The Phora  

Go Back   The Phora > International Forums > The Phora - Hrvatska > Znanstveni kutak
User Name
Password
Blog Register FAQ Members List Calendar Mark Forums Read

Znanstveni kutak Genetika, antropologija, psihologija, biologija, ekonomija, tehnologija, oružje, okultno... Neka se zna da smo i pametni.

Reply
 
Thread Tools Display Modes
  #1  
Old 11-15-2011, 08:44 PM
slobodagovora's Avatar
slobodagovora slobodagovora is offline
jad i čemer
 
Join Date: Jan 2007
Posts: 3,587
Country: Croatia
Default Svjetski moćnici uz pomoć Rohatinskog i Škegre namjerno su nas gurnuli u ropstvo

INTERVJU: MR. KARINO HROMIN STURM

Svjetski moćnici uz pomoć Rohatinskog i Škegre namjerno su nas gurnuli u ropstvo

Ugledni ekonomist i diplomat tumači kako međunarodna financijska oligarhija razara bankarske sustave da bi države postale ovisne o njima, objašnjava zbog čega je protiv EU, otkriva kako bi se mogli riješiti dužničkog ropstva te tvrdi da bi Rohatinski i Šuker morali odgovarati zbog protuustavnog djelovanja.


Autor: Damir Kramarić Photo: Marin Vajdić

Nedjelja, 23.10.2011 21:48

Mr. Karino Hromin Sturm teško se probija u medije zbog čega je za njegovu 'Strategiju razvoja Hrvatske na temelju državnog intervencionizma' malo tko čuo. Žestoki je protivnik neoliberalizma i Europske unije poznat po tvrdnji da je međunarodna financijska oligarhija namjerno izazvala svjetsku krizu i uništila hrvatske banke, pa ne čudi da ga domaći mediji, uglavnom pod paskom stranih banaka, posve ignoriraju. Nekadašnji bliski suradnik uglednog dr. Branka Horvata stoga je vrlo rado pristao na razgovor za naš portal.

Tvrdite da je kriza 2008. namjerno izazvana kako bi se uski krug ljudi obogatio. Možete li tu tezu objasniti?

- Dakako da je sve bilo organizirano i dirigirano. Novim svjetskim poretkom dirigira svjetska financijska oligarhija, što je lako dokazivo. Jer kapital, kao ni energija, ne može nestati. Uzmite samo za primjer jake investicijske banke poput Lehman Brothersa, koja je otišla u stečaj. To se dogodilo mjesec dana nakon objave da će biti stečaj. Sve je bilo izrežirano od strane financijske oligarhije. Lehman Brothers je, primjerice, imala kapital od 756 milijardi dolara, no on je nestao! Lehman Brothers banka je, dakle, otišla u stečaj, baš kao što je kod nas namjerno uništeno 25 banaka za vrijeme guvernera Škreba. Ako banka ima tvornicu, s njezinom propašću propada i tvornica. Zamislite koliko je u Hrvatskoj bilo vrijednosti u tih 25 banaka! Banke su nestale, a s njima je nestao i kapital kojeg je netko preuzeo. No, o tome do danas nitko ne govori.

Što se dogodilo s preostalim bankama?

- One su na vrlo čudan način privatizirane. Kako? Vlada ih je s 50 milijardi kuna sanirala, a prodala ih je za svega 7 milijardi. Svi građani koji su radili u poduzećima osnivali su te banke, što znači da je to bio naš kapital. No, država je podržavila taj društveni kapital, što nije smjela jer je to bilo privatno vlasništvo. Hrvatska Vlada nedavno je dignula kredit od dvije milijarde kuna da bi otplatila sanaciju tih banaka iz 1991. godine. Oni dvadeset godine, dakle, nisu platili sanaciju, ali su bili toliko lukavi da su uzeli kredit kod Erste i Hypo banke, jer bi bilo preapsurdno da su taj kredit uzeli kod Zagrebačke ili Privredne banke koje su prethodno skupo sanirali, a koje danas imaju fantastičnu dobit. Hrvatski porezni obveznici još uvijek otplaćuju sanaciju tih banaka!

Bivši ministar financija, Borislav Škegro, tvrdi da smo dobro i prošli?

- Škegro je posebna priča. On je bio ministar financija i potpredsjednik Vlade, a danas je potpredsjednik fonda koji barata milijardama, i koji sada govori: 'Da se niste usudili dirati banke'. Jasno je zbog čega. On i guverner Škreb su bili umiješani u privatizaciju i likvidaciju hrvatskih banaka. A nakon toga, Škreb je nagrađen mjestom direktora MMF-a u Albaniji. Aktualni guverner Rohatinski također je nagrađen zato što je bio poslušan i jer je izvršavao naredbe MMF-a i Svjetske banke.

Za čiji interes?

- Pa ne valjda za naš. Za interes onih koji mu daju takve naloge. Uloga je Hrvatske narodne banke, prema članu 53 Ustava RH, stabilnost valute, unutrašnja i vanjska likvidnost. Rohatinski samo održava stabilnost. Guverneri Škreb i Rohatinski, te ministri financija Škregro i Šuker zadužili su nas za 47 milijardi eura, dok je unutrašnji dug za njihova mandata narastao na čak 40 milijardi kuna. Zadužili su državu za oko 75 milijardi eura! Pitam vas: Bi li ijedan direktor ostao na vlasti 20 godina da svake godine negativno posluje?

Zašto guvernera Rohatinskog kazneno ne prijavite zbog toga?

- Dobra ideja. Jer ako je bračni par Pevec u zatvoru zbog toga što su doveli u financijske poteškoće trgovačku kuću Pevec koja je njihovo vlasništvo i koju su oni izgradili svojim novcem, postavljam pitanje zašto guverner i ministri ne odgovaraju za istu stvar. Jer za razliku od Peveca, guverner i ministri financija troše novac poreznih obveznika. No, nitko njih ništa ne pita. Zato je i moguće da ćemo se sada ponovno zadužiti. Uzet ćemo kredit, povećati glavnicu s pedeset na šezdeset milijardi eura, a oni će novce opet potrošiti. A poznato je da uz veću glavnicu imamo i veću kamatu. Samo ove godine imamo otplatu kamata od 15 milijardi eura. Za to vrijeme glavnica stoji. Usporedimo li taj podatak s činjenicom da smo u trećem kvartalu ove godine postigli tek 0,8 posto rasta, doći ćemo do zaključka da glavnicu nikada nećemo vratiti. Prema tome, država će se morati opet zadužiti.

Jesmo li u dužničko ropstvo ušli zbog nesposobnosti hrvatskih političara i guvernera HNB-a ili nas je netko sistemski tamo gurao?

- Sigurno nije bilo slučajno. Princip je ovakav: daju vam kredit koji ne možete otplatiti, onda dobijete drugi kredit da bi otplatili ovaj prvi. Glavnica se povećava, povećavaju se kamate, pa ne stignete otplatiti kamate, dok glavnica stalno raste. Zemlje su prisiljene zaduživati se, a tako gube financijsku suverenost. Taj sistem je smišljen od strane međunarodne financijske oligarhije. Posljedice takve politike najbolje se vide u Grčkoj.

Tvrdite, dakle, da je i proizvodnja u Hrvatskoj propala zbog nečije strategije, a ne samo uslijed kaosa i sveopće korupcije?

- Jasno da je i to bilo osmišljeno raznim doktrinama. Prva je doktrina demokracije. Kažu vam da sada u kapitalizmu imate demokraciju i sva prava, dok je ranije bio mrak. No, pitam vas, kakva prava? Radnik nema prava, njega se može otpustiti, on nema posla, nema plaće, nema socijalno, nema mirovinsko, nema od čega živjeti i postaje proletarijat koji izlazi na ulice. Kakva je to vladavina prava? Prava da kopamo po smeću! Doktrina društvenog inženjeringa nas, pak, uvjerava da je crno bijelo, da je sivo ružičasto, pa i tu imate mnogo sličnih poruka prema kojima je sve demokracija.

Zbog čega ste euroskeptik, kada gotovo svi hrvatski političari tvrde da ulazak u EU nema alternative?

- Nisam euroskeptik već protivnik Europe, zato jer ti koji su na vlasti govore ono što im se napiše. To im pišu oni koji nas guraju tamo kamo nas guraju. Glavni su oni koji nameću doktrinu tranzicije Jeffrey Saxa, Međunarodnog monetarnog fonda, Svjetske banke, EU, Europske komisije... Europska komisija i europska vijeća donose te propise. Oni daju Hrvatskoj sto tisuća stranica materijala te kažu: Izvolite to prevesti, nakon čega ste dužni tih pravila se pridržavati. Tih stotinu tisuća stranica Hrvatski je sabor izglasao, a da ih nije ni pročitao. Tvrdim da su jedino prevodioci to pročitali. Političari nisu pročitali ni Lisabonski ugovor. Pitam se stoga kamo to oni tjeraju ovaj narod, kad ni ne znaju što nas čeka.

- Alternative su jasne. Sve europske države su se prehranjivale i bez Europske unije. Alternativa je upravo ovo o čemu govorim: strategija razvoja RH državnim intervencionizmom.

Je li danas moguće ostvariti tu strategiju, odnosno je li Hrvatska danas uopće suverena država?

- Više nismo suvereni jer za svaku odluku moramo pitati Bruxelles, a Bruxelles nam već danas daje upute i zabranjuje neke stvari. Samo prijeti prstom i kaže nemojte to raditi, iako još nismo članica EU. Gubimo, dakle, svoju suverenost i prije nego smo postali članica EU. No, još uvijek možemo učiniti isto što i Argentina koja je bila zadužena 100 milijardi dolara i koja je u roku od tri godine vratila svoje dugove. Hrvatska ima zaduženje od 47 milijardi, što znači da i mi možemo za tri godine vratiti taj dug i postati neovisni. A da je to doista tako, govori nam članak 53 Ustava Republike Hrvatske, koji kaže da je uloga Hrvatske narodne banke da to učini. Mi bi sami sebe mogli financirati. Dokaz za to je postupak dr. Ive Perišina, koji je bio guverner Narodne banke u vrijeme Jugoslavije. On je direktora MMF-a, primjerice, istjerao iz kancelarije, te je ostvarivao suverenu monetarnu politiku.

Tvrdite da su i u dosadašnjim odrednicama hrvatske politike interesi međunarodne financijske oligarhije imali velik utjecaj. Na koji način?

- Normalno da su imali. Doktrinom deindustrijalizacije i privatizacije uništeno nam je 80 posto industrije. Mi više nemamo proizvodnje. Naveliko propagiranu slobodu kapitala, robe i usluga sada koriste strani lanci koji su u Hrvatskoj sagradili velike super markete. Od čega ćemo mi živjeti ako nemamo proizvodnje? Od trgovine? Pa mi nemamo što prodavati jer oni dovoze svu tu robu. Doktrinom definancijacije uništili su nam sve banke, koje su sada u zapadnom vlasništvu. Čak 95 posto banaka je u stranom vlasništvu, što znači da taj kapital više nije naš. Kome je onda namijenjena ta sloboda? Pa njima, jer oni raspolažu tim kapitalom, a ne mi. Istina je, dakle, da smo stegnuti u veliki i teški škripac.

Treba li Hrvatska nastaviti s privatizacijom preostalog državnog vlasništva, odnosno kako drugačije krpati rupe u budžetu?

- Alternativa rasprodaji državnog vlasništva je lijepo prikazana na primjeru Islanda. Island je 2008. godine došao u veću gabulu nego mi, jer su i tamo imali privatne banke koje su bankrotirale. Islandski narod je proveo dva referenduma na kojima su odbili vraćati bankarski dug. Rekli su: oprostite, kada su bankari dijelili zaradu od profita nisu pitali narod i nisu dijelili s narodom. Isto tako su i Britanci mnogo puta nešto privatizirali, pa poslije opet podržavili. Normalno je, dakle, da svaka država štiti svoje interese, što znači da je moguće vratiti banke u državno vlasništvo. Problem je u tome što smo imali društveno vlasništvo te smo bili najprivatiziranija zemlja u svijetu, no onda je to vlasništvo podržavljeno i kasnije rasprodano. Od toga je hrvatska birokracija živjela. Oni ništa ne stvaraju, već samo sve rasprodaju i žive od tog novca. To treba obustaviti i napraviti projekt dugoročnog razvoja republike Hrvatske na osnovu državnog intervencionizma.

Kod nas kažu da je država loš vlasnik te da sve treba privatizirati. Na osnovu čega vi tvrdite suprotno?

- To je ta doktrina privatizacije koja nam je nametnuta i koja kaže 'vi ćete loše upravljati, pa ćemo vam dovesti strateškog partnera'. Pitam vas da li bi vi i vaša obitelj prepustili svoj kućni budžet nekom sumnjivom ćelavom i nabildanom tipu. Mislim da ne bi. Naša država je, međutim, učinila upravo to: dozvolila je da nas takvi pljačkaju.

Ponašaju li se banke u drugim zemljama jednako kao u Hrvatskoj?

- Cijeli svijet se tako danas ponaša, jer je međunarodna financijska oligarhija cijeli sustav prebacila na svega četiri banke: MMF, Svjetsku banku, Banka za obnovu i razvoj i Banku za poravnanje. Oni su to postavili još 1942., dakle prije nego su Ujedinjene nacije osnovane. Direktor MMF sada dolazi u pojedine države i vi morate raditi po njegovom diktatu. No, s tim se kosi princip Ujedinjenih nacija koji kaže da se nitko ne smije miješati u unutarnje poslove jedne države. Mi im možemo reći oprostite, to nije interes naše države, kao što smo mogli izglasati i ZERP kojeg nam je Bruxelles četiri puta stornirao. Konvencija o pravu mora nam to dozvoljava i za to ne moramo nikoga pitati. Sve druge države su to učinile, samo ne Hrvatska, jer je interes drugih da mi to ne izglasamo.

Uspijevate li prenijeti te svoje poruke, odnosno daju li vam hrvatski mediji prostora?

- Nema šanse. Jasno mi je i zašto, jer se to kosi s onim što oni rade. Niti jedne novine nisu nam htjele objaviti strategiju razvoja RH pri čijoj izradi sam bio vođa operativnog tima, dok je vođa znanstvenog tima bio je profesor Ante Lauc s osječkog Ekonomskog fakulteta. To smo radili prije petnaest godina, no i danas je to aktualno. Kada smo prije petnaest i više godina govorili da treba uvesti državni intervencionizam, rekli su: Vi ste ludi. No kada je došlo do financijske krize 2008., svi su zašutjeli, jer su druge države tada oslobodile devet tisuća milijardi dolara kroz državni intervencionizam. Pa zašto mi ne bi onda izdvojili 100 milijardi da bi izgradili Hrvatsku?

Kako bi se to provelo?

- Hrvatsku bi podijelili u pet regija radi lakše organizacije. Svih pet regija bi moralo donijeti plan regije od jaslica do fakulteta, odnosno od proizvodnje igle do lokomotive. Drugi plan donosi država, za sve ono što je vitalno od nacionalnog interesa za Republiku Hrvatsku, poput autocesta i najvažnijih luka. Sto milijardi dolara koštali su, primjerice 'blizanci' u New yorku, a mi bi za taj novac dignuli kompletnu Hrvatsku. Kada regionalni i državni plan spojimo te napravimo financijski plan za sve te investicije, to postaje strategija razvoja Republike Hrvatske. Taj plan se izglasa u Saboru i mi imamo legitimitet da Narodna banka sve to plati. Narodne banke u drugim državama, naime, financiraju investicije i one su najveći agregat prihoda države. Kod nas se, međutim, Narodna banka samo zadužuje, što je katastrofa. Oni čine potpuno suprotno od onoga što im je ustavna uloga. No važno je napomenuti da bi pritom morali napraviti svoje banke koje bi sami financirali. Kada bi sve to izgradili, za deset godina bi postigli stopu rasta od 12 posto. Već za dvije godine bi na taj način riješili problem nezaposlenosti.

www.dnevno.hr
__________________
Onomu koji vas može očuvati od pada i postaviti neporočne i razdragane pred Njegovom slavom, jedinomu Bogu koji nas je spasio po Isusu Kristu, našemu Gospodinu, slava, veličanstvenost, vlast i moć, kako prije svakog vremena, tako i sada i u sve vijeke! Amen.
Jd 24-25



HRVATSKA DRŽAVA IZNAD SVEGA!


Emil Čić Show - Apokalipsa danas
Što je ispregovarno s Unijom u poglavlju 23.
Tko o čemu, Josipović i Milanović o slobodi i suverenosti
Tko sve profitira na laži o Tuđmanovoj podjeli BiH u Karađorđevu?
Sustavom đavolje diverzije masonski oligarsi slomili su Tuđmana i zavladali Hrvatskom
Propaganda za EU servirana je po starom receptu 'kontrole misli' i 'proizvodnje pristanka'
Reply With Quote
  #2  
Old 11-20-2011, 08:28 PM
slobodagovora's Avatar
slobodagovora slobodagovora is offline
jad i čemer
 
Join Date: Jan 2007
Posts: 3,587
Country: Croatia
Default

Tiče se teme:
Zdravko Mršić: "Hrvatsku treba vratiti narodu."
http://www.youtube.com/watch?v=9xDRzgvlVuk

Kapital je potkupljivanjem i propovijedanjem liberalizma na vlast slijedno dovodio ljude koji su pod izlikom stvaranja slobodnog svjetskog tržišta u svojim zemljama stvorili političke sustave koji sprječavaju da se vodi nacionalna politika, koji su oduzeli kapital narodu i koji su vrlo otporne narodne zajednice pretvorili u neotporna društva...ne treba čekati što će val propadanja zapada donijeti Hrvatskoj, nego se Hrvatska treba okaniti internacionalističke politike i početi voditi nacionalnu politiku...treba posegnuti za nacionalnom politikom i gospodarskim nacionalizmom...jedini izvor kapitala može biti država i država se u sklopu toga mora pretvoriti u poduzetnicu, mi se moramo počet sami hranit i to je imperativ, nitko nas drugi hranit neće, a mi za volju liberalizma imamo državu koja ništa ne čini za narod


usput:
Zdravko Mršić Osnivačka skupština "Akcije za bolju Hrvatsku" (ABH)
http://www.youtube.com/watch?v=qtuyroqiS6I
Reply With Quote
  #3  
Old 12-09-2011, 08:01 PM
slobodagovora's Avatar
slobodagovora slobodagovora is offline
jad i čemer
 
Join Date: Jan 2007
Posts: 3,587
Country: Croatia
Default

Spomenuh Zdravka Mršića na ovoj temi, pa nek bude tu:

Zdravko Mršić : HRVATSKA – SUVERENOST BEZ DRŽAVE



Predavanje u Europskom domu 22. studenoga 2011. godine


1. Stanje hrvatskog naroda i mjesto njegove države

U Hrvatskoj je malo ljudi koji nisu zabrinuti za svoju budućnost ili za budućnost svojeg poroda, nacionalnog gospodarstva, zemlje i njezine sigurnosti, države i njezina opstanka, prostora, znanosti, kulture, ljudskosti i svojeg naroda te koji nisu zabrinuti za sudbinu hrvatskih prirodnih izvora. Među našim ljudima rijetki su optimisti – ljudi koje nisu shrvale zle slutnje. Hrvati sad žive bez nade. Na temelju sadašnjeg stanja naroda velika očekivanja ispovijedaju jedino izborni oglasi.

Nedavno mi je jedan školovan, sređen i brižan domaći čovjek rekao: „Od Drugoga svjetskog rata smo se uzdali u Zapad, a sad Zapada više nema!“ Pitanje „Kamo sad spada Hrvatska?“ nema odgovora. To se kronično pitanje nameće jače, nego akutno pitanje „Kamo sad spada Grčka?“ To su stvarna pitanja ljudi, a ne retorička pitanja političkih analitičara. Pitanja bez odgovora traže akciju, koja treba donijeti odgovor. Francuzi bi rekli, L'action directe!

Mnogo je lakše odgovoriti na pitanje: „Kome pripada Hrvatska?“ Odgovor je jednoznačan: „Pripada svjetskim i domaćim bankarima i trgovcima!“. Hrvatska je postala ogrankom svjetskoga (odnedavno i zasad) slobodnog tržišta. Hrvati u sve većem broju postaju toga svjesni. Uskoro će pravog položaja Hrvatske biti svjestan presudan, kritičan broj Hrvata. Oni, koji su toga svjesni, smatraju takav položaj Hrvatske neprihvatljivim, a i neprihvatljiv odgovor vodi u l'action directe.


2. Četiri mreže društvenog utjecaja

Podsjetit ću, da u svakom društvu djeluju četiri mreže društvenog utjecaja: politika ili država, gospodarstvo, sigurnost ili obrana i sustav ljudskih vrijednosti, koji je utemeljen na sustavu uvjerenja. Navedene mreže društvenog utjecaja su zakonita sredstva, kojima članovi političke zajednice ili države zadovoljavaju životne potrebe i ostvaruju ljudske svrhe. Sve živo – bilje, životinje i ljudi – ima potrebe, jer je životni postupak ili proces ovisan o mrtvoj tvari i promjenama u njoj. Međutim, od svega živoga samo ljudi imaju svrhe, pa ljudima valja ili nasilno zatrti svrhe ili im omogućiti ispunjenje svrha – običnih ljudskih svrha – koje se bitno razlikuju od društvenih svrha, koje su redovito svrhe posebnih interesa, a ne svrhe običnih ljudi. Hrvati danas slabo zadovoljavaju svoje životne potrebe, a još slabije ispunjaju ljudske svrhe.

Podsjetit ću i na to, da su mreže društvenog utjecaja neraspletljivo isprepletene i da zajednički dosežu svaku jedinku političke zajednice. Sve su te mreže jednako važne, iako se čini da u određenim okolnostima i prilikama neke od njih imaju važnost veću od ostalih mreža.

Zbog međusobne ovisnosti mreža društvenog utjecaja redovito se događa to, da se neriješeni gospodarski problemi pretvore u političke, politički u ljudske, a ljudski u sigurnosne. Pete vrste problema nema. Stoga želim naglasiti, a ne samo podsjetiti, da su u Hrvatskoj, u Europi, na Zapadu pa i u cijelom globaliziranom svijetu gospodarski problemi već prerasli u političke i ljudske te da oni počinju prerastati u sigurnosne. Danas takozvana međunarodna zajednica živi u miru, jer se ne ratuje među zemljama. Međutim, ratuje se unutar više od šezdeset zemalja svijeta. Tamo gdje se još ne ratuje, društvene napetosti prerastaju u sukobe. (U što se može svrstati stanje u BiH, s kojom RH dijeli granicu od 933 kilometra?) Međutim, svjetska, zapadna, europska i posebice hrvatska politika su u kaosu ili zbrci upravo u vrijeme, u kojemu je društvena stabilnost prijeko potrebna.

Sadašnje teško stanje hrvatskog naroda prouzročeno je četirima velikim nevoljama, koje su – kao kakve elementarne nedaće – pogodile po jednu od četiriju mreža društvenog utjecaja u Hrvatskoj. (One su kao kakve nemani ili kao kakvi „jahači Apokalipse“ navalili na hrvatsko gospodarstvo, hrvatsku državu, naš sustav uvjerenja i na našu otpornost, opstanak ili sigurnost.) Međutim, sve te četiri nevolje u biti su prouzročene naglom globalizacijom vođenom po načelima liberalizma.


3. Deindustrijalizacija

Industrijska revolucija počela je iz jednog izvora. U početku su se industrijalizirale europske atlantske zemlje Velika Britanija, Belgija, Nizozemska i Francuska te SAD. Ostale europske zemlje su se počele naknadno industrijalizirati, a da se i ne govori o zemljama na ostalim kontinentima. To je stvorilo neravnomjernu razdiobu tehnologije, industrijskog potencijala, bogatstva te vojne i političke snage država, zemalja i naroda u Europi i svijetu.

Posljedice takvog razvitka bili su ratovi u Europi u devetnaestom stoljeću, dva svjetska rata, nebrojene klasne i nacionalne revolucije na sjevernoj polovici zemljine kugle tijekom prve polovice dvadesetoga stoljeća te kolonizacija cijelih kontinenata od europskih sila. (U Kini je sedam dalekih zemalja imalo svoje posjede.) Zemljama koje se nisu bile počele ozbiljno industrijalizirati do kraja devetnaestog stoljeća – Njemačka i Japan jesu – revolucije su bile jedini način zaštite nacionalnih interesa i državne samostalnosti – prava povijesna nužda.

Najžešća od svih revolucija, koje su se zbile u samo 38 godina (Sun Jat-sen 1911. i Mao Zedong 1949. godine), bila je Staljinova nacionalna industrijska revolucija 1931. godine unutar Lenjinove klasne Velike oktobarske revolucije.

Hrvatska se također počela pravo industrijalizirati i počela nakupljati tehnologiju istom nakon izvedbe komunističke revolucije i to od 1950. godine. Taj je postupak trajao do 1980. godine kad su počela politička previranja u SFRJ, ali i kad su se na Zapadu pojavile digitalna tehnologija, koja se iz kompjutora proširila u nebrojene industrijske proizvode te biotehnologija koja je utemeljena na biokemiji, koja je preobrazila poljoprivredu, proizvodnju hrane, farmaceutsku i kozmetičku industriju, medicinu i poimanje života.

U posljednjih dvadesetak godina – koje su u nas zasjenjene Domovinskim ratom, obnovom samostalnosti Hrvatske i nakaznom vladavinom HDZ-a – Zapad se deindustrijalizirao, iz njega je nestao industrijski kapital, u njemu je ostao samo spekulativni kapital, a zapadni investicijski kapital odselio je na Istok. Time je stvorena nova svjetska razdioba rada, raspolaganja tehnologijom i industrijskim vještinama, industrijske proizvodnje, slobodnog kapitala, bogatstva naroda te političkog utjecaja i vojne sile. Od početka Industrijske revolucije industrija je bila prvorazredno političko, gospodarsko i obrambeno sredstvo naroda.

Zapad, Europa i Hrvatska su se deindustrijalizirali dvjesto – ili dvjesto pedeset godina, kako tko računa – od početka Industrijske revolucije. Stoga sad Hrvati nemaju što prodati svijetu, kako bi mogli od svijeta kupiti to, što trebaju imati ili trošiti, a što sami ne proizvode. Kućanstva, proizvodna poduzeća, poslovne banke i države Zapada i Europe – a to vrijedi i za Hrvatsku – pali su u dužničko ropstvo i siromaštvo, a propadanje prikrivaju daljnjim zaduživanjem. To na cijelom Zapadu stvara prijerevolucijsko stanje, kakvo je bilo stvoreno u prvoj polovici dvadesetoga stoljeća. Postavlja se pitanje: „Što se na Zapadu valja poduzeti, da se narodi ponovo industrijaliziraju?“


4. Europska Unija

Usporedo s deindustrijalizacijom i propadanjem Zapada tekla je i pretvorba Europske Ekonomske Zajednice, kojoj se Hrvatska bila zavjetovala 1990. godine, u Europsku Uniju. Umjesto Europe Roberta Schumana, u kojoj je demokratska nadnacionalna struktura samo koordinirala djelovanje nacionalnih država, pojavila se unitarna politička tvorevina, koja je pola stoljeća nakon prestanka Drugoga svjetskog rata uskrisila nacionalno pitanje, koje potresa Europu i koja nije u stanju – što bi Europi bilo potrebno – uza se vezati zemlje Južnog Sredozemlja, Istoka Europe i Središnje Azije. Europska se Unija, kao ni Hrvatska, sad ne može sama „hraniti i braniti“. Sad se EU pokušava uticati azijskim zemljama za financijsku pomoć i to samo zato, što se gotovo potpuno deindustrijalizirala.

Europska Unija je hibridna politička tvorevina, koja nadzire narode, ali koja ih nije u stanju, ne može i ne želi štititi. EU je unitarna politička tvorevina, koja štiti Europu kao dio svjetskog tržišta, na kojemu nema demokracije – svjetsko slobodno tržište i demokracija ne idu skupa – nema nacionalne politike ni nacionalne sigurnosti, u kojemu je razbijeno životno ljudsko zajedništvo i u kojemu su narodi raspršeni u pojedince, koji se osjećaju usamljenima i izgubljenima.

Hrvatsko povijesno nacionalno iskustvo izravno pokazuje da unitarizam ni u carskoj Austriji ni u kraljevskoj Mađarskoj ni u dvjema Jugoslavijama nije mogao nadomjestiti zajedništvo pa to ne će uspjeti ni u EU, u koju hrvatska politika zavodi hrvatski narod. To pokazuje i iskustvo naroda u dvjema Čehoslovačkim Republikama i u SSSR-u.

Ako se Europska Unija ne počne pretvarati u Europsku Političku Zajednicu rasut će se kao i svaka druga politička tvorevina, koja je zanemarila, potiskivala i pokušala zatrti nacionalno pitanje. Da opstane, Unija bi uz svojatanje sve većih ovlasti morala prihvatiti i preuzeti odgovornost za zaštitu ljudi i naroda, rada i vrijednosti rada, prostora i prirodnog blaga, okoliša i klime. Ako Unija ne omogući svojim narodima da se zajednički „hrane i brane“, oni će je odbaciti, jer se narodi moraju „braniti i hraniti“, kao što su radili stoljećima i tisućljećima upravo u Europi, a Unija narode sad u tome priječi. Unija je za Hrvatsku uistinu elementarna nedaća.


5. Liberalizam

Ne postoje liberalizam i neoliberalizam. Liberalizam je uvijek bio jedan, ali se povremeno povlačio i to tad, kad bi cio kapitalistički sustav bio ugrožen, kao u SAD u vrijeme “Velike depresije“ ili u Zapadnoj Europi poslije Staljinova zaposjedanja Istočne Europe.

Liberalizam je doktrina, ideologija ili svjetovna religija, koja naučava (1) da svaki pojedinac mora imati slobodu, jer je razumno biće, (2) da briga svakog čovjeka samo za vlastite dobrobiti najbolje prinosi općem dobru, (3) da nadmetljivost ili konkurentnost čini najizvrsniju ljudski vrlinu te (4) da slobodna svjetska trgovina i slobodno svjetsko tržište jamče svjetski mir.

Liberalizam njeguje štovanje pojedinca, kako bi moga nijekati postojanje naroda i odbacivati potrebu zajedništva. On naglašava potrebu brige pojedinaca za vlastite probitke, kako bi se izbjegnula briga za opće dobro te potreba zaštite ljudi i naroda, rada i vrijednosti rada, prostora i prirodnog blaga, okoliša i klime. Liberalizam propovijeda nadmetanje ljudi, naroda, proizvodnih poduzeća i prostora, kako bi se kapital dokopao jeftinog rada i prirodnog blaga. On zagovara uspostavu i trajanje slobodnog svjetskog tržišta, jer se njime zatire demokracija, onemogućuje nacionalna politika, a država uzima iz ruku naroda.

Europska unija, ali i RH postale su sijelima liberalizma, koji posebice Angela Merkel provodi pruskom žestinom i štazijevskom upornošću. U RH je i predsjednik SDP-a u listopadu 2011. godine izjavio da je SDP „liberalna“ stranka. Socijalni demokrati više ne spominju treći put – ukrcali su se u liberalni vlak, koji vozi u propast. Stoga, njemačka kancelarka optimistično kaže da će EU trebati deset godina za oporavak, a naši će socijalni demokrati i dalje nastaviti kukurikati.

Glede uloge države liberalizam je narodima nametnuo liberalizaciju trgovinskog sustava, privatizaciju državne imovine te proizvodnih i uslužnih poduzeća, ali i deregulaciju, koja državi oduzima pravo da se miješa u gospodarstvo. Otad država ne služi narodima, nego kapitalu i svjetskom slobodnom tržištu. Liberalizam je narode učinio golorukima, ljude pretvorio u potrošače i to potrošače bez kupovne sposobnosti.
Reply With Quote
  #4  
Old 12-09-2011, 08:04 PM
slobodagovora's Avatar
slobodagovora slobodagovora is offline
jad i čemer
 
Join Date: Jan 2007
Posts: 3,587
Country: Croatia
Default

6. Posvemašnja nesigurnost

Europski su se narodi otkad postoje sami „hranili i branili“. Brinuli su se da opstanu i ostanu. Danas to ne mogu i ne smiju činiti. Prepušteni su nemilosti i milosti tržišta. Sami se ne mogu hraniti, jer ih u tome sprječavaju ili nezaposlenost ili proizvodnja dobara i usluga, koji se ne mogu prodavati diljem svijeta, a prisiljeni su svoja nacionalna tržišta držati otvorenim za tuđe proizvode. Zapadni narodi su postali neotpornima, jer je liberalna ideologija iz njih uklonila zajedništvo i oduzela im političku silu, koja je utjelovljena u državi.

Narodi su izgubili zaštitu. Hrvati su opstajali najveći dio svojeg trajanja u tuđim državama, jer su se držali svoje zemlje i svojeg jezika. Danas im je u pogibelji ne samo državnost ili suverenost, nego i zemlja.

Prije početka propovijedanja liberalizma vladao je merkantilizam, koji je učio da razmjena između svake dvije nacionalne države mora biti uravnotežena. Time je svako domaće ili nacionalno tržište bilo zaštićeno. Liberalizam ne štiti ljude i narode, nego slobodu tržišta i kapital. Iz naroda su uklonjeni sustavi jačanja njihove otpornosti, opstanka ili sigurnosti. Danas su svi narodi na čekanju, a to vodi njihovu propadanju i propasti.

Mnogi se pojedinci pokušavaju spasiti bijegom iz Hrvatske. Međutim, sa Zapada i iz Europe se ne može pobjeći. Stoga Europu valja zajednički braniti sa svakog njezina mjesta pa i iz Hrvatske.

Jedini izlaz iz svjetske nesigurnosti je žestoka obrana, koja treba doći od naroda i njihovih država. Za to narodi opet trebaju svoje države uzeti u svoje ruke, a EU opet napraviti zajednicom. Unitarizam u službi kapitala uništava Europu, a zajedništvo će je spasiti. Europa treba dobiti domaćeg gospodara, kako bi se mogla reindustrijalizirati.

7. Zaštita države

Čuvajmo Hrvatsku! geslo je HDZ-a u izbornoj promidžbi 2011. godine. Čuvanje države, osiguranje države ili zaštita države nije izborno geslo, nego mukotrpan posao, kojime treba spriječiti da dođe do iznenađenja, koja mogu ugroziti narod, njegove životne probitke i samu državu.

Zaštita države počiva na primjerenoj strategiji, operativnom sustavu i taktičkim potezima, kojima se sprječava ostvarenje vanjskih i unutarnjih prijetnji. Ukratko sam opisao najpogibeljnije prijetnje, koje ugrožavaju mreže društvenog utjecaja u Hrvatskoj. Strategija, operativni sustav i taktika moraju se temeljiti na dobrim i pravovremenim obavijestima o prijetnjama, koje mogu donijeti nedaće.

Međutim, u hrvatskom zbrkanom političkom sustavu, koji se uglavnom kopira iz zbornika predložaka zakona EU i koji nema postavljene svrhe hrvatske države i hrvatske nacionalne zajednice, nema uređena podsustava obavještavanja, koji čini smislena obavještajna zajednica, kojoj politika određuje svrhe djelovanja i način pripreme obavijesti za njezina krajnjeg korisnika. To je vlada koja treba donositi odluke, kojima će se zemlja zaštititi od pogibeljnih iznenađenja i kojima bi se ublažile posljedice, ako do takvih nedaća dođe.

Izraz „obavještajno“ ne znači tajno, jer se informacije koje su potrebne za zaštitu države mogu prikupiti gotovo potpuno iz javnih izvora i to u postupku, koji se održava dobrobit nacionalne zajednice i društva kao cjeline, a ne služi kao potpora nekoj posebnoj politici vlasti. Prava obavještajna zajednica danas uključuje dio akademske zajednice, a „svijet znanja“ omogućuje lagan javni pristup potrebnim obavijestima, koje valja provjeriti, ocijeniti, analizirati i sažeti u prosudbe. Hrvatskim vlastima nedostaju volja i potreba za prikupljanje obavijesti, a hrvatski politički sustav nema ni uvježban postupak ocjene i raščlambe obavijesti ni sposobnost stvaranja prosudbi stanja i predviđanja pojave prijetnji.

Stoga, nažalost, Hrvatska nema politički sustav, koji se u stanju nositi s prijetnjama hrvatskom narodu i hrvatskoj državi. Naš fluidni politički sustav nadzire i održava skupina ljudi, koja se nije okupila oko otporne političke infrastrukture. U Hrvatskoj nema mehanizma, koji bi upozorio vladu na strategijske prijetnje, kao što su prijetnje koje uz prigode nosi pristupanje Hrvatske Uniji, koja propada. Nema postupaka kojima bi se uvela operativna pripravnost, kakva je bila potrebna da se spriječi pljačka i prodaja javnih poduzeća ili rasprodaja hrvatskog tla. Nitko mjerodavan nije u stanju predložiti taktičke mjere za slučaj kad ni uzbuna ne pruži dovoljnu zaštitu, kao u slučaju prepuštanja mađarskoj korporaciji MOL upravljačkih prava u INI. Da u Hrvatskoj postoji prava obavještajna zajednica, njezine bi prosudbe bile za vlasti obvezujuće. Umjesto nje Hrvatska ima urede za reviziju kakve ima, koji nisu zaduženi za predviđanja prijetnji, a koji nisu sposobni otkriti prijetnje ni a posteriori, a kamoli a priori.

Među prijetnjama su najpogibeljnije one, koje imaju malu vjerojatnost pojave pa se obično zanemaruju. Tako je s pristupom EU. Hrvatskoj vlasti nisu potrebne prosudbe sadašnjosti, tijeka promjena i budućnosti, jer je podlegla ideološkim i političkim predrasudama, koje podmuklo širi liberalistički ustroj Europske Unije. Predrasude su veliko zlo u poslu obavješćivanja. Nema prosudbi ni o prednostima, koje bi donio hrvatski pristup Uniji.

Velike hrvatske političke stranke trajno su dobivale, a i sad dobivaju upozorenja od obaviještenih ljudi da se ne hrli u Uniju, koja se naočigled rasipa, ali one ne žele promijeniti stav. Možda ću se u razdoblju prismotre ili „monitoringa“ nad Hrvatskom činjenice toliko promijeniti – a prijetnje, koje dolaze EU iz Grčke i Italije već mijenjaju stanje i položaj Unije – da će i hrvatski političari poslušati glas većine naroda i bez izlaska ljudi na ulice.

8. Hrvatsko lice hrvatske države

Hrvatska vlast ima dva lica. Hrvatskom narodu je okrenuto namršteno, strogo i prijeteće lice. Ljudi su pod stalnom prijetnjom vlasti da im pružaju sve veći dio svoje siromašne zaslužbe, koju imaju ljudi koji još uvijek rade, a takvih ljudi je vrlo malo u Hrvatskoj. Vlasti moraju plaćati svoje izdatke u vrijeme dok se gospodarska aktivnost i ukupan domaći proizvod smanjuju. Vlasti i oporba o izborima prijete da će smanjivati ono što država daje građanima putem obrazovanja, isplate mirovina i pružanja zdravstvene skrbi.

Vlasti tako postupaju s narodom, jer samo skrštenih ruku motre kako ljudi, narod i država za koju su odgovorne propadaju. One se drže liberalističke predrasude da država ne treba ništa imati, ništa proizvoditi, ništa poduzimati i ni za što se brinuti osim za prikupljanje dovoljnih svota novca za svoj „hladni i ledeni pogon“. Žrtve te predrasude su ljudi, cio narod i država, u kojoj daljnje propadanje može donijeti i gubitak suverenosti naroda.

Stanje u Hrvatskoj te propadanje naroda i države nameću potrebu da se vlasti prihvate poduzetništva. Ako vlasti, nove ili dosadašnje, uskoro tako ne postupe, narod mora svojom izravnom akcijom preuzeti ulogu vlasti. Smatram, da strmoglavo slabljenje hrvatskog gospodarstva, izlišnost hrvatskog političkog sustava, duševno i fizičko propadanje ljudi te sve veća opća nesigurnost društva i u društvu vode do izravne političke akcije naroda kao cjeline. Ljudi se moraju „hraniti i braniti“. Hrvati su to radili više od tisućljeća na istom nacionalnom prostoru, čak uglavnom u tuđim državama, a sad im domaće vlasti u hrvatskoj državi to ne omogućuju i ne dopuštaju.

9. Svjetsko lice hrvatske države – Regnum regno prescribit leges

Sadašnje hrvatske vlasti – a tako će činiti i oporba, ako se na izborima dokopa vlasti – pokazuju liberalnom svijetu nasmijano, vedro i primamljivo lice. Vlasti se osmjehuju kao osobe, koje nekoga mame ili koje nešto nude.

Hrvatske vlasti tuđem svijetu, kojega dočekuju kao svojeg gospodara, nude ili pružaju sve što taj svijet zaželi: slobodu hrvatskih narodnih junaka Domovinskog rata, usluge naših vojnika u tuđim vojnim misijama obijesti i agresije u dalekim zemljama; usluge hrvatske obavještajne zajednice tuđim službama; hrvatske industrijske pogone besplatno ili za jednu kunu; povlastice i olakšice pri takozvanim ulaganjima; upravljačka prava u hrvatskim državnim poduzećima, promjenu državnog prostornog plana; pretvorbu šumskog i poljoprivrednog zemljišta u industrijsko i turističko; posluh u provođenju političkih nakana tuđih sila i Europske unije; pa čak i podlaganje hrvatskog pravnog sustava i pravosudne prakse tuđim svjetskim i regionalnim silama, Europskoj Uniji, Sudištu u den Haagu i tuđim samozvanim „udrugama građanskog društva“.

Hrvatske zakonodavne vlasti su kroz cijelu povijest održavale predodžbu da same donose zakone, kojima će se upravljati Hrvatskom. Međutim, tijekom šestogodišnjih prijepristupnih „pregovora“ RH s EU hrvatski su činovnici prepisivali europske uzorke zakona i podnosili ih vladinoj većini u Hrvatskom saboru na mehaničko potvrđivanje.

Hrvatske su vlasti prvi put u hrvatskoj državnoj povijesti napustile načelo „Regnum regno non prescribit leges“. Time su hrvatske vlasti tuđincima ponudile i hrvatsku narodnu suverenost. Hrvatima je sad sva nada u (1) odbacivanju Sporazuma o pristupanju RH Europskoj Uniji ili u (2) povoljnom razvitku događaja i odnosa u svijetu, koji bi mogli dovesti do rasapa Unije i njezina rekonstituiranja u Europsku Političku Zajednicu.

10. Hrvati u dvojbi 2012.

Miran uskrs hrvatske države u Republiku Hrvatsku 1990. godine, koja je obranjena u Domovinskom ratu, uz silne ljudske, moralne i materijalne žrtve koje još padaju, jedincat je događaj u suvremenom svijetu, ali i u dugoj povijesti Hrvata. Hrvati su se odlučili na taj korak, jer u državi, u kojoj su se tad bili zatekli, nisu ni kao ljudi ni kao narod imali zaštitu kakvu ljudi i narodi trebaju imati, kako bi se neometani mogli sami brinuti za zadovoljenje životnih potreba i ostvarenje ljudskih svrha.

Sad, samo dvadeset godina od početka Domovinskog rata i petnaest godina od svršetka genocida nad njima i njihova progonstva, hrvatska stranačka politika postavila je i poredala Hrvate pred zid Europske Unije, koja i sama propada, kao što je 1990. godine propadala SFRJ. Pritisnutu uz Uniju Hrvati u stisci moraju odlučiti hoće li pristupiti Uniji ili ne će.

Za razliku od svih političkih zajednica u kojima su Hrvati dosad živjeli, opstali i na svojoj zemlji ostali, Europska Unija nema bitne značajke države. Međutim, Unija je prisvojila sva prava nad pučanstvom i narodima unutar sebe, nema kao politička tvorevina nikakvih prava izvan sebe, ali nije preuzela odgovornost unutar sebe. Hrvati sad, kao i pri pristupanju brojnim političkim zajednicama u svojem trajanju, o novom pristupanju jednoj političkoj tvorevini odlučuju pod ucjenom svojih političkih stranaka.

Što god bude odlučio prigodom provođenja referenduma o pristupu Uniji svaki, ponavljam svaki, Hrvat bit će i ostat će u dvojbi o tome, što bi trebala ili što je trebala biti prava odluka Hrvata kao naroda glede pristupa Uniji.

Hrvatima kao narodu pristup Uniji nije jedini izbor. U razmatranju tih opcija Hrvati trebaju imati na umu da je EU prestala raditi, da grca u dugovima i da je uskrisila nacionalno pitanje u Europi dvije trećine stoljeća nakon Drugoga svjetskog rata i više od dva desetljeća poslije provale Berlinskog zida, kojime je uklonjena podjela njemačkog naroda, podjela među europskim narodima i ideološka podjela europskog kontinenta. Hrvati bi Uniju trebali staviti pod prismotru ili „monitoring“.

Smatram podmuklim to, što su gotovo sve hrvatske političke stranke stavile svoje ljude i svoj narod pred zid sudbinske odluke u stupanju u sljedeću političku tvorevinu, još dok se narod nije politički, gospodarski i ljudski oporavio od strahovitih posljedica obrambenog Domovinskog rata. Tako je postupilo i izdajničko samozvano Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, koje je mimo i usprkos Radićeva glasovitog upozorenja utjeralo Hrvate u Kraljevinu Jugoslaviju.

Bezidejna hrvatska stranačka politika nije Hrvate smjela staviti pred najsudbonosniju odluku u njihovoj povijesti i prvu takvu odluku u svijetu, koji je nedavno nepovratno globaliziran i u kojemu je Europa bez ideje o tome, što treba poduzeti sa sobom.

[Stoga nisam mogao odoljeti ni misli da se u naslovnicu „Hrvata 2012.“ umetne slika čovjeka s idejom, Hrvata Jurja Križanića, ali ni potrebi da se ozbiljan broj stranica knjige posveti ideji i praksi samoupravljanju i nesvrstanosti, ideji i praksi jednog drugog Hrvata, u kojemu se rodila spasonosna ideja bijega Hrvata iz unitarizma i totalitarizma, koje je on sam bio uveo u Hrvatsku.]

+

O rezultatima izbora: Mr.sc. Zdravko Mršić, nezavisni intelektualac

Izbori su:

1. pokazali nepovjerenje građana u izborni sustav, hrvatsku politiku, stranke i političare;

2. osudili politiku i praksu HDZ-a te donijeli prestanak hrvatsko-srpske koalicije, koju je uspostavio I. Sanader, a izborinjegovala J. Kosor;

3. zabrinuli narod zbog pobjede koalicije „pijetlova", koji su, iako su ljevičari, „odani stvari liberalizma";

4. pojačali tjeranje Hrvata u Europsku Uniju, u kojoj je opće propadanje ponovo otvorilo nacionalno pitanje;

5. upropastili glavninu malih stranaka, koje se nisu zaštitile predizbornim koalicijama;

6. nametnuli prijeku potrebu novog okupljanja političkih snaga u hrvatsku antiliberalnu stranku, koja treba privući birače Stranke prava, HSS-a i HDZ-a te uspostaviti jaku ulogu države u gospodarstvu.

Izborni poraz HDZ-a prouzročit će dubinski potres i politički obračun u toj stranci. Novom koalicijom vladat će nesloga, koja će voditi daljnjem propadanju države i slabljenju naroda, čija strpljivost ne će trajati četiri godine.



Mr.sc. Zdravko Mršić
:munch:
Reply With Quote
  #5  
Old 12-17-2011, 09:27 PM
slobodagovora's Avatar
slobodagovora slobodagovora is offline
jad i čemer
 
Join Date: Jan 2007
Posts: 3,587
Country: Croatia
Default

Karino Hromin Sturm piše kolumne na dnevno.hr. Izvrstne su, nek neke budu i tu:

Quote:
POVIJEST 'BOLESTI'
Kako je Hrvatska pala u dužničko ropstvo


Na sudu ovrhu čeka 165.000 građana kojima su blokirani računi, 36.000 poduzeća i 20.000 obrtnika. To je još 200.000 građana. Pritom će svi oni koji su pokrali narod u privatizaciji te vladini i saborski dužnosnici i njihova birokracija s plaćama od 10, 15 do 20.000 kuna, bez problema moći uredno podmirivati sve račune.


Autor: Karino Hromin Sturm

Petak, 18.11.2011 11:10

Poslije raspada Jugoslavije 1991. g. proračun smo završili s 500 milijuna dolara pozitive. Nažalost to je bila jedina pozitivna godina do današnjih dana. Nabrojat ćemo kardinalne greške ekonomske politike naše Vlade kojima su narod bacili u dužničko ropstvo.

Prva greška


MMF je Vladi zabranio uzimanje kredita od Narodne Banke - samofinanciranje. Tako se država počela zaduživati u inozemstvu.

Te zabrane HNB i Vlada se pridržavaju do danas, što je u suprotnosti s člankom 53. Ustava RH.

Druga greška


Sljedeći katastrofalan potez bila je politika raspuštanja velikih privrednih sustava. Mnoge tvornice su nestale, a radnicima pred mirovinu masovno je dokupljivan staž. Ostali radnici su odlazili na burzu, ustvari na ulicu.

Treća greška


Politika prekida svih privrednih odnosa s bivšim socijalističkim i nesvrstanim zemljama.

Samo s Rusijom Hrvatska je imala razmjenu izvoz-uvoz od 8,0 mlrd. $ godišnje, nekad i više. Danas 2011. g. imamo 500 mil. $, od toga je uvoz plina u Hrvatsku 450 mil. $, a naš izvoz oko 50 mil.$. Hrvatska pokrivenost uvoza izvozom sa svim zemljama je ispod 50%.

Četvrta greška


Doktrinu šok terapije i neoliberalizam Hrvatska je prihvatila od američkog ekonomista prof. Jeffreya Sachsa, koji je po nalogu MMF-a obilazio sve zemlje u tranziciji. Provodi se i danas.

Peta greška


Pretvaranje društvene imovine u državnu i zatim rasprodaja, pod izlikom da se „nije znao titular vlasništva“! To je velika LAŽ. Razlog da se prikrije pljačka imovine naroda.

Šesta greška


Privatizacija. Postavljeni direktori po nalogu bi uništili poduzeće, da bi ga zatim odabrani kadrovi uz menađžerske kredite jeftino kupili.

Menađžerski krediti fingirani su tako da je budući vlasnik jednostavno stavio poduzeće pod hipoteku, a poduzeće mu je kod banke svojim prihodima otplaćivalo njegov privatni kredit. Pri tom vlasnik najčešće nije isplaćivao plaću radnicima i nije uplaćivao doprinose, zdravstveno, mirovinsko, samo da bi uredno banci otplatio svoj kredit.

Sedma greška


Državna revizorica gospođa Krasić podnijela je izvještaj Saboru da je 97% privatizacije protuzakonito. Ali nitko nikada nije podnio niti jednu kaznenu prijavu.

U privatizaciji smo izgubili 80% proizvodnje (tvornica).

Osma greška - Nelikvidnost države


Oko 36.000 poduzeća, obrtnika i kooperanata država je bacila u blokadu i stečaj jer im zbog nelikvidnosti nije plaćala naručenu robu.

Deveta greška - Pravna regulativa


Hiperinflacija zakona po hitnom postupku stvara koliziju i konfuziju, kako bi opljačkana društvena imovina i pretvorba postala legalna za pljačkaše.

Za 20 g. doneseno je 4.000 zakona i akata, plus je ugrađeno 100.000 stranica prijevoda zakonodavstva EU, a Lisabonski Ugovor je izglasan, a da ga ni Vlada ni Sabor ne posjeduju.

Deseta (plan) - Ratna agresija Srbije


Zauzeli su nam 70% teritorija, ubili 12.000 ljudi, iskorištavali naša prirodna bogatstva, opljačkali sve do čega su došli, a kada smo ih protjerali, ostavili su nam milijune mina.

Jedanaesta greška -Privatizacija Banaka


U stečaj je bačeno 25 banaka. Ostale banke sanirane su novcima poreznih obveznika prema podacima s 50 do 80 mlrd. kuna, a prodane za 7 mlrd. kuna. Tako je danas u Hrvatskoj 95% banaka u stanom vlasništvu.

Dvanaesta greška - Pljačka stambenog fonda

Prema Zakonu o privatizaciji stanova, nosioci stanarskog prava mogli su otkupiti stan.

Nepravda je učinjena stanarima koji su stanovali u privatnim stanovima. Zaštićenim stanarima trebali su osigurati barem ravnopravno pravo otkupa stana, a bivše vlasnike su trebali obeštetiti.

Ovdje se radi o čistoj pljački svih građana koji su po drugi puta platili svoj stan.

Trinaesta greška -Međunarodni Monetarni Fond


MMF nastupa pod okriljem UN-a, a postavljen je kao svjetski financijski policajac za utjerivanje dugova.

Međunarodni sustav financiranja i otplate podešen je tako da se državi odobri kredit, a zatim joj se postavljaju razni uvjeti, pa se kredit ne odobri u cijelosti, te se ucjenjuje pod raznim izlikama, a kada prođe određeno vrijeme zavlačenja, državi je obično potreban dvostruki iznos, koji se odobrava.

No država mora najprije vratiti prvi kredit i kamate, a kako to s prvom tranšom nije uspjelo, tako se namjesti i za drugu tranšu, tako da glavnica stalno raste, a s većom glavnicom rastu i kamate.

Tako u praksi kod zaduženih država, 80 do 90% sredstava narednih tranši ostaje u banci za povrat duga, a svega 10 do 20% sredstava sjedne na račun države, koja je tako stalno u besparici.

Četrnaesta greška -Doktrina privatizacije

Već 20 g. nas uvjeravaju da je dobro sve rasprodati, da će strateški partner bolje upravljati, stranci će bolje raspolagati našom imovinom i financijama i bit ćemo bogatiji. Naša vlast i stranci tako nam otvoreno kažu da smo nesposobni i glupi, a u stvarnosti nas ovom doktrinom pljačkaju.

Ovo su glavni pravci padanja u dužničko ropstvo, a ima još mnogo manjih, također vrlo značajnih financijskih čimbenika.

Rezime dužničkog ropstva


Jedna trećina: opljačkali i uništili privredu 'naši lopovi' - šteta oko 1.000 mlrd. eura.

Druga trećina: opljačkali su nas, opustošili i zagadili zemlju minama naši susjedi Srbi, šteta oko

500 mlrd. eura.

Treća trećina je u bankama koje su bačene u stečaj i privatiziranim bankama - šteta oko 500 mlrd. eura.

To je ukupno 2.000 milrd. eura revalorizirane štete za 20 g. samostalnosti Hrvatske.

Mala, osiromašena ratom, Hrvatska s 4,2 mil. stanovnika za to je vrijeme uvezla (i platila) robe iz

EU u vrijednosti 360 mlrd. eura.

To je 18% od 2.000 mlrd. eura ukupne štete koju smo imali u Hrvatskoj.

Zamislite da nismo imali štetu.

EU nam daje pretpristupne fondove 3,5 mlrd. eura uz „condicio sine qua non“, uvjet za kojeg oni znaju

da ne možemo ispuniti, pa smo od toga iskoristili, kaže V. Pusić, samo 4%.

Od 1991. g. i pozitive 500 mil. $ do 2011. g. vanjsko zaduženje Hrvatske popelo se na 47 mlrd. eura.

Unutarnji dug narastao je na 40 mlrd. kuna. Garancije i obveznice 10 mlrd. eura.

To je ukupno 75 mlrd. eura duga pa je svaki Hrvat zadužen 18.000 eura.

Uz ovakvu Vladu i njezinu ekonomsku politiku, zaduženje će se povećavati geometrijskom progresijom te za 7 g. i ranije možemo očekivati dug od 200 mlrd. eura, srazmjerno Grčkoj.

Tko će platiti dužničko ropstvo?


Danas siromašnog stanovništva ima 85%, srednjeg sloja 13%, dobro stojećeg i bogatog 2%.

Upravo na snagu stupa Zakon o javnim ovršiteljima, NN 139/10., a ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković u tajnosti je imenovao prvih 20 ovršitelja.

Ovršitelji imaju ovlasti veće nego Uskok i odvjetništvo. Mogu vam po noći upasti u stan, pretražiti vas i zaplijeniti stvari, novac i sve što smatraju za shodno. Na televiziji je 6.11. 2011. g. jedan ovrhovoditelj važno izjavio da će to pokrenuti gospodarstvo. Bravo za ministarstvo pravosuđa, očito je da tamo sjede stručni ljudi koji su našli rješenje za izlazak iz krize.

Na sudu ovrhu čeka 165.000 građana kojima su blokirani računi, 36.000 poduzeća i 20.000 obrtnika. To je još 200.000 građana. Ti građani su ostali bez posla, bez sredstava za život, ne mogu plaćati režije, komunalije, grijanje, hraniti svoju djecu ni pokrivati osnovne egzistencijalne ljudske i obiteljske potrebe. Uz 800.000 penzionera, to je 1.165.000 siromašnih građana. Za godinu dana biti će ih 2 milijuna.

Pritom će svi oni koji su pokrali narod u privatizaciji te vladini i saborski dužnosnici i njihova birokracija s plaćama od 10, 15 do 20.000 kuna, bez problema moći uredno podmirivati sve račune.

Na njih se taj zakon neće odnositi, pa znaju oni da su donijeli zakon i glasali za narod!

A tko će brinuti za NAROD u dužničkom ropstvu ???
www.dnevno.hr

Quote:
SRBIJA PONOVNO TUŽI HRVATSKU ZA AGRESIJU
Cijena rata - jedan Srbin za 12.000 Hrvata


Haagu su predani svi predsjednikovi dokumenti i zapisnici, koji su u svakoj uljudnoj zemlji 'Državna tajna' najmanje 50 i više godina (SAD 70). U bombardiranju Knina poginuo je jedan Srbin, a u napadu i granatiranju hrvatskih gradova poginulo je 12.000 hrvatskih građana.


Autor: Karino Hromin Sturm

Petak, 02.12.2011 17:41

General Branimir Glavaš dobio je optužnicu u zatvoru u Mostaru, a iz BiH bi možda mogao biti izručen u Beograd (slučaj Purda). Scenarij sramotne i ponižavajuće presude hrvatskim generalima Gotovini, Markaču i Čermaku od 16.04.2011. g. se nastavlja. Srbija ne odustaje od neprekidnih javnih lažnih napada da proglasi Hrvatsku agresorom i da sudi hrvatskim braniteljima u Beogradu.

Predsjednik RH, prof. prava Ivo Josipović kaže da Srbi tuže po zakonu jer bi tako hrvatski branitelji mogli dokazati svoju nevinost. Ispada pravno nejasno za koga su se i na čijem teritoriju branitelji borili, za hrvatsku državu ili nezakonito za sebe, pa sada moraju dokazivati svoju nevinost u Srbiji. Istodobno je Haaški sud 18.11.2011. g. smanjio optužnicu generalu Ratku Mladiću za 100 kaznenih djela.

Međunarodno pravo ne poznaje zakone koji su izmišljeni posebno za Haaški tribunal, koje su odobrili UN i Vijeće Sigurnosti, a to su poseban Statut i Pravilnik za suđenje hrvatskim generalima i Republici Hrvatskoj radi izjednačavanja krivnje. Politički Haaški sud odbili su čak afrikanci iz Ruande i poslali k vragu Carlu del Ponte.

Pitanje je zašto se nije sudilo na redovnom Međunarodnom Haškom sudu, International Court of Justice, ICJ, (jer je Međunarodni kazneni sud, International Crime Court, ICC, osnovan tek 2002. g.) koji bira suce iz redova Tretejske palače, međunarodno priznatih sudaca, dok su za Hrvatsku suci birani ad hoc za Haaški sud, jer se pažljivo biralo podobne suce i tužitelja. Odmah se nameće odgovor.

Zato što na redovnom međunarodnom sudu takva besramna optužba ne bi prošla, da su SVI građani Republike Hrvatske, predsjednik Tuđman i Vlada, Udružena Organizirana Zločinačka Organizacija, koja je počinila u Obrambenom ratu protiv srpskog agresora na svojem suverenom teritoriju zločinački pothvat.

Međunarodna pravna osnova Hrvatske na samoobranu proizlazi iz Londonske konvencije o određivanju agresora od 5.08.1933. i dopune iz 1974.

Ali na Londonsku konvenciju 'slučajno' je stavljena zabrana primjene koja ističe u veljači 2012. g. Konvencijom su određeni kriteriji o međunarodnim konfliktima na osnovi kojih se određuje agresor, država koja je napala drugu državu;

a) ako objavi rat drugoj državi,

b) ako sa svojim vojnim snagama uđe na teritorij druge države bez objave rata,

c) ako napadne svojim kopnenim, vojnopomorskim ili zračnim snagama, bez objave rata, na teritorij, brodove ili zračne letjelice druge države,

d) ako primjeni morsku blokadu obale ili luka druge države,

e) ako pruži pomoć oružanim skupinama na svojem teritoriju, koje su napale teritorij druge države, a nakon zahtjeva napadnute države odrekne poduzeti sve mjere radi sprečavanja takvih skupina i pružanja pomoći i pokroviteljstva.

Konvencija je dobila izmjene na Generalnoj Skupština UN-a 1974. na temelju San Hose Protokola, na Međuameričkoj konferenciji, koju su potpisale sve članice UN-a.

Jugoslavensko-srpska vojska napala je Hrvatsku bez objave rata i prekršila točku a. Ušla na hrvatski teritorij i prekršila točku b i c. Srbija je Hrvatsku napala svim raspoloživim snagama od Vukovara do Zadra i prekršila točku d. Sjetimo se blokade Dalmacije i Dubrovnika. Naoružavala je četnike i paravojsku te prekšila točku e.

Prema Konvenciji, Srbija je agresor po svim elementima i točkama određivanja agresora, a pravno je dovoljan samo jedan element da se neka država proglasi agresorom.

Jedan od osnovnih principa UN-a je da države i narodi imaju pravo na SAMOOBRANU.

Međutim, što su Ujedinjene Nacije poduzele od 1991. do akcije Oluje 5.08.1995. g. da spriječe agresiju Srbije na Hrvatsku? Apsolutno ništa, već su nas plašili da će nas Srbi pregaziti. Nismo se uplašili i kada smo naoružali goloruki narod za tri dana, izbacili smo srpskog agresora iz Hrvatske i dokazali hrabrost i odlučnost u obrani domovine te zadivili vojne analitičare.

Prilikom potpisivanja Washingtonskog sporazuma između predsjednika SAD-a B. Clintona, A. Izetbegovića i F. Tuđmana, predsjednik BiH Izetbegović zamolio je predsjednika RH dr. Tuđmana da Hrvatska vojno intervenira u BiH jer je srpska vojska zauzela 70% teritorija BiH. Pored predsjednika SAD-a B. Clintona kao svjedoka tih događaja ima takvih kao što je Vesna Pusić, koja izjavljuje da je Hrvatska bila agresor na BiH, a danas je glavna zagovornica i Predsjednica povjerenstva Sabora da nas utrpa u EU.

Nakon Oluje 5.08.1995. g. general Ante Gotovina je već 8.08.1995. g. bio u BiH i tjerao srpsku vojsku do Banja Luke, gdje je počela evakuacija, a tada je NATO zaprijetio hrvatskoj vojsci da se zaustavi ili će nas napasti. Bilo je očito da su se velike sile preračunale u snazi i strategiji hrvatske vojske i generala Gotovine. Njihov plan je bio da se oslobodi samo Bihać.

Na taj je način legalizirana Republika Srpska koja je stvorena u agresiji, čime su Srbi nagrađeni za svoj osvajački krvavi pohod na Hrvatsku i Bosnu. Hrvatska Vlada donijela je protuustavan Ustavni zakon koji je izglasao Sabor, na osnovi kojeg su naši generali izručeni Haškom sudu.

Naš Ustav u članku 9. stav 2. kaže da 'Državljanin RH ne može biti izručen drugoj državi'.

Dužnosnici Sanader i Šeks su: 'identificirali, locirali, uhitili, transferirali i procesuirali' generala Gotovinu i druge generale jer oni su iznad Ustava RH, pa su donijeli zakon koji je protuustavan. Zašto protuustavan? Zato jer se svi zakoni moraju potčinjavati Ustavu RH. Nadamo se da će Hrvatski narod na referendumu glasati protiv ovih tipova del Ponte, del Baroso, del Oriea i drugih iz EU koji nas upozoravaju nakon presude da:

'Srbi su vas napali, a mi ćemo vas promatrati kako ćete se panašati nakon presude vašim generalima'. Oni će nas promatrati. Jasno, kaže 'Big Brother', svevideće 'OKO' koje sve promatra i sve vidi, a mi se moramo pokoriti jer bi inače se ONI mogli uvrijediti i naljutiti.

Tako imamo primjer ravnopravnosti 'primjene međunarodnog prava' da SAD sudi talibanima i teroristima u Guantanamu, a ne u SAD-u, jer čak ni sudovi velesile SAD-a ne bi mogli zaprimiti optužnice za takva djela, pa im sude van teritorija SAD-a, a kamoli da njihovi sudovi zbog hrvatske samoobrane progutaju tekst optužnice iz Haga zločinačke hrvatske države i hrvatskih generala.

Haagu su predani svi predsjednikovi dokumenti i zapisnici, koji su u svakoj uljudnoj zemlji 'Državna tajna' najmanje 50 i više godina (SAD 70). U bombardiranju Knina poginuo je jedan Srbin, a u napadu i granatiranju hrvatskih gradova poginulo je 12.000 hrvatskih građana. Nakon presude generalima, doznali smo da je za EU i Haag cijena rata jedan Srbin za 12.000 Hrvata.

Pitali smo strane diplomate, mogu li zamisliti da su generala Eisenhowera, Marshalla, Montgomerija ili Žukova osudili na Nürnberškom procesu za ratni zločin jer su u Drugome svjetskom ratu branili svoju zemlju od agresora pri čemu su zapovijedali akcijama u kojima je smrtno stradalo mnogo vojnika i civila s agresorske strane, odgovorili su, pa to je apsurd.

NE, očito je da mi Hrvati ne smijemo tražiti od Bruxellesa i EU da nam se NE SUDI za obranu svoje domovine vođenu na suverenom teritoriju Republike Hrvatske, što je naše zakonito međunarodno pravo i dužnost prema domovini.

Slijedeći korak proglašenja Hrvatske Zločinačkom organizacijom je suđenje na Hrvatskim sudovima na nižoj razini zapovjedne odgovornosti u Domovinskom ratu.

Gdje je kraj tom scenariju???
www.dnevno.hr
Reply With Quote
  #6  
Old 12-17-2011, 09:50 PM
slobodagovora's Avatar
slobodagovora slobodagovora is offline
jad i čemer
 
Join Date: Jan 2007
Posts: 3,587
Country: Croatia
Default

Quote:
'SERVIRANJE NISKO ISPOD STOLA'
Svjetski moćnici siju paniku i ruše euro, Rohatinski i HNB isto rade u Hrvatskoj

To vam je kao u filmu kada jedan od aktera pada u provaliju, a njegov 'vjerni' partner mu pruža ruku da ga izvuče od sigurne smrti, ali gledatelji ne vide da je ruka spasioca namazana vazelinom i to debelo. Naravno, jadnik pada u provaliju, a nesuđeni spasitelj ispusti suzu-dvije - pa bitno je da su svi vidjeli da je pokušao nemoguće, ali nije uspio.

Autor: mr. sci. Karino Hromin Sturm


Petak, 02.12.2011 21:12

Nakon što su mediji prestali pisati o Grčkoj kao da je tamo sve sređeno s kreditima, a nije jer od obećanih 300 miljardi eura dobivaju mjesečno 6 milijardi eura, već nekoliko mjeseci za redom vlada svjetska financijska groznica, s velikim pitanjem hoće li euro (čitaj Njemačka) preživjeti.

Odjednom dolazi spas, velike svjetske 'hijene' banke pomogle su euru. Burza u Njemačkoj se oporavila, svi su sretni, ali ne za dugo.

To vam je kao u filmu kada jedan od aktera pada u provaliju, a njegov 'vjerni' partner mu pruža ruku da ga izvuče od sigurne smrti, ali gledaoci ne vide da je ruka spasioca namazana vazelinom i to debelo. Naravno, jadnik pada u provaliju, a nesuđeni spasitelj ispusti suzu-dvije - pa bitno je da su svi vidjeli da je pokušao nemoguće, ali nije uspio.

Što rade velesile?


Kina posjeduje preko tisuću milijardi $ američkih obveznica, ali je pritisnuta napadom američke politike da revaluira svoj juan. Za sada se spretno izmiču i nisu pali na trik, poput Azijskih tigrova i Japana prije deset godina.

Rusija je previše zauzeta svojim internim problemima i nema snagu suprotstaviti se svjetskoj financijskoj oligarhiji.

Sada im je važno da gospodin Vladimir Putin ponovno dođe na vlast i da mogu nastaviti reforme koje su im prilično uspješne.

Britansko Ministarstvo vanjskih poslova Urbi et Orbi urla da će euro propasti, a guverner Nacionalne banke Britanije izdaje uputstva svim bankama kako da se ponašaju u skoroj propasti eura.

Britanija je ionako Trojanski konj u Europskoj Uniji, zato nije ni ušla u Europsku monetarnu uniju i zadržala je svoju funtu. I drži čvrsti korak s dolarom (čitaj SAD), koji prema potrebi može začas skočiti na 1: 1 prema euru i niže, ako bude potrebno.

Britanski europski parlamentarac, prijatelj Hrvatske, Nigel Farage je 1.12.2011. u Europskom parlamentu pozvao Hrvatsku da ne pristupi Europskoj Uniji, jer će izgubiti suverenitet i biti opet u Jugoslaviji.

Što se to događa na svjetskom financijskom tržištu?

Zašto se kriza produbljuje i poprima još veće razmjere od kolovoza 2008.?

Mackinderova doktrina


Još davne 1919. g. profesor na Oxfordu, osnivač geopolitike Halford John Mackinder postavio je u svojem djelu Heartland i Democratic Ideals Reality, doktrinu Središnje zemlje u kojoj kaže „Onaj tko vlada Srednjom Europom, vlada središnjim kopnom. Onaj tko vlada središnjim kopnom, vlada svjetskim otokom. Onaj tko vlada svjetskim otokom (Euroazijom, Afrikom), taj vlada svijetom“.

Doktrina govori da je kopneni dio zemlje važniji od morskog dijela (smatrao je da su geopolitički Britanija i SAD kao pomorske zemlje u slabijoj poziciji, a Ameriku je svrstao u periferne zemlje), a da je najvažnije „Središnje kopno“ (Rusija koja se prostire preko Europe i Azije) ili središnje kopno Euroazije oko koje su smještene Europa, Azija, Arabija i Indokina te periferne zemlje Amerika, Afrika i Oceanija.

Mackinder je nakon Prvoga svjetskog rata upozorio da bi mogući „Savez europskih sila“, u to doba Francuske, Njemačke i Rusije, sa zemljama središnje Azije“ postao dominantna svjetska sila, s razloga što je to područje jedna geografska cjelina koja ima sve potrebne sirovine za privredu i dovoljnu moć u ljudstvu da može nadvladati bilo koju suparničku silu.

U to vrijeme Mackinder nije uzimao u obzir današnje velike sile Kinu, Indiju i druge zemlje jer ih je smatrao britanskim kolonijama.

Godine 1995. bio sam prisutan na konferenciji u Alma Ati kada je predsjednik N. Nazarbaev iznio plan osnivanja Euro-Azijskog saveza. U studenom 2011. g. Rusija - Medvedev, Kazahstan -Nazarbaev i Bjelorusija - Lukašenko potpisali su Ugovor o Euro-Azijskom savezu, koji je stupio na snagu.

Europska Unija


U Europskoj Uniji se dešava upravo slično. Njemačka kancelarka A. Merkel i predsjednik Francuske N. Sarkozy, previše su se zbližili i od 27 članica EU, sami sastanče i odlučuju kao da je ono što je u njihovu interesu ujedno u interesu cijele EU.

Osim toga Njemačka i Francuska razvile su vrlo dobre odnose s Rusijom, a upravo je pušten sjeverni krak plinovoda za Njemačku koji zaobilazi Poljsku, a južni krak zaobilazi Ukrajinu, zato je Merkel mogla donijeti odluku o zatvaranju šest atomskih centrala.

Doktrina šok terapije i Doktrina neoliberalizma


Još je živa doktrina starog masona Adama Smitha i njegova teorija liberalizma slobodnog tržišta, koja je upotrebljena kao oružje protiv suverenosti nacionalne ekonomije i politike suparničkih europskih sila, u prvom redu Njemačke, Francuske i Rusije, koju definira kao:

Liberalizam je opravdavao pojavu sve bogatijeg i moćnijeg imperijalnog elitnog sloja, koji je vladao u ime primitivnih neobrazovanih masa“. Smith je po nalogu tumačio da je „civilna vlast utemeljena među ostalim zbog zaštite vlasništva, da bi se bogate zaštitilo od siromašnih, ili onih koji imaju neko vlasništvo od onih koji nemaju“.

Nije li vam je to poznato u našoj privatizaciji i tajkunizaciji, gdje smo Doktrinom definancijacije izgubili 95% banaka, a Doktrinom deindustrijalizacije izgubili 80% proizvodnje, a ovo malo brodogradnje oduzet će nam nakon izbora.

Primjena doktrina šok terapije, doktrine demokracije, doktrine društvenog inženjeringa, doktrine kontrole uma i drugih zbunjuje običnog čovjeka koji nema informaciju što se nudi, što se zbiva i kako se to odvija, pa financije nisu nikom jasne, ponajmanje onima koji su to dužni znati. Zato smo i pali u dužničko ropstvo.

Građani gledaju, slušaju i čitaju ono što im se servira, a servira se vrlo nisko ispod stola, a kada se netko sagne dobije prst u oko i vidi samo zbunjujući rezultat doktrine djelovanja medija na mase.

Guverner Rohatinski i politika HNB-a


U Hrvatskoj je prošli tjedan HNB objavio likvidaciju Credo banke. Pa naravno da gospodin guverner Rohatinski zna što radi, on je dobio nagradu MMF-a kao najbolji bankar.

Da, ali Hanfa koja drži posebne račune većine investitora, protestira i izražava negodovanje jer ju nitko ništa ne pita.

Istovremeno su se neke banke i investicijsko društvo uspjeli naplatiti i to kad je Credo banka već bila u blokadi, a Abacusu koji je sredstva imao na posebnom računu, HNB je odbila isplatu već je naplatila mjenice i zadužnice.

Tu su potpuno nejasni FINA, Agencija za naplatu, Agencija za osiguranje štednih uloga, Ministarstvo Financija i drugi sudionici našeg financijskog sustava koji su dužni voditi brigu o financijskim tokovima u Hrvatskoj i kontrolirati poslovanje, a ne ovrhu nedužnih nezaposlenih građana koji nisu platili struju, plin i stanarinu.

To što oni ne znaju što trebaju raditi, to je drugi problem, ali je HNB ujedno najavio slijedeće četiri banke za likvidaciju, sijući paniku među stanovništvom.

Tako su guverner Rohatinski i institucija HNB koja je po Ustavu članak 53. zadužena za STABILNOST domaće valute stvorili paniku među malim bankama i hrvatskim štedišama koji drže u bankama 162 milijarde kuna.

Direktor Agencije za povrat garantiranog dijela štednje (DAB-a) Vinko Radić, APELIRA na štediše da ne pohrle odmah prvi dan u banke po povrat vlastitog novca, da ne nastane stampedo.

Poruku je trebao uputiti HNB-u i guverneru Rohatinskom, što su dosad radili kao kontrolna institucija, a zatim iznenada bacili banku u likvidaciju, najavili još banaka za likvidaciju i pritom izazvali paniku na financijskom tržištu Hrvatske.

Vidjet ćete uskoro da to nisu zadnji potezi Adama Smitha, Miltona Friedmana, Hayeka i drugih „dobrih dečki“, takozvanih Chicago boysa!
www.dnevno.hr

Quote:
DOLAR KAO ORUŽJE 1.
Svjetska kriza trajat će deset godina


Svjetska kriza trajat će 10 godina, kaže kancelarka A. Merkel; Kriza je prošla, kaže premijerka J. Kosor, vjerojatno zato što je ispala iz igre, ali kako to Njemačka zna.



Autor: Karino Hromin Sturm
Petak, 16.12.2011 08:58

Od završetka Prvoga svjetskog rata prošlo je 93 godine, a u kolovozu 2011. g. novine su prenijele vijest da je Njemačka otplatila zadnju ratu ratnih reparacija iz Prvoga svjetskog rata.

Sudeći po zaduženju Grčke, Italije, Španjolske, Portugala i drugih zemalja mogla bi potrajati i dulje. Prema scenariju, svaku zemlju posebno će zavlačiti što je dulje moguće, a zatim prelaze na drugu.

Grčka (11 mil. st.) ima dug od 400 mlrd. eura, ali ništa manji financijski problemi u cijeloj su Europskoj uniji.

Hrvatska (4,2 mil. st.) ima ukupan vanjski i unutarnji dug 75 mlrd. eura, 166% BDP-a, a po ovom scenariju mi smo brzo na 200 mlrd. eura, što je prema omjeru stanovnika jednako zaduženju Grčke.

Zašto? Odgovore moramo potražiti u financijskom sustavu okrupnjavanja kapitala.

Dolar kao oružje

Početkom Prvoga svjetskog rata, u siječnju 1915. Britanska Vlada imenovala je njujoršku banku J. P. Morgan & Co. svojim ekskluzivnim zastupnikom za uvoz vojne opreme i materijala iz SAD-a, što je SAD-u bilo zabranjeno po Monroovom zakonu kao neutralnoj državi.

Uskoro je preko podružnica banke Morgan Grenfell & Co. u Londonu i Morgan & Harjes & Co. u Parizu išla cjelokupna nabava oružja, ratnog materijala, žita i namirnica za sve zemlje Antante, pa je Morgan postao glavni izvoznik američkih industrijskih i poljoprivrednih roba i odlučivao o golemim ratnim narudžbama. Nakon rata iz toga posla nastale su velike multinacionalne kompanije kao DuPont Chemichals, Remington, Winchester kao i velike kompanije za trgovinu žitom.

Britanija je svojim geopolitičkim planovima osigurala naftne izvore u Perzijskom zaljevu, jer su potrebe za naftom bile sve veće, tako je od 1914. do 1918. na kraju Prvoga svjetskog rata 40% mornarice bilo na naftni pogon.

Francuska je 1914. imala svega 110 kamiona i 132 aviona, a 1918. imala je 70.000 kamiona i 2.000 aviona, a Britanija 105.000 kamiona i 4.000 aviona, a njihove su potrebe bile 12.000 barela nafte dnevno.

U prosincu 1917. francuski predsjednik vlade Georges Clemenceau piše predsjedniku SAD-a Woodrovu Wilsonu, kako Njemačka nastupa u velikoj ofenzivi i, ako saveznici ne žele izgubiti rat, neka hitno pošalju naftu. Odmah je aktivirana Rockefellerova naftna Standard Oil Co. koja je počela opskrbljivati snage francuskog maršala Focha. Njemačka za vrijeme rata nije imala pristup Bakuu u Azerbajdžanu ni rumunjskoj nafti, pa nije imala gorivo za kamione za dostavu ratnog materijala.

Tako je opskrba Britanije i Amerike naftom dobila veliku važnost u geostrateškim odnosima, a Britanija je radi zaštite nafte 1919. imala milijun vojnika na Srednjem istoku i u Perzijskom zaljevu.

Sir Henri Deterding vlasnik Royal Dutch Oil Co. i Shella od Francuske je kupio Rusku licencu za naftu u Bakuu, u Azerbajđanu. Istvremeno je 1920. zajedno s britanskim ministrom kolonija Winstonom Churchillom financirao rusku kontrarevoluciju koju su vodili general Wrangel, Denjikin i admiral Kolčak.

Koncentracijom kapitala nakon Prvoga svjetskog rata, financijski centar preselio se iz Londona u New York.

Profiti iz ratnih reparacija

Račun za Prvi svjetski rat na Konferenciji u Versaillesu utvrđen je u svibnju 1921. iza zatvorenih vrata, a izračunali su ga Morganovi ljudi s Wall Streta, Bernard Barucha, Thomas Lamont i John Foster Dulles koji je bio glavni pregovarač u Versaillesu.

Britanija je dugovala 12,5 mlrd. $, koje je Morgan uspio prebaciti na teret američkog poreza.

Njemački dug iznosio je 132 mlrd. zlatnih maraka, oduzete su joj sve kolonije, uz ultimatum, ako ne potpiše Versailleski ugovor da će Antanta okupirati Ruhrsku pokrajinu.

Nakon takve enormne financijske zarade od ratnih profita, Federalne rezerve SAD-a su držale niske kamate, pa je Europa bila preplavljena dolarskim kreditima, osim Njemačke, koja nije dobivala kredite jer je morala otplaćivati dug.

Hiperinflacija u Njemačkoj

Kako bi popravila svoj teški financijski položaj Njemačka je s Rusijom potpisala ugovor u Rapalu pokraj Đenove 16. travnja 1922. kojim je Rusija oprostila Njemačkoj sve dugove za ratne reparacije u zamjenu za prodaju tehnologije Rusiji.

Ovaj ugovor izazvao je žestoku reakciju Britanije, Francuske i američkih financijera, a posljedice su bile katastrofalne po Njemačku.

Osiromašenoj ekonomiji Njemačke nametnut je u lipnju 1922., tečaj od 493 zlatne marke za 1 $, a Reichsbanka je počela tiskati novac.

Zbog neplaćanja financijskih obveza izvršena je prijetnja okupacije pa je Francuska vojska 11.siječnja 1923. ušla u Essen i druge gradove pokrajine Ruhr, koja je proizvodila 80% njemačkog ugljena, željeza i čelika i obavljala 70% robnog prometa.

Više od 150.000 Nijemaca bilo je deportirano iz Ruhrske pokrajine.

U siječnju 1923. tečaj je porastao na 18.000 maraka za 1 $, nikakve mjere njemačke vlade nisu pomogle, u srpnju je tečaj bio 353.000 za 1 $, a u kolovozu 4.620.000 za 1 $.

Osveta međunarodne financijske oligarhije bila je strašna, uništena je sva ušteđevina stanovništva, apsolutno sve postalo je bezvrijedno, cijela Njemačka bila je osiromašena.

Bankari provode plan naplate duga

Američki ministar vanjskih poslova Charles Evans Hughes, bivši savjetnik Rockefellerove Standard Oil Co. zbog ugovora iz Rapala, za predsjednika Savezničkog odbora za naplatu duga Njemačke imenovao je savjetnika J. P. Morgana generala Charlesa Dawesa.

Dawes je napravio Plan potpunog preuzimanja porezne i financijske kontrole američko-engleskih banaka nad Njemačkom.

Slijedi nekoliko sumnjivih smrti, prva u studenom predsjednika Njemačke Reichsbanke Rudolfa Havensena i druga Karla Helffericha u prosincu 1923., tada je za predsjednika Reichsbanke 18. prosinca 1923. postavljen zastupnik Morganovih interesa Halmar Schacht.

Morgan je organizirao Fondove za jamstvo isplate duga, a po Dawesovom planu Njemačka je plaćala ratne reparacije pet godina. Tek tada su bankari bez ikakva rizika počeli davati Njemačkoj kredite, iz kapitala koji su dobivali otplatom duga Njemačke i koji su s kamatama i provizijom vraćali u svoje banke.

Tako je Njemačka od 1924. do 1931. godine do dolaska Hitlera na vlast platila (opljačkana) 10,5 mlrd. maraka reparacija i 18,6 mlrd. maraka kredita.

Dana 13. svibnja 1931. srušena je najveća Austrijska banka Creditanstalt, koja je povukla njemačku Danat-Banku, na gubitku su bili Dresdner Banka i Deutsche Banka, a Morgan je Njemačkoj obustavio sve kredite.

Švedski industrijalac Ivar Kreuger, kralj šibica, ponudio je Njemačkoj 500 milijuna maraka kredita, ali je Kreuger početkom 1932. umro u čudnim okolnostima.

Tako su međunarodni bankari po istom programu s bankom J. P. Morgan & Co. koja je ujedno zastupala i Musolinijevu vladu, s Montagua Normanom guvernerom Engleske banke i Volpi di Misuratija i newyorškom bankom za Federalne rezerve dogovorili sa svim zemljama dužnicima vraćanje duga i odobravali im nove kredite.

Od završetka Prvoga svjetskog rata prošlo je 93 godine, a u kolovozu 2011. g. novine su prenijele vijest da je Njemačka otplatila zadnju ratu ratnih reparacija iz Prvoga svjetskog rata.

Angela Merkel najavila je trajanje krize 10 godina.

Nastavlja se.

www.dnevno.hr
Reply With Quote
  #7  
Old 01-03-2012, 08:01 PM
slobodagovora's Avatar
slobodagovora slobodagovora is offline
jad i čemer
 
Join Date: Jan 2007
Posts: 3,587
Country: Croatia
Default

Karino Hromin Sturm - ŠTO JE ALTERNATIVA EUROSPKOJ UNIJI? Osnovano je Vijeće za Hrvatsku Ne u EU


+

...Hrvatska je zapala u velike nevolje zbog ugađanja volji Europske komisije tijekom takozvanih pristupnih pregovora. Pregovori su bili diktat, kojime su hrvatskim vlastima nametnuti unutarnja i vanjska politika, vođenje gospodarstva, pravosudna praksa i sigurnosna politika, a narodu nametan tuđi liberalistički sustav uvjerenja, kojime je zatirano hrvatsko narodno životno zajedništvo....

...Širenje Unije na istok ne služi stvaranju europskog zajedništva, koje bi omogućilo stvaranje većeg bogatstva europskih naroda. Ono služi samo širenju svjetskog tržišta na Europu te jačanju političkog i gospodarskog utjecaja kapitala, jer se Unija od zajednice svojih naroda pretvorila u agenta svjetskog kapitala i liberalističke ideologije...

...Unija nije za nas, a pokazala je da više ne služi ni narodima svojih sadašnjih članica. Referendum nam je prigoda da spriječimo prodaju Hrvatske Uniji koju kuju hrvatske političke stranke.


Cijelo štivo Zdravka Mršića "Referendum o EU - Prigoda za sprječavanje prodaje Hrvatske" - KLIK
Reply With Quote
  #8  
Old 01-11-2012, 03:05 AM
slobodagovora's Avatar
slobodagovora slobodagovora is offline
jad i čemer
 
Join Date: Jan 2007
Posts: 3,587
Country: Croatia
Default NE u EU

Zdravko Mršić: Vrijeme je za nacionalizam


Srijeda, 11. siječnja 2012.

Pravi smisao i jasna odredba nacionalizma ili etatizma [1]


Svijet je dosad bio u vlasti kapitala, koji se na izvoru odvaja od rada, proizvodnje i naroda, koji su pali u dužničko ropstvo. To se ropstvo sve više produbljivalo kako su obitelji, proizvodne korporacija, poslovne banke i države – svaki iz svojih razloga – ostajali bez prihoda da žive, posluju, održavaju likvidnost ili da služe građanima.

Kapital se osim iskorištavanjem rada i proizvodnje te iscrpljivanjem nacionalnog blaga naroda dodatno gomilao inflacijom odnosno „prvotnom emisijom" domišljenih nestvarnih financijskih „proizvoda", kojima se obezvrjeđuje moguća ušteda građana, kapital nakupljen u proizvodnim poduzećima i državne pričuve.
Slobodno tržište
Sredstvo vlasti slobodnog svjetskog kapitala bilo je svjetsko slobodno tržište, nad kojime su ljudi, obitelji, proizvodna poduzeća, poslovne banke i države izgubili utjecaj. U takvom stanju ljudi i obitelji žive u neizvjesnosti, cijele industrijske grane su izložene propadanju, a narodi se rasipaju te gube kulturu i istovjetnost.

Uza sav dosadašnji usiljeni svjetski gospodarski rast ljudski rod propada, jer ljudi, narodi, rad i vrijednost rada, prostor i prirodno blago, okoliš i klima ne uživaju nikakvu zaštitu. Njih sad ne uspijevaju zaštiti ni prirodne narodne vlasti ni ljudsko zajedništvo, koje su uništili svjetsko slobodno tržište i posvemašnje nadmetanje u njemu, koje kapital nameće kao bitnu značajku ljudskosti. Nadmetanje ili konkurencija služe tome da ljudima i narodima ostane manje stvorenog bogatstva, a kapitalu više. Dosad je u svijetu bio zaštićen samo kapital.

Postupak kojime je uspostavljena vlast otuđenog slobodnog svjetskog kapitala putem slobodnog svjetskog tržišta je širenje ideologije liberalizma, koja je donijela slobodu kapitalu i tržištu, a oduzela je ljudima, obiteljima, proizvođačima i narodima.
Globalni svijet
Od prestanka Hladnog rata i podjele svijeta u ideološke, gospodarske, političke i sigurnosne blokove do jučer bio je izgrađen nakazan uzorak globalnog svijeta, koji je uništio ljude, obezvrijedio rad i obezglavio narode.

Izazivanje financijske krize u SAD 2008. godine – prve financijske krize na globaliziranom tržištu – i njezino brzo širenje svijetom pokazali su, prvo, da kapital nije u stanju vladati ni sam sobom, a kamoli svijetom i, drugo, da su najozbiljniji problemi zahvatili sve izvore društvenog utjecaja te da su od gospodarskih prerasli u političke, iz političkih u ljudske, a iz ljudskih u sigurnosne.

Od jučer se na noge počinju dizati narodi, kako bi zaštitili sebe i svoje ljude, rad i vrijednost rada, prostor i prirodno blago, okoliš i klimu. Pred našim očima povlači se i rasipa dojučerašnji svjetski poredak, koji je ljudima i narodima besramno nametnut u samo tri desetljeća.

Međutim, za srozavanje uspostavljenog svjetskog sustava u provaliju povijesti potrebno je još, prvo, da se započetoj pobuni priključi dovoljan, presudan broj naroda – među kojima će biti i neki od naroda koji su dosad stvarali svjetske političke ideje – te, drugo, da se objavi nova, očita, opća spasonosna ideja, koja će zamijeniti liberalizam, kao zloćudnu ideologiju.
Nacionalizam i demokracija
Naš naraštaj bit će svjedok iščezavanju jednog nakaznog i ukletog svjetskog političkog poretka te dolaska novog vremena i skore uspostave novog uzorka globalizacije. Primaknulo se vrijeme nacionalizma, narodovlašća i demokracije.

Nakon iskustva s globalnim svjetskim financijskim kapitalizmom svijetu se više ne može nametnuti nikakav novi unitaran model globalnosti, jer narodi ne žele i ne mogu izbrisati svoj identitet, svoje ljudske i zemljopisne posebnosti te svoju povijest i kulturu. Narode se treba uvažavati i uvažiti, štititi, podupirati i njegovati.

Temeljna ideja nacionalizma sastoji se u uspostavi demokracije unutar naroda i suradnje među narodima putem njihovih narodnih država. Doktrina nacionalizma, koja će odrediti načela demokracije unutar naroda i opće suradnje među narodima nije nacionalna, nego svjetska doktrina, koja je jednako prihvatljiva za sve narode, koji se ne kane upuštati u imperijalizam.

Doktrina nacionalizma uključuje kao bitne značajke poštivanje tuđih naroda koliko i vlastitog naroda. Ona zagovara i poštuje suverenost svih naroda. Koliko god se trsili liberali, odnarođeni kukavice i ljudi koji priznaju postojanje samo jednog naroda, oni ne mogu iz svjetskog političkog rječnika ukloniti riječ „nacionalizam", jer je ona potrebna da se njome označi potrebna politička doktrina. Ta riječ nema i ne može imati zamjenu.

Globalni svijet je preveć složen, da bi se ga se upoznalo i da bi se potpuno shvatilo procese koji u njemu teku, a kamoli da bi se njime vladalo ili upravljalo iz jednog sjedišta. Stoga, za trajanje globaliziranog svijeta i ostanak ljudi u njemu treba svima prirodno ograničiti mogućnost izbora i stupanj slobode djelovanja. Prirodan, bezbolan, ljudski i evolucijski način da se to provede je dobra mjera relokalizacije globalnog svijeta u nacionalne ili države okvire, u kojima se može upriličiti dostojan opstanak, razvitak te djelovanje ljudi, obitelji i naroda.
Opasnost unitarizma
U nacionalnim ili državnim okvirima može se najlakše nadoknaditi to što je izgubljeno u liberalnom svijetu slobode kapitala i slobode tržišta. Međutim, bitno je spriječiti da se na razvalinama unitarnog svijeta kapitala ne pojavi koja nova varijanta svjetskog unitarizma putem vjere odnosno ideologije, politike ili sile, kad već propada svijet kapitala oduzetog radu i narodima.

Svaki je unitarizam u globalnom svijetu veliko zlo, jer on ljudsko zajedništvo, koje je proizvod i biološke i društvene evolucije vrsta, zamjenjuje stegom, koja ne optimizira ljudsko djelovanje i koja stvara društvenu entropiju. Suradnja među državama naroda u kojima vlada uzajamnost i zajedništvo nudi daleko viši stupanj ljudskog zajedništva, gospodarske i društvene učinkovitosti te ljudskog zadovoljstva i ljudskosti, nego najbolje ugođen unitaran sustav. Ukupno dosegnuti stupanj i opseg zajedništva u društvu mjerila su dobrog uređenja društva.

O razlici između unitarizma i zajedništva najočitije govori srozavanje Europske unije, koja je zatrla Europsku Ekonomsku Zajednicu.

Doktrina nacionalizma omogućit će presudno poboljšanje stanja u ljudskom rodu stvaranjem i jamčenjem političke, gospodarske, sigurnosne i kulturne stabilnosti u svijetu, koja će biti utemeljena na zajedništvu uspostavljenom u nacionalnim zajednicama. I narodno zajedništvo utemeljeno na životnoj demokraciji i potrebna svjetska suradnja postići će se na slijedeći način:

narodi i države preuzet će nadzor nad svjetskim tržištem;

pojedinci, trgovačka društva i narodi ne će upravljati svoje djelovanje samo za svoj uski probitak, nego će nositi i društvenu odgovornost;

pojedinci u bogatim zemljama ne će biti plaćeni više nego što zaslužuju i to na račun siromašnih naroda;

sadašnja tehnološka (digitalna, biotehnološka i internetska) revolucija ne će pružati opravdanje za stvaranje neljudskih odnosa u svijetu i nepoštedno iskorištavanje jednih ljudi o drugih;

ljude će se nadahnjivati, podupirati i navoditi ljude da se osim za osobne probitke brinu i za opće dobro;

makroekonomska stabilnost zemalja bit će praćena stabilnošću ukupnog svjetskog gospodarstva;

omogućit će se razvitak i napredak siromašnim narodima i ukloniti siromaštvo iz svijeta;

osigurat će se povratak kapitala u nacionalni prostor i obnova nacionalnog kapitala;

uklonit će se iluziju postojanja i održljivosti poslijeindustrijskog društva i stvoriti uvjeti za industrijalizaciju ili reindustrijalizaciju svih zemalja svijeta;

omogućit će se ukupno poboljšanje ljudskog života, a ne samo namicanje visokog prosječnog prihoda;

omogućit će se potencijalno opasnom afričkom kontinentu odlučan izlazak iz nedovoljne razvijenosti;

vlade država omogućivat će bolje iskorištenje ljudskih potencijala i usklađenje odnosa u gospodarstvu;

uklonit će se i nakazno neravnomjerna razdioba dohotka unutar pojedinačnih zemalja i uvesti umjerena razlika u dohotku, koja ne će kočiti razvitak nacionalnih gospodarstava i ukupnog svjetskog gospodarstva;

uklonit će se prekomjerno nagrađivanje poslovodstava i ljudi u slobodnim profesijama, koje je nesumjerljivo njihovom doprinosu bogatstvu naroda, ali i plaćama njihovih radnika ili kupaca;

jamčit će se razvitak poduzetničkog potencijala i u najsiromašnijim zemljama, koji sputava poduzetnički duh u bogatim zemljama;

sudbine naroda vratit će u njihove ruke;

obrazovanje djece i odraslih stvarat će uporabljivo znanje, koje će omogućiti povećanje proizvodnosti rada, bez kojega nema povećanja bogatstva naroda;

usprkos sloma komunizma, koji je njegovao takozvano plansko gospodarstvo, obnovit će se planiranje gospodarstva u suradnji njegova državnog i privatnog sektora;

isprazno načelo „svima jednaka prigoda za uspjeh u životu" postat će uporabljivim kad mu se pridruži načelo pravednosti;

snažan utjecaj države u gospodarstvu učinit će ljude pripravnijim za promjene, a socijalna država omogućit će bolju prilagodbu ljudi promjenama koje se dogode;

zauzdat će se inflacija financijskih proizvoda i sniziti proizvodnost financijskih tržišta, a povisiti proizvodnost rada u industriji, na kojoj počiva stvaranje novog bogatstva;

omogućit će se da gospodarstvo vode političari, tehnolozi i inženjeri, a ne pravnici i liberalni ekonomisti;

omogućit će se obnova svjetskog gospodarstva, spriječiti njegovo buduće posrtanje i njegovo padanje u nove svjetske krize;

nastojanje da se održava najveći mogući rast svjetskog gospodarstva bit će zamijenjeno jamčenjem najmanjeg potrebnog rasta.

Navedene mjere, koje djelomice sastavljaju gospodarski nacionalizam, uklonit će nedaće koje je svijetu donio liberalistički sustav vlasti kapitala i tržište. One će se moći provesti istom kad se u stvarni ljudski globalni svijet postave pregrade, koje će štititi ljude i narode, omogućiti dobro upravljanje narodnim zajednicama te jamčiti mir i političku stabilnost u svijetu. Međutim, budući da su svjetski gospodarski problemi već prerasli u političke, za provedbu mjera gospodarskog nacionalizma nužno je prihvaćanje političkog nacionalizma (ili etatizma) kao opće ideje i svjetske doktrine.

U dosadašnjem vladajućem svjetskom sustavu vlasti kapital nije želio da se pravo upozna stvarni svijet i da se objavi istina o stanju u njemu. Skrivanje i iskrivljavanje istine o svijetu omogućivali su nesmetano traganje kapitala za prigodama i mogućnostima za vlastito samouvećanje, pri čemu je vođenje svijeta bilo prepuštano samovoljnim pobudama, neutemeljenim odlukama i nasumičnim postupcima stotina milijuna i milijarda pravnih i fizičkih osoba raštrkanih svijetom.

Neizvjesnost u kojoj su živjeli ljudi i trajali narodi nužno je stvarala političku, gospodarsku, sigurnosnu i ljudsku nestabilnost u svijetu, koji se više nikad ne će deglobalizirati i koji će zauvijek ostati jedan. U takvom svijetu nužno je ograničiti stupanj slobode ljudima, korporacijama i narodima i to u svrhu promicanja općeg dobra te uspostave i čuvanja skladnih odnosa i mira u svijetu. Obnovom i podizanjem stupnja zajedništva u narodima te obnovom neposredne suradnje među ojačalim narodnim državama ne će se zatirati prava odgovorne sloboda, nego samo samovolja pojedinaca i korporacija. U pravom, životnom zajedništvu pitanje slobode se ni ne postavlja.

U složenim stanjima kakvo je današnje stanje svijeta važniji su uspostava i održavanje reda, nego promicanje samovolje društvenih čimbenika. Red povisuje stupanj slobode uzajamnog djelovanja, a suzbija samo prohtjeve pojedinaca i samovolju korporacija te sprječava lutanje svijetom kapitala, koji će politički i gospodarski nacionalizam prisiliti na sjedilački život i naturalizaciju.
Hrvatska ususret novom vremenu
Hrvatska je zapala u velike nevolje zbog djelovanja slobodnog svjetskog tržišta i zbog ugađanja volji Europske komisije tijekom takozvanih prijepristupnih ugovora. Hrvatsko gospodarstvo se zbog izloženosti svjetskom tržištu, zastarjele tehnologije i nekonkurentnih proizvoda gotovo potpuno i deindustrijaliziralo i deagrariziralo.

Pregovori s EU bili su diktat, kojime su hrvatskim vlastima nametnuti unutarnja i vanjska politika, vođene gospodarstva, pravosudna praksa i sigurnosna politika, a narodu nametan tuđi liberalistički sustav uvjerenja, kojime je zatirano hrvatsko narodno životno zajedništvo. Posljedice tog postupka su:

uvođenje nakaznog političkog sustava, koji sprječava da se vodi nacionalna politika;

povlačenje države iz gospodarstva putem liberalizacije vanjske trgovine, privatizacije državnih poduzeća i prirodnih izvora te putem odustajanja države od uređenja domaćih tržišta robe, usluga, rada i novca;

potpuna deindustrijalizacija Hrvatske, čime je spriječen rast gospodarstva, stvorena vojska nezaposlenih ljudi, opao izvoz dobara i usluga te osiromašen golem dio hrvatskog pučanstva;

odustajanje države od zaštite ljudi i naroda, rada i vrijednosti rada, nacionalnog prostora i prirodnog blaga te okoliša i klime;

pravna nesigurnost građana te izloženost političara i branitelja Domovinskog rata sudskom progonu tuđih pravosudnih tijela;

uništenje obrazovnog sustava i unakaženje nacionalne kulture;

srozavanje razine fizičke sigurnosti građana, obitelji i cijelog naroda;

razaranje uvriježenog hrvatskog sustava uvjerenja, koje uništava hrvatsko obiteljsko, zavičajno i narodno životno zajedništvo, bez kojega nema opstanka naroda i njegova ostanka na njegovoj zemlji.

Hrvati i Hrvatska sad vidno propadaju pa Hrvati trebaju smjesta pružiti otpor propadanju i za svoj spas skupno se pokrenuti, kako bi svoj opstanak i svoju budućnost zajamčili:

preuzimanjem svoje države u svoje ruke;

izgradnjom vlastitog političkog sustava, koji će omogućiti državi da promiče dobrobit naroda,

vođenjem vlastite unutarnje i vanjske politike;

ponovnom industrijalizacijom zemlje;

vlastitim iskorištavanjem i iskorištenjem hrvatskog prirodnog blaga;

zaštitom ljudi, naroda i države od navale svjetskog tržišta i kapitala;

obnovom i osuvremenjenjem obrazovnog sustava, kojime bi se u zemlju vratili i stručno i integralno znanje;

obnovom i promicanjem ljudskog i narodnog životnog zajedništva te obnovom i obranom uvriježenog sustava uvjerenja, uz koji su Hrvati stoljećima opstali i ostali na svojoj zemlji.

Hrvatska nije mogla potreban otpor propadanju pružiti pod vodstvom starih liberalnih snaga, a ne će ga moći pružiti ni pod vodstvom novih liberalnih i liberalističkih internacionalističkih snaga, koje su došle na vlast o netom održanim izborima. Borba za obnovu Hrvatske i za preporod hrvatskog naroda može se dobiti samo pod vodstvom nacionalnih snaga, koje će prihvatiti ideju renacionalizacije svijeta i provoditi doktrine gospodarskog i političkog nacionalizma, kako je on osmišljen i određen u ovom štivu.

Stoga je u Hrvatskoj potrebno posvemašnje okupljanje nacionalnih političkih snaga, kako bi one mogle prevagnuti nad liberalističkim internacionalističkim snagama, koje od 2000. godine vladaju Hrvatskom.

Ako hrvatski građani na usiljenom i podmuklo upriličenom referendumu prihvate predloženi pristup Republike Hrvatske Europskoj uniji – koja i sama propada pod udarcima svjetskog slobodnog kapitala putem svjetskog slobodnog tržišta – Hrvati će se morati rame uz rame s drugim europskim narodima izravno uhvatiti u politički koštac sa slobodnim svjetskim kapitalom, sa slobodnim svjetskim tržištem i s liberalizmom kao ideologijom.

Nova borba Hrvata za nacionalno oslobođenje iz samrtnog zagrljaja umiruće Europske unije i svjetskog tržišta ubrzat će dolazak novog svijeta općeg, svjetskog nacionalizma, koji je blizu, na vratima stvarnog, ljudskog svijeta.

Zdravko Mršić

[1] Nekim ljudima je nepotrebno zazoran izraz „etatizam" kao što je drugima zazoran pojam „nacionalizam".



IZVOR: www.hkv.hr
Reply With Quote
  #9  
Old 01-27-2012, 01:44 AM
slobodagovora's Avatar
slobodagovora slobodagovora is offline
jad i čemer
 
Join Date: Jan 2007
Posts: 3,587
Country: Croatia
Default

Quote:
Zdravko Mršić: HDZ-u ugovor, SDP-u referendum, narodu nevolje


Srijeda, 25. siječnja 2012.

Hrvatska lisnica u džepu kapitala

Uz nizak odziv birača i dvotrećinsku većinu za pristup RH Uniji Hrvati su odlučili – četvrti put u 143 godine - ući u tuđu političku tvorevinu. Prihvaćanje Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine, ulazak Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u kraljevsku Jugoslaviju 1918. godine, stupanje Hrvatske u Kominterninu komunističku Jugoslaviju 1945. godine te konačno odluka Hrvata o pristupu RH Uniji izvedene su na brzinu i uz obmanu.
Tobožnje prijateljstvo
Na svako stupanje u tuđu državu Hrvati su bili navedeni tobožnjim prijateljstvom tuđih političkih tvorevina: mađarskim, srbijanskim, komunističkim i europskim, iako je ranije bila riječ o velikomađarskom, velikosrpskom ili velikoruskom imperijalističkom posezanju za hrvatskom zemljom i za hrvatskom radnom snagom. Sad je riječ o svjetskom velikotržišnom imperijalizmu kapitala, koji kao sredstvo rabi EU, u kojoj trpe i narodi koji su bili stvorili Europsku Ekonomsku Zajednicu i narodi koji su u EU pobjegli pred mogućom obnovom snage Ruske Federacije. Unija sad poseže samo za hrvatskom zemljom, jer su nezaposleni ljudi kapitalu samo teret.

Razlika prema prijašnjim ulascima Hrvata u tuđe države je u tome, što su i Mađarska 1868. i Srbija 1918. i komunizam 1945. godine bili u pobjedničkom usponu, a Unija je pred rasapom, koji neizostavno zadesi višenacionalne političke tvorevine, koje ne vode računa o dobrobiti svojih naroda.
Što nas čeka
Svaki Hrvat za pristup Hrvatske EU navodi svoj razlog, ali nisam čuo nijednoga da kaže, kako će Hrvatskoj biti bolje nakon pristupa Uniji. Jedni kažu, da nakon teških pregovora RH i EU – bez obzira na to što je RH dobila izrazito nepovoljan pristupni ugovor i što je EU na Hrvatskoj „vježbala strogost", kako u Glasu Koncila kaže prof. Zvonimir Lauc – nema smisla odbaciti sklopljeni ugovor. Po njima valja nagraditi i dati zadovoljštinu HDZ-u koji je u osam minulih godina vlasti osiromašio i unakazio Hrvatsku.

Drugi kažu, da su Hrvati pokazali da ne umiju upravljati svojom zemljom te da je bolje da Hrvatskom upravlja netko drugi – Unija. Ti Hrvati ne uviđaju, da će Unija upravljati samo hrvatskim tržištem, a da ne će štititi ni Hrvate ni njihovu zemlju. Jedni Hrvati opet kažu, da će Unija u Hrvatsku konačno uvesti red, iako u EU vlada politička zbrka te iako su i Mađari i Srbi i komunisti ranije trebali slijedno uvesti red u Hrvatsku, a „reda" još nema.

Najneobičniji pristaše Unije su oni, koji tvrde da su se, usprkos svojim stvarnim dvoj-bama oko budućeg članstva RH u Uniji, za pristup odlučili kad su vidjeli koji i kakvi ljudi prosvjeduju protiv pristupa RH Uniji. Oni se, dakako, nisu pitali, kako se moglo dogoditi da, usprkos svim stvarnim dvojbama Hrvata u svezi s pristupom RH Uniji, samo ti i takvi „nereprezentativni i besposleni" Hrvati prosvjeduju protiv Unije. Tom ću se pitanju ubrzo vratiti.
Razlozi protiv Unije
Navest ću dva prava i valjana razloga svojega javnog protivljenja pristupu Uniji, koje su upućeni ljudi iznimno povoljno primali. Prvi je to, što je 1993. godine bila ukinuta Europska Ekonomska Zajednica (EEZ), koja nije stvarala probleme, nego je rješavala nastale probleme dogovorom svojih članica, koje su bile suverene nacionalne države. Hrvati su se, kao i ja osobno, 1990. godine bili obećali takvoj EEZ, koja je na prijevaru zamijenjena unitarnom političkom tvorevinom, koja
(1) uzima suverenost nacionalnim državama, iako sama nema suverenost,
(2) otvara nacionalno pitanje u Europi, kojega nije bilo od Drugoga svjetskog rata,
(3) trajno stvara gospodarske, političke, sigurnosne i ljudske probleme, te
(4) koja je dopustila da je iznenadi postupak globalizacije i da pođe putem očitog propadanja.

Drugi razlog je to, što će Hrvatska, kako bi zaustavila svoje propadanje – to je sad prihvaćena dijagnoza bolesti hrvatskog društva, koju sam postavio još 2008. godine – morati posegnuti za izuzetnim mjerama za oporavak, koje EU ne će dopustiti Hrvatskoj da ih poduzme. (To se sad događa Mađarskoj, koja je gotovo propala država.)

Prigovor koji neki ljudi upućuju mojem drugom argumentu je to, da naše vlasti ionako ništa ne poduzimaju da se propadanje Hrvatske i naroda zaustavi. Taj prigovor je valjan. Međutim, takav će se stav dosadašnjih i sadašnjih hrvatskih stranačkih koalicija morati promijeniti prije nego što sadašnji ljudski problemi u hrvatskom društvu prerastu u sigurnosne. Tad će se nositelji vlasti pokušati prenuti, ali im Unija – ako se dotad ne raspe – ne će dopustiti da naprave potreban zahvat. Ja ne vidim kojim i kakvim političkim i stručnim znanjem te kojim i kakvim proizvodnim snagama će se Hrvati „hraniti i braniti", recimo, 2020. godine, ako se nastavi dosadašnja „internacionalistička" politika domaćih stranačkih koalicija.

Vratimo se pitanju „niskog ugleda i male vjerodostojnosti" spomenutih prosvjednika. Ja bih to zapažanje preinačio u pitanje: „Kako se moglo dogoditi da nijedna ozbiljna hrvatska politička stranka nije, prvo, pokušala izboriti povoljan pristupni ugovor s EU, barem toliko povoljan koliko je povoljan poljski pristupni ugovor, posebice glede poljoprivrede te, drugo, nije pred narod iznijela ni političku ocjenu pristupnog ugovora ni sudbinu koja čeka Hrvate, njihovu zemlju i njihovo gospodarstvo u Uniji, kojoj se pristupa pod ugovorenim uvjetima i u potpuno liberalističkom ozračju u Uniji, koje uništava cijelu Uniju i sve njezine članice.
Jalove političke stranke
Desetogodišnji prijepristupni postupak učinio je naše važnije političke stranke jalovima, a političare koji su u medijskom opticaju sterilnima. Oni nisu bili u stanju ništa pružiti narodu i ljudima te nisu bili voljni ni tako formulirati nacionalni interes, da se birači valjano i temeljem uviđanja svih nedostataka i prednosti hrvatskog pristupa Uniji mirne duše i bez naknadnih sumnji odluče prigodom referenduma. Neorganizirani pojedinci tome nisu mogli doskočiti. Hrvatska nema nacionalnu stranku i to je najteža nevolja hrvatskog društva i hrvatske politike. Takvu stranku valja napraviti. To je poruka niskog stupnja odziva glasača referendumu.

Minulih godina zagovarao sam smjenu uvriježene internacionalističke politike naših stranačkih koalicija nacionalnom politikom, znajući da nas u općem propadanju Zapada nitko osim nas samih ne će „nahraniti i obraniti". Moj glas je bio jedincat ozbiljan politički glas, koji je javno i potkrijepljeno upozoravao na neodgovornost političkih stranaka i na nepromišljenost stupanja u Uniju kakva je sad.

Stjepan Radić je govorio: „Hrvatska puška o hrvatskom ramenu, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu." Danas hrvatska puška nije ni o čijem ramenu, a lisnica je u džepu kapitala. Radić je 1918. godine govorio Narodnom vijeću odmetnutih južnih pokrajina Austro-ugarske države da „idu kao guske u maglu". On je zapamćen po tim dvjema izrekama. Usporedba s Radićem nije posramljujuća.

Upravo na dan referenduma francuski socijalistički predsjednički kandidat, François Hollande, rekao je da „njegov izborni protivnik nema ime, nema lice i nema stranku te da i ne želi da ga se bira: to je svijet kapitala."

U nas su i socijalisti liberalistički pristaše kapitala. Time se sami hvale!

Zdravko Mršić
www.hkv.hr

Quote:
Mršić, Slišković i Čić o prvim potezima nove vlade
...
Nastavak politike hrvatsko-srpsko koalicije
Sadašnja koalicija nastavlja praksu srušene hrvatsko-srpske koalicije, koja je vladala Hrvatskom punih osam godina, tijekom kojih je Hrvatska unakažena i osiromašena. Najave prvih poteza nove koalicije upozoravaju, da je i dalje riječ o rješavanju problema same vlasti, a ne o „rješavanju gorućih nacionalnih i ekonomskih problema" – kazao je u razgovoru za Portal mr.sc Zdravko Mršić.

Mršić je dalje dodao kako su najavljene moguće mjere nove vlasti uperene „samo na namicanje proračunskih prihoda. Kad zaduživanje postane tegobno, porezovanje ostane lagano. Porez, porez, porez! Nema ni riječi o povećanju industrijske i poljoprivredne proizvodnje, izvozu industrijskih usluga, akumulaciji suvremene tehnologije, povećanju organizacijske sposobnosti nacije, stvaranju znanja za potrebe produktivnosti, smanjenju neravnomjernosti u dohotku građana koja koči razvitak, modernizaciji prijevoza robe ili o bilo čemu što bi povećalo bogatstvo naroda".
Potrebno novo nacionalno okupljanje
„To što je prijeko pitanje nove vlasti izradba godišnjeg državnog proračuna pokazuje dubinu, do koje je Hrvatsku dovelo opće propadanje. Sadašnje kao i dosadašnje vlasti žele smanjiti svoje probleme, a uklanjanje narodnih nevolja, koje se sve više nakupljaju, pogrdno imenuju 'državnim intervencionizmom'" – kazao je Mršić u nastavku.

„Sve hrvatske stranke žele doći na vlast, ali zaziru od hvatanja ukoštac sa stvarnim problemima naroda. HDZ i SDP su solidarno i urotnički obmanuli narod izmjenom ustavnog zakona o referendumu, upravo u nakani da vladanje Hrvatskom prepuste EU. Moguće povlačenje tužbe za genocid protiv Srbije ima istu pobudu – vlast ne želi trti glavu problemima.Slab početak vladanja novih vlasti i posebice sablazan referendumskog postupka pokazuju, da je potrebno novo nacionalno okupljanje za izgradnju države" – zaključio je Mršić.

...
Nelegitimna vlast i nelegitiman predsjednik
Mr.sc. Emil Čić u razgovoru za portal kazao je kako on osobno „niti prethodnu HDZ-ovu vladu ne priznajem kao legitimnu, pa ako ni zbog čega drugoga onda već zbog toga što je i ta suortačka stranka SDP-a prešla preko činjenice da je oko 917.000 glasova sa zadnjih izbora mrtvo tj. nepostojeće. To je čin kolaboracije i sudioništva u bezakonju SDP-a."

„Što se može očekivati od nesposobnih mediokriteta nego li produbljivanje krize, navijanje za nelegitimno priključivanje EU i rasprodaja Domovine? Temeljem Ustava i zakona prošli referendum o legalitetu aneksije na EU je nezakonit i protuustavan, a budući da predsjednik Josipović podržava takvo nezakonito i protuustavno stanje izbora i referenduma i njegova osoba je sporna tj. on je dezavuirani predsjednik kojeg također ne priznajem" – dodao je Čić.

„U ime Hrvatske Kraljevske Akademije u osnivanju mogu reći da svi zajedno ne priznajemo protuustavnu djelatnost 'vlade' i težimo njihovom suspendiranju. Bezakonje tzv. hrvatskih vlasti već desetak godina prelazi svaku mjeru, a sada ima bestijalnu kulminaciju s hapšenjima i ozljeđivanjima prosvjednika na Trgu Bana Jelačića. Dolje s takvom vlašću po hitnom postupku! Ne možemo trpjeti da nam razaraju Hrvatsku sve dok je konačno ne nestane!" –oštro je zaključio Čić.
www.hkv.hr

+

Karino Hromin Sturm - Dvadeset i jedan razlog za propast plana 21 Kukuriku vlade

:munch:
Reply With Quote
  #10  
Old 02-08-2012, 09:10 PM
slobodagovora's Avatar
slobodagovora slobodagovora is offline
jad i čemer
 
Join Date: Jan 2007
Posts: 3,587
Country: Croatia
Default

Iako je za EUniju, ali pošto je anti-liberal, na ovu temu spada i Ljubo Jurčić:
Quote:
Jurčić: Ako vlada ne ponudi novi gospodarski model, utonut ćemo u još dublju krizu


Povećanje poreza u razdobljima stagnacije pogrešna je mjera.

Autor: Ljubo Jurčić

Zaustavljanje stagnacije i sprječavanje recesije i dublje krize je prvi zadatak hrvatske vlade. S tim problemom je suočen najveći broj europskih vlada, tako de se može reći da je stagnacija općenito europski problem i da nešto s funkcioniranjem Europske Unije nije u redu. Ove godine u Eurozoni očekuje se pad ekonomske aktivnosti za 0,5 posto u odnosu na prošlu godinu, dok se u Americi očekuje rast od 2,5 posto, u Japanu, unatoč prošlogodišnjem tsunamiju; rast od 0,7 posto , u Australiji 4,1 posto, Kanadi 2,5 posto, Rusiji 4,6 posto, Brazilu, 3,2 posto, Indiji 7,3 posto i Kini 8,3 posto... Turska, zemlja koju ne prihvaća Europska unija, u 2010. godini imala je rast od 9,0 posto, u 2011. oko 7,5 posto, a za ovu godinu predviđa se rast preko 3 posto. Ukupno uzevši, Svijet kao cjeloviti ekonomski prostor, prošle godine ostvario je gospodarski rast oko 3,6 posto, a za ovu godinu predviđa usporavanje gospodarske aktivnosti, ali ipak rast od 3,3 posto. Ovi podaci pokazuju da postoji veliki broj zemalja koji koje se znaju nositi s recesijskim problemima i da zemlja ne mora biti osuđena na stagnaciju ili recesiju.

To je pitanje pristupa ekonomskoj politici, odnosno, znanja i političke odvažnosti da se na temelju znanja vodi ekonomska politika. Europska unije, uz izuzetke nekoliko zemalja, se očito sve manje u tome uspješno snalazi, a Hrvatska za sada ne pokazuje bitno drugačiji ponašanje.

U Hrvatskoj sve više dolaze do izražaja efekti pogrešne ekonomske politike proteklih godina. Zemlja je visoko zadužena. Domaća proizvodnja pada već nekoliko godina, kamate na vanjske dugove počele su i same povećavati zaduženost, imamo najmanji udio radnih ljudi u ukupnom stanovništvu (oko 52 posto, u Europi oko 65%), i u tom najmanjem udjelu spadamo u zemlje s najvećom nezaposlenošću. Industrijska proizvodnja je već nekoliko godina, iz godine u godinu u padu. Visoka zaduženost stanovništva, stagnirajuće plaće i rastuća nezaposlenost su ograničenja rastu domaće potražnje. Zbog neizvjesne financijske budućnosti, građani se suzdržavaju od potrošnje i troše manje nego što bi, u skladu s tekućim dohotkom trošili u stabilnim vremenima.

Ne može se očekivati niti rast inozemne potražnje. Europa je glavni vanjskotrgovinski partner Hrvatske, a u Europi će ove godine doći do stagnacije i vrlo vjerojatno do pada gospodarske aktivnosti u odnosu na prošlu godinu, zbog čega se može očekivati i pad narudžbi hrvatskoj industriji i smanjenje potrošnje njihovih turista. Očekuje se pad gospodarstva Italije, našeg prvog partnera u izvozu, oko 2 posto, a za Njemačku se procjenjuje da će se prošlogodišnjih 3 posto rasta ove godine pasti na nulu. Ako se ta kretanja proporcionalno prenesu na našu suradnju, to bi rezultiralo negativnim utjecajem na hrvatski bruto domaći proizvod.

U situaciji pada potražnje i slabih ili nikakvih nagovještaja rasta gospodarskog rasta u narednim razdobljima, privatnih investitori se suzdržavaju od ulaganja jer, jednostavno zbog pada potražnje ne znaju u što bi investirali. Kad potrošači ne troše, a investitori ne investiraju, tada dolazi do „smrznutog gospodarstva“. Ništa se ne miče, samo se tone… Investicije, osim što povećavaju proizvodne mogućnosti u sljedećim godinama, u aktivizacijskom razdoblju čine potrošnju koja stvara potražnju i pozitivno utječe na proizvodnju. Investicijska potrošnja sudjeluje u hrvatskom bruto domaćem proizvodu oko 20 posto. Smanjenje investicija, općenito, i kratkoročno i dugoročno negativno djeluje na bruto domaći proizvod.

Rezanje proračunske potrošnje, na prvi pogled izgleda logičan potez, zbog deficita koji se stvara u državnom proračunu i ukupne zaduženosti države u koji se deficiti zbrajaju. Iako taj potez izgleda logičan, njegov efekt može biti suprotan od očekivanog. Smanjenje proračunske potrošnje za 5 milijardi znači smanjenje dohotka nekim subjektima (korisnicima tih sredstava iz proračuna) za isti iznos, odnosno, smanjenje potražnje. Ako se u Hrvatskoj troši oko 50% domaćih, a 50% uvoznih roba i usluga, to bi značilo smanjenje potražnje za domaćim proizvodima, odnosno domaće proizvodnje za cca 2,5 milijardi kuna što bi direktno utjecalo na pad bruto domaćeg proizvoda za cca 0,7 posto. Pad domaće proizvodnje smanjuje poreznu osnovicu, pa će se smanjiti i prihodi proračuna, tako da će već u prvom razdoblju pozitivni efekt na deficit biti manji od očekivanog, u drugom neutralan, a u trećem negativan.

U razdobljima stagnacije ili recesije, ne smije se smanjivati proračunska potrošnja, nego čak obrnuto, uz određene uvjete poželjno ju je povećavati da nadomjesti pad osobne potrošnje, investicija i izvoza. Ako se određeni iznos iz proračuna koristio, ekonomski i socijalno na pogrešan način, ne treba ga rezati nego ga treba preusmjeriti u ekonomski i socijalno opravdanu svrhu. Tako bi sačuvao dio ove potražnje i ispunili opći ciljevi proračunske potrošnje. U borbi protiv recesije, proračunska potrošnja najviše pomaže, ako direktno ili indirektno završi u domaćoj proizvodnji.

Povećanje poreza kao mjera pokrića dijela deficita, u razdobljima stagnacije gospodarstva, pogrešna je mjera. Kratkoročno se postignu pozitivni efekti u proračunskim prihodima, ali se dugoročno slabi porezna osnovica. Stagnacija ili recesija znači pad proizvodnje, zaposlenosti i nacionalnog dohotka kao porezne osnovice. U takvim razdobljima, mjere ekonomske politike treba usmjeriti na povećavanje porezne baze (tj. domaće proizvodnje i zaposlenosti), a ne povećavati porezne stope. Povećanje poreznih stopa znači uzimanje dio dohotka ili potrošaču ili proizvođaču, ovisno o elastičnosti prelijevanja. Bez obzira tko snosi veći dio povećanog poreznog opterećenja, on se negativno odražava na proizvodnju. Promjenom poreznih stopa radi se raspodjela nacionalnog dohotka.

Politike možemo podijeliti u tri grupe. Jedna grupa se dominantno bavi raspodjelom nacionalnog dohotka bez odgovornosti za njegovo stvaranje. Druga grupa se dominantno bavila povećanjem domaće proizvodnje, zaposlenosti, izvoza i nacionalnog dohotka ne dirajući često u porezne stope, dok se treći oblik politike bavi povećanjem nacionalnog dohotka i njegovom raspodjelom. Hrvatska politika do sada se uglavnom bavila samo raspodjelom, dok je treći oblik politike puno poželjniji.

Stabiliziranje proračuna može se postići smanjenjem proračunske potrošnje i povećanjem poreza, ali rezultat takve politike je niži standard građana kroz niže plaće i mirovine, slabiju socijalnu skrb, skuplje zdravstvo i školstvo i lošiju administrativnu uslugu. Ovakav pristup spada u pasivnu ekonomsku politiku, koja je nažalost, za sada samo vidljiva na hrvatskoj sceni.

Aktivna ekonomska politika koja podrazumijeva veću odgovornost vlade za gospodarsko i socijalno stanje u državi, stabilizira proračun na većem nivou proračunske potrošnje, ali ne uz povećane porezne stope nego kroz povećanu poreznu bazu, tj. povećanje domaće proizvodnje i nacionalnog dohotka. Ovakav pristup spada u drugačiju ekonomsku politiku od dosadašnje, koja podrazumijeva veću ulogu države i koja je u suprotnosti s neoliberalističkim pristupom gospodarstvu.

Aktivna ekonomska politika na prvo mjesto stavlja industrijsku (strukturnu) politiku koja daje odgovor na pitanje što ćemo, kako i za koga proizvoditi? U skladu s odgovorom na ta pitanja izrađuje se fiskalna i proračunska politika, a monetarna s usklađuje s njima. Hrvatska još nema industrijske politike a fiskalna i monetarna ponašaju se potpuno izolirano od hrvatskog gospodarstva i ciljeva hrvatskog društva. Rješenje hrvatskih problema i ostvarivanje hrvatskih ciljeva neće se postići pojedinačnim promjenama u postojećem modelu gospodarske politike, bez obzira koliko te promjene bile radikalne, nego kroz proces promjene modela.

Dosadašnje mjere više liče na čišćenje otpada i viška u dosadašnjem modelu nego početak izgradnje novog, drugačijeg i Hrvatskoj prilagođenijeg. U sljedećih mjesec dana biti će jasno je li nova Vlada počela proces promjene modela gospodarske politike ili ne? Ako ne, Hrvatska će utonuti u još dublju krizu, a kako smo naveli na početku, kriza nije prirodna pojava nego je rezultat politike koja se primjenjuje.
www.politikaplus.com
i malo i o HNB-u
Quote:
LJUBO JURČIĆ, PROFESOR EKONOMSKOG FAKULTETA
Rezanje proračuna nije dovoljno za oporavak

Objavljeno: 7.2.2012
...

Godinama predlažete aktivnu industrijsku politiku Vlade. Kritičari vam predbacuju da tražite povratak tvorničkih dimnjaka.

- Nisam na to mislio. Možemo razvijati modernu industriju. Hrvatska vjerojatno ne može proizvoditi automobile ili avione, ali možemo proizvoditi tisuće dijelova za te složene proizvode. No, ovdje nije riječ samo o industrijskoj politici. Nije dovoljno samo rezati proračun. Treba nam aktivna Vladina politika koja će poticati finalnu proizvodnju i zapošljavanje, te našim tvrtkama pomoći u širenju tržišta. Država treba preuzeti aktivnu ulogu u gospodarstvu, kako se to radi u svijetu.

Nije li Vladi, ako želi imati aktivnu ulogu u gospodarstvu, potrebna i potpora monetarne politike?

- Tako je. Ako se HNB ne počne usklađivati s fiskalnom i industrijskom politikom, na kreditni rejting možemo zaboraviti. Stabilizaciju hrvatskoga gospodarstva više ne možemo voditi samo preko javnih financija, nego i prilagođavanjem monetarne politike javnim financijama i potrebama gospodarstva.

U HNB-u tvrde da njih zanima samo kuna i njezin tečaj. Nisu li takvo stanje prihvatile sve hrvatske vlade?

- Naš veliki resurs je kuna, ali ju ne koristimo. Najveći je zločin prema gospodarstvu i društvu to što imamo novac, ali se za financiranje potreba zadužujemo stranim, s visokim kamatama. Zašto mi naš novac, preko HNB-a, ne koristimo za financiranje potreba? Kuna bi tako bila slika hrvatskog gospodarstva, a tečaj bi uspostavio prave odnose između uvoznih i naših cijena. Približavamo se situaciji kad će ljudi morati birati. Je li im važnije zadržati radno mjesto ili istu ratu kredita. Mislim da su ljudi spremniji prihvatiti da se rata poveća za 10 ili 20 posto, ali da zadrže radna mjesta i imaju 1 posto veću plaću. Ako ljudi vide da promjenom fiskalne i monetarne politike možemo sačuvati i povećati proizvodnju, radna mjesta i plaće, vjerujem da će pristati na povećanje rate.
www.glas-slavonije.hr
Reply With Quote
Reply


Currently Active Users Viewing This Thread: 1 (0 members and 1 guests)
 
Thread Tools
Display Modes

Posting Rules
You may not post new threads
You may not post replies
You may not post attachments
You may not edit your posts

vB code is On
Smilies are On
[IMG] code is On
HTML code is Off


All times are GMT. The time now is 03:51 AM.


Powered by vBulletin
Copyright ©2000 - 2018, Jelsoft Enterprises Ltd.
Page generated in 0.17430 seconds with 10 queries