoj bazi Lora. Isto tako, povodom smrti dvojice zarobljenih srbijanskih vojnika (u lipnju 1992. g.), koji su bili smješteni u Lori, vršene su istražne radnje te je započet „obični“ kazneni postupak pred protiv nepoznatih počinitelja. Međutim, taj pravosudni postupak je još uvijek obavijen tajnovitošću, jer bi činjenice o njemu značajno pridonijele razobličavanju višedimenzionalne pozadine slučajeva Lora koji se konstruiraju nakon 2000. godine. To će biti razvidno i iz nastavaka ovoga feljtona.

Motivi M. Bajića i uloga medija u slučaju Lora 1

Dana 27. 09. 2001. g. Odjel kriminalističke vojne policije, pri Upravi za obavještajno sigurnosne poslove Ministarstva obrane RH (MORH), uputio je Županijskom državnom odvjetniku u Splitu (Mladenu Bajiću) kaznenu prijavu: „postoji osnovana sumnja da su“ Tomislav Duić, Tonći Vrkić, Miljenko Bajić, Josip Brkić, Davor Banić, Emilio Bungur, Ante Gudić i Anđelko Botić počinili ratni zločin protiv civilnog stanovništva tijekom 1992. g. u „Vojnom pritvoru, odnosno Konačištu ratnih zarobljenika u vojarni Lora“.

Ova kaznena prijava sadrži i „činjenični opis kaznenog djela“, te priloge iz kojih se vidi da su osumnjičenici kriminalistički obrađeni, tj. ispitani i da im je civilna i vojna policija izvršila pretragu stanova. Kaznenu prijavu su potpisale „ovlaštene osobe“ Vojne policije: Marijan Babić, Tihomir Zebec, Tomislav Kerečeni i Željko Bartolec.

Logično se nameće ključno pitanje kako to da je Uprava za obavještajno sigurnosne poslove MORH-a, Odjel kriminalističke vojne policije, s čak devet godina zakašnjenja krenula istraživati navodni ratni zločin. Pažljivo čitanje ovog dokumenta otkriva da je Županijsko državno odvjetništvo u Splitu - od kraja rujna 2000. do kraja lipnja 2001. g. – uputilo MORH-u čak pet „zahtjeva za prikupljanje obavijesti“ glede ovog predmeta. U dostupnoj dokumentaciji se ne vidi što je (ili tko je) nakon devet godina sna probudio Mladena Bajića da se vrati predmetu u kojem je bio glavna pravosudna osoba? Ili, zbog čega i s kojim je pravom M. Bajić pravosudno šutio devet godina o navodnom ratnom zločinu?

Kako ta predugačka pravosudna šutnja i naglo buđenje nisu bili slučajni, nego sustavni, ukazuje i činjenica da je procesuiranju u slučaju Lora 1 prethodila temeljita i relativno dugačka navijačka medijska priprema, iza koje su stajali prepoznatljivi interesi tzv. Haške mreže, u Hrvatskoj i izvan nje, te da se radikalno navijačko medijsko i političko praćenje intenziviralo tijekom trajanja sudskog procesa. U tome su prednjačili mediji u Hrvatskoj uključujući i javnu televiziju HTV.

Lora je i prije podnošenja kaznene prijave medijski proglašena najgorim mogućim zločinačkim mjestom u kojem su hrvatski branitelji (bez ograde „navodno“) ubijali, sjekli uši, vadili oči, silovali i drugačije zlostavlajli brojne „srpske civile“.

Među medijski osuđenima našao se i zapovjednik 72. bojne Vojne policije (od 1992. – 1997. g.), Mihael Budimir, koji je u listopadu uspio javno reći: „Nakon bezbroj tendencionznih, lažnih i iskonstruiranih napisa pojedinih «demokratskih» glasila, čiji autori punim plućima udišu samo njima znanu «istinu», kroz tekstove koji me u tzv. slučaju Lora karakteriziraju kao ubojicu, silovatelja, zaštitnika mafije, kradljivca i dilera droge, ubojicu iz Njemačke koji je odlučivao o životu i smrti u Lori, uzimam si za pravo samo mali kratki osvrt na njihove objede uz napomenu da «njihova istina» u svakoj pravnoj državi predstavlja teško kazneno djelo ... Ne želeći zbog istražnih radnji, koje su u tijeku, na bilo koji način utjecati na tijek istrage, pod punom moralnom i kaznenom odgovornošću dajem odgovore na pitanja koja ne samo interesiraju Vas nego i cjelokupnu hrvatsku javnost. Ističem, u Vojnom pritvoru Lora nije bilo ubojstava, a naročito nije bilo vađenja očiju, rezanja ušiju i slično, kako se navodi u najdemokratskijoj TV emisiji. Vojni pritovr je imao kapacitete za smještaj maksimalno 40 pritvorenika, a ne tisuću i to bez ikakvih tzv. blokova A, B i C ... Slučaj pogibije dvojice ratnih zarobljenika (Bulović, Knežević) je posljedica pokušaja bijega, a po fizičkom napadu na stražare“.

Budimir je spomenuo i izvješća Međunarodnog crvenog križa koja „nikada nisu navela niti jedan problem, a niti su ratni zarobljenici ukazivali na bilo kakva zlostavljanja, torture i mučenja. Napominjem da su osumnjičeni, a novinari bi trebali razlikovati ovaj pravni termin od termina osuđenika, moji veliki prijatelji na koje sam ponosan jer mi je čast imati prijatelje heroje Domovinskog rata, bez čije žrtve, i ne samo njihove, ne bi bilo ni hrvatske države.“

Svoju javnu izjavu Budimir je zaključio pozivanjem tijela pravne države da pokrenu „odgovarajuće postupke protiv samozvanih istražitelja, lažnih inspektora, medijskih istinoljubaca i izricatelja presuda, jer bismo valjda pred zakonom svi trebali biti isti. Dajte šansu pravosuđu. Zar to nije najdemokratskije.“

No, izjava M. Budimira je bila kap zdravog razuma u nepreglednom moru medijskih, političkih i pravosudnih manipulacija u slučaju Lora, a koje su se događale prema modelu vođenja političkih procesa, koji su i u Hrvatskoj bili česti i uobičajeni tijekom komunističkog razdoblja; najprije ide radikalno jednoumna medijska i politička osuda, a potom pravosuđe i formalno izriče politički poželjnu presudu.

Istraga

Nakon zaprimanja kaznene prijave koju je sam inicirao, Županijski državni odvjetnik (M. Bajić) je promptno „podnio zahtjev za provođenje istrage i određivanje pritvora“. Istom strelovitošću je postupio i istražni sudac Županijskog suda u Splitu (Dražen Penjak), koji je već 28. 09. 2001. g. postupio po zahtjevu M. Bajića, te je donio rješenje o provođenju istrage i odredio jednomjesečni pritvor protiv svih osam osumnjičenih. Posebno je zanimljivo što je u rješenju od 28. 09. 2001. g. pritvor za šestoricu počeo teći dan ranije (27. 09. 2001., između 11,00 i 18,00 sati), što znači da su bili uhićeni dan prije službenog određivanja pritvora. Prema istom dokumentu (D. Penjaka) jedan je osumnjičeni (E. Bungur) uhićen tog prijepodneva (28. 09. 2001.), a za T. Duićem je odmah (ujutro 28. 09. 2001. g.) naloženo izdavanje tjeralice zbog nedostupnosti, što znači da su unaprijed svi znali sve.

Osumnjičenici su podnijeli žalbu na rješenje istražnog suca, ali je vijeće Županijskog suda u Splitu (Igor Benzon, Josip Čule i Slavko Lozina) već 05. 10. 2001. odbilo žalbe kao neosnovane. Na površnost i druge problematičnosti pravosudnog slučaja Lora 1 ukazuje i neistinit navod u obrazloženju ovog Vijeća da su 1992. g. „osobe bez sudskog naloga privođene“ u Loru.

U sličnom smislu ukazuje i dopis koji je M. Bajić, 24. 10. 2001. g., uputio Istražnom centru Županijskog suda u Splitu, a u kojem istražnom sucu dostavlja „naknadno zaprimljene“ dokumente i predlaže svjedoke, koji su kasnije u procesu predstavljani veoma važnima, a očito je da Odvjetništvo s njima nije prije raspolagalo.

U istražnom razdoblju je daleko najproblematičnija činjenica da je istražni sudac Marko Brdar, 19. 12. 2001., u rješenje o izdvajanju iz spisa (znači i izdvajanje iz sudskog procesa) uvrstio i izuzetno značajnih devet izvornih dokumenata (šest iz ključnog 15. 06. 1992. g.; jednoga iz rujna 1992. g. i dva iz veljače 1993. g.). Radi se o zapisnicima saslušanja u statusu svjedoka – glede ključnog događaja (14./15. 06. 1992. g.) – svih osam osoba, koje su tek devet godina kasnije (2001. g.) proglašene osumnjičenicima. Istražni sudac je iskaze svjedoka protupravno izjednačio s ispitivanjima okrivljenika bez nazočnosti odvjetnika, te je protupravno zaključio da se i na iskazima svjedoka „ne može temeljiti sudska odluka“.

Istraga je – zbog (ne)poznatih razloga - tekla izuzetno sporo, a Vrhovni sud je 15. 01. 2002. g., odbio žalbe osumnjičenih i potvrdio odluku Županijskog suda o produljenju pritvora. Zbog toga, kao i zbog grubog kršenja ljudskih prava osumnjičenih, oni su u pritvoru započeli štrajk glađu.

Obavještajne veze

U međuvremenu se pojačao i sinkronizirani osuđujući medijski pritisak u Hrvatskoj i Srbiji, pa su se u pojedinim malotiražnim medijima u Hrvatskoj pojavile analize (tada su mnogima izgledale nevjerojatne, a danas su nažalost očigledna i svakodnevna praksa u Hrvatskoj) o „obavještajnom skandalu nacionalnih razmjera“, jer u slučaju Lora i drugim slučajevima „dokaze protiv hrvatskih branitelja prikupljaju srbijanski špijuni.“ Navedeno je tada da se „špijunski lanac iz Srbije“ na čelu sa zloglasnim Savom Štrpcem, proteže i u Hrvatsku preko pojedinih novinara i nekih civilnih udruga (npr. Dalmatinski komitet za ljudska prava na čelu s Tončijem Majićem) „i napokon završava u županijskom državnom odvjetništvu“ u Splitu.

U veljači 2002. g., se pojavila i vijest da preduga istraga u slučaju Lora pati od nedostatka dokaza, te da je Mladen Bajić panično zatražio od T. Majića „da mu dostavi dokaze jer će slučaj pasti.“ Na izravno pitanja novinara o kontaktima sa Savom Štrpcem i Tončijem Majićem, županijski državni odvjetnik M Bajić je odgovorio: “Ta nevladina udruga je prije nekoliko godina podnijela kaznenu prijavu protiv nepoznatih počinitelja ubojstava u Lori. Nemam kontakte s T. M.-om, ali čak i da ih imam, to samo po sebi ne bi bilo sporno. Kontakt je ostvaren u svezi s kaznenom prijavom koju je podnio.“

Uskoro (01. 03. 2002. g.) javni je odgovor poslao i Tonči Majić. Najprije je na tu temu telefonski gostovao u jednosatnoj emisiji beogradske televizije, a potom je (u splitskoj tiskovini) najavio dolazak u Split već pripremljenih dvadesetak svjedoka iz trebinjske teritorijalne obrane, te da „s obzirom na činjenicu da se pronalaženje novih svjedoka nastavlja, nema ni najmanje izgleda da se istina o Lori ne utvrdi u cijelosti.“ Na koncu je T. Maić provokativno zaključio da vjeruje kako se za isti cilj zalažu i hrvatske udruge za zaštitu digniteta Domovinskog rata te da „Dalmatinski komitet ima u svojim nastojanjima čak i njihovu potporu.“

Supruge i majke

U takvom ozračju, supruge sedmorice pritvorenika su, 19. 03. 2002. g., uputile javno pismo Đurđi Adlešić, predsjednici Saborskog odbora za nacionalnu sigurnost, „ali i kao majci i supruzi.“ Navele su „iscrpljujući postupak istrage, produžavanja pritvora, pozivanja nepostojećih svjedoka, uskraćivanje elementarnih ljudskih prava“, stizanje zapisnika sa beogradskih saslušanja svjedoka, te i zastrašujuću medijsku kampanju u Hrvatskoj.

Supruge pritvorenika su potom navele: „ Obratile smo se zastupnicima Hrvatskog sabora, Katoličkoj crkvi, te se pokušale obratiti i hrvatskoj javnosti putem medija koji su nas uglavnom cenzurirali, sve u nadi da će se u ovoj državi naći netko dovoljno hrabar i kazati istinu lišenu konstruiranih političkih konotacija. Jedina je istina da naše muževe terete četnici koji su nas ubijali, a danas se na brutalan način osvećuju za rat kojega smo protiv njih bili prisiljeni voditi, a u tome ih svesrdno pomaže upravo hrvatski pravosudni sustav, za kojega više nismo sigurni je li doista hrvatski ili je upravljan interesima obavještajnih službi iz inozemstva ... Hrvatskoj javnosti treba biti jasno kako ovdje može biti samo riječ o opomeni hrvatskim braniteljima i domoljubima kako se ubuduće ne bi «drznuli» ustati u obranu Domovine jer će im suditi njihovi krvnici i agresori.“

Na kraju pisma Đurđi Adlešić supruge pritvorenika su rekle: „Stoga Vas, u nevjerici da se nešto ovako uopće može dogoditi, najljepše molimo das utvrdite činjenice, te očekujemo Vaš odgovor na naša pitanja javno putem sredstava javnog priopćavanja ili osobno na naše adrese.“

Đurđa Adlešić je – i kao predsjednica Saborskog odbora, i kao majka i kao supruga -odgovorila šutnjom. No, zato je već nakon šest dana (25. 03. 2002. g.) javno odgovorio županijski državni odvjetnik M. Bajić, podizanjem optužnice protiv svih osam osumnjičenika da su „počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva – djelo označeno u čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske. (NN 31/93).“



Članak je objavljen u Hrvatskom listu.

IZVOR: www.h-rast.hr (http://www.h-rast.hr/od-lanova/josip-jurevi/item/303-lora-x-v-mladen-baji%C4%87-protiv-mladena-baji%C4%87a.html)

[slobodagovora]

LORA X (VI): Mladen Bajić protiv Mladena Bajića

KORUPCIJSKA VERTIKALA

U PRAVOSUĐU REPUBLIKE HRVATSKE

Optužnica

Optužnica, koju je Mladen Bajić (Županijski državni odvjetnik u Splitu) podigao 25. 03. 2002. g. pred Županijskim sudom u Splitu, bila je opsega 23 stranice gusto ispisanog teksta. Vremensko razdoblje na koje se odnosi optužnica je „od ožujka pa do rujna 1992. godine“. Većina sadržaja optužnice koristi dvije vrste izvora iz kojih su selektivno uzeti dosta nepovezani fragmenti, koji su nekritički prilagođeni konstrukciji optužnice. Jedan izvor M. Bajiću je bio niz različitih dokumenata, a drugi izvor su bili iskazi brojnih svjedoka.

U optužnici se kaže da „do pravog zaključka o tome što se događalo u Vojnom zatvoru «Lora» ... dolazimo analizom iskaza brojnih svjedoka i to prije svega drugih pripadnika Hrvatske vojske, odnosno čuvara u zatvoru i pripadnika 72. Bojne vojne policije.“ Pritom se na prvom mjestu i najopširnije u optužnici poziva na „iscrpni iskaz“ Maria Barišića (iz 72. bojne VP u Šibeniku) koji je po nalogu svojih pretpostavljenih samo „nekoliko puta dolazio u Vojni zatvor «Lora» u Splitu.“

Zanimljivo je da su i u javnom (medijskom, političkom i obavještajnom) radikalno negativnom govoru – kako u „slučaju Lora“, tako i o Hrvatskoj općenito - najviše korišteni iskazi M. Barišića, koji su se pokazali neistinitima prema brojnim iskazima drugih svjedoka i dokaza izvedenih u sudskom procesu. Posebno je zanimljivo, da je i sam Barišić nedvojbeno i izravno tvrdio da su osmorica optuženih u „slučaju Lora“ žrtve montiranog procesa.

U drugu grupu svjedoka optužnice M. Bajić je svrstao nekoliko „civilnih osoba“, uključujući i one koji su kao neprijateljski vojnici 1992. g. uhićeni na traženje samog M. Bajića, koji je tada bio zamjenik vojnog tužitelja za područje Splita. Treća grupa svjedoka optužnice bili su ratni zarobljenici koji su neko vrijeme proveli u pritvoru „Lora“.

U optužnici, M. Bajić je neutemeljeno potpuno nevažnima proglasio iskaze brojnih svjedoka koji potvrđuju nedužnost okrivljenika i koji o pritvoru Lora svjedoče obrnuto od glavnih navoda optužnice. Do danas je nepoznato koliko je M. Bajić utjecao na istražnog suca Marka Brdara, da već tijekom istrage protupravno isključi devet izuzetno značajnih zapisnika o saslušanju svjedoka, te je na taj način M. Brdar zaštitio M. Bajića od veoma neugodnih pitanja zbog čega je izvorne svjedoke iz 1992. g. pretvorio u okrivljenike devet godina kasnije. U optužnici je M. Bajić također selektivno - za potrebe konstrukcije optužnice - koristio samo dijelove materijalnih dokaza (obdukcijski nalaz), te je na taj način iskrivljavao objektivni smisao tih nalaza. Naravno, u optužnici se ni ne spominju brojne posjete Međunarodnog crvenog križa, jer za Loru nije bilo negativnih nalaza, niti su se Međunarodnom crvenom križu žalili pritvorenici u Lori.

No, opseg ovog feljtona ne dopušta podrobniju analizu niza većih i manjih logičkih i drugačijih slabosti optužnice, nego je dostatno ukazati na glavni problem, a to su dokazi (izvorni službeni dokumenti) s kojima zamjenik vojnog tužitelja Mladen Bajić teško optužuje županijskog državnog odvjetnika Mladena Bajića. Odnosno, službeni dokumenti koje je 1992. g. glede „slučaja Lora“ proizveo M. Bajić izravno govore protiv M. Bajića iz 2002. godine.

M. Bajić u prvoj točki optužnice iz 2002. g. optužuje osam hrvatskih vojnika da su „bez ikakvog pravnog osnova držali veći broj civilnih osoba, uglavnom srpske nacionalnosti zbog sumnji da su navodno sudjelovali u neprijateljskim djelovanjima protiv Republike Hrvatske“. Kako ne bi bilo dvojbe, M Bajić pri kraju optužnice navodi sljedeće: „Što se pak tiče statusa oštećenika ovog kaznenog predmeta ... neprijeporno ja kako se radi o civilnom stanovništvu i građanima Republike Hrvatske ... Zbog toga, a i svega do sada navedenog nalazim kako iz materijala spisa proizlazi utvrđenim da se postupanje okrivljenika Tomislava Duića, Tonća Vrkića, Miljenka Bajića, Josipa Bikića, Davora Banića, Emilia Bungura, Ante Gudića i Anđelka Botića može označiti kao osobito teško nečovječno postupanje prema civilnom stanovništvu, a djelo u konkretnom slučaju neprijeporno obuhvaća smrt, teške tjelesne ozljede...“.

S istim obrazloženjem („okolnosti predmetnog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva ... su takvog intenziteta da predstavljaju posebno tešku okolnost djela“) M. Bajić je u optužnici zatražio da se protiv okrivljenika produlji pritvor.

Dakle, M. Bajić (u statusu Županijskog državnog odvjetnika) je 2002. godine proglasio civilnim osobama iste osobe koje je M. Bajić (u statusu zamjenika vojnog tužitelja) 1992. g. bez ikakve dvojbe proglasio naoružanim neprijateljskim vojnicima, te su kao takvi i uhićeni i privedeni u pritvor Lora. To 1992. g. nije bila samo odluka M. Bajića nego svih institucija RH koje su u tome sudjelovale (vojna policija i vojni istražni sudac). Isto tako, zatvorski vojni čuvari koje je optužio M. Bajić nisu „bez ikakvog pravnog osnova“ držali uhićene osobe, nego su pravnu osnovu tada (1992. g.) i u ovom slučaju kreirale ovlaštene osobe: zamjenik vojnog tužitelja M. Bajić i istražni sudac Boško Jurišić. Službeni dokumenti o ovome prikazani su u prošlim nastavcima feljtona.

Sukladno temeljnim ljudskim pravima i načelima Ustava RH bilo bi potpuno logično očekivati da će M. Bajić (sada u trećoj ulozi - Glavnog državnog odvjetnika ) podići optužnicu za ratni zločin protiv prvog M. Bajića (Zamjenika vojnog tužitelja) i ostalih nadležnih osoba koje su sudjelovali u navedenim uhićenjima 1992. g. i nisu ništa poduzeli da se navodni ratni zločini ne događaju, ili da će podići barem optužnicu protiv drugog M. Bajića (Županijskog državnog odvjetnika) koji je na očiglednim neistinama podigao optužnicu protiv osam hrvatskih vojnika. Budući Glavni državni odvjetnik svoju obvezu propušta izvršiti već devet godina, bilo bi logično očekivati da to učini neka druga nadležna institucija u RH. Dokumenata za jednu ili drugu optužnicu ima i više nego dovoljno.

Optužnica prije optužnice

Tako bi trebalo biti u idealnoj situaciji pravednosti. No, takve situacije ne postoje nigdje u svijetu, a naročito za sada ne postoje ni u malim tragovima u Hrvatskoj. Glavni problem je što se u „slučaju Lora“, tj. u „slučaju Bajić“ kriju duboki i složeni strukturalni i vrijednosni problemi hrvatskih pravosudnih i ostalih državnih institucija.

Sada, 2011. g., kada je svima potpuno očigledno da su hrvatski branitelji postali najbolja i najmasovnija lovina u cijeloj Jugosferi, a posebno u Hrvatskoj, vrijedno je podsjetiti na činjenicu da je 7-8 mjeseci prije nekvalitetno sročene optužnice M. Bajića, javno objavljena puno kvalitetnija i obuhvatnija medijsko-obavještajna optužnica za „slučaj Lora“. U toj optužnici, koja je očigledno rađena u suradnji - između ostalih - i s pravosudnim tijelima RH koji su pripremali i vodili proces u „slučaju Lora“, veoma precizno su navedeni i motivi i ciljevi i svrha „slučaja Lora“ i svih ostalih slučajeva s kojima se vrši sustavna kriminalizacije Hrvatskog domovinskog rata.

U medijima objavljenu optužnicu je u ljeto 2001. g. potpisao „slobodni i nezavisni“ novinar Pero Jurišin, koji je danas, valjda zasluženo, na ugodnom mjestu stručnog savjetnika za izradu web stranica grada Splita. Kako bi sve bilo uvjerljivije opsežni dvostranični novinski članak P. Jurišina je objavljen čak dva puta u mjesec dana. Prvi put je članak objavljen krajem kolovoza 2001. g., pod velikim naslovom „PET KRVAVIH GODINA, Dossier Lora – sramna kronika zločina koji su počinjeni u splitskome vojnom zatvoru“, a drugi put mjesec dana kasnije s malim uredničkim i drugim izmjenama, pod naslovom „UŽAS NA KRAJU GRADA, uhićenja osumnjičenih za slučaj Lora podsjetila su nas na priču koju bi mnogi zaboravili“.

Kad se čita taj članak prosječnom čovjeku se diže kosa na glavi od opisa zastrašujućih zločina koji su se navodno događali u Lori punih pet godina (1992.-1996. g.). Jurišin piše o navodnim dugogodišnjim ubojstvima, zlostavljanjima, mučenjima, teškim zločinima itd. Radi postizanja još veće jeze kod čitatelja Jurišin klasičnim agitpropovskim stilom navodi, između ostalog, da su u Lori bili i civilni zarobljenici različite dobi, „od djece do starčadi, kako muškaraca, tako i žena“, te da je „torturi podleglo oko 60-70 ljudi, a među preživjelima nema ni jednoga koji danas ne osjeća posljedice fizičkih i psihičkih trauma.“ Zanimljivo je da u svim ranijim i kasnijim čak najproblematičnijim svjedočenjima, nitko – osim Jurišina – nije spominjao djecu i žene u pritvoru Lora. Isto tako, utvrđeno je da su u Lori smrtno stradale dvije osobe, i to nakon pokušaja bijega.

Jurišin (kao ni M. Bajić u optužnici) nigdje ne navodi da je pritvor Lora imao deset malih ćelija, ukupne površine 70m kvadratnih. Iz pisanja Jurišina stiče se utisak o golemom zatvoru-logoru, jer on govori o „zarobljenicima iz srednje i jugozapadne Bosne, istočne i zapadne Hercegovine, kninske krajine, te same Dalmacije i Splita“, te govori o tri bloka (A, B, i C) koji stvarno nisu postojali, a navodni blok C je po Jurišinu „uživao reputaciju bloka smrti.“

Cijela ova konstrukcija imala je veoma visoku i prepoznatljivu dvostruku svrhu za Hašku mrežu, kako za njen dio u Hrvatskoj, tako i dijelove izvan Hrvatske. Naime, Jurišin tvrdi da se „upravo preko Lore može dokazivati postojanje paralelnog sistema zapovijedanja koji je bio u funkciji etničkog čišćenja, kao i sudjelovanje Hrvatske u ratu u Bosni i Hercegovini“, budući se, nastavlja Jurišin „radilo o dugogodišnjem sustavnom hapšenju, maltretiranju i ubijanju za koje je hrvatska vlast znala od početka“.

Kako taj Haški model optužbe u „slučaju Lora“ ne bi bio općenit, Jurišin navodi da je moguće „identificirati pedesetak vojnih policajaca koji su neposredno odgovorni kao oni koji su počinili ili koji nisu spriječili zlodjela“ u Lori. Potom Jurišin nastavlja: „Ipak prije njih su odgovorni oni koji su im to omogućili“ te poimenice po vertikali nabraja Zdravka Galića, Mihaela Budimira, Željka Maglova, Matu Laušića i Gojka Šuška, a završava članak u poznatom stilu da „odgovornost na kraju ipak seže do samog vrhovnika, pokojnog predsjednika Franje Tuđmana.“

Jurišin nije zaboravio ni navesti da „slučaj Lora najteže tereti bivšu HDZ-ovsku vlast, ukazujući na politiku etničkog čišćenja korištenjem paralelnog sustava zapovijedanja“, te je nadalje s većim ili manjim prijetnjama zahvatio niz veoma različitih osoba: bivšeg ministra Davorina Rudolfa, bivšeg premijera Franju Gregorića, čelnike bolnice u Splitu Gorana Dodiga i Mihovila Biočića, tadašnjeg glasnogovornika MORH-a Dušana Viru i ministra obrane Jozu Radoša. Jurišin je jedino je pohvalio Đurđu Adlešić, koja je rekla da „neki ne smiju nositi uniformu i da moraju odgovarati za svoja djela“.

Kako bi politički ciljevi te medijska i pravosudna optužnica imali veću izglednost, Jurišin se u svojem novinskom članku-optužnici najprije pozivao na široki krug međunarodnih izvora; od posebnog izaslanika UN-a za ljudska prava Tadeusza Mazozowieckog, predstavnica Zelenih u njemačkom parlamentu Angeliku Beer i Claudiu Roth, te austrijskog ministra vanjskih poslova Aloisa Mocka, do Amnesty Internationala i Helsinki Watcha. Potom se Jurišin spustio na „prave“ izvore, tj. uradak Savezne Republike Jugoslavije iz 1998. g. – „Zločini genocida nad Srbima u logoru Lora u Splitu u periodu 1991.–1997. godine“, te knjigu „rezervnog kapetana JNA“ Drage Domjanca – „Od logora do logora, crna Lora“. Ovdje, barem kao pripomoć M. Bajiću i ostalima, u razmišljanjima o vlastitoj savjesti, treba napomenuti da je Srbija u nedavnoj protutužbi protiv Hrvatske odustala od navođenja ovog svog uratka o Lori kao dokaza pred Međunarodnim kaznenim sudom.

Medijski i politički pritisak

Opsežna medijska optužnica P. Jurišina, bila je osnovni izvor i nadahnuće brojnim tadašnjim i kasnijim medijskim propagandističkim člancima, emisijama i filmovima o „slučaju Lora“. Prije i neposredno nakon podizanja optužnice od strane M. Bajića (25. 03. 2002. g.), o „slučaju Lora“ često su i krajnje neobjektivno pisali Feral Tribune, Slobodna Dalmacija, Jutarnji list, Nedjeljna Dalmacija, Bumerang, Nacional, Globus, Republika, Vox, Glas Dalamcije, Večernji list, Vjesnik itd.

No, ponekad je i poneki glas razuma ugledao svjetlo dana, pa to i ovom prigodom treba navesti. Splitski ogranci pet stranaka (HKDU, HČSP, HSP, HKDS i HDRS) izjavili su da se protive spektakularnim uhićenjima hrvatskih branitelja i suđenjima na montiranim političkim procesima, te da svaki zločin zaslužuje kaznu, ali su hrvatski branitelji u „slučaju Lora“ javno osuđeni čak i prije podizanja optužnice.

Splitsko-dalmatinski župan Branimir Lukšić i dožupan Tadija Barun doživjeli su velike napade u tisku i na javnoj televiziji jer su u zatvoru posjetili osumnjičene u „slučaju Lora“. Žestinu napada na župana i dožupana morali su suzbijati čak i predsjednik Županijskog suda Igor Benzon, ministrica Ingrid Antičević Marinović i pravni stručnjak Ivo Josipović, koji su potvrdili da je posjet bio sukladan zakonu i uobičajenoj proceduri. Zanimljivo je da se nitko nije javno bunio kad su primjerice Milan Đukić i Milorad Pupovac više puta posjećivali zatvorenike srpske nacionalnosti.

Splitska HVIDR-a, predvođena pukovnikom Andrijom Bartulićem, sazvala je nekoliko konferencija za tisak na kojima je naglašavala kako je nedopustivo „da hrvatsko pravosuđe odlazi u Beograd po iskaze pripadnika neprijateljske vojske da bi se moglo suditi hrvatskim braniteljima“, te su pitali zašto M. Bajić nije podnio tužbu i za ubijanje hrvatskih vojnika u kninskom logoru, a za to su pripadnici HVIDR-e prikupili dokaze i predali ih M. Bajiću.

O medijsko-političkom ozračju „slučaja Lora“ uoči podizanja optužnice zorno svjedoči i priopćenje za javnost kojeg je u veljači 2002. g. objavio dr. Ivan Bodrožić, tajnik nadbiskupa Marina Barišića. U priopćenju se ističe nekultura, grubost i samovolja s kojom je istražni sudac M. Brdar odbio dati odobrenje nadbiskupu za posjet zatvorenicima u „slučaju Lora“ koji su tada štrajkali glađu. Istaknuto je da je to odbijanje protivno „svim humanim načelima“ koja su također jasno definirana i u ugovorima između Svete Stolice i Republike Hrvatske, a prema kojima se Crkvi „priznaje i jamči pravo na dušobrižništvo vjernika koji se nalaze u zatvorima.“



Članak je objavljen u Hrvatskom listu.

IZVOR: www.h-rast.hr (http://www.h-rast.hr/od-lanova/josip-jurevi/item/304-lora-x-vi-mladen-baji%C4%87-protiv-mladena-baji%C4%87a.html)

[slobodagovora]

LORA X (VII): Mladen Bajić protiv Mladena Bajića

KORUPCIJSKA VERTIKALA

U PRAVOSUĐU REPUBLIKE HRVATSKE



Upitni dogovor

Na temelju optužnice koju je podigao županijski državni odvjetnik Mladen Bajić, izvanraspravno Vijeće županijskog suda u Splitu (koje je bilo sastavljeno od predsjednika suda Igora Benzona kao predsjedavajućeg Vijeća te sudaca Slavka Lozine i Arijane Bolanče) je 27. 03. 2002. g. donijelo Rješenje kojim se produljuje pritvor nad okrivljenima Tonćem Vrkićem, Miljenkom Bajićem, Josipom Bikićem, Davorom Banićem, Emiliom Bungurom, Antom Gudićem i Anđelkom Botićem, dok se prvookrivljeni Tomislav Duić nalazio u bijegu. I u kratkom obrazloženju kojim se opravdava produljenje pritvora potpuno neutemeljeno je navedeno da su okrivljenici „zaustavljali civilne osobe koje nisu sudjelovale u ratnim djelovanjima“.

Četvorica okrivljenih (D. Banić, E. Bungur, A. Botić i A. Gudić) su iznova započeli štrajk glađu zbog neutemeljenosti produženja pritvora „te neutemeljene optužnice i dvostrukih kriterija hrvatskog pravosuđa po diktatu i zahtjevima aktualnog političkog trenutka.“ Odvjetnica Doris Košta, koja je zastupala J. Bikića, podnijela je 30. 03. 2002. g. žalbu Vrhovnom sudu RH jer „Rješenje nije na zakonu utemeljeno“ budući – prema hrvatskim zakonima - predsjednik suda (I. Benzon) „može obavljati samo poslove sudske uprave“, što znači da nije smio biti u sudskom Vijeću koje je produljilo pritvor.

Međutim, tada je uslijedio zanimljiv i zankovit događaj koji će imati iznimnu važnost u sudskom procesu slučaja Lora koji je sada u tijeku u Strassbourgu pred Europskim sudom za ljudska prava, a o Strasbourgu će se detaljnije govoriti u završnom nastavku ovoga feljtona.

Naime, posve iznenada se pred Županijskim sudom u Splitu, 05. 04. 2002. g., pojavio Podnesak kojeg su potipsali svi (11) branitelji (Joško Čeh, Slobodan Mikulić, Evelin Tonković, Andrija Radić, Rene Laura, Doris Košta, Željko Olujić – zamjenica Marija Perić, Željko Gulišija, Vinko Ljubičić, Frane Gorjanc i Ankica Luetić) osmorice optuženih.

Podnesak je iznimno kratak (pet redaka teksta) i iznimno zanimljiv, a glasi: „Iako protiv ove optužnice ima razloga za podnošenje prigovora, a isto tako i razloga za žalbu protiv rješenja o produljenju pritvora, ovim podneskom branitelji izjavljuju da se odriču prava na prigovore i podnošenje žalbi, u suglasnosti sa svojim branjenicima, a radi ubrzanja ovog postupka, te mole sud ovaj predmet odmah rasporediti raspravnom sucu te odrediti ročište za glavnu raspravu.“ Na temelju Podneska sudac S. Lozina je 11. 04. 2002. g. donio Rješenje o odbacivanju prigovora i žalbi kao „nedopuštenih“, jer su se okrivljenici odrekli „prava na prigovore i podnošenje žalbi i u odnosu na optužnicu i produljenje pritvora“.

Ovaj čudni predraspravni Podnesak, kojim su se optuženi odrekli svojih temeljnih prava, u potpunoj je suprotnosti s voljom koju su okrivljenici nedvojbeno i izravno iskazali dva mjeseca kasnije na početku glavne sudske rasprave, kad su se svih osam jasno očitovali da nisu počinili kazneno djelo, da se ne osjećaju krivima i da optužnicu drže neutemeljenom.

Podnesak je očigledno bio rezultat dogovora koji je postignut između županijskog državnog odvjetnika (M. Bajića), branitelja optuženih i najvjerojatnije nekoga iz suda. Motiv branitelja je izgleda bio u ubrzavanju postupka. No, tijek događaja je pokazao da se na početak suđenja ipak čekalo više od dva mjeseca, iako je već nakon desetak dana S. Lozina postavljen za predsjedavajućeg suca u raspravnom vijeću. Tako se pokazalo da motiv branitelja o brzom početku sudskog procesa nije bio ostvaren.

Stoga je ovdje, ali i općenito, ključno pitanje tko je inicirao dogovor, odnosno zbog čega je M. Bajić bio zainteresiran da optuženi tada ne dovode u pitanje njegovu veoma neutemeljenu optužnicu u slučaju Lora.

Idealiziranje Mladena Bajića

Tijek tadašnjih javnih događaja je jasno ukazao na interese M. Bajića i strukture koja je stajala iza njega. Naime, tadašnja koalicijska vlast (prvenstveno SDP) i Predsjednik RH (Stjepan Mesić) te njihova struktura bili su u velikom i otvorenom sukobu s tadašnjim Glavnim državnim odvjetnikom Radovanom Ortynskim i njegovim podupirateljima. Sukob je očigledno bio dubok i golem, jer je Ortynski čak i na javnom skupu u Sarajevu optužio S. Mesića i I. Račana da nemaju odlučnosti obračunati se s kriminalom u državi, te da je sudstvo u Hrvatskoj korumpirano.

Zbog toga se tijekom travnja 2002. dovršavala podzemna, ali vodila i javna medijsko-politička igra i procedura glede smjene Ortynskog i postavljanja novog državnog odvjetnika. U prvoj polovici travnja 2002. g. je i obznanjeno da je M. Bajić postao jedini kandidat koalicijske Vlade RH za Glavnog državnog odvjetnika. Javno je objavljeno da je M. Bajić izbor SDP-a, a da su otpali kandidati drugih vladajućih koalicijskih partnera (HSLS-a i HSS-a). Sukladno tome se vodila i medijska promocija koja je do banalnosti idealizirano prikazivala M. Bajića.

Stoga je razumljivo da M. Bajiću i njegovima tada nije nikako odgovaralo bilo kakvo problematiziranje njegove optužnice u slučaju Lora, jer se javno stalno isticano da je glavni dokaz izuzetne sposobnosti, zasluga i prednosti M. Bajića pred ostalim (nepoznatim) kandidatima bio u otvaranju i podizanju optužnice u slučaju Lora. Posebno je i više puta javno naglašavano da je M. Bajić od početka istražnog postupka u slučaju Lora „bio izložen stalnim prijetnjama i uznemiravanjima“, koje su „bile poprilično maštovitog sadržaja“, no „M. Bajić nikada nije zatražio policijsku zaštitu, niti je prezao od nastavka procesuiranja predmeta protiv osmorice“.

Radi stvaranja slike nadnaravno hrabrog i poželjnog M. Bajića mediji su učestalo bajali kako on usprkos tim velikim opasnostima i bez ikakve zaštite svakodnevno „u splitskom Getu ispija kave s prijateljima“, te da je „u splitskim novinarskim krugovima izuzetno cijenjen i uvažavan“, a s podsmjehom i nevjericom je rijetko navođeno kako velikog i općeprihvaćenog M. Bajića jedino „živahni splitski desničari predvođeni Lukom Podrugom“ optužuju da „šuruje sa srbijanskim špijunima i obavještajcima, te surađuje s velikosrbima i radi protiv interesa Hrvatske.“

I prema nizu drugih tadašnjih događanja moglo se prepoznati da je M. Bajić veliki projekt struktura koje upravljaju Hrvatskom; iz Hrvatske i izvan Hrvatske. Primjerice, M. Bajić je jednoglasno prošao i na saborskom odboru, a istaknuti vladajući i oporbeni političari su se natjecali tko će ga više javno hvaliti. Tako je i najdugovječniji suncokret Vladimir Šeks u travnju 2002. ponosno isticao kako je on (Šeks) „još 1992. godine, kada je kao tadašnji javni tužitelj ustrojavao i Vojno tužiteljstvo, postavio Bajića za vojnog tužitelja jer je imao reference koje su toj poziciji odgovarale“, iako je na tu dužnost M. Bajić 1992. g. stvarno postavljen rješenjem minstra obrane Gojka Šuška.

U poplavi tadašnjih vijesti o M. Bajiću objavljivani su fragmentarno i zanimljivi osnovni podaci njegove duge tužiteljske karijere, koji ukazuju na (pre)duboke korijene M. Bajića koji su mu zapravo omogućili da će on - nakon promjene čak osam državnih odvjetnika RH tijekom 12 godina - postati uskoro na tom položaju dugovječniji od svih njih skupa. Pa pogledajmo najprije te korijene.

Mladen Bajić je rođen 1950. g., u Splitu, u kojem je završio osnovnu školu, gimnaziju i Pravni fakultet, a potom i poslijediplomski studij na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Veoma rano, 1975. g., počeo je raditi u pravosudnom sustavu komunističke Jugoslavije; najprije kao javnotužilački pripravnik u dubrovačkom a potom u splitskom Okružnom javnom tužilaštvu. Iza toga se zapošljava u splitskom Općinskom tužilaštvu kao stručni suradnik, a već 1979. g. postaje zamjenik Općinskog javnog tužitelja u Splitu. Prije isteka osmogodišnjeg mandata M. Bajić, 1987. g., napreduje na mjesto zamjenika Okružnog javnog tužitelja u Splitu. Zanimljivo je podsjetiti da je to vrijeme kada budući ratni zločinac Slobodan Milošević preuzima vlast u Srbiji, a u komunističkoj Hrvatskoj zloglasni vojni tužitelj i vojni sudac Ivan Fumić postaje civilni republički sekretar (ministar) za pravosuđe i upravu.

Od 1992. do 1996. godine M. Bajić je proveo na dužnosti zamjenika vojnog tužitelja u Splitu, „za što je odlikovan Spomenicom domovinskog rata i medaljama Ljeto 95 i Oluja, te je postao satnik Hrvatske vojske.“ Iza toga M. Bajić prelazi u Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, i do kolovoza 2001. g. je prvi zamjenik, a od tada glavni županijski odvjetnik, te već u proljeće 2002. Postaje Glavni državni odvjetnik RH.

Dakle, očigledno je da je slučaj Lora bio glavno i strelovito uzletište do tada sporo građene tužiteljske i drugačije karijere M. Bajića.

Za neuobičajeno dugi i sve snažniji opstanak M. Bajića na vrhu pravosudne i drugačije moći u (na sve načine) nestabilnoj RH, te za zaštitu koju mu izuzetno uporno već desetak godina pruža korupcijska vertikala u pravosudnom sustavu RH (a što će biti razvidno iz sljedećih nastavaka ovog feljtona), potpuni odgovori će se otkrivati u budućim istraživanjima. No, jedno izuzetno čvrsto polazište (pre)dugog opstanka M. Bajića na mjestu Glavnog državnog odvjetnika te drugačije moći i protupravne zaštite s kojima raspolaže M. Bajić, javno je obznanjena samo tri dana nakon što je M. Bajić položio svečanu prisegu Glavnog državnog odvjetnika RH.

Zanimljivo je i to što je M. Bajić ovu službenu svečanu prisegu položio simboličkog datuma, 08. 05. 2002., a tog dana 1945. g. su komunističke partizanske postrojbe zauzele Zagreb, a u Europi su završena neprijateljstva između poražene Njemačke i pobjedničkih Saveznika. Datum svečane prisege M. Bajića nije slučajno odabran, jer je okultna vezanost za povijesne datume intenzivno iskazivana i od bivše komunističke strukture i od međunarodne zajednice (zajedno ih se može nazvati Haškom mrežom) pri donošenju različitih odluka za prostor bivše Jugoslavije u proteklih 20-ak godina.

„Za Carlu spreman!“

U prilog svega nazančenog govori i iznimno znakovita činjenica što je M. Bajić „u prvoj rečenici nakon svečane prisege“ položio i drugu - tada tajnovitiju - prisegu, koja je danas potpuno prepoznatljiva. Bajić je tada ushićeno i znakovito rekao da je „Državno odvjetništvo u cjelini spremno od Haaškog suda preuzeti sve slučajeve počinjene u Hrvatskoj“ te da će „odmah zatražiti sastanak s glavnom haaškom tužiteljicom Carlom del Ponte kako bismo se dogovorili o detaljima.“ Nakon toga pa sve do sada, u Hrvatskoj nažalost svjedočimo o sve većoj masovnosti tih „detalja“, u koje pripada i slučaj Lora i brojna suđenja hrvatskim braniteljima, te uhićenja generala Gotovine i drugih hrvatskih generala i političara iz Hrvatske i BiH. A svemu skupa je cilj kriminalizirati Hrvatski domovinski rat te dekonstruirati sva njegova politička i identitetska postignuća..

Medijski dio Haške mreže u Hrvatskoj tada (travnja 2002. g.) je prenio navedene važne riječi M. Bajića uz radosni podnaslov kako je „time domovinski marketing perfektno odrađen“, a veliki naslov članka o M. Bajiću je također bio više nego znakovit i jasan: „ZA CARLU SPREMAN“.

Glavna rasprava

Glavna rasprava u slučaju Lora započela je tek 10. 06. 2002. g., pred sudskim vijećem u sastavu: S. Lozina (predsjednik vijeća), Snježana Rudan (član vijeća-sudac), te tri suca porotnika (Jozo Gudelj, Smiljana Babić i Petar Zovko) i dva dopunska suca porotnika (Marija Matusinović i Tanja Marinković Zekić). Optužnicu je zastupao nasljenik M. Bajića, Zamjenik županijskog državnog odvjetnika Michele Squiccimarro.

Glavna rasprava je - s različito motiviranim prekidima - trajala pet mjeseci, tj. do sredine studenog 2002. godine. Zapisnici sa sudskih rasprava su dugački i zanimljivi, jer su saslušavani mnogobrojni i različiti svjedoci i izvođeni su brojni dokazi. Još su zanimljiviji bili brojni medijsko-politčki napisi i elektronička izvješća (zapravo pritisci) koji su svakodnevno pratili sudski proces, a s kojima su većinom upravljali interesi Haške mreže. Zbog ograničenog prostora u ovom feljtonu naznačit će se samo nekoliko pojedinosti koje će ilustrirati ta događanja.

Na glavnoj raspravi 19. 06. 2002. g. okrivljenik E. Bungur je uputio oštar prosvjed „zbog jučerašnje izjave predsjednika Vlade RH Ivice Račana“ koji je izravno rekao „kako nije zadovoljan razvojem situacije u slučaju Lora.“

Bungur je na sudu kazao: „Ja sam te riječi doživio kao prijetnju ne samo meni, prijetnju, kojom me uhvatio strah jer sam unaprijed proglašen krivim bez obzira na dokaze i bez obzira na postojanje suda ... Te riječi su ujedno poziv na javni linč mene kao optuženika a izrečene su od najmoćnijeg čovjeka u državi ... Pitam se čemu ovo devetomjesečno mučenje u zatvoru kada mi predsjednik Vlade uskraćuje pošteno suđenje. Zašto jednostavno nije poslao svoje egzekutore sa Bleiburga i iz UDBE. Onisu još živi i slobodni i na raspolaganju.“ Kao odgovor na to, istoga dana je vršiteljica dužnosti županijskog državnog odvjetnika Inka Jurišić održala konferenciju za medije na kojoj je rekla kako je pokrenuta inicijativa prema Državnom odvjetništvu RH (tj. M. Bajiću) da zatraži izuzeće suda u Splitu.

Već sutradan je M. Bajić dao odobrenje da se od Vrhovnog suda zatraži izuzeće suda u Splitu, te je I. Jurišić dodatno naložio da se (do odluke Vrhovnog suda) od suda u Splitu zatraži prekid suđenja. Branitelji su bili iznenađeni, jer su za cijelu igru saznali iz medija. Odlukom suda u Splitu suđenje je prekinuto, s time da je ostala odluka o daljenjm pritvoru optuženih.

Desetak dana kasnije, početkom srpnja 2002. g., medijima je priopćeno da je tročlano vijeće Vrhovnog suda RH (Marijan Svedrović, Ana Garačić i Senka Klarić-Baranović) odbilo zahtjev državnog odvjetništva, jer su apriorna stajališta Glavnog državnog odvjetnika (M. Bajića) „oblik upozorenja koji za sud nije prihvatljiv“ i takav oblik upozorenja „ne vodi dovoljnoi računa o načelu sudačke neovisnosti. I M. Bajić i I. Jurišić su odbili komentirati odluku Vrhovnog suda koja nije samo odbila njihov zahtjev, nego ih je i teško kompromitirala.

Istoga dana, objavljeno je prioćenje Upravnog odbora Udruge hrvatskih sudaca u kojem se između ostalog navodi: „Ozbiljno smo zabrinuti i negodujemo zbog javnog izražavanja nezadovoljstva predsjednika Vlade Ivice Račana u odnosu na vođenje kaznenog predmeta pred Županijskim sudom u slučaju Lora.“ Sudačka udruga koju je vodio njen potpredsjednik Miroslav Šumanović je zaključila „kako izražvanje (ne)zadovoljstva s politički najvišeg mjesta u državi, a vezano uz razvoj događaja u sudnici, manifestira nesklonost prihvaćanju autonomije sudstva i nezavisnosti sudaca.“



Članak je objavljen u Hrvatskom listu.

IZVOR: www.h-rast.hr (http://www.h-rast.hr/od-lanova/josip-jurevi/item/305-lora-x-vii-mladen-baji%C4%87-protiv-mladena-baji%C4%87a.html)

[slobodagovora]

LORA X (VIII): Mladen Bajić protiv Mladena Bajića

KORUPCIJSKA VERTIKALA

U PRAVOSUĐU REPUBLIKE HRVATSKE



Usprkos očitovanja Vrhovnog suda i Udruge hrvatskih sudaca, ipak se još žešće nastavio politički i medijski pritisak na sud u slučaju Lora. Zbog toga je i na glavnoj raspravi 22. 07. 2002. g., okrivljeni Emilio Bungur iznio prigovor zbog ugrožavanja prava na obranu i ugrožavanja sigurnosti njegove obitelji. Bungur je naglasio da mu je pored svih vrsta prijetnji i pritisaka izvršne vlasti najgora tvrdnja „kako o slučaju Lora ovisi vjerodostojnost hrvatskog pravosuđa“, što očigledno pokazuje „da izvršna vlast ima svoje političke zahtjeve.“

Na toj je sjednici sudsko vijeće donijelo i Rješenje da se nad svim optuženicima ukida pritvor. Rješenje se temeljilo na izmjenama odredbi Zakona o krivičnom postupku, te na činjenici da „ni jedan od dosad saslušanih svjedoka svojim iskazima za sada ne terete ni jednog optuženika.“ To se posebno odnosilo na svjedočenje Maria Barišića, koji je najavljen kao ključni svjedok optužbe, a koji i na glavnoj raspravi „ni jednom riječju nigdje ne tereti bilo kojeg optuženika“ te je svjedočio da su za inkriminirane događaje u Lori krive druge osobe.

Međutim, desetak dana kasnije (02. 08. 2002. g.) vijeće Vrhovnog suda (Milan Gudelj kao predsjedavajući, te Katica Jelić i Josip Budinski kao članovi) prihvatili su žalbu državnog odvjetnika i odredili produljenje pritvora nad svim optuženima, a u obrazloženju su prihvatili lažne navode Mladena Bajića da su optuženici u Lori držali „bez ikakvog pravnog osnova i veći broj civila“. Još je sramotnije što i vijeće Vrhovnog suda navodi da su „civilne osobe“ dovedene u vojni pritvor Loru „na temelju nečije proizvoljne i paušalne ocjene da se radi o osobama koje su sudjelovale u neprijateljskim djelatnostima protiv Republike Hrvatske“, iako je nedvojbeno da su 1992. g. tako odredila nadležna državna tijela, uključujući i M. Bajića kao tadašnjeg zamjenika vojnog tužitelja u Splitu.

Na narednim sudskim raspravama u Splitu nisu sudjelovali optuženi Josip Bikić i Miljenko Bajić, koji nisu izdržali sudsku nepravdu pa su se u bijegu pridružili Tomislavu Duiću. Prije okončanja prvostupanjskog sudskog postupka, sudsko vijeće je (22. 10. 2002. g.) u vojnom pritvoru Lora obavilo očevid, detalji kojeg su spomenuti u prvim nastavcima ovoga feljtona.

Prva presuda u slučaju Lora

Usprkos golemim političkim i medijskim pritiscima, Vijeće Županijskog suda u Splitu (Slavko Lozina, Snježana Rudan, Jozo Gudelj, Smiljana Babić i Petar Zovko) je 20. 11. 2002. g. donijelo prvostupanjsku presudu kojom se oslobađaju optužbe svih osam optuženih u slučaju Lora. Presuda ima 45 stranica gusto tiskanog teksta, u kojem su detaljno obrazložene brojne činjenice na kojima se zasniva presuda. Čitanjem presude i neupućena osoba može biti temeljito upoznata sa svim aspektima događaja vezanih za slučaj Lora, a u presudi se upućuje i na sve dokumente, dokaze i svjedoke koji su sudu stavljeni na raspolaganje.

U presudi se ističe da je nakon provedenog dokaznog postupka sudsko vijeće razvidno zaključilo „da je optužnica kao pravni akt ... neosnovana, neodređena, neprecizna, a kao takva i neutemeljena.“ Navedeni su čak i dokazi da neki od optuženika u inkriminirano vrijeme „nisu ni bili u Vojno istražnom centru Lora“, te da „optužba ne uvažava vjerodostojne javne isprave izdate“ od nadležnih državnih tijela RH. Tako su u presudi nabrojani i dokumenti koji pokazuju netočnost optužnice da su uhićene osobe navodno „bezpravno privedene od strane okrivljenika i bezpravno zadržavane u sklopu vojno istražnog centra Lora u Splitu, već je sasvim razvidno da su meritorne odluke donosili pravni organi (vojni i civilni) Republike Hrvatske, a ne optuženici kako ih se tereti.“

Niti jedan materijalni dokaz ili bilo koji svjedok, uključujući i zatvorenike Lore, nije utvrdio ni ono što je najvažnije, a to je da je bilo koji optuženik sudjelovao u ozljeđivanju dvojice smrtno stradalih zatvorenika (Nenada Kneževića i Gojka Bulovića). Također, „nijedan od oštećenih koji je saslušan kao svjedok ne zna podatke za osobe koje su ih mučile i zlostavljale, a isto tako izjavljuju da zbog proteka vremena ne bi sada mogli prepoznati te osobe.“ Štoviše, svjedok oštećenik Miloslav Katalina, „opisujući pojedine osobe koje su ga zlostavljale i mučile, navodi da je te osobe poznavao po nadimku i da ih je viđao po gradu u Splitu, baš u periodu dok su se oni koji su optuženi da su počinili ratne zločine, nalazili u pritvoru.“

Sukladno tome, o nevinosti optuženih svjedočio je i spomenuti ključni svjedok optužbe M. Barišić (vojni policajac), koji je tvrdio da su za sva navodna zločinačka događanja u Lori poimenice izravno „odgovorni Frane Goreta, Tvrtko Pašalić, Nikola Krišto, Antonio Lekić, Josip Perković, Mihael Budimir i Željko Maglov“ koji su navodno imali cilj „da se Hrvatska kao država koja je vodila obrambeni rat diskreditira.“ Slično je svjedočio i Milorad Paić (vojni policajac i prijatelj M. Barišića) koji je tvrdio „da pravi krivci slobodno šetaju i po Splitu, Šibeniku i po Zagrebu.“

Iskazi ove dvojice svjedoka – koji nisu nimalo teretili optuženike, ali su su o Lori govorili daleko crnje nego bilo koji svjedok oštećenik – opovrgavani su dokumentima, iskazima drugih svjedoka i činjenicom da su oni osobe „koje su u sporu s Hrvatskom vojskom radi svojih neriješenih vojnih i drugih statusa.“

Sudsko vijeće navodi da se nije upuštalo u istraživanje i prosuđivanje događaja i osoba koji nisu bili obuhvaćeni optužnicom. Sukladno tome na kraju presude je ponovljeno da „nije dokazano da su Tomislav Duić i dr. počinili kazneno djelo ... kako im se optužnicom Županijskog državnog odvjetništva stavlja na teret“ te je stoga sud „donio presudu kojom se navedeni optuženici oslobađaju optužbe.“

Predsjedavajući sudac S. Lozina je dugo nakon oslobađajuće presude u slučaju Lora bio izložen najgoroj vrsti medijskoga i obavještajno-represivnoga progona, no to se zbog ograničenog prostora feljtona neće ovdje detaljnije navoditi.

Ukidanje presude i novo suđenje

Izuzetno žurno, istoga dana kada je donesena prvostupanjska presuda, 20. 11. 2002. g., državni odvjetnik je Vrhovnom sudu podnio žalbu protiv presude. No, na rješenje Vrhovnoga suda se čekalo čak 16 mjeseci. Vijeće Vrhovnog suda (Zlata Lipnjak-Bosanac kao predsjedavajuća, te Katica Jelić, Ante Potrebica, Damir Kos i Milivoj Mikor kao članovi vijeća) je, 25. 03. 2004. g., riješilo da se ukida prvostupanjska presuda „i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, s time da se nova glavna rasprava ima održati pred potpuno izmijenjenim nedležnim vijećem.“

U ovom Rješenju nije prihvaćen dio žalbe Državnog odvjetništva koji se odnosi na navodnu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, ali je prihvaćen dio žalbe da je „činjenično stanje pogrešno i nepotrebno utvrđeno.“ Naloženo je da sud u ponovljenom postupku mora provesti „sve do sada izvedene dokaze, saslušati nove svjedoke čije je prebivalište u Srbiji, te utvrditi koji su oštećenici bili civili. Ukazano je i na to „da je izreka optužnice manjkava i neprecizna“, pa je državno odvjetništvo upućeno „da može u nastavku postupka dopuniti i ispraviti činjenični opis djela“.

Županijska državna odvjetnica (Inka Jurišić) je 25. 08. 2004. g. podnijela prijedlog da se okrivljenicima odredi pritvor, ali je Županijski sud u Splitu, 08. 09. 2004. g., odbio taj prijedlog. Stoga se Županijsko državno odvjetništvo žalilo Vrhovnom sudu, čije je vijeće (Damir Kos kao predsjedavajući, te Hajrija Novoselec i Josip Budinski kao članovi vijeća) usvojilo žalbu i odredilo pritvor.

U ponovljenom suđenju za slučaj Lora, nakon dugog traženja pogodnih osoba, za predsjednicu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Splitu postavljena je Spomenka Tonkvić, a članovi vijeća su bili Damir Primorac (brat tadašnjeg ministra Dragana Primorca) i Ljiljana Stipišić. Optužnicu je zastupao Michele Squiccimarro (alijas Petrović) zamjenik županijske državne odvjetnice. Četvorica optuženih (Tonći Vrkić, Davor Banić, Ante Gudić i Anđelko Botić) nalazili su se u pritvoru i sudjelovali su u sudskom procesu, a druga četvorica optuženih (Tomislav Duić, Miljenko Bajić, Josip Bikić i Emilio Bungur) bili su u bijegu i suđeno im je u odsutnosti.

Među njavažnijim novostima tijekom suđenja bili su iskazi novih svjedoka koji su dolazili iz Srbije, Crne Gore te Bosne i Hercegovine. U pronalaženju i pripremi tih svjedoka sudjelovale su njihove državne institucije i udruge (najviše „Veritas“ Save Štrpca), različite međunarodne institucije (od Haškog tribunala do OESS-a), te udruge i državna tijela RH, a među njima se posebnmo isticao M. Squiccimarro.

Posebno je zanimljivo što su za Državno odvjetništvo RH i sud posebno važni i vjerodostojni svjedoci bile osobe koje su činile ratne zločine u agresiji na Hrvatsku, a na svjedočenja su stizali s posebnim osobnim osiguranjima te pravno i moralno upitnim ali čvrstim jamstvima da protiv njih neće nikako postupati represivna i pravosudna tijela RH. Jedan od takvih važnih svjedoka je bio i Vojkan Živković koji je u sudu u Splitu svjedočio u listopadu 2005. godine. Živković je bio podoficir u agresorskom Kninskom korpusu s kojim je zapovijedao Ratko Mladić, a zrobila ga je Hrvatska vojska u proljeće 1992. g. kod Miljevačkog platoa.

O kavoći sudaca i suđenja ponajbolje svjedoči podatak da je vijeće odbacilo sve prigovore svih branitelja glede svjedoka Živkovića. Primjerice sudsko vijeće je odbilo utvrđivanje činjenice da je V. Živković 1992. g. u Zagrebu osuđen na 22 godine zatvora zbog niza zločina protiv Hrvatske, a odbijanje je obrazloženo da je „potpuno nevažno je li svjedok Vojkan Živković eventualno osuđen za nekakvo kazneno djelo jer neovisno o utvrđenoj činjenici to ne bi nužno utjecalo na ocjenu vjerodostojnosti kazivanja svjedoka.“ Sudsko vijeće je dbacilo i zahtjev branitelja o potrebi prevođenja sa srpskog jezika, jer „to što se svjedok služi srpskim jezikom na ekavici ne čini njegov jezik nerazumljivim“. Vijeće je također riješilo da je „nepotrebno pribavljati podatke od Međunarodnog crvenog križa“.

Posebnu je sklonost iskazalo Državno odvjetništvo, a potom i sudsko vijeće, prema svjedoku Goranu Pantiću, srbijanskom vojnom pilotu koji je u travnju 1992. g. počinio teške ratne zločine ubijajući civile i razarajući civilne objekte u Metkoviću, Opuzenu i Pločama. Pantić je o veoma važnim konkretnim događanjima u Lori dao nekoliko potpuno kontradiktornih svjedočenja (u Beogradu i Splitu) te je o tome dugo i opet potpuno kontradiktorno svjedočio i na samom suđenju, u listopadu 2005. godine. Na nježno pitanje predsjednice sudskog vijeća „da objasni razlike u svom kazivanju“, Pantić je bahato odgovorio“ne znam u čemu je razlika.“

Pantić je kao i drugi svjedoci potvrdio da su s njim u kontaktu u Beogradu, između ostalih, bili i predstavnici državnog odvjetništva RH, a usput je naveo kako je dao i poseban TV intervju „kada je gospodin Puhovski dolazio jednom prigodom kod mene kući.“ Najvjerojatnije se radilo o Nenadu Puhovskom koji je prema standardu Haške mreže pripremao propagandni film o Lori, koji je kasnije emitirala i HTV.

Druga presuda u slučaju Lora

Iz načina vođenja sudskog procesa, te haških događanja (u Hrvatskoj i izvan nje), naročito vezano za generala Antu Gotovinu i šestoricu optuženih Hrvata iz BiH, bilo je razvidno kakva će biti druga presuda u slučaju Lora. Glavna rasprava je završena 28. 02. 2006. g., a nazočnima u sudnici je najavljeno da će presuda biti objavljena dva dana kasnije. Međutim, već istog dana (28. 02.) popodne sudsko vijeće je donijelo sažetu osuđujuću presudu i rješenje o produženju pritvora nad četvoricom dostupnih optuženika (na ukupno nešto preko četiri stranice gusto tisaknog teksta).

Cjelovita presuda je datirana sa 02. 03. 2006. g . i ima čak 80 stranica gusto tiskanog teksta. Dvojica prvookrivljenih (T. Duić i T. Vrkić) su osuđeni na po osam godina zatvora, D. Banić na sedam, a na šest godina zatvora osuđeni su M. Bajić, J. Bikić, E. Bungur, A. Gudić i A. Botić. Gledajući cjelovito, sadržaj presude je ogledni primjerak montirane političke presude, čija su obrazloženja u drastičnom sukobu s osnovnim činjenicama te zdravorazumskom i pravnom logikom, pa je višestruko poučno navesti barem neke karakteristične detalje iz presude.

Sramotna vratolomija sudskog vijeća u presudi je započela već pri određivanju važnih osnovnih općih činjenica. Iako je notorna povijesna, a naročito pravna činjenica da je Hrvatski domovinski rat izazvan 17. 08 1990. g. (tzv. Balvan revolucijom), presuda tvrdi da je početak bio neodređenog datuma 1991. godine. No, za presudu je bilo puno važnije tvrditi da je u utuženom razdoblju (od lipnja do rujna 1992. g.) bio oružani sukob na području Splita, a to se izvelo čudnom i krajnje nepreciznom „pravnom“ konstrukcijom da je oružani sukob tada bio „na teritoriju Republike Hrvatske, pa tako i na području Splita.“

Optužnici i presudi je za pokretanje sudskog postupka za ratni zločin nužno trebalo da se u utuženom razdoblju radilo o međunarodnom oružanom sukobu, pa se u presudi navodi da je to očigledno. Među nekoliko problematičnih „dokaza“ koje za to navodi presuda, svakako je najnetočniji navod da je - u utuženom razdoblju – u međunarodnom sukobu protiv RH druga strana bila „JNA i srpske paravojne formacije“. I prema stvarnim činjenicama kao i prema političkim i pravnim dokumentima RH, Srbije i BiH bilo je nedvojbeno da u utuženom razdoblju više ne postoji ni druga Jugoslavija (SFRJ) niti JNA. To je još jasnije iz međunarodnopravnih dokumenata nastalih od prosinca 1991. do lipnja 1992. (pravno obvezujuća Mišljenja Arbitražne komisije Međunarodne konferencije, te nekoliko Rezolucija UN-a).

No, ovdje je puno zanimljivije zapaziti da je sudsko vijeće uporno izbjeglo u presudi navesti da je RH u utuženom razdoblju bila u oružanom sukobu sa Saveznom Republikom Jugoslavijom (Srbijom i Crnom Gorom), a ne s tada već nepostojećom državom i vojskom. Ta notorna činjenica u presudi sigurno ne bi odgovarala Srbiji koja je bila glavni mentor ovog sudskog procesa. Isto tako, ova notorna činjenica u presudi bi – i tada, a naročito sada - otežavala integracijski proces između RH i Srbije.



Članak je objavljen u Hrvatskom listu.

IZVOR: www.h-rast.hr (http://www.h-rast.hr/od-lanova/josip-jurevi/item/306-lora-x-viii-mladen-baji%C4%87-protiv-mladena-baji%C4%87a.html)

[slobodagovora]

LORA X (IX): Mladen Bajić protiv Mladena Bajića

KORUPCIJSKA VERTIKALA

U PRAVOSUĐU REPUBLIKE HRVATSKE



Sudsko vijeće koje je donijelo osuđujuću presudu u slučaju Lora (Spomeka Tonković, Damir Primorac i Ljiljana Stipišić) izvodilo je kontradiktorne vratolomije i u dijelu obrazloženja u kojem se govori o statusu oštećenika. Vitalni interes montiranog procesa bio je potpuno neutemeljeni stav državnog odvjetništva da su oštećenici bili civili, iako za to nije postojao ni jedan racionalan dokaz, a svi dokumenti su pokazivali da se radi o pripadnicima agresorske vojske. U nedostatku ikakvih dokaza, srtamotna politička presuda kao „dokaze“ navodi niz besmislica.

Primjerice, tvrdi se da su oštećenici „u trenutku zarobljavanja i lišavanja slobode bili onesposobljeni za borbu, što tim osobama daje status civilnog stanovništva, a potom i status civilnih zarobljenika.“ Još je suludastija tvrdnja u presudi kako „je činjenica da su svi imenovani civili bili pritvoreni zbog rata, zbog oružanog sukoba, a najbolji dokaz tome je ona optužba za oružanu pobunu.“

U pravnom i ljudskom smislu je najtragičnije što je osam osoba osuđeno u slučaju Lora, iako se u presudi tvrdi da nitko od oštećenih „ne znaju reći tko ih zlostavljao“ te da „sud prihvaća stav nadležnog tužitelja u izmijenjenoj optužnici da su to činili neutvrđeni stražari i druge vojne osobe“. Čak ni podučavani svjedoci iz Srbije, Crne Gore te BiH nisu teretili optužene za zločine prema navodnim civilima-oštećenicima, pa je i u presudi navedeno „da su njihove mogućnosti spoznavanja općenito bile oskudne i ograničene prostorom i okolnostima“, te oni „nemaju saznanja o događajima koji se tiču civila-oštećenih koji se navode u pštužnici.“

Ali za kontradiktornosti u svjedočenju tih svjedoka presuda blagonaklono kaže da „nisu odraz namjere svjedoka da govore neistinu pred sudom.“ Presuda je još više ljubavi i povjerenja pokazala prema očiglednom lažnom svjedočenju srbijanskog vojnika Vladimira Žarkovića tvrdeći „da se to ni u kom slučaju ne treba pripisati namjeri svjedoka da laže, već upravo njegovom nastojanju da se pokuša sjetiti svih pojedinosti“.

Sudsko vijeće je vrhunskom lakoćom neodgovornosti bez protuvještačenja odbacilo i dijelove nalaza sudskog vještaka (liječnika dr. Šimuna Anđelinovića) koji su išli u prilog optuženima, jer je to što tvrdi vještak po mišljenju sudskog vijeća navodno „životno nelogično i stoga njeprihvatljivo“. Još je skandaloznije što se za nevjerodostojen dokumente Maria Barišića u presud tvrdi da „sud smatra kako je pregledana dokumentacija vjerodostojna, bez obzira što nema pisanog traga“ da su navodni dokumenti zaprimljeni u pisarnicama „nadležnih državnih tijela i službi.“

Tako je prema političkim zahtjevima osam osoba doslovno žrtvovano osudom bez dokaza, a sramotna presuda se na koncu besramno frazerski pozvala „na neprikosnoveno pravo svakog ljudskog bića na život i dostojanstvo“.

Bitka u Vrhovnom sudu i oko njega

Sve što se nakon ove sramotne prvostupanjske presude događalo u pravosudnom sustavu RH sa slučajem Lora, razvidno je (imenima i prezimenima) razotkrivalo korupcijsku vertikalu u pravosudnom sustavu RH, na koju nije nimalo reagirala niti jedna nadležna institucija. To, sve skupa, svjedoči o raspadu vjerodostojnosti upravljačkog sustava u RH, kojem je pravosudni sustav glavno ishodište metastaze.

Na prvostupanjsku presudu su žalbu podnijeli svi osuđeni, ali i državno odvjetništvo zbog navodno preblagih kazni. Žalbe su se dugo kuhale na Vrhovnom sudu, jer je bilo teško pronaći sudsko vijeće koje će potvrditi pravne, logičke i ljudske nebuloze u prvostupanjskoj presudi. O sukobima u Vrhovnom sudu svjedoči činjenica da je Predsjednik vijeća Vrhovnog suda u slučaju Lora, Milan Gudelj, 02. 01. 2007. g., uputio i braniteljima osuđenih poziv za sjednicu na kojoj će se odlučivati o žalbama. Sjednica je najavljena za 06. 02. 2007. godine.

Međutim, na sjednici se pojavilo, u kratkom roku, izmijenjeno sudsko vijeće koje je očigledno pristalo ili moralo pristati na korupcijski deal. To vijeće su činili Vesna Vrbetić kao predsjednica vijeća, te članovi vijeća Hajrija Novoselec, Milivoj Mikor, Ileana Vinja i Dražen Tripalo. Oni su na 22 stranice gusto tiskanog teksta odbacili sve žalbe i potvrdili izrečene presude. Skandalozna obrazloženja su i ovdje slična onima iz prvostupanjske prseude, pa ih nećemo ponavljati. Najzanimljivija je rečenica da „utvrđenja suda nisu posljedica ustupaka međunarodnoj zajednici i pokušaja izjednačavanja agresora i žrtve te pronalaženja u Lori pandana svim koncentracijskim logorima kao što su Ovčara i Manjača kao što se tvrdi u žalbi opt. Bikića“.

Ovdje je važno naglasiti, da je dva dana iza odluke Vrhovnog suda u Zagrebu (u hotelu Sheraton) održana dvodnevna međunarodna konferencija Haške mreže, koja je bila najveća uopće, a presuda je bila neka vrsta okultnog žrtvenog prinosa seansi Haške mreže. Među stotinjak pripadnika Haške mreže, nazočni su bili i: Fausto Pocar (Predsjednik Međunarodnog kaznenog suda za prostor bivše Jugoslavije - MKSJ), Carla del Ponte (Glavna tužiteljica MKSJ) i njen glavni politički savjetnik Anton Nikiforov, S. Mesić (Predsjednik RH), J. Kosor (Podpredsjednica Vlade RH), V. Škare Ožbolt (ministrica pravosuđa), zastupnici u Hrvatskom saboru Vesna Pusić, Ivo Josipović i Milorad Pupovac, Glavni državni odvjetnik RH Mladen Bajić i njegovi pandan-drugovi iz Srbije i BiH, Ika Šarić (Županijski sud u Rijeci) i njene pandan-drugarice iz Srbije i BiH, te brojni pripadnici „civilnog društva“ iz Jugosfere (Žarko Puhovski, Nenad Puhovski, Zoran Pusić, Drago Hedl, Mirsad Tokača, Vesna Teršelič, Nataša Kandić itd.). Oko hotela Sheraton je bilo nekoliko stotina prosvjednika. S nekoliko žena uspio sam ući u konferencijsku dvoranu i mirno prosvjedovati s transparentima na kojima je pisalo „VUKOVAR“, „SREBRENICA“, „ŠKABRNJA“, a potom sam o tom povijesnom skupu objavio detaljni članak u Hrvatskom listu.

U toj igri, presuda Vrhovnog suda je javno objavljena tek mjesec dana kasnije, 07. 03. 2007. g., a prije toga (28. 02. 2007. g.) na HTV-u je prikazan propagandistički film N. Puhovskog „Svjedočanstva o Lori“, koji je prema standardnom totalitarnom obrascu pripremio teren za iznošenje sramotne presude pred javnost. U Zapisniku sa sjednice Programskog vijeća HTV-a, urednik Vladimir Rončević je potvrdio: „Prije emitiranja konzultirani su predstavnici Vrhovnog suda“. Iz svega naznačenog može se prepoznavati svemoćni raspon Haške mreže u državnim i društvenim institucijama u RH, te način njena djelovanja.

Obitelj Bungur počinje bitku protiv korupcijske vertikale u pravosudnom sustavu

Nakon presude Vrhovnog suda, osuđeni Emilio Bungur (uz golemu pomoć supruge Jagode Bungur) krenuo je u višegodišnje pravne bitke, koja još nije završila, ali zahvaljujući kojoj se razotkriva korupcijska mreža unutar pravosudnog sustava i njena povezanost s ostalim državnim i nedržavnim institucijama. Za cijelo to vrijeme Emilio Bungur se nalazi u bijegu, a njegova obitelj je izložena svim vrstama protupravnosti, diskriminacije i progona od strane korupcijskog sustava koji je okupirao položaje moći u pravosuđu i drugim institucijama u RH.

Emilio Bungur je preko odvjetnice Ankice Luetić u roku podnio Ustavnu tužbu rotiv presude Vrhovnog suda. Uskoro potom je cjelokupno zastupanje E. Bungura preuzeo Vinko Burazer, odvjetnik iz Velike Gorice, zahvaljujući čijem pravnom znanju i časti, te golemoj upornosti obitelj Bungur može stručno voditi pravne bitke protiv korumpiranog sustava, a za ostvarivanje temeljnih ljudskih prava.

Ustavni sud (Agata Račan kao predsjednica Vijeća, te Marko Babić, Snježana Bagić, Mario Jelušić, Davor Krapac i Nevenka Šernhorst) se i u ovom slučaju na nekoliko načina uklopio u interese Haške mreže i korupcijskog sustava. Prvo, čak dvije godine se čekalo na ovu važnu odluku Ustavnog suda. Drugo, kada je donesena (26. 03. 2009. g.), kratka (pet stranica teksta) jednoglasna odluka Ustavnog suda, ona je bila i pravno i logički jednako sramotna kao i odluka Vrhovnog suda. Primjerice, nebulozno je što Ustavni sud najprije navodi da se Ustavni sud „u pravilu ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze“, a stranicu dalje tvrdi da Ustavni sud „smatra da su svi bitni navodi optužbe nesumnjivo utvrđeni.“

Posebno bi bilo zanimljivo saznati kako i zbog čega je D. Krapac (koji je nekoliko godina sudjelovao u timskom stručnom dokazivanju protupravnosti haških teza o „zajedničkom zločinačkom pothvatu“) pristao na tu tezu i u odluci Ustavnog suda u točki 5.2. Ustavni sud je veoma jednostavno (u dva retka) izrekao i Rješenje da se zbog nepravodobnosti odbacuje i šest dopuna Ustavne tužbe (koje je od 2007. do 2009. g. sastavio V. Burazer), iako su te dopune podnesene nakon što su se dogodile nove skandalozne protupravnosti u pravosudnom sustavu i dodatno su dokazivale korupcijske protupravnosti za predmet Ustavne tužbe. Kratki opis tih dodatnih skandaloznosti slijedi u nastavku ovoga teksta.

Korupcijska vertikala odbija postupiti po službenoj dužnosti

Dana 15. 06. 2007. g., na zahtjev supruge Emilia Bungura odvjetnik V. Burazer je Državnom odvjetništvu RH (DORH) i Državnom sudbenom vijeću RH (DSVRH) – „temeljem utemeljenih sumnji da su počinili kaznena djela koja se gone po službenoj dužnosti ... a u cilju pokretanja kaznenog postupka u interesu Republike Hrvatske i svih njezinih građana“ – podnio kaznenu prijavu protiv visokih pravosudnih dužnosnika: Mladena Bajića, Michela Squiccimarra, Spomenke Tonković, Damira Primorca, Stipišić Ljiljane, Vesne Vrbetić, Hajrije Novoselec, Milivoja Mikora, Ileane Vinja i Dražena Tripala. Radilo se o kaznenim djelima zloporabe položaja i ovlasti te nesavjesnog rada u službi, koja su određena Kaznenim zakonom RH.

U kaznenoj prijavi je za osumnjičenika M. Bajića obrazloženo da je lažno optužio osam osoba, te da je „izvrtanjem materijalnih i formalnih činjenica ... optužio sasvim nevine ljude za eventualno počinjene vlastite grijehe“. Za M. Bajića i M. Squiccimarra je navedeno da su „na nezakonit i nemoralan način vrebovali i vršili pritiske na potencijalne svjedoke u Srbiji, Crnoj Gori i Republici Srpskoj kako bi lažno svjedočili“.

Za osumnjičene suce S. Tonković, D. Primorca i Lj. Stipišić se navodi da su „prema neurednoj i protupravnoj optužnici donijeli osuđujuću presudu premda do kraja gl. rasprave nisu tražili niti je zastupnik optužbe pridonio dokaze o bitnim odrednicama optužbe“, te da je u sudskom procesu izigran cijeli niz postupovnih prava koja su zajamčena Ustavom RH. Za osumnjičene suce Vrhovnog suda (V. Vrbetić, H. Novoselec, M. Mikor, I. Vinja i D. Tripalo) je navedeno da „nisu savjesno obavili svoju dužnost prema Zakonu i Ustavu RH.“

No, proradili su dijelovi korumpiranog pravosudnog sustava. Iz DORH-a je V. Burazeru protupravnim načinom (obaviješću) odbijajuće odgovorio Antun Kvakan (zamjenik M. Bajića) navodeći „nećemo donositi posebnu državno-odvjetničku odluku“, iako se upravo odlukom bio dužan očitovati na podnesenu prijavu. Tu protuzakonitost je V. Burazer (30. 07. 2007. g.) prijavio DSV-u, te uputio poziv DORH-u da postupi sukladno zakonu i donese državno-odvjetničku odluku, a sve je stavljeno i na znanje Ustavnom sudu, Predsjedniku Hrvatskog sabora, Predsjedniku RH i Predsjedniku Vlade RH. No, DORH je protupravno prijavu proslijedio USKOK-u, čiji je zamjenik ravnatelja, tek 25. 10. 2007. g., donio Rješenje kojim odbacuje kaznenu prijavu. Ostali nadležni u državnom sustavu su nastavili s protuzakonitim ignoriranjem, pkazujući tako da su na strani korupcijske hobotnice.

Onemogućavanje privatne kaznene prijave

Stoga je V. Burazer (05. 11. 2007. g.), u ime oštećenog E. Bungura, protiv iste desetorice pravosudnih dužnosnika, podnio privatni Optužni prijedlog kod Općinskog kaznenog suda u Zagrebu. Početkom veljače 2008. g. sudac Nenad Lukić zatražio je da V. Burazer u roku od 30 dana dostavi „dokaz o skidanju imuniteta optuženima, kao sucima tako i državnim odvjetnicima, jer u protivnom optužni akt će biti odbačen.“ Odvjetnik V. Burazer je odmah (11. 02. 2007. g.) uputio obrazložene zahtjeve Hrvatskom saboru, DSV-u i Državnoodvjetničkom vijeću RH.

Prvo je (11. 03. 2008. g.) Državnoodvjetničkog vijeća RH uputilo odgovor da za zamjenike državnog odvjetnika (tj. M. Squiccimarra) nije potrebno odobrenje. Uskoro potom (17. 03. 2008. g.) Luka Bebić je kratkim dopisom izvjestio V. Burazera da je Hrvatski sabor „donio Odluku kojom se za vrijeme trajanja mandata uskraćuje odobrenje za pokretanje kaznenog postupka protiv ... M. Bajića.“ Početkom travnja 2008. g. i DSV je na sjednici donio Odluku kojom nije dopušteno pokretanje kaznenog postupka protiv nijednog od osam sudaca, s tim da je navedeno kako M. Mikor više nije sudac Vrhovnog suda. Ovu odluku je potpisao Ivan Mikšić, Predsjednik DSV-a.

Na temelju navedenog, sudac Općinskog kaznenog suda N. Lukić je, 05. 05. 2008. g., riješio da se „kao nedopušten“ odbacuje optužni prijedlog protiv svih desetorice okrivljenih, a za M. Squiccimarra se sud u Zagrebu proglasio i mjesno nenadležnim.



Od čitatelja Hrvatskog lista je došla sljedeći ispravak i poruka:

“U Hrvatski list ste napisali Ljubo Pervan, nije Pervan nego Prvan, okružni tužioc kojem je sin danas zaštićeni istražni sudac u Splitu Mlađan Prvan koji špijaje za medije kolege i drma EPH prijateljuje sa Rankom Ostojićem a u javnosti se hvali i sa Slavkom Linićem i Lukom Bebićem.
Tu je i Žarke Štrbac koji je bio čas odvjetnik, pa se vratio u tužitleje, koga to čeka radno mjesto? Taj komunisitčki šljam maltretira i proganja po hajci Slobodne, puste hajku pa hvataju.”



Članak je objavljen u Hrvatskom listu.

IZVOR: www.h-rast.hr (http://www.h-rast.hr/od-lanova/josip-jurevi/item/307-lora-x-ix-mladen-baji%C4%87-protiv-mladena-baji%C4%87a.html)

[slobodagovora]

Subota, 11. lipnja 2011.

LORA X (X): Mladen Bajić protiv Mladena Bajića

KORUPCIJSKA VERTIKALA

U PRAVOSUĐU REPUBLIKE HRVATSKE



Jedinstveno banalna protuzakonitost

Nakon što je Nenad Lukić, sudac Kaznenog suda u Zagrebu, odbacio tužbu protiv Mladena Bajića i devet drugih visokopozicioniranih pravosudnih dužnosnika, Vinko Burazer (odvjetnik Emilia Bungura) je – 12. 05. 2008. g. - podnio žalbu Županijskom sudu u Zagrebu, a 26. 05. 2008. g. je podnio i ustavnu tužbu protiv odluke Državnog sudbenog vijeća (DSV) koja je „donesena na nezakoniti i protuustavan način“, i kojom je onemnogućeno pokretanje kaznenog postupka protiv osam sudaca.

Županijski sud u Zagrebu (Lepa Singer kao predsjednica vijeća, te Tatjana Ivošević Turk i Jasna Pavičić kao članice vijeća) je 15. 07. 2008. g. usvojio žalbu jer je u rješenju suca N. Lukića počinjena „apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka“. No, usprkos odluci županijskog suda, ipak je provođenje kaznenog postupka protiv pravosudnih dužnosnika onemogućila korupcijska hobotnica u državnim institucijama i to na jedinstveno banalan protuzakonit način.

Naime, sudac N. Lukić je od odvjetnika V. Burazera tražio da mu „u roku 8 dana“ dostavi adrese stanovanja optuženih pravosudnih dužnosnika, ali načelnik Odjela za upravne poslove MUP-a u Zagrebu (Branko Plenča) odbio je V. Burazeru dati adrese s obrazloženjem da će to učiniti samo „na upit nadležnog suda.“ No, sudac N. Lukić je u svojem novom odbacivanju kaznenog progona (28. 10. 2008. g.) u obrazloženju između ostalog naveo „da nije dužnost suda ... pribavljati osobne podatke za optuženog o njegovoj adresi stanovanja“. U međuvremenu je V. Burazer uzalud pisao i ministru policije o diskriminacijskom postupanju policije, a tu opstrukciju je (03. 11. 2008. g.) naveo i u žalbi Županijskom sudu.

Osvetnički pohod korupcijske hobotnice

Međutim, zbog upornosti u traženju svojih ljudskih prava, za obitelj Bungur su započeli dodatni teški problemi, koje je osvetnički pokrenula korupcijska hobotnica u pravosudnom sustavu. Najprije je (25. 08. 2008. g.) Općinsko državno odvjetništvo (u potpisu je zamjenik Ljubo Prka) u ime RH tužilo osam osuđenih u slučaju Lora da Republici Hrvatskoj isplate 767.000 (sedamstošezdesetsedamtisuća) kuna plus zatezne kamate, jer je taj iznos RH isplatila obitelji Nanada Kneževića koji je smrtno stradao nakon pokušaja bijega iz Lore 1992. godine. RH je taj iznos isplatila na temelju prvostupanjske presude Općinskog suda u Kaštel Lukšiću (Goran Čolak kao sudac pojedinac je presudio u korist obitelji Knežević). Posebno je zanimljivo da se RH nije žalila na ovu presudu pa je ona postala izvršna.

Vidjevši da ne množe slomiti obitelj Bungur, Državno odvjetništvo je, 30. 12. 2008. g. (uz uobičajenu medijsku pripremu), pred Županijskim sudom u Splitu podiglo optužnicu za tzv. „Loru 2“. Ovaj put je opuženo pet od osam osoba iz slučaja „Lora 1“ (Tomislav Duić, Tonći Vrkić, Emilo Bungur, Ante Gudić i Anđelko Botić). Optužnica se odnosila praktično za isti slučaj, samo se ovaj puta optuživalo za navodne zratne zločine protiv vojnih ratnih zarobljenika. U potpisu ove sramotne optužnice se očekivano nalazio veoma zainteresirani Michele Squiccimarro, alijas Petrović.

Uskoro (13. 01. 2009. g.) je osmorici osuđenih u slučaju „Lora 1“ stigla nova „čestitka“, tj. prijedlog Zamjenice općinske državne odvjetnice u Splitu (Ljubice Mratović) da državi (RH) dragovoljno isplate 1.063.000 (milijunšezdesettritisuće) kuna, jer će u protivnom podnijeti tužbu sudu. Ovaj iznos je RH isplatila obitelji Gojka Bulovića na isti način kao i obitelji Knežević, tj. temeljem prvostupanjske presude (bez žalbe RH), koju je ovoga puta donio splitski sudac Ante Udovičić, temeljem tužbe obitelji Bulović. Bit će zanimljivo pratiti u skoroj hrvatskoj budućnosti hoće li pravna država u Hrvatskoj pronaći snage procesuirati Mladena Bajića i korupcijsku sljedbu, te od njih naplatiti i novčane iznose koje je RH isplatila obiteljima Knežević i Bulović.

Pod sve većim pritiscima – „usljed permanentnih opstrukcija pravosudnih tijela i omalovažavanja prava“ te iscrpljenosti – obitelj Bungur je u veljači 2009. g. privremeno odustala od vođenja tužbe protiv pravosudnih dužnosnika na čelu s M. Bajićem, jer se preostala snaga u potrazi za pravdom morala baviti obranom od navedenih osvetničkih napada korupcijske hobotnice, te otvaranjem puta prema Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strasbourgu.

Odvjetnik V. Burazer je u ime E. Bungura, 14. 02. 2009. g., podnio prigovor na optužnicu za slučaj „Lora 2“ navodeći da je „optužnica utemeljena na pogrešno utvrđenim materijalnim i formalnopravnim činjenicama.“ Potom je podnesen i odgovor na tužbu kojom DORH traži da E. Bungur (solidarno s drugih 7 osuđenih) nadoknadi RH iznos koji je RH isplatila obitelji Knežević.

Slučaj Lora stigao pred Europski sud za ljudska prava

Sredinom travnja 2009. g. u ime E. Bungura je odvjetnik V. Burazer primio odbijajuću odluku i rješenje Ustavnog suda RH (što je opisano u prošlom nastavku ovoga feljtona), pa je na taj način presuda u slučaju „Lora 1„ postala pravomoćna u Hrvatskoj. Stoga je odvjetnik E. Bungura, 23. 05. 2009. g., uputio prvi dopis Europskom sudu u Strasbourgu, u kojem se naglašava da je E. Bunguru u sudskim postupcima u RH „teško povrijeđeno njegovo ljudsko pravo glede „prava na pošteno suđenje“ određeno u članku 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.“ U dopisu je odvjetnik Burazer naveo dugački niz neistina, protupravnosti i propusta koje su učinile pravosudne institucije u RH. Primjerice, E. Bungur je optužen i osuđen „po Osnovnom krivičnom zakonu Republike Hrvatske (NN-31/93) koji nije bio na snazi u inkriminirano vrijeme od 12. 06. do 1. 09. 1992. godine.“

Pravno i drugačije je zanimljivo - što odvjetnik V. Burazer također ističe u dopisu - da je Ustavni sud RH „pogrešno odbio ustavnu tužbu Emilia Bungura kao što je pogrešno i odbacio njegove dopune tužbe tvrdeći da dopune tužbe nije podnio u roku od 30 dana, a to je rok za podizanje ustavne tužbe! Prema odredbi članka 34. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, u postupku pred Ustavnim sudom RH primjenjuju se sva važeća procesna pravila“ kao i u ostalim sudskim postupcima (ako nije drugačije određeno Ustavnim zakonom; a nije). Prema tome tužitelj (E. Bungur) je „imao pravo dopunjavati i mijenjati svoju tužbu sve do ... donošenja odluke“ Ustavnoga suda.

Od tada, pa do sada teče zanimljiva i znakovita igra „amo-tamo“ u kojoj na gotovo svaku procesnu komunikaciju između E. Bungura i Europskog suda stižu E. Binguru i njegovoj obiteljii različite procesne i drugačije reakcije iz korumpirane pravosudne strukture u Hrvatskoj. Pritom, što je interes Europskog suda postajao temeljitiji, reakcije pravosuđa u RH su postajale sve nesigurnije jer im je bivalo sve očiglednije da hrvatska korupcijska hobotnica veoma teško može proći u Strasbourgu, pogotovo sa krajne protupravnim i sramotnim sudskim procesom u slučaju „Lora“.

Sredinom srpnja 2009. g. odvjetnik V. Burazer je (u ime E. Bungura, sukladno čl. 501 Zakona o kaznenom postupku) podnio Županijskom sudu u Splitu zahtjev za obnovom kaznenog postupka (kao izvanredni pravni lijek) u slučaju „Lora 1“, jer je „kazneni postupak proveden na protupravan i nepošten način“ i jer je sud svima optuženima „na nezakonit način onemogućio obranu.“

Prvorazredni pravni skandal: dvaput se sudi za isto djelo

Krajem kolovoza 2009. g. E. Bungur je (putem ovdvjetnika V. Burazera) Europskom sudu u Strasbourgu (prema uputi istog suda) poslao popunjeni službeni sudski obrazac Zahtjeva za zaštitu ljudskih prava, te pet zapisnika sa glavne sudske rasprave koja je održana 2004. g. u Splitu. Uskoro potom (17. 09. 2009. g.) E. Bunguru i četvorici drugih koji su optuženi za slučaj „Lora 2“ stiglo je rješenje izvanraspravnohg vijeća Županijskog suda u Splitu (Marica Šćepanović kao predsjednica vijeća, te Bruno Klein i Mlađan Prvan kao članovi vijeća), kojim se odbija njihovi prigovori na optužnicu, uz zaključak da će se sve okolnosti iz prigovora „razjasniti na glavnoj raspravi“.

Početkom listopada 2009. g. E. Bunguru je iz tajništva Europskoga suda stigla obavijest u kojoj se naglašava: „važno je da sami izvijestite Sud o svim važnijim događajima vezanim uz Vaš predmet te da dostavite sve daljnje odluke domaćih sudova koje glede istog mogu biti od važnosti.“ Stoga je V. Burazer već narednoga dana izvijestio Sud u Strasbourgu da je protiv E. Bungura i još četiri osobe u Splitu započeo „novi“ sudski postupak za inkriminaciju koja je navodno počinjena „u isto vrijeme, na istom mjestu, na štetu istih osoba“ koje su već u slučaju „Lora 1“ imali status „svjedoka oštećenika! Dakle sudi se dvaput o istom!“ Nesigurnost suda u Splitu očitovla se u tome što je odbio prigovor optuženih, ali se nije izjasnio o prihvaćanju optužnice, iako je kazneni postupak započeo 2008. godine.

Daljnja igra i nesigurnost korumpiranog pravosuđa očitovala se i u tome što je, 24. 12. 2009. g., Županijski sud u Splitu, na samo jednom ročištu (povodom zahtjeva osuđenog J. Bikića za obnovom kaznenog postupka) donio odluku o smanjenju njegove kazne sa šest na četiri godine, s time da je Bikić na tom ročištu priznao kazneno djelo za koje je pravomoćno osuđen! O toj manipulaciji odvjetnik V. Burazer je, 09. 01. 2010. g., također izvjestio Europski sud, naglašavajući i očitu protupravnost, jer je sud na ročištu postupao kao da je J. Bikić podnio zahtjev za preispitivanje pravomoćno izrečene presude (a nije!), te se uopće na ročištu nije provodio dokazni postupak prema dokazima koje je priložio J. Bikić.

Bajić i kompanija veći velikosrbijanci od Srbije

Još je važnije što je ovom prigodom u Strasbourg upućeno i tada najnovije saznanje da je Republika Srbija u svojoj opsežnoj protutužbi protiv Hrvatske navela mnogobrojne povijesne optužbe te dugi niz hrvatskih mjesta u kojima su od 1991. do 1995. g. navodno počinjni ratni zločini na štetu osoba srpskofg etničkog podrijetla. Ali na tom popisu se ne nalazi Lora. Dakle, za razliku od M. Bajića i kompanije, čak je i Srbija odustala Loru spominjati kao mjesto ratnih zločina, što dostatno govori o moralu i socijalnoj odgovornosti korupcijskog klana u Hrvatskoj.

Sredinom travnja 2010. g. odvjetnik V. Burazer je uputio novu važnu dopunu u Strasbourg, jer su otkriveni dokazi da je sredinom 2001. g. - kada je M. Bajić tek bio u na početku prikupljanja „dokaza“ za slučaj „Lora 1“ – u Srbiji već bio podnesen zahtjev za pokretanje istrage protiv Dušana Gidića zbog zločina koje je navodno počinio u Lori od travnja do listopada 1992. godine. Gidić je rođen i živio je u Srbiji do 1991. g. i tada je kao oficir srbijanske vojske sudjelovao u agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, gdje ga je zarobilo Hrvatsko vijeće obrane. Gidić je stigao u Loru i ondje navodno zlostavljao druge zarobljenike.

Sredinom lipnja 2010. g. u Strasbourg je otišla nova dopuna, u obliku preslika teških medijskih i političkih manipulacija o Lori. Naime, „neovisni“ građanin Zoran Pusić je, uz uobičajenu medijsku pratnju predložio da da se u Lori trajno obilježi „stradavanje srpskih civila“. Najveću potporu odmah je dobio od Predsjednika RH Ive Josipovića, što je čuveni „nezavisni“ Jutarnji list odmah pretočio u veliki naslov: Ivo Josipović: Srbi iz Lore zaslužuju spomen-obilježje“, a u nadnaslovu je istaknuto: „Zatvor užasa – sjećanje na ubijene civile“.

Početkom kolovoza 2010. g. odvjetnik V. Burazer morao je odgovarati na tužbu kojom je i E. Bungur tužen da Republici Hrvatskoj plati solidarni dio od 1.063.000 kuna koje je RH isplatila obitelji Bulović. Sredinom kolovza 2010. g. V. Burazer je uputio predstavku Vrhovnom sudu RH zbog teškog kršenja ljudskih prava od strane hrvatskog pravosuđa, „kroz sva tri vida djelovanja pravosuđa: 1. Zatvorski sustav, 2. Državno odvjetništvo, i 3. Sudovi.“ Posebno je značajan navod: „Prije nekoliko godina zamjenik gl. drž. Odvjetnika Slavko Zadnik izradio je stručnu studiju u kojoj je iznio protuzakonito postupanje Državnog odvjetništva. On je iznio činjenice da se optužuju građani RH po zakonu koji nije bio na snazi u vrijeme inkriminacije te da se nepravilno primjenjuju Ženevske konvencije! Dakle ima u ovoj državi poštenih i stručnih ljudi pa i u DORH-u ali im treba pružiti ruku u općem interesu!“

Zatvara se krug oko Mladena Bajića

Početkom rujna 2010. g. iz Strasbourga je V. Burazeru stigao poziv da u roku dva tjedna Europskom sudu za ljudska prava dostavi „preslik čitavog kaznenog spisa koji se odnosi na kazneni postupak na koji se podnositelj zahtjeva žali“ te „preslik ustavne tužbe i svih dopuna ustavne tužbe iz tog postupka.“

U listopadu 2010. g. se dogodila nova igra koja svjedoči o sve većoj nesigurnosti korumpirane pravosudne strukture. Naime, tek 11. 10. 2010. g. je odvjetniku V. Burazeru dostavljeno rješenje Vrhovnog suda RH (Žarko Dundović kao predsjednik vijeća, te Miroslav Šovanj, Zdenko Konjić, Lidija Grubić Radaković i Melita Božičević Grubić), koje je doneseno čak četiri mjeseca ranije (16. 06. 2010. g. je nadnevak naveden u rješenju) kojim se odbija žalba E. Bungura na odbijenicu Županijskog suda glede zahtjeva E. Bungura za obnovom kaznenog postupka u slučaju „Lora 1“. Na taj način je Vrhovni sud izbjegao suočiti se s dopunom koju je V. Burazer uputio Vrhovnom sudu u rujnu 2010. g., u kojoj su izneseni sudski dokumenti koji potpuno jasno svjedoče da je proces „Lora 1“ bio rezultat dogovora u trokutu DORH – sud – odvjetnici. Na koncu žrtve toga su postala osmorica osuđenih, dok je golemi izravni profiter situacije bio Mladen Bajić.

Radi se o dokumentima (koji su navedeni u 7. nastavku ovoga feljtona) koji pokazuju da su branitelji protivno svojim interesima, a zavedeni obećanjima famoznog trokuta. navedeni na odustajanje od prava na prigovore i žalbe.

No, sve dokumente o ovoj „teškoj prevari“ i E. Bungura i ostale sedmorice optuženika, odvjetnik V. Burazer je pri kraju listopada 2010. g. dostavio Europskom sudu. Uz to je priložio i preslik ustavne tužbe koju je tih dana podnio Ustavnom sudu RH protiv odbijanja zahtjeva E. Bungura za obnovu kaznenog postupka. Među nizom činjenica koje su navedene u ustavnoj tužbi, za glavni lik ovoga feljtona M. Bajića daleko su najopasniji službeni državni dokumenti koji potpuno jasno svjedoče da „upravo dok su Bajić i Jurišić obavljali očevid u prostoru VIC Lora zbog bijega Nenada Kneževića, preminuo je drugi bjegunac Gojko Bulović“, a E. Bungur i druga dva osuđena stražara tada više uopće nisu bili u prostoru vojnoistražnog centra (VIC) Lora.

Stoga je i zaključak odvjetnika V. Burazera također potpuno logičan. „Mladen Bajić je njemu dobro poznatu istinu u 1992. totalno izvrnuo 2002. Za što je nagrađen položajem gl. drž. odvjetnika sa kojega danas upravlja državom“, a osuđenici te naročito E. Bungur „i njegova obitelj tu su „istinu“ platili desetogodišnjom patnjom.“

IZVOR: www.h-rast.hr (http://www.h-rast.hr/clanci/item/525-lora-x-x-mladen-baji%C4%87-protiv-mladena-baji%C4%87a.html)