The Phora  

Go Back   The Phora > International Forums > The Phora - Hrvatska > Pismohrana
User Name
Password
Blog Register FAQ Members List Calendar Mark Forums Read

Pismohrana Knjižnica, multimedija i prijepisi.Pohranite ono vrijedno uredno za lakši pregled kasnije.

Reply
 
Thread Tools Display Modes
  #1  
Old 03-03-2012, 08:50 PM
slobodagovora's Avatar
slobodagovora slobodagovora is offline
jad i čemer
 
Join Date: Jan 2007
Posts: 3,587
Country: Croatia
Default Studija akcije Medački džep

Uhićenjima povezanima s oslobođenjem Medačkog džepa u rujnu 1993. cijela vojno-oslobodilačka operacija ponovo će postati predmet raznih političkih i pravnih tumačenja. Ovim povodom zavirili smo malo u svoj arhiv i ovdje ponovo objavljujemo prilog koji daje sažeti pregled osnovnih naglasaka iz opširne studije o akciji "Medački džep" člana Upravnoga odbora HKV-a dr. Miroslava Međimoreca, a koja je objavljena u časopisu "National Security and the Future".(hkv)

Studija akcije Medački džep

(Prilog je na Portalu HKV-a prvi puta objavljen 20. lipnja 2007. godine)

U ponedjeljak je nakon dugih priprema započelo suđenje generalima Rahimu Ademiju i Mirku Norcu, optuženima za ratni zločin prema civilima i ratnim zarobljenicima u Medačkom džepu u rujnu 1993. godine. Doznaje se kako optužba koju vodi Antun Kvakan, zamjenik glavnog državnog odvjetnika, ima namjeru između ostaloga kao dokaze čitati dokumente srpske udruge Veritas, kojoj je na čelu član triju bivših vlada pobunjenih hrvatskih Srba Savo Štrbac. Svojim čitateljima umjesto štiva koje nudi Antun Kvakan možemo preporučiti vrlo ozbiljnu i stručnu studiju ratnih zbivanja u Medačkom džepu, koja između ostaloga razotkriva izmišljotine u svezi bitke kanadskih i hrvatskih vojnika, za koju su ovi prvi dobili visoka odlikovanja.

Studiju je napisao član Upravnog odbora HKV-a dr. Miroslav Međimorec, i objavljena je u časopisu National Security and the Future koji uređuje prof. dr. Miroslav Tuđman. Prvi dio studije (208 strana) može se naći ovdje, a drugi (172 strane) ovdje. Iz predgovora izdvajamo: "Neki međunarodni čimbenici pokušavaju prikazati kako je operacija Medački džep (rujan 1993.) ona prijelomna točka na kojoj je nedvosmisleno dokazana hrvatska krivnja za zločin i etničko čišćenje te pokazana jednakost u zločinu između Hrvata i Srba. Hrvatska je od žrtve postala krivac za raspad Jugoslavije i "građanski" rat. Dokaz tome je i junaštvo kanadskog bataljuna koji je vodio (nepostojeću) bitku s hrvatskom vojsku u Medačkom džepu (i zato dobio visoka kanadska priznanja 2002. - za prvu bitku od Korejskog rata što ju je vodila kanadska vojska)".

U nastavku smo, uz životopis autora, izdvojili poglavlje Epilog u kojem je opisano s kakvim se sve poteškoćama i zaprekama autor morao boriti da od hrvatskih tijela dobije arhivsku građu. Štoviše, pokazalo se da neki važni dokumenti nedostaju, odnosno da ih je netko (neki) sakrio(li).

Epilog


Ovom istraživanju, na žalost, moram dodati još jedno poglavlje, poglavlje o poteškoćama i zaprekama s kojima sam se suočavao tijekom istraživanja. Prije početka rada na ovom "studijskom primjeru, Case Study, istraživanju" znao sam da je stalnim ponavljanjem tvrdnje, u optužnicama haaškoga suda, u političkim istupima, u elektronskim i pisanim medijima, kako je operacija u Medačkom džepu planirani zločin, ona (ta tvrdnja - op. p.) toliko ojačala da mnogi u nju vjeruju, l ne samo što u nju vjeruju već i odbijaju svaku suradnju ili pomoć u vezi s tim događajem. Reakcija institucija i pojedinaca uglavnom je bila slična - zaziranje i odbijanje da pomognu pri što temeljitijem istraživanju. Kad bi i pomogli, a činili su to nevoljko, odugovlačili su i smišljali izlike, kad bi napokon otvorili vrata svoje pismohrane i omogućili uvid u jedan njezin dio, drugi bi ostao nedostupan i zaštićen oznakama tajnosti. Mjesecima sam čekao na odgovore mjerodavnih koji su tražili mišljenja viših dužnosnika ili drugih državnih tijela, ministarstava, Ureda za odnose s Haaškim sudom ili svojih pravnih služba. Neki bi naprosto prekidali dijalog i odbili (šutnjom, odugovlačenjem ili neodgovoranjem na pismenu zamolbu) daljnji razgovor o uvidu u relevantnu dokumentaciju. Izvori koje bih konačno dobio bili su manjkavi, u skupljenoj građi su bile uočljive velike praznine, nedostajali su dokumenti za ključno vrijeme između 9. i 17. rujna 1993. Posebice je to bilo vidljivo u dokumentima i pismohrani Ministarstva obrane RH i Glavnog stožera HV. Očito je netko (neki) smišljeno izuzeo taj dio dokumenata, sklonio ih ili uništio ili pak predao originale istražiteljima haškog suda. Ne bih želio nagađati o razlozima takva postupka, ali mi je jasno da posljedice tog nestanka mogu biti pogubne za istinu o Medačkom džepu. Tko god to učinio, poigrao se s istinom o jednom dijelu novije povijesti hrvatske države. Misleći da je skrio ili izmijenio svoju (svoje) istinu (istine) samo je produljio put do nje. Zatiranje dokaza tek će odužiti uvid u potpunu istinu. Povjesničari/istraživači će kad-tad, kad im budu dostupni povijesni izvori, stići do nje ili će je utvrditi haaški ili hrvatski sud. Također je čudno da su dokumenti MORH-a i GSHV ostali do danas nesređeni i razbacani na 14 različitih i odvojenih mjesta. Koliko je tek osobnih pismohrana?! Nadam se da će preseljenjem pismohrane MORH-a u novi odgovarajući prostor posao budućih istraživača biti olakšan.

Mnogo puta sam morao nazivao Sudsku patologiju Medicinskog fakulteta u Rijeci od koje sam želio dobiti uvid u protokole obdukcija srpskih i, ako su izvršene, hrvatskih vojnika, kako bih potvrdio ili odbacio tezu o poginulima u sukobu s kanadskom vojskom. Želio sam dobiti barem jedan dokaz da su u tijelima hrvatskih vojnika pronađena zrna kalibra lakog oružja kojim su se u operaciji Medački džep služili Kanađani. Tada bi se potvrdila kanadska teza o bitki (i poginulim hrvatskim vojnicima i policajcima) koju su 16. na 17. rujna 1993. vodili s hrvatskom vojskom. Teoretski postoji i mogućnost da su u nekim tijelima srpskih vojnika/naoružanih civila pronađena zrna istog kalibra. Među hrvatskim vojnicima i danas se širi hipoteza da su navodni poginuli hrvatski vojnici o kojima govore kanadski izvori (27-30 poginulih, stotinjak ranjenih) zapravo srpski vojnici/naoružani civili na koje su noću pucali Kanađani.

Kome je u interesu da se ta istina ne dozna? Koga štite djelatnici Sudske patologije u Rijeci ili dekan Medicinskog fakulteta na kojeg su me nakon nekog vremena "prebacila"? Ako je obdukcija učinjena po svim pravilima liječničke struke i po Hipokratovoj zakletvi, onda se nemaju čega bojati. Srpska strana je osporila te nalaze, ali ako su, ponavljam opet, učinjeni savjesno, riječki patolozi se nemaju čega bojati.

Usmeno, telefonski, odbili su uvid u dokumentaciju argumentom da štiti dostojanstvo poginulih. To dostojanstvo je već ionako grubo narušeno postupkom Save Štrbca i "Veritasa" koji su "u ime istine" na svojim web-stranicama izložili te iste poginule pogledu svakog vlasnika osobnog računala s internetskom vezom. Nema dvojbe da su dokumenti dani na uvid istražiteljima Haaškoga suda. To je potpuno u redu, tako se moralo postupiti, ali nije u redu da jedan neovisan hrvatski istraživač ne dobije na uvid iste dokumente i upotrijebi ih u istraživanju koje s mnogo strana pokušava doći do istine o Medačkom džepu.

Ministarstvo obrane je procesuiralo moju zamolbu za uvid u dokumentaciju o akciji Medački džep punih šest mjeseci, bivša ministrica obrane donijela je odluku da mi se dopusti uvid u dio arhivske građe neposredno prije svog odlaska s te dužnosti!?

Kako bih mogao istraživati vojne dokumente, morao sam surađivati s Vojno-obavještajnom službom (u kojoj sam nekad i sam bio načelnik). VOS je nadzirao dokumente koje sam dobivao na uvid i vodio o njima strogu evidenciju. Tada je već s dokumenata o Medačkom džepu skinuta klasifikacija tajnosti, predani su u pismohranu i bili su prema zakonu o pristupu javnosti deklasificiranim dokumentima dostupni istraživačima. Zar ne bi bilo prirodnije da sam te izvore proučavao u suradnji sa stručnjacima, arhivarima za to razdoblje Domovinskog rata. Ne žalim se na rad mojih bivših kolega, naprotiv, oni su bili krajnje susretljivi, no ipak sam stalno osjećao da mi ne pružaju uvid u sve izvore, ne daju mi mogućnost da istražim sve pojedinosti operacije. Kao da je postojao strah da ne taknem u nešto zabranjeno? Kao da se štitilo nešto što ne treba štititi, zaštita te vrste iskrivljuje pogled na istinu, ona je djelomična, usmjerena i nadzirana. Drugima, novinarima, bio je dopušten uvid i u najtajnija SIS-ova izvješća o Medačkom džepu. Do njih su dolazila posredstvom Ureda predsjednika ili osoba iz MORH-a koje su se na razne načine domogla te dokumentacije. Meni je to bilo onemogućeno.

Nikako nisam mogao doći ni do građe iz pismohrane MUP-a RH, proces odobrenja se toliko odužio i, po riječima osobe koja mi se povremeno javljala, tako zamrsio da sam napokon, (valjalo je završiti istraživanje i napisati zadnje poglavlje knjige), digao ruke od tih dokumenata. Konačno sam odbijen s obrazloženjem da je sva dokumentacija predana državnom odvjetništvu. Budući istraživači će valjda imati veću slobodu uvida u odgovarajuće izvore.

Ista vrsta nepovjerenja vladala je kod svjedoka, sudionika te akcije. Većina se skanjivala ili odbijala pripomoći traganju zbog straha od posljedica, novih optužbi Haaškog suda, ispitivanja hrvatske policije ili gnjeva sudionika koji svaki pokušaj traganja za činjenicama o Medačkom džepu osjećaju kao izravan napad na svoj integritet i sigurnost.

Ovo istraživanje bi zbog toga moglo biti manjkavo u dokazima koji bi pak mogli rezultirati pogreškama u zaključivanju, l, konačno, nije mi bilo dopušteno vidjeti dnevnike postrojba i izvorne zapovijedi za operaciju.

Iz Ureda za poginule i nestale osobe isprva je pokazano razumijevanje, ali nakon razgovora i obećanja te još jedne pisane zamolbe i požurnice nije mi omogućen potpun uvid u dokumente o poginulima i nestalima u Medačkoj operaciji.

Predrasude/odbojnost prema toj vojno-redarstvenoj operaciji su bile važan faktor. Ona je stalnim sotoniziranjem i prokazivanjem HV i policije kao ratnih zločina kod većeg dijela hrvatskih građana, pa i jednog dijela sudionika/svjedoka, postala sumnjiva 1 opasna. Sudionike i svjedoke je bilo strah zbog eventualne izloženosti istražiteljima Haaškog suda. Strah i zazor od kazne/posljedica otkrivanja činjenica o Medačkoj operaciji veće su od svijesti da se kaže istina o tom događaju. Jedino istina, kakva god bila, može s Medačkog džepa skinuti odijum, a s vojnika i policajaca koji su izložili svoje živote u legitimnoj vojno-redarstvenoj akciji oslobađanje dijela okupiranog hrvatskog područja skinuti stigmu da su sudjelovali u opasnom, kriminalnom i zločinačkom pothvatu.

Nadam se da će ovo istraživanje biti dobar temelj za buduća traganja i otkrivanje potpune istine o Medačkom džepu. Najavljeni sudski proces morao bi konačno iznijeti pred hrvatsku javnost sve činjenice o događaju oko kojeg se stvorilo toliko prijepora, odbojnosti i sumnje.

Zanimanje kanadske javnosti za Medački džep i dalje ne jenjava, godine 2004. Izašla je i treća knjiga psovećena tom događaju. Carol Off je autorica "Duhova medačkog džepa" (The Ghosts of Medak Pocket, The story of Canada's secret war, Rondom house, Canada, 2004). Jednako tako je snažna i legitimna potreba hrvatske javnosti da sazna što više istine o Medačkom džepu.

Autor će u prilogu jednog od slijedećih brojeva časopisa "Nacionalna sigurnost i budućnost" izložiti osvrt na tu knjigu kao i novoprikupljene činjenice. Zahvaljujem svima koji su mi pomogli u prikupljanju i pronalaženju dokumentarne građe, savjetima me usmjeravali prema pravim izvorima i stručnim primjedbama unaprijedili tekst. Posebice se zahvaljujem na stručnoj pomoći povjesničarima - znanstvenicima Davoru Marijanu, dr. Anđelku Mijatoviću i Dinku Čuturi te dr. Miroslavu Tuđmanu na ohrabrenju i uredničkoj brizi za cijeli projekt.
Životopis
Miroslav Međimorec rođen je 4. siječnja 1942. u Zagrebu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je komparativnu književnost i engleski jezik, a završio je i Akademiju za kazališnu umjetnost u Zagrebu. Stožerni je brigadir Hrvatske vojske.

Snimio je nekoliko televizijskih drama i adaptacija kazališnih predstava, film prema pripovijetki Slobodana Novaka "Školjka šumi" sa Svenom Lastom u glavnoj ulozi, na desetke radijskih drama i adaptacija.

U rujnu 1991. odlazi kao dragovoljac u Sunju, gdje se bori šest mjeseci. Nakon toga je obavljao razne dužnosti u Uredu predsjednika Republike, Ministarstvu obrane, načelnik je Sigurnosno-izvještajne službe (SIS), zadužen za suradnju sa stranim obavještajnim službama i za obavještajni rad u inozemstvu. Bio je pomoćnik ministra u Ministarstvu vanjskih poslova RH i vodio je Sedmu upravu koja se bavila sigurnošću i komunikacijama. Kako je Sedma uprava bila dio obavještajne zajednice, istodobno je bio i pomoćnik ravnatelja Hrvatske izvještajne službe (HIS), nadležan za suradnju sa stranim obavještajnim službama i za obavještajni rad u inozemstvu.

Godine 1999. imenovan je hrvatskim veleposlanikom u Švicarskoj Konfederaciji, na kojoj dužnosti ostaje do jeseni sljedeće godine, kada je s još 35 hrvatskih veleposlanika i generalnih konzula iz političkih razloga razriješen dužnosti.

Povremeno objavljuje stručne raščlambe u časopisu Udruge Sv. Jurja "Nacionalna sigurnost i budućnost". Tu mu je, na engleskom jeziku, objavljen prvi dio studije o Medačkom džepu.

Godine 2004. objavio je prvu knjigu, roman "Piše Sunja Vukovaru", koju je napisao na osnovi svojih i doživljaja svoga brata u Domovinskom ratu. Za nju je iste godine dobio godišnju nagradu Udruge branitelja (UBIDR) "Podravke" za najbolju knjigu o Domovinskog ratu. Krajem 2004. objavljuje špijunski roman "Frankfurtska veza" kod istog nakladnika (PIP, Naklada Pavičić).

VEZANO

Aneks VII

Ponovno "otkriveni" Aneks VII



____________

IZVOR: www.hkv.hr
__________________
Onomu koji vas može očuvati od pada i postaviti neporočne i razdragane pred Njegovom slavom, jedinomu Bogu koji nas je spasio po Isusu Kristu, našemu Gospodinu, slava, veličanstvenost, vlast i moć, kako prije svakog vremena, tako i sada i u sve vijeke! Amen.
Jd 24-25



HRVATSKA DRŽAVA IZNAD SVEGA!


Emil Čić Show - Apokalipsa danas
Što je ispregovarno s Unijom u poglavlju 23.
Tko o čemu, Josipović i Milanović o slobodi i suverenosti
Tko sve profitira na laži o Tuđmanovoj podjeli BiH u Karađorđevu?
Sustavom đavolje diverzije masonski oligarsi slomili su Tuđmana i zavladali Hrvatskom
Propaganda za EU servirana je po starom receptu 'kontrole misli' i 'proizvodnje pristanka'
Reply With Quote
  #2  
Old 09-20-2013, 07:17 PM
slobodagovora's Avatar
slobodagovora slobodagovora is offline
jad i čemer
 
Join Date: Jan 2007
Posts: 3,587
Country: Croatia
Thumbs up

HRVATSKI TJEDNIK 19.09.2013.

20. OBLJETNICA SLAVNE BITKE U MEDAČKOM DŽEPU

Kad su shvatili da Tuđmana ne mogu vojno poraziti, strani neprijatelji i domaći izdajnici pobjedu pretvorili u poraz i u suđenje hrvatskim časnicima


http://s13.postimg.org/5c0yworzb/MDZ1.jpg

http://s12.postimg.org/q80sxskql/MDZ2.jpg

http://s22.postimg.org/wmkwcfon5/MDZ3.jpg

http://s24.postimg.org/r09ptytl1/MDZ4.jpg

http://s22.postimg.org/5eo253erl/MDZ5.jpg

http://s22.postimg.org/7bks9o5fl/MDZ6.jpg

http://s17.postimg.org/pyo7f9vov/MDZ7.jpg

http://s16.postimg.org/3mk2jfzjp/MDZ8.jpg

Reply With Quote
  #3  
Old 10-01-2013, 06:12 PM
slobodagovora's Avatar
slobodagovora slobodagovora is offline
jad i čemer
 
Join Date: Jan 2007
Posts: 3,587
Country: Croatia
Default

Quote:
OBJAVA: 01.10.2013 / 17:23

Konačno uvrštena u blistave operacije Domovinskog rata

Medački džep ‘93. - Nakon 20 godina skinuta teška stigma

Ministarstvo branitelja i Ured predsjednika pripremaju i medalju s imenom ove akcije, piše magazin Oluja.


Piše: Renata Rašović

Nakon duga dva desetljeća iz Gospića je naposljetku odaslana poruka da Medački džep više nije operacija koje bi se hrvatski branitelji trebali sramiti, piše magazin Oluja. “Oni koji 90-ih godina nisu bili na ličkom ratištu, više ovdje ne pišu povijest, a pojedinačna krivnja više neće bacati ljagu na ono što je branjeno u Domovinskom ratu, čemu je uvelike pomogla i oslobađajuća haaška presuda našim generalima”, čulo se toga dana sa svih strana. Možda baš i stoga, među najponosnijim uzvanicima obljetnice ove operacije, ove godine upriličene u posve novom ozračju, bio je i umirovljeni general Mladen Markač koji je više puta tog 9. rujna o Gospiću govorio kao “gradu heroju”.

Važnija od Maslenice

A upravo toga dana 1993.godine postrojbe Hrvatske vojske ZP Gospić i specijalne postrojbe MUP-a počele su vojno-redarstvenu akciju kodnog naziva Džep ‘93. Za samo osam sati borbenog djelovanja postrojbe izvršavaju zadaću i oslobađaju 48 četvornih kilometara zauzetog hrvatskog teritorija, s kojega je neprijatelj svakodnevno topničkim i minobacačkim projektilima ugrožavao stanovništvo grada Gospića i okolice.

– U ovim borbenim djelovanjima deset pripadnika vojske i specijalne policije položili su svoje živote na Oltar domovine, njih 53 su ranjena – podsjeća bojnik Milan Franić, predsjednik Udruge ratnih veterana 9. gardijske brigade “Vukovi”, koji su dali golem doprinos ovoj operaciji.

Pukovnik Ante Došen, koji je kao ratni načelnik obavještajnog sektora 9. brigade raspolagao informacijama o stanju na okupiranom području Like, prisjetio se kako je nakon uspješno izvedene operacije Maslenica zapovjedništvo vojske tzv. Republike Srpske Krajine uvidjelo svu snagu i entuzijazam Hrvatske vojske.

– Proveli su snažnu mobilizaciju kako bi branili svoje položaje i potom poduzimali diverzantske akcije i tako stvarali preduvjete za buduće operacije. Krajem kolovoza pojačali su se s jednom izvidničko-diverzantskom formacijom koja je izvršila akciju na Medovači s ciljem dovođenja svježih snaga. Bila je potrebna hitna i brza reakcija, u to su se na terenu uvjerili naši zapovjednici koji su vrhovnom zapovjedniku dr. Franji Tuđmanu potom argumentirali nužnost poduzimanja ove operacije. Pokazalo se da je akcija Džep ‘93 bila jedna od presudnih za rušenje cijelog sustava tzv. Republike Srpske Krajine. Ni operacija Maslenica nije imala ovakav učinak na neprijateljske snage kao ova akcija, izvođena u ekstremnim uvjetima. Bila je ključ i prijelomnica za oslobađanje okupirane Hrvatske – prisjetio se pukovnik Ante Došen.

Ni ratni zamjenik zapovjednika specijalne policije Željko Sačić nije krio zadovoljstvo što je konačno skinuta stigma s akcije koja se godinama spominjala u negativnom kontekstu.

– Državno odvjetništvo RH i hrvatska policija nisu bili na razini zadaće koja se od njih očekuje. Nedopustivo je da se hrvatske žrtve minoriziraju i da se na pritisak međunarodne zajednice kriminaliziraju isključivo hrvatski branitelji – rekao je general Sačić, koji je podsjetio da su Hrvatska vojska i specijalna policija operacijom Džep ‘93 preduhitrili kontraakciju neprijateljske vojske s nesagledivim posljedicama – za samo dva sata.

– Njihova operacija bila je dio šire strategije vojske tzv. Republike Srpske Krajine koja je tog istog dana imala u planu napasti i Mostar, probijati liniju na južnom bojištu prema Pločama kao i na Maslenici, izbiti na more i udariti po većini bojišnica diljem Hrvatske. Operacija Džep ‘93 bila je nužna i opravdana, a svi na koje smo u borbi naišli, svi su bili naoružani i neprijateljski raspoloženi, tvrdeći da brane svoje, no mi smo znali da moramo zaustaviti to zlo i braniti Gospić. Svi su imali priliku predati se ili pobjeći, oni su izabrali borbu, a svaki vojnik zna što mu je u borbi činiti. Ne smijemo zaboraviti ni odmazdu koja je uslijedila kad je granatirana Ina Petrokemija, Lučko, Karlovac i Gospić, kada je 22 civila tijekom te akcije izgubilo život. I zato Džep ‘93 treba uvrstiti u red najsjajnijih hrvatskih akcija – rekao je Željko Sačić.

Teške političke posljedice

Složio se s njime i general Mladen Markač, sudionik i zapovjednik operacije na ličkom ratnom području.

– Ono što smo danas učinili za cilj ima skinuti stigmu s Gospića i javno reći da je Gospić grad heroj i i te kako je zaslužan za obranu suvereniteta Hrvatske. Za stol bi, kada je riječ o Medačkom džepu, ali i o drugim akcijama, trebali sjesti DORH, predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskog rata i političari pa donijeti jasan stav – kazao je general Mladen Markač.

Povjesničar dr. Ante Nazor akcija operaciju Džep ‘93 naziva pobjedonosnom i oslobodilačkom, inzistirajući da neke događaje valja promatrati u kontekstu tog vremena.

– Operacija je ostavila teške političke posljedice, ponajviše zahvaljujući srpskoj promidžbi i izvješćima kanadskih unproforaca. Međutim, u posjedu sam važnog dokumenta koji ranije nije bio predočen hrvatskoj javnosti, nedavno objavljenog dokumenta sa žigom Ujedinjenih naroda od 28. prosinca 1994. pod nazivom “Istraga Medak”. Istražitelji UN-a navode da od 82 poginulih Srba ima 59 vojnika i 23 civila, apostrofirajući problem što su mnogi civili nosili vojnu odjeću. Navodi se da nakon izvješća dr. Kirsnera nema dovoljno dokaza za smaknuća koja se sugeriraju, pa istražitelji upitnim drže svjedočenja lokalnih Srba o stradanjima civila. Pritom navode da su civili bježali naoružani i da se ciljevi akcije hrvatskih snaga ne mogu smatrati nelegalnima – kazao je dr. Nazor.

Dolaskom predstavnika Vlade, ministra branitelja Predraga Matića, na proslavu u Gospić, operacija Medački džep dobila je i potvrdu svoje legitimnosti, a ministar je kazao kako je ona u hrvatskom narodu priznata oduvijek i u istom je rangu kao i druge oslobodilačke akcije te da je bila nepravedno marginalizirana. – Hrvatska je pokazala svoju veličinu sankcioniranjem onih koji su se ogriješili o ratna prava i običaje te Ženevsku konvenciju, no to ne može umanjiti doprinos i veličinu akcije Medački džep – rekao je Matić, pa najavio kako će Ministarstvo u suradnji s predsjednikom dr. Ivom Josipovićem uskoro pripremiti i spomen-medalju s imenom Medačkog džepa za zaslužne pojedince i postrojbe.

>>Ćirilica u Vukovaru je trijumf bešćutnosti

>>Marijan Bišćan: Mijenjao bih se sa svakim za ove privilegije
www.vecernji.hr

Nazor vjerojatno spominje ovo što je navedeno u prvomu upisu na ovoj temi: Aneks VII i Ponovno "otkriveni" Aneks VII

Reakcija soroševaca Teršelićke i Pusića na sve ovo:
Teršelička u čudu: Medalje za Medački džep? Ta akcija je zločinački pothvat...
Reply With Quote
  #4  
Old 10-02-2013, 09:56 PM
slobodagovora's Avatar
slobodagovora slobodagovora is offline
jad i čemer
 
Join Date: Jan 2007
Posts: 3,587
Country: Croatia
Default

Quote:
Operacija 'Džep-93' u Medačkom džepu - strateški preokret u Domovinskom ratu!


Objavljeno Četvrtak, 12 rujna 2013 17:00

20. obljetnica operacije 'Džep-93' u Medačkom džepu kod Gospića


Prošlo je 20 godina od oslobodilačke operacije 'Džep-93' u medačkom džepu kod Gospića. Zašto hrvatska država ne slavi jednu od važnijih pobjeda u Domovinskom ratu? Vrijeme je da kao ozbiljna država stanemo na kraj sustavnome višegodišnjem demoniziranju branitelja i Domovinskog rata. To višegodišnje demoniziranje ratnih veterana, pobjednika u ratu, počeli su Stjepan Mesić, Ivica Račan, Ivo Sanader, Jadranka Kosor, a istim stopama nastavljaju Ivo Josipović i Zoran Milanović. O ulozi Tomislava Karamarka u tom vremenu ne treba trošiti riječi.

Indikativno je da o tomu čak ni on ne želi govoriti. Zašto hrvatski predsjednici i vlade nakon 2000. do danas sustavnom i upornom medijskom kampanjom žele pojedine izolirane ekscese u ratu prikazati kao dio Tuđmanove hrvatske politike 90-ih, zašto truju naciju i dovode do njezine unutrašnje polarizacije i zašto pokušavaju, a dijelom i uspijevaju, razviti osjećaj srama zbog uspostave hrvatske države? Domovinski je rat bio obrambeni i oslobodilački rat zahvaljujući kojemu, usprkos tim i takvima, postoji hrvatska država.

Do operacije Medački džep u rujnu 1993. Hrvatska je pod vodstvom dr. Franje Tuđmana uspjela internacionalizirati rat dolaskom snaga UN-a na teritorij Hrvatske, anulirati stratešku inicijativu protivnika, stabilizirati bojišnicu i osigurati vrijeme za izgradnju hrvatske vojne sile i uzvratni udarac. Geostrateški položaj Hrvatske još uvijek je bio krajnje nepovoljan, trećina je zemlje okupirana, srpski okupator presijecao je Hrvatsku na nekoliko dijelova.

Daljnje komadanje Hrvatske spriječeno je briljantnom operacijom Maslenica (6. do 27. siječnja 1993.) kojom je oslobođeno Novsko ždrilo, zadarsko zaleđe i zrakoplovna luka Zemunik. Nakon operacije Maslenica neprijatelj se koncentrira prema prostoru Karlovac - Ogulin i prometnici Karlovac - Rijeka, jedinoj kopnenoj vezi s južnom Hrvatskom te prostoru Gospića i prometnici Gospić-Karlobag. Ovo su najteži mjeseci za hrvatski narod u cjelini. U BiH bjesni rat između muslimana i Hrvata, jedni i drugi međusobno se iscrpljuju dok se Srbi odmaraju i čekaju.

Smrtonosni udarac srpske vojske i Armije BiH hrvatskoj državi trebao se dogoditi u kolovozu i rujnu 1993.

Kolovoz i rujan 1993. bili su ključni za daljnji tijek rata. Srpska je vojska u Medačkom džepu planirala napad i okupaciju Gospića (9.9.1993.), a Armija Bosne i Hercegovine u isto je vrijeme planirala operacijom Neretva-93 preko Mostara dolinom Neretve stići do mora 9.9.1993, dakle na isti dan u isti sat!

Hrvatska je vojska zahvaljujući svojim obavještajnim službama (prije svega Središnjici elektroničkog izviđanja) izbjegla taj smrtonosni udarac hrvatskoj državi, ponajprije pokretanjem operacije u medačkom džepu - samo dva sata prije početka planiranog srpskog napada. Bila je to jedna od najslavnijih epizoda u Domovinskom ratu. Zahvaljujući operaciji 'Džep-93' i uspješnoj hrvatskoj obrani Mostara Hrvatska će iz rata izaći kao pobjednik. No stvari su mogle završiti i drugačije.

Bugojno, Doljani, Kiseljak, Vrda, Grabovica, Uzdol... Hrvati žrtve zločinačkog plana muslimanskog političko vodstva terminski usklađenog s djelovanjem srpske vojske u Hrvatskoj

Dok Hrvatska pruža tada gostoprimstvo za 160 tisuća muslimanskih izbjeglica iz Bosne i Hercegovine tijekom srpnja 1993., Izetbegovićeva Armija BiH okupirala je Bugojno, a s cijelog teritorija bugojanske općine počinje egzodus oko 13 tisuća hrvatskih civila. Armija BiH, provodeći politiku muslimanskog vodstva, nastavlja agresiju i 28. srpnja 1993. pripadnici 44. brdske brigade IV. korpusa Armije BiH, potpomognuti muslimanima iz okolnih sela opkoljavaju Doljane, ubijaju devet civila i 33 pripadnika HVO-a, a u logor odvede 185 Hrvata. Nakon toga diverzanti 303. i 314. brigade III. korpusa Armije BiH 16. kolovoza 1993. u selu Kiseljak, istočno od Žepča, ubijaju 43 Hrvata.

Na valu te muslimanske ofenzive 'od Bugojna do Mostara' muslimanski vojni vrh 21. i 22. kolovoza 1993. u Zenici planira operaciju 'Neretva 93'. U toj operaciji ABiH planira zauzimanje sela Vrdi (koje je bilo ključno za hrvatsku obranu Mostara), 'deblokadu' Mostara, deblokadu Donje i Gornje Drežnice, deblokadu puta Jablanica - Mostar. Za tu operaciju iz okruženog Sarajeva u područje Mostara dolaze pojačanja iz sastava 1. korpusa kako bi se ostvarila dodatna nadmoć nad hrvatskom obranom. Već 6. rujna 1993. počinju žestoki napadi na HVO oko sela Vrda.

Da su položaji oko Vrda u tom napadu pali, obrana zapadnog Mostara bila bi gotovo nemoguća. Vojnici Hrvatskog Vijeća Obrane (HVO) uspješno su zaustavili ovaj napad te tako obranili svoje položaje i hrvatsko stanovništvo u Mostaru, no nisu uspjeli spasiti mještane sela Grabovica u kojem je Armija BiH 9. rujna 1993. ubila 32 Hrvata, niti stanovnike sela Uzdol (Općina Prozor-Rama) 14. rujna 1993. kada je Armija BiH ubila 41 Hrvata (29 civila i 12 vojnika HVO). Mnogi Hrvati u Hrvatskoj nisu ni danas svjesni koliku je cijenu hrvatski narod u Bosni i Hercegovini platio za svoju i našu slobodu, osiguravajući Hrvatskoj te 1993. životno važan vojni predah.

Sad je vrijeme da Srbi ostvare cilj, jer ono više nikad ne će doći ako to sada ne odradimo

Od ožujka do rujna 1993. tzv. Srpska Vojska Krajine pokušavala je vratiti položaje koje je Hrvatska vojska pomalo osvajala nastojeći izboriti povoljniji taktički položaj. Srpska vojska svakodnevno je topničkim i minobacačkim napadima na gradove i sela nastojala skršiti moral hrvatskog naroda, a ubacivanjem izviđačkih i diverzantskih skupina u našu pozadinu poljuljati moral Hrvatske vojske.

Vlade tzv. 'Republike Srpske Krajine' i 'Republike Srpske' sastale su se u Kninu 19. srpnja 1993. na zajedničkoj sjednici. Prva točka dnevnog reda bila je ujedinjenje. Ministar obrane tzv. 'Republike Srpske' Dušan Kovačević u nekoliko rečenica opisuje srpske ciljeve: 'Mišljenja sam da je sad vrijeme da Srbi ostvare svoj cilj, jer ono više nikad neće doći ako to sada ne odradimo. Moramo raditi vrlo brzo ne gledajući šta će svijet reći. Narod nam je na referendumima dao zadatak i ne smijemo ga iznevjeriti. Trebamo odrediti vrhovnu komandu i tko ulazi u nju, zatim osnove organizacijsko-formacijskog sastava jedinstvene vojske. Po meni, trebao bi to biti generalštab, vojno-teritorijalna podjela u vojnom pogledu. Iza toga napraviti projekciju jedinstvenih zadataka iz oblasti ministarstva odbrane...'

Da bi izgradilo sustav totalne obrane, vodstvo tzv. 'Republike Srpske Krajine' u obrambene aktivnosti uključilo je ukupno sposobno civilno stanovništvo. Tako su naoružavani čak i muškarci stariji od 60 i žene starije od 50 godina, koji prema 'Zakonu o odbrani Krajine (čl. 21)' više nisu podlijegali vojnoj obvezi i nisu imali vojni raspored. 'Građani uključeni u straže, patrole i jedinice civilne odbrane naoružavaju se lakim ličnim oružjem', pisalo je u direktivi. Nadalje, general Novaković, načelnik glavnog štaba srpske vojske, 18.8. 1993. objedinit će sve paravojne i dobrovoljačke postrojbe pod jedinstvenu vojnu komandu. Tako organiziran i naoružan narod dočekat će hrvatsku vojsku u Medačkom džepu.

Medački džep – nepredviđeni kamen u srpskoj fašističkoj čizmi

Sudbinu Hrvatske tih dana 1993. krojio je 'Vrhovni savet odbrane SR Jugoslavije'. Vidjet ćemo da je operacija 'Džep-93' bila nepredviđeni kamen u srpskoj fašističkoj čizmi koji je spriječio njezino nesmetano marširanje prema novom lomljenju hrvatskog državnog teritorija. Savezna Republika Jugoslavija (SRJ) stvorena je 27. travnja 1992. odlukom Saveznog vijeća SFRJ, kao zajednička država Srbije i Crne Gore. Članovi Vrhovnog savjeta obrane bili su predsjednici Srbije, Crne Gore, Savezne Republike Jugoslavije te nekoliko visokih vojnih i civilnih dužnosnika.

Po tadašnjem Ustavu SRJ, Vrhovni savet odbrane (VSO) imao je potpuno zapovjedništvo nad vojskom u ratu i u miru. 'Svi oficiri, ili skoro svi od ranga brigade u Srpskoj vojsci Krajine bili su aktivni oficiri Vojske Jugoslavije koji su ostali u Krajini po rešenju personalne uprave Generalštaba VJ. Primali su plate od VJ, unapređivani su u odgovarajuće činove, priznavan im je dupli - ratni staž...' svjedočio je poslije u Haagu bivši dužnosnik tzv. 'RSK' Milan Babić. Načelnik generalštaba Vojske Jugoslavije jednom je mjesečno, pa i te 1993., održavao sastanak sa zapovjednicima tzv. Srpske Vojske Krajine i Vojske Republike Srpske. Planovi su bili razrađeni, snage raspoređene...

Srbi u tajnom dokumentu: Muslimani u BiH skidaju nam s leđa najopasnijeg neprijatelja – Hrvate. Treba im pomoći da ostvare tu stratešklu zamisao!

Nakon sastanka Vrhovnog savjeta obrane, početkom kolovoza 1993. 'ministar inostranih poslova Republike Srpske Krajine' Slobodan Jarčević 10.8.1993. iz Beograda šalje tajni dokument klasificiran najvećim stupnjem tajnosti (DRŽAVNA TAJNA) 'vladama' u Kninu i Banjoj Luci u kojem se obrazlaže stav VSO Jugoslavije o 'izboru trenutnih ratnih ciljeva u RSK i RS'. Ovako srpska vodstva vide situaciju na ratištu samo trideset dana prije početka hrvatske oslobodilačke operacije 'Džep-93' (zbog važnosti objavljujemo taj cijeli dokument preveden na hrvatski):

'Rat traje već treću godinu. Mnogo toga danas je jasnije nego 1991. i 1992. Svijet se navikava na državnost Srba zapadno od Drine. Savezništvo Muslimana i Hrvata više nije moguće obnoviti. Muslimani nemaju koridor sa svijetom. Očigledno je da im je cilj izlazak na more, u širem pojasu od onog koji im se nudi. Uzgred, žele zauzeti Mostar i zavladati dolinom Neretve. Ako im to uspije, zadat će Hrvatskoj smrtni udarac. To bi, ujedno, skinulo Srbima s leđa najopasnijeg neprijatelja. Zato, trebalo bi Muslimanima pomoći da ostvare ovu stratešku zamisao. Hrvatsku tvrdoglavost i napad na RSK iskoristiti i vezati im što više jedinica na ratištima oko Maslenice, Gospića, Drniša i na Peruči. U znak solidarnosti, RS mogla bi oživjeti bojišta oko Grahova, Glamoča i Kupresa. Muslimani bi tada lako slomili posljednju crtu obrane Hrvata u Bosni na pravcu Gornji Vakuf – Konjic i ugrozili hrvatske položaje oko Trebinja. Time bi srpski Hercegovački korpus mogao osloboditi srpske dijelove Hercegovine doći do granica avnojske Hrvatske...'

Beogradski plan: Muslimanima 50 km obale, Srbima Duborvnik, izgon „došljaka" iz ustaških krajeva – Imotskog, Livna, Duvna...

Jarčević u dokumentu nastavlja: 'Izlaskom Muslimana na Jadran, svi Hrvati, južno od Neretve, potražili bi spas u bježanju prema Crnoj Gori ili bi zatražili zaštitu srpske vojske. Tada bi srpska vojska zaustavila muslimansko širenje obalom i ostavila im do 50 km obale. Politički bi se odmah moglo pristupiti dopuštanju Dubrovčanima da proglase nezavisnost, uz djelomični otkaz gostoprimstva došljacima iz ustaških krajeva – Imotskoga, Livna, Duvna, itd.

Osvajanje obale od strane Muslimana Europu će dignuti na noge jer će se ona tome suprotstaviti. Protiv sebe imat će, naravno, bogati arapski kapital i SAD. Bila bi to izvanredna situacija za Srbe. Tada bismo pokrenuli svoje povijesno pravo na Jadran, pozivom na srednjovjekovne srpske države u Dalmaciji.'

Krajem lipnja 1993. David Owen i Thorvald Stoltenberg obećavaju Izetbegoviću da će 'voditi njegovu bitku i proširiti muslimansko područje od Save do mora' (David Owen, Balkanska odiseja, str. 235.). Beograd je bio odlučan 'pomoći' muslimanima u njihovim nastojanjima da unište i vežu snage Hrvatske vojske i HVO-a. Vojska bosanskih Srba pokreće operacije niskog intenziteta na bojištima oko Grahova, Glamoča i Kupresa, a tzv.'Srpska Vojska Krajine' operacije oko Maslenice, Gospića, Drniša i Sinja.

Pukovnik Jovo Kordić odlučio: Ustaške snage oko Gospića bit će napadnute 9.9. 1993. u 8 h

Glavni Štab 'Srpske Vojske Krajine' ohrabren muslimanskom ofenzivom odlučio je poduzeti veću operaciju u području Gospića s ciljem daljnjeg komadanja Hrvatske. Plan je podrazumijevao više manjih operacija u kojima bi se južno od Gospića okupirala sela Rizvanuša i Brušane te ovladalo prijevojem Baške Oštarije koje se nalaze na Velebitu između Gospića i Karlobaga.

Tako bi srpska vojska presjekla Hrvatsku kod Karlobaga, najzapadnijeg grada na imaginarnoj granici velike Srbije. Taj zadatak tzv. Glavni štab 'SVK' povjerio je 'komandantu' 9. mtbr (motorizirane brigade) pukovniku Jovi Kordiću stacioniranom u Gračacu. Nakon obilaska terena on je napravio plan napada i nasilnog izviđanja u tri pravca prema hrvatskim snagama koji je trebao početi 9.9. 1993. u 8 sati.

Hrvatska vojska bila je brža za dva sata

Do tog vremena Hrvatska vojska i Specijalna policija manjim taktičkim pomacima nadvisili su položajima srpsku vojsku na Velebitu i Kapeli. Žrtvovanje naših vojnika da prežive u tako neljudskim uvjetima, niskim temperaturama, snijegu i ledu, uz stalne provokacije neprijatelja, napokon će se isplatiti. Glavni stožer Hrvatske vojske i njegov vojno-obavještajni sustav tih dana rade užurbano, vojska poboljšava organizaciju, vježba, čuva crte obrane i sprema nove napadne operacije.

Tijekom ovih događanja, svjestan ozbiljnosti situacije (muslimanska ofenziva dolinom Neretve, srpsko ujedinjenje 'RS' i 'RSK', srpski plan za napad južno od Gospića) načelnik Obavještajne uprave Glavnog stožera Oružanih snaga admiral Davor Domazet-Lošo na vrijeme je izvješćivao državni vrh i Načelnika Glavnog stožera OSRH generala Janka Bobetka. Gledano s hrvatske strane, situacija kod Gospića bila je neodrživa, podatci Središnjice za elektroničko izviđanje ukazivali su da srpski napad može početi svakog trenutka, stoga je dr. Franjo Tuđman odobrio Glavnom stožeru da izvede operaciju „DŽEP-93" i tako spriječi još jedno komadanje Hrvatske.

Ciljevi operacije u taktičkom smislu bili su: odbaciti srpske snage od Gospića i tako otkloniti dio topničke ugroze, skratiti crtu bojišta i tako osloboditi dio snaga HV-a, uništiti izviđačko-diverzantsku bazu neprijatelja i dati neprijatelju do znanja da se njegove terorističke aktivnosti ne će nekažnjeno tolerirati. Načelnik GSOSRH general Janko Bobetko odredio je da će napadno djelovanje prema unaprijed napravljenom planu voditi Zborno područje Gospić, udarnu snagu činit će 9. gardijska brigada Hrvatske vojske i Specijalne postrojbe MUP-a, a pratit će ih ostale postrojbe zbornog područja.

Za uspjeh ove operacije bili su važni sljedeći čimbenici: tajnost priprema, iznenađenje, sinkronizacija djelovanja pješaštva, oklopništva, topništva, manevar i okruženje neprijatelja. Obuhvatnim djelovanjem neprijatelj je doveden u okruženje iz kojeg se morao izvlačiti i napuštati dobro organiziranu obranu.

Dok su samouvjereni srpski borci pod 'komandom' pukovnika Jove Kordića spavali do 8,00 sati, vojnici hrvatske vojske pod okriljem noći razminiraju neprijateljska minska polja na pravcima napada i zauzimaju položaje za napad.

Šest je sati ujutro, sviće 9. rujna 1993. zbog loših vremenskih prilika i loše vidljivosti napad kasni 12 minuta. Napokon, počela je petominutna topnička priprema, topništvo pogađa zapovjedništvo i središte veze '9. motorizovane brigade' Srpske vojske u Medaku, zapovjednik srpskih snaga pukovnik Kordić iznenađen je, hrvatske snage probile su mu obranu u svim smjerovima.

Nakon početnog šoka, srpska vojska i naoružano stanovništvo započinju grčevitu obranu. Manevar hrvatskoj vojsci i specijalnim postrojbama MUP-a otežavaju meteorološki uvjeti, konfiguracija terena, vegetacija, razasuta minska polja. No hrvatski vojnici na sve su spremni, uza sve poteškoće oko 13 sati izbijaju na planiranu crtu Dukovci-Kriva Lika-Donje selo-Drljići. Ovladavanjem Strunićima, hrvatske postrojbe uspješno su izvršile napadnu zadaću i odmah prešle u aktivnu obranu.

Srpska će vojska od tog trenutka pa sve do 15. rujna pokušati pod svaku cijenu vratiti izgubljeno. Na intervenciju predstavnika međunarodne zajednice sukob je okončan sporazumom 15. rujna koji su potpisali general Mile Novaković (tzv."SVK) i general Petar Stipetić (HV). Tim sporazumom hrvatske su snage prepustile nadzor nad Medačkim džepom snagama UN-a. To će stvoriti hrvatskoj nove neočekivane probleme.

(Nastavak u sljedećem broju)

Joško Buljan
Hrvatski tjednik
www.hkv.hr

Srbi u tajnom dokumentu:
Muslimani u BiH skidaju nam s leđa najopasnijeg neprijatelja – Hrvate. Treba im pomoći da ostvare tu stratešklu zamisao!


Evo i taj spomenuti tajni dokument:
http://www.slobodanpraljak.com/MATER..._1993.g/95.pdf


A svemu ovomu valja još nadodati i ovo -> KLIK (obvezno pregledati sve poveznice )
Reply With Quote
  #5  
Old 10-02-2013, 10:19 PM
slobodagovora's Avatar
slobodagovora slobodagovora is offline
jad i čemer
 
Join Date: Jan 2007
Posts: 3,587
Country: Croatia
Default

Quote:
20.obljetnica godina operacije 'Džep-93' u Medačkom džepu kod Gospića (2)

Objavljeno Srijeda, 18 rujna 2013 17:00

Prljava francusko-kanadska igra tijekom operacije 'DŽEP-93'


Deveti je rujna 1993. uz otežavajuće meteorološke uvjete, tešku konfiguraciju terena, bujnu vegetaciju i razasuta minska polja, a hrvatski su vojnici u operaciji 'DŽEP-93' do 13 sati izbili na planiranu crtu Dukovci – Kriva Lika – Donje selo – Drljići. Ovladavanjem Strunićima, hrvatske postrojbe uspješno su izvršile napadnu zadaću i odmah prešle u aktivnu obranu. Razbijena srpska vojska s naoružanim civilima zahvaljujući meteorološkim uvjetima skriva se po šumi i šipražju u manjim skupinama. U sljedećih nekoliko dana u područje Medačkoga džepa srpski teroristi dopremaju 12 tenkova i oko 1100 vojnika.

Neuspjeli pokušaj protunapada srpskih elitnih snaga

Nekoliko sati nakon početka napada Hrvatske vojske, postrojbe HV-a za elektroničko izviđanje presreću zapovijedi tzv. 'Glavnog štaba SVK' koji naređuje svim 'komandama' punu borbenu spremu te naređuje pripreme za kontranapad na crti dodira u Medačkome džepu. Komandi Ličkoga korpusa tzv. 'Glavni štab SVK' naređuje da pregrupira snage za napad, prihvati dio snaga koje dolaze kao pojačanje te da osigura lijevi bok snaga iz pravca Velebita. Sljedećega jutra (10. 9. 1993) u Gračac i Medak stižu elementi 'Specijalne brigade MUP-a RSK', a vode ih Milan Martić, 'ministar unutrašnjih poslova', i njegov zamjenik, a ujedno 'komandant' brigade Krsta Žarković. Nakon rasporeda srpske specijalne postrojbe na crti selo Sitnik – Njegovani otpočinje žestoki kontranapad srpskih snaga, njihov je cilj vraćanje izgubljenih položaja i deblokada manjih skupina srpske vojske koje hrvatske snage drže u okruženju. Srpska će vojska od toga trenutka pa sve do 15. rujna pokušati pod svaku cijenu vratiti izgubljeno.

Tuđman - povlačenje je gesta koja je vrlo teška za Hrvatsku

Odmah po izbijanju sukoba, 9. rujna, zapovjednik Unprofora francuski general Jean Cot traži da se hrvatske snage povuku, a to je i zahtjev krajinskih Srba. General Janko Bobetko uvjetuje prekid vatre početkom općih pregovora o primirju. Srpska strana ultimativno 12. rujna preko generala Cota traži da se hrvatska vojska povuče iz Medačkoga džepa, u protivnom će načelnik tzv. SVK' general Mile Novaković narediti napad na 65 ciljeva u Republici Hrvatskoj. General Bobetko odgovorio mu je kako je predsjednik Franjo Tuđman toga dana donio odluku o 24-satnom prekidu vatre, što bi trebalo biti uvod u pregovore.

Nakon što je Glavni stožer Hrvatske vojske razmotrio situaciju na bojištu, voditelj Povjerenstva Republike Hrvatske za odnose s Unproforom Hrvoje Šarinić13. rujna obavješćuje Unprofor i generala Cota da 'na osnovi zapovijedi vrhovnoga zapovjednika oružanih snaga Republike Hrvatske Hrvatska vojska prihvaća povući svoje snage s teritorija koje je oslobodila prilikom jedne akcije uzvraćanja neprijateljstava 9. rujna 1993. (Divoselo, Čitluk i Počitelj), pod uvjetom da spomenuto područje bude predano pod isključiv nadzor Unprofora.

Ova gesta koja je vrlo teška za Hrvatsku omogućila bi zaključenje jednoga općeg ugovora o prestanku neprijateljstva što je uvijek bio cilj hrvatske politike'. Na intervenciju predstavnika međunarodne zajednice, hrvatski su zahtjevi prihvaćeni, bitka je okončana sporazumom od 15. rujna koji su potpisali general Mile Novaković (tzv."SVK") i general Petar Stipetić (HV). Prema odredbama toga sporazuma, srpski teroristi ostali bi na svojim sadašnjim položajima, a Hrvatska bi se vojska povukla na položaje od 9. rujna 1993. Unprofor bi napravio neutralnu zonu na području Medačkoga džepa između dviju strana koju bi kontrolirale jedinice UN-a. To će stvoriti hrvatskoj nove neočekivane probleme.

Zapovjedništvo Unprofora za implementaciju sporazuma o Medačkome džepu odredilo je kao nositelja kanadsku bojnu CANBAT-1 kojoj su dodane dvije satnije Francuskoga bataljuna UN-a (FREBAT), jedna iz Sektora sjever (FREBAT 1), a druga iz Bosne i Hercegovine, iz zone BIHAĆA (FREBAT 3). Budući da su Kanađani bili brojniji, za zapovjednika snaga postavili su pukovnika Jima Calvina, zapovjednika kanadske bojne.

Dvostruka crta zapovijedanja UN-ovim snagama u Medačkome džepu

Pukovnik Calvin dobio je svoju prvu zapovijed u 9,00 sati, 14. rujna 1993. od brigadira Pellnasa, višega vojnog promatrača iz Glavnoga stožera Unprofora u Zagrebu da pripremi kanadske vojnike za raspored u Medačkome džepu. Formalno je pukovnik Calvin morao dobiti zapovijed od zapovjednika kanadskoga kontingenta u sklopu Unprofora generala MacInnisa koji je trebao osigurati službeno kanadsko odobrenje za uključenje kanadskih vojnika u operaciju u Medačkome džepu, jednostavno zato što je takav kanadski angažman bio izvan kompetencija mirovnjačke misije. Operacijom kanadskih snaga trebao je zapovijedati Glavni stožer sektora jug sa sjedištem u Kninu i to pukovnik Oerhing, također Kanađanin. Umjesto vojne subordinacije, pukovnik Calvin potpuno je nezakonito primao zapovjedi od generala Cota (zapovjednika snaga) navodno preko brigadira Pellnasa (višega vojnog promatrača) i pukovnika Maisonneuevea koji je bio glavni operativni časnik Unprofora u Zagrebu!

Tako je u Medačkome džepu odigrana francusko-kanadska igra zbog koje su kasnije optuženi načelnik Glavnoga stožera OSRH general Janko Bobetko, brigadir Rahim Ademi, zapovjednik Zbornog područja Gospić, i pukovnik Mirko Norac, zapovjednik 9. gardijske brigade hrvatske vojske.

Uobičajeni zapovjedni lanac snagama UN-a potpuno je zaobiđen tijekom operacije Medački džep. Po striktnoj vojnoj hijerarhiji zapovijedi moraju ići u smjeru zapovjednik Snaga – zapovjednik Sektora – zapovjednik CANBAT-a 1(pukovnik Calvin) . Umjesto toga, pukovnik Calvin zapravo je primao usmene upute izravno od predstavnika Unprofora u Gospiću, Francuza, pukovnika Maisonneuevea. U praksi, time je stožer Sektora jug ostao izvan lanca zapovijedanja! Izvršavajući takve zapovjedi, pukovnik Calvin svjesno je prekinuo zapovjedni lanac i napravio opću pomutnju među snagama UN-a izvršavajući potpuno nelegalne zapovijedi.

U kolovozu 1993. zapovjednik Unprofora, švedski general Eric Wahlgren, oštro je optužio Francusku i Britaniju, tvrdeći da se one svojim vojnicima u sastavu mirovnih snaga poglavito koriste za provođenje svojih interesa i borbe za vlast u Europi, a ne za provođenje zadataka Vijeća sigurnosti. Nedugo nakon toga, smijenjen je u tišini. Očito, nije trebalo dugo čekati potvrdu tih tvrdnji. Upravo te i takve francusko-engleske igre uz pomoć Kanađana doći će do izražaja u Medačkome džepu.

Najveća kanadska bitka - najobičnija izmišljotina

Operacija UN-a počela je 15. rujna 1995. zauzimanjem položaja na srpskoj crti bojišnice. To je obavljeno brzo, već do ranoga poslijepodneva. Nakon što bi vojnici Unprofora zauzeli položaj, hrvatske su snage u više navrata izravno na njih vatreno djelovale, tvrdio je pukovnik Calvin. Navodno su naše snage na unproforce pucale s malokalibarskim oružjem, teškim mitraljezima, a u nekim slučajevima i topovima kalibra 20 mm. Snage CANBAT-a 1 uzvraćale su vatru kad je bilo očigledno da je ona usmjerena na njih. U jednom od 'zaboravljenih' izvješća kanadske vojske (15. 9. 1993) pukovnik Calvin pisao je: 'U nekim slučajevima povod za otvaranje vatre Hrvatima je bilo snajpersko djelovanje srpskih snaga koje su snage UN-a koristile kao štit. Nakon pregovora u stožeru 9. brigade Srba, ta su djelovanja prekinuta.'

Medijski linč za diplomatski pristisak na Hrvatsku

Sljedećega dana u 12,00 sati prva satnija CANBAT-a 1 počela je prelaziti u prostor koji je kontrolirala Hrvatska vojska. Cestovne zapreke i mine nisu bile uklonjene. Između zapovjednika CANBAT-a 1 i brigadira Mezića (HV) na prijelaznome punktu dogodila se rasprava u povišenome tonu. Pukovnik Calvin čekao je takvu situaciju, u njegovoj pratnji bilo je nekoliko predstavnika medija koji su željeli dobiti informacije iz prve ruke o borbama na području Medačkoga džepa. Prema uputama generala Jeana Cota održao je tiskovnu konferenciju ispred hrvatske barikade s minama, preprekama i s pukovnikom Mezićem u pozadini te je bez ikakvih argumenata, optužio Hrvatsku vojsku za etničko čišćenje i uništavanje svega na području Medačkoga džepa.

Takve optužbe trebale su poslužiti međunarodnoj zajednici, lordu Davidu Owenu i Torvaldu Stoltenbergu da mogu izvršiti dodatni pritisak na predsjednika Tuđmana i Hrvatsku. Povlačenje Hrvatske vojske iz Medačkoga džepa završilo je 17. 9. 1993. kada su snage UN-a pod zapovjedništvom kanadskoga pukovnika Jima Calvina preuzele kontrolu nad tim područjem. Poslije će nakon povratka u Kanadu pukovnik Calvin i njegova postrojba dobiti odličje za 'najveću bitku kanadske vojske od Korejskoga rata' u kojoj su ubili ni manje ni više nego 27 hrvatskih vojnika. Jesu li dva-tri rafala Hrvatske vojske u smjeru Kanađana u sastavu UN-a, kada ih srpska teroristička vojska koristi za štit i napada legalnu Hrvatsku vojsku, ta velika bitka? Zapravo nikakve bitke nije bilo! Zanimljivo je da niti jedna francuska satnija (FREBAT) u Medačkome džepu nije prijavila sukob s Hrvatskom vojskom iako su bile operativno podređene kanadskom zapovjedniku! Na žalost, desetljeće poslije, na suđenju u Zagrebu iskazi ovoga lažova biti će čitani kao vjerodostojni dokazi.

Stotine fabriciranih dokaza srpske organizacije "Veritas"

Poradi tvrdnji za teška kršenja međunarodnoga humanitarnog prava na području bivše SFRJ od svih strana u sukobu, Organizacija Ujedinjenih naroda formirala je komisiju stručnjaka koju je vodio egipatski diplomat M. Cherif Bassiouni, a čija je zadaća bila utvrđivanje činjeničnoga stanja. Kada su u UN-u obavljene zadnje predradnje za osnivanje međunarodnoga kaznenog suda za područje bivše Jugoslavije i Ruande, glavni tajnik UN-a poslao je 24. 5. 1994. pismo Vijeću sigurnosti UN-a, a uz to je pismo priloženo izvješće Komisije stručnjaka (tzv. Bassiounijeva komisija) s prilozima na više od 3.000 stranica.

Bassiounijeva je komisija prikupila više od 65.000 stranica pisanoga materijala i veliku količinu filmskih i videozapisa o raznim zločinima. Poslije će taj materijal biti predan tužiteljstvu MKS-a u Haagu. Tako je pod aneksom VII toga izvješća obrađena i operacija Hrvatske vojske u Medačkome džepu. Tužiteljstvo Haaškoga suda bilo je svjesno da upravo na temelju toga izvješća ne će moći dokazati krivnju hrvatskih časnika, generala Bobetka, generala Ademija i generala Norca pa je taj slučaj kako znamo prepustilo hrvatskome pravosuđu. Tužiteljstvo Haaškoga suda dokazima Komisije stručnjaka UN-a dodalo je stotine fabriciranih dokaza srpske organizacije 'Veritas' koju vodi Savo Štrbac, izmišljene bitke kanadske vojske u kojima se tvrdi da su Kanađani u Medačkome džepu ubili 27 hrvatskih vojnika da spase 'srpski goloruki narod' itd... Uz silno nasilništvo međunarodne zajednice nad hrvatskim pravosuđem i slijepo poslušništvo svih Vlada RH (Račanove, Sanaderove, Kosoričine) od 2000. pred Bruxellesom proveden je proces u Zagrebu. Radi istine, mi na 20. godišnjicu operacije 'DŽEP-93' podsjećamo i donosimo pregled toga izvješća Komisije eksperata UN-a.

UN-ovi stručnjaci nisu pronašli temelje optužbe za ratni zločin

UN-ovi stručnjaci svoju analizu započinju rečenicom kako je i ova operacija pokazala kako se, prema običaju, vodi rat na Balkanu. Pa tako navode: Operacija Medački džep obuhvaća vojne operacije Republike Hrvatske (Hrvati), Zaštitnih snaga Ujedinjenih naroda (UN ili Unprofor) i, u manju ruku, snaga 'Republike Srpska Krajina' (Srbi) u blizini Medaka, Hrvatska u rujnu 1993. Na žalost, samo je tipični primjer načina na koji se vodi, i očigledno uvijek vodio na Balkanu. Iz ovoga se vidi da je od početka politika međunarodne zajednice vođena u smjeru izjednačavanja žrtvi i agresora.

U tom izvješću od 28. prosinca 1994. godine, posvećenome analizi mogućih ratnih zločina koji su se dogodili u operaciji 'DŽEP-93' u jesen 1993. godine, pokazuje se da UN-ovi stručnjaci temelje za optužbe za ratni zločin nisu pronašli.

Štoviše, u svojoj analizi zaključuju kako nitko od pojedinaca ili zapovjednika u slučaju Medačkoga džepa ne može biti optužen za pogubljenja, mučenja i sakaćenja zbog nedostatka dokaza i nepouzdanih srpskih svjedoka. Dalje se u izvješću tvrdi: 'Analizom će se nastojati utvrditi tko konkretno, ako uopće itko, podliježe kaznenoj odgovornosti za bilo koji od tih zločina. U slučajevima ratnih zločina, bez obzira koliko užasni ili koliko jasni, u ovoj je analizi uzaludno nastojanje ako se ne može utvrditi zakonska odgovornost.'

'Secirajući' izjave srpskih svjedoka, Komisija zaključuje kako su nepouzdani jer razni svjedoci različito opisuju isti događaj, a pojedini svjedoci isto opisuju različite događaje. Tako, primjerice, svjedok broj 6 tvrdi kako je bilo 20 hrvatskih vojnika prilikom ubijanja 83-godišnje slijepe starice, dok svjedok broj 7 isti događaj opisuje uključujući '10 Hrvata'. Isto tako, stručnjaci sumnjaju u relevantnost svjedočanstva ispitanih Srba zato što su bili pod utjecajem 'emocionalne povezanosti za porušenim rodnim krajem', ali i zbog naglašene 'demonizacije' neprijatelja.

Zaključak UN komisije: srpski forenzičari nestručni su, neopremljeni, korumpirani i pijani

Zanimljivo je kako se Komisija vrlo negativno izražava o srpskim forenzičarima: nestručni su, neopremljeni, korumpirani i pijani. 'Nadalje, pregledi koje su obavile srpske vlasti nisu bili zadovoljavajući. Bili su krajnje manjkavi u pogledu detalja te obavljeni u nestručnom okružju, tj. uz pijanstvo i korupciju suca koji ih je nadgledao'. Tako UN-ov policajac Sandgren Stig navodi da je 'srpski patolog Željko Karan obavljao autopsije 19. studenoga 1993. u majici kratkih rukava noseći kolt za pasom, a da to zapravo nije bila ozbiljna autopsija već pregled koji je više rađen za propagandne svrhe...'

S obzirom na manjak dokaza, UN-ovi stručnjaci u svome izvješću zaključuju kako se niti jednom pojedincu, a tako ni zapovjedniku, ne može 'prišiti' odgovornost za ubijanje stanovnika Medačkoga džepa. Ipak, svoj zaplet izvješće zahvaća kada 'prstom upire' u Ademija za kojega, zbog njegova albanskog podrijetla, tvrde kako će se 'Hrvatska lako odreći te ga procesuirati Haaškom tribunalu'. Doslovce pišu: Zapovjednik operativne zone smijenjen je nedugo nakon ove bitke. Ovo, plus njegovo albansko etničko podrijetlo, ukazuju na to da je vjerojatnije da će ga hrvatske vlasti predati Međunarodnom kaznenom sudu nego nekoga drugog časnika hrvatskoga podrijetla od većega političkog značaja.

UN-ova analiza dotiče se i odnosa stradalih civilnih i vojnih žrtava te se naglašuje manje stradanje civila od onoga u II. svjetskom ratu, Vijetnamskome i Korejskom ratu. Navode podatak kako je ubijeno 70 posto vojnih žrtava. Da ubijanje civila u Medačkome džepu nije bilo namjerno, dokazuje zaključak UN-a kako se vojna operacija odvijala 'tijekom noći dok su civili bježali zajedno sa srpskom vojskom koja se povlačila'. Prema Zakonu o ratu, takvi civili nazivaju se 'slučajnim žrtvama', a ne žrtvama ratnoga zločina, objašnjavaju UN-ovci. Posebno je važna činjenica kako Komisija ne uočava 'obrazac ponašanja' hrvatskih vojnika tijekom operacije.

Naime, takav zločinački 'obrazac ponašanja' upućivao bi na zapovjednu odgovornost viših časnika o čemu se u Medačkome džepu ne može govoriti. Članovi Komisije, i sami vojni časnici, drže da se od vojnika ne može očekivati 'standard perfekcije' tj. kako je činjenica da u vojnim operacijama stradaju i civili što ne znači da se radi o zločinu. Konačno, u izvješću se spominje i to da se hrvatskim časnicima ne može suditi za uništavanje imovine prije povlačenja iz Medačkoga džepa budući da prema ženevskim konvencijama taktika spaljene zemlje nije zabranjena u slučaju međunarodnog sukoba (ne i građanskog rata) i to za stranu o čijem se teritoriju radi. O tom detalju više u idućem nastavku.

Ostaje nepoznanica zašto ovaj dokument nije poslužio hrvatskom pravosuđu kao relevantan podatak i zašto je unatoč svim ovim spoznajama protiv generala Ademija i generala Norca podignuta optužnica? Ovo izvješće možete pročitati sami, nalazi se na stranicama University of West England http://www.ess.uwe.ac.uk/comexpert/ANX/VII.htm.

Kakvi su časni 'zapadnjaci' svjedočili protiv Ademija i Norca


Sustavnoj propagandi u Kanadi protiv Hrvatske udareni su temelji odmah nakon samostalnosti. Tadašnja prva dama Kanade, Milica 'Mila' Mulroney, rođ. Pivički, žena premijera Briana Mulroneya, Srpkinja je iz BiH, svoje četničke stavove nije skrivala u to vrijeme, a vjerojatno ni danas.

Izmišljena bitka opisana je u knjizi 'Tested Mettle: Canadian Peacekeepers at War' (Testirana odvažnost: kanadski mirotvorci u ratu, tiskana 1998.). U njoj su autori Scott Taylor i Brian Nolan napisali kako su se u akciji deblokade Gospića sukobili Kanađani i HV, pri čemu je izginulo tridesetak hrvatskih vojnika. Kanađanka Carol Off, u svojoj knjizi pod naslovom - Ghosts of Medak Pocket -The Story of Canada's Secret War (Sablasti Medačkoga džepa - Priča o kanadskome tajnom ratu, 2004,) nastavlja te laži o 'junačkim pothvatima' kanadskih mirotvoraca. U knjizi na 98. stranici Carol piše: 'Kanađani su se ukrcali u autobuse za trosatni put do svoga novog doma u zoni 'Sector West' u zapadnoj Slavoniji (Daruvar). Prolazeći kroz grad vojne posade stare Krajine, Karlovac, prešli su na tamnu stranu balkanske stvarnosti'. Znači put od Plesa do Daruvara vodi kroz Karlovac. (Prikaz te knjige možete naći na adresi: http://www.licke-novine.hr/kultura%201/Kult.html#osvrt).

Tko je pukovnik Calvin?

Thomas James Calvin kanadski je pješački pukovnik. Godine 1993. bio je zapovjednik I. kanadskoga bataljuna stacioniranoga u Hrvatskoj. Prije misije u Unproforu u Hrvatskoj radio je za Ujedinjene narode samo šest mjeseci kao pobočnik zapovjednika kanadskog bataljuna UN-a na Cipru, od rujna 1981. do travnja 1982. Toliko o 'iskusnome' kanadskom časniku.

Takav je to kanadski bataljun?

Kanadski bataljun kojim je zapovijedao Calvin formiran od II. kanadskog lakopješačkoga bataljuna 'Princeza Patricia', bataljuna redovne vojske koji je za misiju u hrvatskoj bio pojačan redovnim i pričuvnim vojnicima muškarcima i ženama. Formiran je u siječnju 1993. u Winnipegu u Kanadi. Calvin i njegovo odabrano društvo intenzivno su obučavani tri mjeseca između siječnja i ožujka 1993. a početkom travnja 1993. prebačeni su iz Kanade u Hrvatsku i stavljeni pod zapovjedništvo Unprofora u Zagrebu. Nakon povratka u Kanadu, većina njih, vojnika i časnika, bila je demobilizirana uglavnom zbog ovisnosti o alkoholu. Pijančevali su i ponekad radili, a njihov pukovnik Calvin popravljao je stare automobile. Nakon što su laži i priče o raznim 'bolestima i osobnim katastrofama' ovih vojnika neprestano ponavljane, uz svesrdnu pomoć srpskoga lobija u Kanadi njihove su laži potporom medija postale istina.

Lažna odličja kanadskih vojnika i časnka - medalje lažnoga sjaja

Kanadska država 2. prosinca 2002. u Winnipegu odlikovala je pripadnike postrojbe 'Princess Patricija' za junačko ratovanje protiv hrvatskih snaga u operaciji u Medačkome džepu. Od toga vremena samo 66 pripadnika 'Princess Patricija' zaista su bili u Hrvatskoj, 230 njih uopće nisu pripadali ovoj postrojbi u to vrijeme. Ipak, svi su došli primiti odličja za 'hrabro i profesionalno izvršenje dužnosti'. Koja časna vojska! Odličja im je uručila predstavnica engleske kraljice u Kanadi Adrienne Clarkson.

Zašto Republika Hrvatska nije službeno prosvjedovala te 2002. protiv ovakva sustavnoga blaćenja hrvatskoga naroda i države, znaju Stipe Mesić i Ivica Račan.

Joško Buljan
Hrvatski tjednik
www.hkv.hr

I za kraj, još jednom pročitati ovo -> KLIK
Reply With Quote
  #6  
Old 10-09-2013, 07:25 PM
slobodagovora's Avatar
slobodagovora slobodagovora is offline
jad i čemer
 
Join Date: Jan 2007
Posts: 3,587
Country: Croatia
Default

Na ovoj je temi više puta spomenut Aneks VII. Na tomu je linku, kao što se vidi, napisan prijevod jednog dijela teksta na hrvatski jezik, a priložen je i kompletni tekst na engleskom. U predhodnu je upisu naveden i link na tekst na engleskom sa stranica University of West England, pa kako komu paše...

Iz hrvatskog prijevoda ću izdvojiti ovo:
Quote:
Iracionalnost strana u sukobu pokazuje se apsurdnom isprikom koju su hrvatske vlasti dale za smrt dviju starijih žena. Kažu da je jedna ubijena dok je rukovala protuzrakoplovnim topom, a druga se ubila granatom da ne bude zarobljena.

Na engleskom je to ovo:
Quote:
The irrationality of the parties to this conflict is shown by the absurd excuse given by the Croat authorities for the deaths of the two elderly women. They say one was killed while operating anti-aircraft artillery and another used a grenade to kill herself rather than face capture.

Evo i zašto to izdvajam:


http://www.youtube.com/watch?v=oXg60O4fmOI 

:munch:



Još nešto. U ovomu upisu piše kako su Tuđman i Alija podpisali sporazum 15. rujna, a nisu već su ga podpisali 14. rujna. Taj se sporazum Tuđman-Izetbegović o prekidu neprijateljstvava između HVO-a i ABiH, a i onaj tajni o konfederaciji podpisan istog dana, te onaj Izetbegović-Krajišnik od 16. rujna mogu pročitati TU (od 389. stranice na dalje).

Iako je na ovoj temi spomenuto, spomenit ću ponovno da je 14. rujna 1993. Armija BiH klala Hrvate u selu Uzdol, ali autor teksta koji spominje taj pokolj nije napisao kako je to bilo na dan podpisivanja sporazuma Tuđman-Izetbegović.
Više o tomu pokolju -> Nezapamćen zločin u Uzdolu.

A ne smiju se zaboraviti ni ostali zločini Armije BiH nad Hrvatima
Reply With Quote
  #7  
Old 10-10-2013, 05:38 PM
slobodagovora's Avatar
slobodagovora slobodagovora is offline
jad i čemer
 
Join Date: Jan 2007
Posts: 3,587
Country: Croatia
Default

Quote:
Originally Posted by slobodagovora
Još nešto. U ovomu upisu piše kako su Tuđman i Alija podpisali sporazum 15. rujna, a nisu već su ga podpisali 14. rujna. Taj se sporazum Tuđman-Izetbegović o prekidu neprijateljstvava između HVO-a i ABiH, a i onaj tajni o konfederaciji podpisan istog dana, te onaj Izetbegović-Krajišnik od 16. rujna mogu pročitati TU (od 389. stranice na dalje).

Iako je na ovoj temi spomenuto, spomenit ću ponovno da je 14. rujna 1993. Armija BiH klala Hrvate u selu Uzdol, ali autor teksta koji spominje taj pokolj nije napisao kako je to bilo na dan podpisivanja sporazuma Tuđman-Izetbegović.
Više o tomu pokolju -> Nezapamćen zločin u Uzdolu.

A ne smiju se zaboraviti ni ostali zločini Armije BiH nad Hrvatima
Svemu ovomu valja nadodati i ovo:
Quote:
I poslušajte dobro što Ratko Mladić kaže za Atifa Dudakovića i Nasera Orića od 0:38.
Quote:
ja sam njega , kao i Nasera postavio u Srebrenicu...
A Naser Orić je bio od 1988. bio "specijalni" specijalac SDB-a pod izravnom komadom Miloševića (jedinica od samo 38 probranih ljudi).
Od 1989. je po Miloševićevoj naredbi ganjao Albance po Kosovu, onda 1991. gušio demonstracija Vuka Draškovića protiv Miloševića u Beogradu.
onda ga zamisli slučajnosti hahah, prebacuju iz elitne Miloševićeve jedinica SDB-a u MUP BiH i dalje u Srebrenicu di odmah postaje zapovjednik, sve dok se u travnju 1995. neposredno pred pokolj nije helikopterom izvukao iz Srebrenice u kontekstu informacije koju je Alija imao još od 1993. da će VRS kad uđe u Srebrenicu poklati sve muško što hoda.

i onda Mladić kaže "ja sam ga tamo postavio..."

mi moramo shvatiti da je ta SDA/PL/ABiH/MUP BiH a poslije i sama politika funkcionirala kao filijala KOS-a koja je poslužila za slamanje hrvata i Hrvatske, ali i samog muslimanskog naroda unutar buduće Velike Srbije !
Sam taj Muslimovićev mujahedinski KOS je doveo i organizirao džihad po Srednjoj Bosni !
ja bih sad do sutra mogao nabrajati KOS-ovce koji su do maja 1992. ratovali po RH i BiH za JNA i KOS, a onda prelaze u ABiH i postaju žestoki vjerski fanatici od kraja 1992. koji organiziraju mujahedine ... pa tako već krajem 1992. imamo par stotina Iranskih revolucionarnih časnika, časnika hezbolaha i brojne mujahedine po srednjoj bosni.
A na vrhu cijele organizacije Fikret Muslimović, Delimustafić, Halilović i Ganić.

OVDJE je zanimljiv blog na tu temu s nekim transkriptima.

Tu je ključ bošnjačke politike o dva jednaka agresora i djelitelja Bosne nasuprot nevinom spasitelju Bosne - Izetbegoviću! Ali i ključ mita o Karađorđevu !

I onda kad znate da je Stipe Mesić 1990/1991. surađivao sa Acom Vasiljevićem (KOS), Veljkom Kadijevićem (JNA) i Antom Markovićem (SIV) na rušenju Tuđmana onda je jasno zašto je on kolovođa te priče i na istoj liniji sa Alijom Izetbegovićem i sličnima.
IZVOR: hr1u00 sa forum.hr

Zadnjoj rečenici iz citata ću nadodati ovo:


http://www.youtube.com/watch?v=YvpR7MxVm6Y 

Rekoh već na temi o Mesiću kako soroševci i ljudskopravaški suborci i saveznici soroševih plaćenika i dan danas govore kako je trebalo napasti JNA kao što je predlagao Špegelj! Ljudskopravaški suborci i saveznici soroševih plaćenika govore kako je zli Tuđman zabranio napad na JNA jer je zli Tuđman radio za velikosrbsku stranu protiv Hrvatske

A svemu valja još nadodati i ovo:
Quote:
...

(iv) Osnivanje civilnih institucija bosansko-hercegovačkih Hrvata
...
24. I Muslimani su vrlo rano osnovali institucije. Već 02. svibnja 1991. godine osnovali su Muslimansku Patriotsku ligu da bi 10. lipnja 1991. godine, na sastanku vodećih bošnjačkih javnih radnika iz cijele Jugoslavije i pod vodstvom SDA, osnovali Vijeće nacionalne obrane muslimanskog naroda s Muslimanskom Patriotskom ligom kao vojnim krilom (Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991.-1995.. str 378. R. Mahmutčehajić, Intervju u Slobodna Bosna od 09. ožujka 2000. godine, S. Halilović "Lukava strategija, Sarajevo 1997. godine godine, str. 120.,166.-168")

25. Nakon Srba i Muslimana i Hrvati su dana 18. studenog 1991. godine osnovali Hrvatsku Zajednicu Herceg-Bosnu koja proklamira da će štovati demokratski izabranu vlast SR BiH tako dugo koliko SRBiH priznaje državnu nezavisnost BiH u odnosu na bivšu ili svaku drugu Jugoslaviju.

...
Izvor: Iskaz Zorana Buntića haaškim istražiteljima, Miroslav Tuđman "Vrijeme krivokletnika", Detecta, Zagreb, 2006. str 444.

Direktiva Glavnog štaba Patriotske lige BiH za odbranu suvereniteta Republike Bosne i Hercegovine (Sarajevo, 25. 2. 1992.)

Direktiva je donešena tijekom pregovora o ustavnu ustrojstvu BiH, muslimansko vodstvo je bilo za unitarnu BiH, a protiv hrvatskih zahtjeva za federalnim ili konfederalnim uređenjem. Srbska strana je već bila negativac, pa je muslimansko vodstvo nastojalo ocrniti Hrvatsku i Hrvate iz BiH pričama o "dogovoru o podijeli Bosne" u Karađorđevu između Tuđmana i Miloševića. Svoju želju za unitarnom BiH muslimansko vodstvo pravdalo je pričama da Hrvati žele konfederaciju ili federaciju zato da bi hrvatski entitet u BiH kasnije pripojili RH. Direktiva je donešena prije ikakova hrvatsko-muslimanskog sukoba, u njoj se daje procjena "neprijateljskih snaga", a to su za Patriotsku ligu (kasnije preimenovanu u Armiju BiH) "snage dezintegracije BiH" (JNA, SDS i "ekstremne snage HDZ-a"), koje imaju cilj:
Quote:
osnovni cilj dejstva ovih snaga je podijela teritorije BiH i priključivanje matičnim nacionalnim državama. Ostvarivanje ovog cilja težit će da ostvare u dvije etape: u prvoj etapi stvaranje nacionalnih konfederalnih jedinica u BiH, a u drugoj priključenje istih Velikoj Srbiji i Velikoj Hrvatskoj
Cilj zapovjednika Patriotske lige Sefera Halilovića precizno je određen još u veljači 1992.:
Quote:
Odlučio sam ... po stvaranju povoljnih uslova preći na šira ofenzivna dejstva sa ciljem razbijanja, uništenja i protjerivanja neprijatelja sa teritorije BiH. Glavne snage imati u Centralnoj Bosni, a pomoćne u cazinsko-prijedorskom regionu i regionu Tuzle...

Reply With Quote
Reply


Currently Active Users Viewing This Thread: 1 (0 members and 1 guests)
 
Thread Tools
Display Modes

Posting Rules
You may not post new threads
You may not post replies
You may not post attachments
You may not edit your posts

vB code is On
Smilies are On
[IMG] code is On
HTML code is Off


All times are GMT. The time now is 07:11 PM.


Powered by vBulletin
Copyright ©2000 - 2017, Jelsoft Enterprises Ltd.
Page generated in 0.16456 seconds with 11 queries